Jučer je u organizaciji Rotary Cluba Varaždin 1181, u prekrasnom ambijentu Hrvatskog narodnog kazališta, održan 9. Rotary Business Forum – rasprava na temu „Dolazi li nam recesija 2.0“. U raspravi smo sudjelovali Andrej Grubišić, Hrvoje Stojić i ja, uz moderiranje Nataše Cikač. Ta vrsta rasprave je prilika za brušenje ideja u izravnom dijalogu. Stoga ću protrčati kroz tri ključne teze o kojima se vodila rasprava. Nije mi cilj sustavno prikazati što su govorili drugi sudionici da ne pogriješim u interpretaciji, fokus je na onome što sam jučer govorio.
Recesija 2.0
Dok sam objašnjavao da je recesija već tu i lamentirao o njenim uzrocima, pala mi je na pamet usporedba s potresima. Nakon prvog velikog (izazvanog pandemijom odnosno lockdownom 2020.) došla je serija manjih. Ovo što se sada događa je ulazak u dol koji nastaje zbog odgođenog „slijeganja tla“. Radi se o tome da su fiskalna i monetarna ekspanzija 2020./2021. toliko podigle plimu, da je moralo doći do poremećaja koji je dodatno pogurnut (i produžen) ruskom agresijom na Ukrajinu.
Visoku inflaciju koja gotovo svima obezvrjeđuje štednju i dohotke nije se moglo samo promatrati. Moralo je doći do početka normalizacije kamatnih stopa i hlađenja pregrijane ukupne potražnje na koju ponuda nije bila u stanju odgovoriti, što zbog limitiranih kapaciteta, što zbog nedostatka radnika, troškovnih udara (energenti), pucanja globalnih lanaca nabave, i ostalih poznatih razloga.
Metafora potresa – naknadnog slijeganja tla – nije razlog zašto mislim da će ovo biti jedna normalna recesija, ako recesija uopće može biti „normalna“. Ta metafora dobro dođe tek kao ilustracija mehanizama koje vidim na djelu, a zbog kojih bi recesija mogla biti „normalna“. Normalna recesija znači umjeren pad BDP-a u usporedbi s recesijama 2009. i 2020. kada je hrvatsko gospodarstvo palo po stopama 7,4% odnosno 8,1%, a njemačko 5,7% odnosno 4,9%. Štoviše, Hrvatska ovoga puta ima prigodu izbjeći klasičnu recesiju, a to znači završiti 2023. oko nule ili u blagom plusu, dok Njemačka iz poznatih razloga vezanih uz energente i industriju neće moći izbjeći minus, ali još uvijek ima šanse da taj minus bude blaži nego 2009. i 2020., približno oko 2%.
Jasno je da ne predviđam što će se događati u slučaju scenarija novog negativnog (nepredviđenog) šoka: na primjer, ako poludjeli Putin u bunilu nemoći negdje zvizne nuklearno, ili ako nafta ode na 200 dolara za barel; međutim, ako ne bude tog već profanog crnog labuda (nepredvidivog događaja kao što je bio Lehman 2008. ili lockdown-reakcije na pandemiju 2020.), ovo će biti normalna recesija iz četiri razloga:
- Ključne zemlje i dalje imaju fiskalni kapacitet da ublaže šokove (na primjer, Sholzova vlada je donijela paket mjera „težak“ 5,5% BDP-a, a to je puno i imat će makroekonomske učinke).
- Svi su upoznali mentalitet centralnih bankara i znaju da čim se inflaciju malo slomi (a recesija će ju slomiti ako ne bude još jačih šokova cijena energenata jer su mnoge cijene sirovina već neko vrijeme u padu i počeo je pad cijena nekretnina u SAD-u i EU), FED i ECB će biti spremni zaustaviti rast kamatnih stopa i najaviti relaksaciju politike radi sprječavanja ulaska u spiralu slobodnoga pada.
