Narod protiv demokracije

Yevgenij.D / Dreamstime

U trećem tekstu iz serije “Jeli ovo (puno) bolji ili (puno) lošiji svijet?”, Darko Polšek raspravlja o knjizi Yasche Mounka indikativnoga naslova Narod protiv demokracije. Što je dovelo do sukoba liberalizma i demokracije i kakav je stvarni značaj mogućnosti postojanja demokracije bez prava i prava bez demokracije

Ad
Ad

Jednom je prilikom bivši britanski premijer Winston Churchill izjavio kako je „najbolji argument protiv demokracije pet-minutni razgovor s prosječnim glasačem“. Pred gotovo stotinu godina Churchillova izjava bila je anegdotalni primjer britanskog humora. Danas, međutim, ona predstavlja metonimiju najakutnijeg i sve težeg političkog i sociološkog problema. Mora li demokratski politički sustav odražavati „narodnu volju“? Mora li se „poštovati volja naroda“ (volja Churchillovih „prosječnih glasača“), primjerice referendumskim oduzimanjem prava manjinama, kako misli naša predsjednica, ili „u demokraciji“ postoje ograničenja „volje naroda“ zbog kojih je pokretanje takvih referenduma „neustavno i neodgovorno“, kako misli naš predsjednik vlade?

Odgovori na ta pitanja stvaraju društvenu polarizaciju i vrlo težak sociološki i politički problem u sve većem broju zemalja. Raste broj „prosječnih glasača“ u današnjim liberalnim demokracijama koji smatraju da je politički establišment uzurpirao funkcije demokracije, da provodi „svoju volju“, a ne „volju naroda“. Zbog toga postojeći politički sustav nije dovoljno demokratski. S druge strane, liberalna je demokracija sustav prava ozakonjen ustavom i zakonima, kojima se (između ostaloga) priječi da „narodna volja“ postane tiranija većine. Samo sprječavanjem tiranije većine svakom se pojedincu mogu osigurati slobode koje, prema većinskoj volji, građanima možda i nisu po volji.

Mnoge glasače spomenuta bi Churchillova doskočica danas vrijeđala. Možda bi od njega tražili ispriku, objašnjenje, pa čak i povlačenje s političke funkcije. Pitanje je, kako je došlo do toga da se „liberalna demokracija“, donedavno uzor svih političkih sustava, sve češće počinje smatrati nedovoljno demokratskom? Je li tsunami populista u Grčkoj, Rusiji, Turskoj, Mađarskoj, Poljskoj, na Filipinima, u Venezueli, ali i u Njemačkoj, Italiji i Sjedinjenim državama, reakcija na neodgovornost elita prema „glasu naroda“, ili su korijeni tih antiliberalnih tendencija negdje drugdje?

„Prosječni glasač“, nema sumnje, sve češće ima osjećaj – a neki bi rekli i dovoljno dokaza – da su „elite“ iznevjerile „narod“. Za to stanje traže krivca. Liberalizam je svoje blagodati, smatra „prosječni glasač“, raspodijelio najbogatijima, a takozvani demokratski predstavnici naroda postali su glasnogovornici kapitala, „odioznih manjina“, ili još gore – postali su „uhljebi“ i puki promatrači socijalnih zbivanja. I kada „narod“ želi vratiti svoj suverenitet, glas i slobodu, politička se elita odupire kako bi zadržala svoje „liberalno-demokratske“ privilegije. Tako to izgleda iz perspektive „prosječnog glasača“.

Ali Churchillovu bi izjavu trebalo izmijeniti: razgovor s „prosječnim glasačem“ nije argument protiv „demokracije“, jer njegova je volja po definiciji „demokratska“. Takav je razgovor argument protiv liberalizma, zbog argumenta da „prosječni glasač“ nije i ne želi biti svjestan drugog bitnog sastojka liberalne demokracije: vladavine prava i zakona. Ukratko: našli smo se u stanju legitimacijskog i socijalnog sukoba dvaju ključnih sastojaka „liberalne demokracije“: liberalizma i demokracije.

Takvu dijagnozu, koja je ujedno i zanimljiv okvir za odgovor na nagradno pitanje Ekonomskog laba„Je li nam (bitno) gore ili (bitno) bolje?“, ponudila je nova globalna zvijezda politologije, mladi harvardski predavač Yascha Mounk. Ovaj autor američko-njemačko-židovskog podrijetla (rođen 1982.) u svojoj netom objavljenoj, i sudeći po reakcijama recenzenata – kontroverznoj knjizi Narod protiv demokracije. Zašto je naša sloboda ugrožena i kako je spasiti, provocirao je pohvalu samog Francisa Fukuyamae koji Mounkovu knjigu hvali proročkim riječima: „Sjajna analiza demokracije našega vremena. Ako dosada niste čuli za Yaschu Mounka, svakako ćete o njemu čuti u budućnosti.“ Ali, kao i Timothy Snyder iz prethodnoga nastavka ovog Labovog serijala, Mounk pripada plemenu „poricatelja“ – intelektualaca koji socijalne probleme današnjega svijeta smatra zabrinjavajućim za opstanak demokracije, liberalizma i zapadnih vrijednosti.


Našli smo se u stanju legitimacijskog i socijalnog sukoba dvaju ključnih sastojaka „liberalne demokracije“: liberalizma i demokracije.


