Prerano je za zaključke o pandemiji, osobito dok se Njemačka i još nekoliko zemalja bore sa strahom od otvaranja prije dostizanja željene procijepljenosti. Ipak, obrasci se naziru.
Na strani pesimista i dalje su optjecaju dvije priče koje, ne bez osnove, pozivaju na oprez. Prva priča je inačica scenarija sudnjeg dana. U toj priči pandemija je šok koji je toliko uzdrmao temelje društva da ćemo u narednim godinama prema već viđenom receptu gledati slične scenarije zatvaranja zahvaljujući kombinaciji interesa (Big Tech, farma), nedoraslih političara koji su zaboravili na temelje slobode i sve starijih, bolesnijih i ustrašenih zapadnjaka koji su iz fokusa svojih života izgubili rast i razvoj i sada su spremni žrtvovati temelje civilizacije koju su nasiljedili od predaka u zamjenu za malo iluzornog osjećaja sigurnosti i zaštite pod kišobranom navodno svemoćne znanosti. Druga priča je inačica scenarija o propasti kapitalizma. U toj priči svijet je umjetno preplavljen novcem i dugovima država, burze su prenapuhane, doomsdayje samo malo odgođen i pitanje je trenutka kada će sve puknuti a nezaposlenost poletjeti u nebo.
S druge strane, na strani realista, nalaze se podaci koji za sada ne dopuštaju preuranjene zaključke i prognoze kakvim su skloni pesimisti. Jedino što podaci uistinu pokazuju su velike razlike. One se pojavljuju među vodećim gospodarstvima svijeta (SAD, EU, Kina), i unutar EU. Te razlike ometaju lake kategorizacije, pogotovo one koje bi svaki element stvarnosti željele ugurati pod kapu teorija sudnjeg dana. Podaci omogućuju optimistima da prežive, tako trenutno ne nedostaje argumenata ni za optimizam. Stoga pogledajmo što pokazuju podaci, prvo oni europski.
Eurostat je prošli tjedan objavio procjene BDP-a europodručja za zadnji kvartal 2020. Pandemijski pad je uistinu bio najveći od Drugoga svjetskog rata. Premašio je vrhunce najveće krize koja se odigrala pred desetak godina; procjena pada za cijelu EU zaustavila se na -6.4%, a europodručja na -6.8%.
Podaci za ovu godinu jako su teški za interpretaciju jer su minusi generirani u drugom tromjesečju kada je posvuda uveden prvi lockdown. U trećem tromjesečju oporavak je bio solidan, a onda je jesensko-zimski lockdown posvuda oborio gospodarsku aktivnost potvrdivši iluzornost priča koje su pričali zagovornici lockdowna o tome da je ustrajan i snažan lockdown kineskoga tipa univerzalni najbolji lijek I za oporavak gospodarske aktivnosti. Protiv te teze svjedoče američki podaci gdje je unatoč političkome kaosu i još većem kaosu s mjerama zabilježen mnogo manji pad ekonomske aktivnosti nego u Europi. Dok je aktivnost u EU u zadnjem tromjesečju padala, u Americi je rasla (po stopi od 1%) tako da se američki BDP u zadnjem tromjesečju našao na svega 2.5% nižoj razini, u odnosu na zadnji kvartal 2019. Istovjetan pad samo za zadnje tromjesečje u EU iznosio je 4.8% (odnosno -5% u europodručju).
Ovi podaci nisu iznenadili. Europa godinama zaostaje za Amerikom i Azijom u pogledu gospodarskoga rasta. Autoindustrija se već nekoliko godina nalazi u dubokom restrukturiranju koje neće proći bez ožiljaka; ovdje nema velikih digitalnih tehnoloških kompanija; EU je strahovito optrećena administracijom i porezima. To nisu nepremostive poteškoće, no Europska unija, kao da je kakva uvećana Hrvatska, u tome ne vidi prevelik problem (iako se njemu posvećuje pozornost u službenim dokumentima Komisije). Štoviše, Europa pronalazi dovoljno snage da sama o sebi stvara sliku kao da je još uvijek obećana zemlja, dok “preko Bare” vlada politički (Trump-Biden) i društveni (rasne i druge podjele, nejednakosti) kaos. S vrha Eifellova tornja I Bruxellskoga aerodroma SAD izgleda kao bazen s kiselinom u kojem velike ribe jedu male, što Staru Damu čini zadovoljnom i ne odveć zabrinutom zbog anemičnih burzi, nedostatka kapitala, fleksibilnosti i inovacija.