- U Hrvatsku će najviše EU sredstava priteći upravo 2023., više od 5% BDP-a, što je jako, jako puno i ublažit će recesijske efekte koji će se najviše osjetiti kroz smanjene izvozne narudžbe i pad realne osobne potrošnje u zadnjem tromjesečju ove i početkom sljedeće godine. (Na EU fondove ću se vratiti u trećem dijelu teksta).
- Tržište rada je u drukčijem (boljem) stanju nego na početku ranijih recesija.
Što je ovoga puta posebno s tržištem rada?
Demografski trendovi i iseljavanje stvorili su latentne nestašice radnika, osobito kvalitetnih. To je fundamentalno i ostat će prisutno bez obzira je li gospodarstvo u ekspanziji ili recesiji. Uz to, inflacija je rasla brže od nominalnih plaća, što znači da nominalne plaće nisu odveć pritisnule poduzetnike i prisilile ih na otpuštanja na prvi znak slabljenja potražnje. U takvim uvjetima, svaki poduzetnik koji još ne osjeća recesiju, ili ju osjeća, ali vidi svjetlo na kraju tunela, želi zadržati tim. Ne želi se upuštati u rizik masovnog otpuštanja pa ponovnog zapošljavanja za godinu-dvije, jer bi mogao ostati bez ikoga ili biti prisiljen na plaćanje premije na plaće da bi nekoga dobio.
U krizi koja je počela 2009. samo su rijetki mogli to napraviti. Poduzeća su bila relativno više zadužena i imala su manje kapitala. I najvažnije, tada je ciklus bio najjači u građevinarstvu koje se opasno prenapuhalo do 2008. A onda su i državni i privatni sektor stali s ulaganjima preko noći. Sada neće biti tako. I poduzetnici su spremniji. Kao što su mi jučer rekli neki iz tog sektora: „Mi smo svoju lekciju naučili 2009.“
A da je situacija na tržištu rada još uvijek napeta, svjedoči podatak koji je iznijela moderatorica panela Nataša Cikač: procjenjuje se da samo na području Varaždina u ovom trenutku radi oko 3,000 stranih radnika. Pazite, govorimo o gradu koji sa širim područjem ima manje od 50,000 stanovnika! Podatak je fascinatan. Kakogod ga doživljavate, uistinu poziva na razmišljanje o tome najavljuje li varaždinska situacija stanje u cijeloj Hrvatskoj kada recesija 2.0 prođe.
Perma tome, mislim da će mehanizmi tržišta rada u budućnosti biti ključni za izlazak iz recesije 2.0. Uz strukturni manjak radnika i sklonost poduzetnika da na kraće vrijeme žrtvuju dobit kako bi očuvali ključne timove u poduzećima, prvi uvjerljivi znakovi smirivanja inflacije vodit će obnovi (realne) osobne potrošnje i novog ciklusa natjecanja za privlačenje radne snage.
Sredstva EU: „mixed blessing“
Kao što smo rekli, i priljev (bolje rečeno: vodopad) EU sredstava održat će ukupnu potražnju i investicije u Hrvatskoj sljedeće godine. No, kako to obično biva, tuđi novac je „mixed blessing“. Andrej je isticao negativne aspekte tuđeg novca: stvaranje ovisnosti odnosno očekivanja da će „državni novac“ riješiti gospodarske probleme, uz bujanje administracije i političkog mentaliteta u kojem se daje samo nekima i potiče kroni-kapitalizam za odabrane. Daleko od toga da Andrej nije u pravu; opasnosti koje ističe su realne. Ipak, Hrvoje i ja smo EU novac oslikali malo bogatijim nijansama. Pao mi je na pamet taj engleski izraz kojemu ne znam najbolji prijevod. Pitao sam publiku ima li netko ideju za dobar prijevod izraza „mixed blessing“, ali odgovora nije bilo pa sam se poigrao s (vrlo nepreciznim) „More ovak, a more i onak“. Dakle, ovak je kao što kaže Andrej Grubišić. A onak je kad EU subvencija potakne investiciju koja se inače ne bi dogodila (ili bi se dogodila kasnije), a koja će trajno povećati produktivnost.
