Prodaja Nanobita za oko milijardu kuna podigla je prašinu, ponajviše zbog toga što je riječ o – milijardi kuna. Ne prodaje se u Hrvatskoj svaki dan poduzeće za milijardu kuna. Štoviše, nema ih mnogo koja bi se mogla prodati za milijardu kuna.
Poslužit ćemo se s podacima o poduzećima čije su dionice listane na Zagrebačkoj burzi kako biste dobili malo osjećaja za red veličine. Zanimljivo je spomenuti jučerašnje tržišne kapitalizacije (približni umnožak broja izdanih dionica i tržišne cijene) za:
- ACI Marine 716 milijuna kuna,
- HPB 923 milijuna kuna,
- Đuro Đaković 47 milijuna kuna,
- JANAF 4,3 milijarde kuna,
- AD Plastik 544 milijuna kuna,
- Franck 214 milijuna kuna,
- Končar elektroindustrija 1,6 milijardi kuna
- Valamar Rivijera 3,1 milijardi kuna
- Atlantic Grupa 4,2 milijarde kuna
- Podravka 3 milijarde kuna.
Naravno, da se bilo koja kompanija iz ovog šarolikog društva sada prodaje, možda bi vrijedila puno više od trenutne tržišne vrijednosti ako bi se našao gorljivi kupac ili, još bolje, dva-tri koja bi se oštro nadmetala za preuzimanje. Možda bi vrijedila i puno manje ako ozbiljno zagrijanih ne bi bilo više od jednog. U konačnici, sve zavisi o tome koliko je najgorljiviji kupac spreman platiti, a u obzir treba uzeti i različitu reprezentativnost burzovnih cijena dionica jer se nekima tek sporadično trguje.
Unatoč takvim ogradama, zanimljiva je usporedba Nanobitove „otkrivene“ tržišne vrijednosti od oko jedne milijarde kuna s prikazanom skupinom kompanija za koje su Hrvati čuli (za Nanobit većina vjerojatno nije čula), jer:
- puno više od Nanobita vrijede samo burzovne perjanice (tri u dnu gornje liste – najvrjednija turistička kompanija i dva svima poznata „bluechipa“, dok HT, Adris, INA-u i dvije vodeće banke namjerno nisam stavljao na listu, oni su kategorija iznad), te JANAF,
- Nanobit vrijedi više od ACI-a i HPB-a pojedinačno.
ACI je zanimljiv i zato što je svima poznat, posluje u propulzivnoj industriji (nautički turizam), indirektno izvozi usluge (kao i Nanobit koji praktički sav prihod ostvaruje od izvoza usluga), ima oko 200 milijuna kuna godišnjeg prihoda (slično kao Nanobit prema podacima na poslovnim tražilicama – ne znam postoji li grupa u zemlji ili inozemstvu, gledao sam samo Nanobit d.o.o.). Dakle, s odnosom neto vrijednosti i godišnje prodaje od oko 4, ACI je sličan Nanobitu koji je postigao vrijednost oko 5. Ali, ACI ima više od 20 marina i pratećih usluga na Jadranu, a što to ima Nanobit, igrice?!
Jasno je da Nanobit ima potencijal koji je kupac adekvatno vrednovao, ali kako je riječ o društvu čije dionice nisu listane na burzi, onda i za bolje upućene poznavatelje IT industrije nije lako vrednovati udjele toga društva. Tražilice tek otkrivaju kako je riječ o poduzeću sa stotinjak zaposlenih i EBITDA (zarada prije obračuna kamata, poreza i amortizacije) od oko 23 milijuna kuna, koje je prodano po takozvanoj multipli od gotovo 50 x EBITDA (2/3 upfront i 1/3 uz uvjete). To je tipično za poduzeća kod kojih se očekuje eksplozivan rast. Vrlo je čest slučaj da se takve kompanije s potencijalom prodaju snažnijem globalnom partneru koji može pomoći da se postojeći potencijali u potpunosti realiziraju na globalnom tržištu i prije nego što postanu profitabilne.
Hrvatska, dakle, ima što za ponuditi u području takozvane Nove ekonomije (arhaičan naziv). Sada već verificirani i široko poznati trolist (Infobip-Rimac-Nanobit, a ima ih još priličan broj samo nisu tako vidljivi i realizirani) pokazuje ozbiljnu tržišnu moć i vrijednost, kao što pokazuje početna usporedba.
Ova priča ima i neke druge zanimljive izvedenice. Kratko ću komentirati samo generacijsku i političku.
Hrvatske poduzetnike u generacijskom smislu možemo podijeliti na tri generacije: rođeni znatno prije 1960.-te (stigli na privatizacijski vlak), rođeni od kraja 50-ih do 1980. (zakasnili na privatizacijski vlak), i rođeni nakon 1980.-te (čuli su za privatizaciju, ali bilo je davno pa ih nije briga). Do sada je pažnja javnosti bila usmjerena na prvu generaciju. No ona je na odlasku, što s jedne strane simbolizira objava Roglićeve autobiografije, a s druge početak suđenja Ivici Todoriću.