Jedina (ekonomska) tema koja Europu iznutra brine rastuće su razlike među zemljama članicama, koje su snažno pojačane pandemijskom krizom. Slika pokazuje koliko je velik raspon pada među zemljama (gledamo zadnje tromjesečje prošle u odnosu na zadnje tromjesečje 2019. godine). Kreće se od oko 1% u Litvi do 9% u Španjolskoj. Podatke za Hrvatsku još uvijek čekamo, no možemo biti sigurni da će ishod biti bolji od najgore skupine gdje se, na iznenađenje mnogih, smjestila i uzorni zatvarač – Austrija.
Izvor: Eurostat, preliminarna procjena
Paradoks prikazanih brojki leži u tome što je zaposlenost u EU, unatoč oštrom padu aktivnosti, rasla nevelikih, no ipak pozitivnih 0,3%.Ako bismo tražili neku objektivnu prednost EU u usporedbi s Amerikom i Azijom, mogli bismo ju pronaći upravo u ovoj brojki s obzirom na njezine pozitivne socijalne posljedice. Možemo ju objasniti uz pomoć sljedeća tri objašnjenja:
- Europska poduzeća su dugoročno orijentirana i ne otpuštaju radnike olako radi kratkoročne optimizacije, kao američka.
- Europska regulativa tržišta rada je rigidnija od američke i azijske, pa poduzeća izbjegavaju platiti troškove otpuštanja ako vide kakvu-takvu šansu za oporavak kada će radnici ponovo biti maksimalno zaposleni.
- Sve države članice snažno su intervenirale na tržištu rada, subvencionirajući ostanak na poslu.
Iskustvo s pandemijskom krizom pokazuje da opisane karakteristike tržišta rada ne jamče manji gospodarski pad, naprotiv. Međutim, ipak omogućuju kratkoročni socijalni mir koji se plaća rastom državne intervencije i akumulacijom javnog duga. Pogled na tu pojavu s negativne strane naglasio bi da se na taj način stvaraju disciplinirani i ovisni ljudi koji imaju snažan poticaj glasati za zaduživanje budućih generacija. Zvuči zabrinjavajuće, ali prije nego što se opredijelite za takav pogled, uočite da ni Amerika nije imuna na istu boljku. Tamo su fiskalni poticaji i rast javnog duga u krizi bili mnogo jači nego u EU, a jedina je razlika u tome što država nije poticala zadržavanje radnih mjesta nego je puštala poslodavce da otpuštaju ljude, ali je snažno intervenirala u području socijalnih transfera (naknade za nezaposlene i sl.) kako bi ljudi što lakše podnijeli nezaposlenost u doba pandemije.
Hrvatska se u tom pogledu očekivano pokazala kao tipična europska zemlja. Iako je BDP u prošloj godini pao malo više od prosjeka EU (procjena), zaposlenost je u siječnju 2021. bila svega 0,3% niža u usporedbi sa mjesecom siječnjem 2020. Broj zaposlenih povećan je u čak sedam važnih gospodarskih grana – poljoprivredi, graditeljstvu, energetici, ICT-u, ostalim uslugama, zdravstvu i obrazovanju. I plaće su nastavile rasti. Rasla je i nezaposlenost, i to znatno (18%), no stopa nezaposlenosti ostala je jednoznamenkasta, što znači I mnogo niža nego u vrijeme dugotrajne recesije 2009.-2014. Utoliko pandemijska kriza ima objektivne šanse proći mnogo brže i s mnogo slabijim društvenim posljedicama od prethodne recesije.
Hrvatska će u panedemijskoj krizi proći ipak nešto lošije od europskoga prosjeka, no to će se desiti zbog gospodarske strukture u kojoj važnu ulogu imaju najpogođeniji sektori (turizam, transport). Ali, kada se budu svodili konačni računi, pokazat će se da je hrvatsko iskustvo bilo u skladu s uprosječenim očekivanjima na tragu iskustva iz nekoliko godina rasta prije pandemije – bolje od najlošijih, lošije od najboljih, plus/minus.