Ilustrirao sam to primjerom. Ako se tim novcem izgradi vrtić ili škola u mjestu u kojem za 10 godina neće biti djece, društveni učinak neće biti nula nego minus: netko će tu zgradu trebati održavati ili prenamijeniti, a kako se to vjerojtno neće dogoditi, ostat će ruina u kakvu se pomalo pretvara ono legendarno zdanje pored Zagrebačkog Velesajma – beživotno ruglo kao podsjetnik na neka davna, „sretnija“ vremena kad je bilo dovoljno novca da se država igra svojih snova. Međutim, ako ta investicija pomogne da tamo bude više djece; ako EU subvencije pomognu da se krovovi u Dalmaciji napuče solarnim panelima; ili ako neko poduzeće uz pomoć EU sredstava ostvari energetske uštede (pa ćemo više proizvoditi i manje uvoziti električne energije, a poduzeće ostvari povrat na investiciju u razumnom roku), onda su to dobro uložena sredstva.
Zaključak: recesija je rano jutro kada prolaze smetlari i odnose smeće
Svi smo se složili da su recesije povremeno neizbježne i da su najbolji za njih uvijek spremni. Još jedna metafora: recesijama prethode plime koje prekriju smeće na plaži, a onda dođu recesijske oseke koje razotkriju sav užas gozbe koja se odvijala dok je plaža bila prenapučena. Pobjednik je onaj koji najbrže i najbolje pokupi smeće sa svoje plaže i bude spreman za novi val plime.
Poduzetnici nemaju izbora: moraju uvijek biti spremni ako žele biti uspješni u dugom roku.
U tom kontekstu razvila se zanimljiva rasprava o tome kada je najbolje vrijeme za prodaju firme. Kako nije bilo vremena da se uključim u taj dio rasprave, zaključit ću tekst s par teza koje nisam stigao ozreći.
Nitko nema kristalnu kuglu (iako neki misle da ju imaju). Pođemo li od tog aksioma moramo zamišljati situacije u kojima kao vlasnici i/ili top menadžeri nećemo imati resursa (bez obzira je li riječ o novcu, znanju, menadžerskom kapacitetu ili nečem četvrtom) da odgovorimo na izazove koje donosi budućnost (na primjer, na recesije). Taj nedostatak može poprimiti različite oblike. Možda imamo dugoročno održiv poslovni model, ali nemamo dovoljno kapitala da ga sami održimo u vrijeme recesije. Možda s druge strane potražnja raste takvom brzinom da ne stignemo odgovoriti ponudom, a netko drugi bi u tome bio uspješniji. Možda nismo dovoljno dobri u organizaciji proizvodnog procesa iako još uvijek zarađujemo; možda bi netko drugi mogao pronaći bolje radnike, ili otvoriti nova tržišta koja ne možemo otvoriti sami?
Iz takvih pitanja proizlazi dinamika modernog gospodarstva. Poduzeća su entiteti koji su suštinski i pravno odvojeni od onih koji posjeduju udjele u njima i nadziru ih. Ljudi često zaboravljaju što znači privilegij ograničene odgovornosti. To je svojevrsna pravna razmjena: imaš privilegij da za obveze ne odgovaraš svom svojom privatnom imovinom, ali zato ne posjeduješ poduzeće onako kao što posjeduješ kuću, stan ili privatni automobil. Posjeduješ udjele u poduzeću i zato imaš neka posebna prava. Ali i odgovornosti. Stoga ključan akter – poduzetnik – mora svako jutro sebe gledati u ogledalu i kao i svaki inteligentni investitor postavljati si pitanje: „Rizik, jesam li to ja?“. Osobito ako je vlasnik ujedno i menadžer (čest slučaj u RH) koji ima subjektivan problem u odvajanju doživljaja poduzeća od doživljaja sebe.
Kada bi takvo pitanje svakoga jutra u kupaonici sebi postavili i političari bili bismo bolja zemlja …