U toj generaciji karte su davno podijeljene, a danas znamo i pobjednike i gubitnike. Bez ambicije da analiziram i pružam iscrpan pregled, imena ću koristiti samo kao ilustracije. Generaciju simbolizira trolist Todorić-Vlahović-Roglić (a dalo bi se tu pribrojiti i Drka, Grgića, dok obitelj Lukšić iz poznatih razloga nećemo brojati u domaće unatoč porijeklu, a za volanom je i nova generacija obitelji …). Vjerujem da u glavnom trolistu ne treba objašnjavati tko su pobjednici, a tko gubitnik.
U srednjoj generaciji najvidljiviji je Tedeschi, no našlo bi se tu još samozatajnijih (zaboravljeni Rajić). Paradoks ove moje generacije je što je rođena prekasno za ozbiljniju privatizacijsku igru (Rajić je iznimka), pa bi se tu našlo i nekoliko desetaka vrlo ozbiljnih srednjih poduzetnika i još i više ozbiljnih menadžera koji su namaknuli lijep kapital prodajući svoje vještine, ali su stečeno ulagali na tradicionalne načine i nisu uspjeli znatno multiplicirati svoj kapital (govorim o ozbiljnim, dvocifrenim multiplama). Mislim da je generacijsko kašnjenje na privatizacijski vlak i ratna i ekonomska trauma 90-ih, u kojoj su naše sudbine bile u rukama starijih bez mnogo opcija za slobodno djelovanje, ipak obilježila generaciju.
Ovaj kratak opis služi u svrhu isticanja rezultata nove generacije (i Sumina i Vučinić rođeni su 80-ih, kao uostalom i Rimac). Ta generacija, kao što pokazuje transakcija Nanobit, strelovito raste na listama bogatstva, i to bez privatizacijskih prikrpa i s vrijednostima koje su 100% verificirane na globalnom tržištu, a ne u mračnim hodnicima državnih kabineta koji se nisu mnogo promijenili od vremena državnih komiteta.
Ima li ova neočekivana generacijska promjena ikakvu političku važnost? Najavljuje li se to neka promjena društvenog ambijenta, odnosa u društvu?
Prema jednoj (naivnoj) teoriji, Hrvati su zamrzili kapitalizam zbog „privatizacijske pljačke“ – pogodovanja koje je katapultiralo privilegirane pobjednike koji su svoj uspjeh i status dugovali političarima. S dolaskom nove generacije koja sve stvara sama i na tržištu, prema ovoj teoriji, pobjednici će biti prihvaćeni, možda i pretvoreni u kulturne modele, idole, jer će se proširiti svijest da su to zaslužili u uvjetima fer igre. Iako u toj teoriji nije sve za odbaciti, većinom ju smatram površnom i naivnom, iz dva razloga.
Prvo, i oni iz prethodnih generacija koji su se dominantno izborili na otvorenom tržištu (npr. Roglić, Tedeschi) nikada nisu bili prihvaćeni u široj javnosti. Češće su bili napadani ili napadno izjednačavani s onima dublje umreženima s politikom. Drugo, promatranjem (sporog) restrukturiranja hrvatske političke scene (koja, podsjetimo, ima puni demokratski izborni legitimitet) lako se dolazi do zaključka da politički Nanobitovi u Hrvatskoj – ne postoje. Ako se i pojave neki inovativni izdanci na političkom tržištu, ne uspiju. Tko uspijeva? Dovoljno je pogledati nove igrače na sceni. Od neonacionalista bez jasnih ekonomskih ideja do neokomunista s vrlo jasnim (marksističkim) ekonomskim idejama. I jedni i drugi su dovoljno slabi da dobro nam poznata politička jezgra javnosektorske Hrvatske, koja se naravno ne mijenja jer nema kvalificiranih izazivača, ostaje netaknuta. U takvim uvjetima, ako išta od ove naše priče ostane trajno, ostat će priča o porezima: zašto se te momke nije više oporezovalo da ne postanu tako bogati mladi – igrajući se!? Čini se da je društveni jaz između privatne i javne Hrvatske dublji no ikad u zadnjih trideset godina.
Zbog toga jučerašnji dan neće ostani zapamćen kao dan kada je objavljeno da je Nanobit prodan za milijardu kuna, nego kao dan kada je uhapšen predsjednik uprave JANAFA i još dvanaest drugih osumnjičenika. Što je u redu, jer JANAF, državno infrastrukturno poduzeće koje posluje od 1975., još uvijek prema tržišnim parametrima vrijedi barem četiri puta više. Cijevi su to, tankovi… Pitanje je dokad tako. Đuro Đaković pokazuje put.