Stoga se i za Hrvatsku, jednu tako tipično europsku zemlju, postavljaju temeljna pitanja koja vrijede za cijelu EU.
Prvo pitanje se odnosi na kratak rok, a ono glasi: može li se očekivati oporavak gospodarske aktivnosti koji će omogućiti nastavak razmjerno lagodne situacije na tržištu rada bez nepredviđenih šokova koji bi uslijedili ako bi se aktualna očekivanja rasta pokazala neutemeljena, nakon čega bi tek slijedio val otpuštanja kada bi države uskratile svoju fiskalnu pomoć radnicima pod teretom eksplodirajućeg javnog duga?
Drugo pitanje se odnosi na dugi rok: čak i ako se aktualna, ne odveć loša očekivanja o rastu ostvare, može li EU pronaći unutarnje izvore za snažan rast produktivnosti i ulazak u globalnu konkurentsku bitku s Amerikom i Azijom u području novih tehnologija?
Ja sam optimist u kratkom i pesimist u dugom roku. Vrijedi i za Hrvatsku i EU. Objasnit ću.
Što se kratkoga roka tiče, ne vjerujem u neki od doomsday scenarija koji su u grubim crtama prikazani na početku. Ne želim reći da ih možemo potpuno isključiti, jer kombinacija interesa Big Techa i farme u sprezi s nedoraslim političarima (negativna selekcija u političkom sektoru) i ostarjelim pasivnim građanima koji su bez grižnje savjesti spremni žrtvovati ideje slobode u zamjenu za osjećaj sigurnosti, sigurno ima toksičan potencijal. Međutim, sada smo na početku intelektualne i političke konsolidacije pandemijskog iskustva, a ono će, vjerujem, ipak pokazati što je u reakcijama vlasti i društva na Zapadu bilo dobro, a što loše (što je bilo pametno, a što glupo). Prilično sam siguran da će se kroz nekoliko mjeseci ili godina zaključiti da se kineski pristup nije mogao kopirati, iz čega će Zapad izvući neke pouke koje će biti od koristi u sljedećoj sličnoj situaciji. Drugim riječima, prognoziram da slijedi ekonomski rast koji neće biti tako skoro prekinut, osim ako sutra ne udari neki veliki meteor ili virus mnogo opakijih svojstava od SARS-Cov-2.
Što se tiče dugoga roka skloniji sam razboritom pesimizmu, jer ni u Hrvatskoj ni u EU ne vidim potencijale za veliku transformaciju koja bi nas mogla brzo učiniti globalno konkurentima na skalama na kojima će se natjecati Amerikanci i Azijati. Adminisrativna tromost, relativno visoki porezi, nedostatak fleksibilnosti, poduzetništva i inovativnosti ne mogu se odavde izbiti preko noći. No to nije najgore što se ljudima može dogoditi. Europa će i dalje biti ugodno mjesto za život, veliko tržište, neostvareni potencijal, ali i čista i lijepa priroda, turistička meka, i nadasve – mjesto različitosti. U tome leži snaga. Ovdje oduvijek postoji netko tko remeti iluziju reda i brine se da Europa ne potone u jednoobraznost. Taman kad pomislimo da Europa zaostaje u novim tehnologijama, pojave se neki Estonci koji, ni dva millijuna ih nema, smišljaju digitalna čuda. Taman kad pomislimo da je Europa ogrezla u pretjeranom oporezivanju, pojave se neki Irci koji pokažu što se može napraviti s razumnim poreznim opterećenjima. Takva će Europa u budućnosti rasti sporije od globalnih konkurenata, ali je veliko pitanje hoće li se ljudi iz Europe iseljavati u Ameriku i Aziju, ili će migracijski smjerovi imati obrnut predznak zbog još uvijek vidljive atraktivnosti tog malog teritorija s puno ljudi koji se naziva Europom. Stoga mislim da Europa neće izgubiti atraktivnost unatoč svojim kroničnim bolestima, samo da pronađe unutarnju snagu za prevladavanje ovoga straha koji joj se uvukao u kosti. Uspije li u tome, sada već prisutan impuls gospodarskoga rasta mogao bi se stabilizirati i pretočiti u trajniji napredak.