Glavna teza Mounkove knjige jest sljedeća: nakon Drugog svjetskog rata živjelo se u uvjerenju da se dominantni sustav liberalne demokracije neće promijeniti, da ga sve veći broj zemalja prihvaća, i da će  jednom kada ga narod izabere, taj sustav biti stabilan, trajan, pravedan i ekonomski učinkovit. Međutim, zbivanja u posljednjih desetak godina svjedoče da su spomenute veze ušle u stanje neravnoteže; krhke su, slamaju se, a osnovni sastojci liberalne demokracije – liberalizam i demokracija – kao i današnja društva u liberalnim demokracijama, nalaze se u stanju sve intenzivnije konfrontacije između koncepcija „demokracije bez liberalizma“ i  „liberalizma bez demokracije“. Riječ je o sukobu kojim možemo objasniti većinu problematičnih pojava u politici u proteklih godina. Osim pružanja zgodne paradigme za „proučavanje procesa“, spomenuti sukob autoru predstavlja izvor tj. početnu točku za donošenje prijedloga i normativnih rješenja gorućih socijalnih i političkih problema.

„Demokracija bez prava“

Većina političkih znanstvenika dugo je živjela u uvjerenju“, piše Mounk, „da su liberalizam i demokracija komplementarni. Premda su priznavali da prava pojedinaca i popularna volja ne moraju ići ruku pod ruku, držali su se uvjerenja da tako treba biti. Tamo gdje se liberalizam i demokracija podupiru, kaže ta priča, oni oblikuju posebno stabilan, otporan i dosljedan amalgam. Ali, otkako stavovi građana sve češće postaju neliberalni, i otkako preferencije elita sve češće postaju nedemokratske, liberalizam i demokracija se sve češće sukobljavaju. Liberalna demokracija, jedinstvena smjesa individualnih prava i volje naroda koja je dugo karakterizirala većinu vlada u Sjevernoj Americi i Zapadnoj Europi, počinje pucati po šavovima. Svjedočimo nastanku neliberalne demokracije, ili demokracije bez prava, i nedemokratskog liberalizma, ili prava bez demokracije.“

Postoje dobri razlozi za strah, nastavlja Mounk, da liberalna demokracija ne može opstati ako se napusti jedan od njezinih elemenata. Isto tako „…iz činjenice da funkcionirajući sustav treba oba elementa, ne proizlazi da će sustav koji ga ima nužno biti stabilan. Naprotiv, uzajamna ovisnost liberalizma i demokracije pokazuje kako disfunkcija jednog aspekta naše politike može uroditi disfunkcijom u drugome. I tako demokracija bez prava uvijek predstavlja opasnost da degenerira u ono čega su se Oci Utemeljitelji najviše bojali: u tiraniju većine. Istodobno, prava bez demokracije nisu ništa stabilnija: kada se politički sistem pretvori u igraonicu za milijardere i tehnokrate, sklonost isključivanju građana iz važnih područja odlučivanja postaje sve veća. Ta polagana divergencija liberalizma i demokracije možda je točno ono što se danas zbiva – a posljedice su vjerojatno upravo onako loše kao što bismo mogli i predvidjeti.“

Da: bili smo zatočenici mita da liberalizam i demokracija uvijek nekako idu zajedno. Jednom kada narod ostvari to stanje, liberalna će demokracija zauvijek opstati i vladati. Mitu o trajnosti liberalne demokracije pridružen je i dodatni mit: kada se ostvari Fukuyamin „kraj povijesti“, liberalna će demokracija, uz oslobođenje i poštovanje ljudskih prava, dovesti do neprekinutog rasta i sve većeg ekonomskog blagostanja.

Po Mounkovom sudu, trenutna kriza liberalne demokracije posljedica je triju faktora „koji više ne vrijede“. Prvo: prošla stabilnost demokracije temeljila se na stalnom povećanju životnog standarda stanovništva. Današnje stope rasta, i distribucija tog bogatstva, tvrdi Mounk, više ne garantiraju povećanje bogatstva i dohotka onako širokih slojeva populacije kao prije. Drugo: premda građani nisu nikada obožavali političare, prošla se stabilnost demokracije „…temeljila na povjerenju da će izabrani službenici odraditi svoj dio pogodbe, i da će i životi građana zbog toga biti bolji. Danas su to povjerenje i optimizam isparili. Kako građani postaju sve prestrašeniji pred budućnošću, oni sve češće politiku doživljavaju kao igru nultog zbroja – kao igru u kojoj će bilo kakav dobitak za etničke manjine ili imigrante biti na njihov trošak.“ A ne vrijedi više ni treći faktor negdašnje stabilnosti: relativna etnička homogenost stanovništva. „Utemeljene na monoetničkoj bazi, zemlje poput Njemačke i Švedske nisu priznavale imigrante kao prave članove svoje nacije. Vrlo često zanemarujemo tu činjenicu, ali funkcioniranje demokracije možda je ovisilo i o socijalnoj homogenosti.“

Premda je Orbanova sintagma o „neliberalnoj demokraciji“ već neko vrijeme u javnom optjecaju kao predmet analize ili sprdnje, glavna je zasluga Mounkove knjige upravo jednostavna klasifikacija disfunkcionalnosti i opasnosti današnjeg političkog trenutka. Mounkova klasifikacija izgleda ovako:

Liberalna

demokracija

(primjerice Kanada)

Neliberalna

demokracija

(„Demokracija bez prava“)

(primjerice Poljska i Mađarska)

Nedemokratski

liberalizam

(„Prava bez demokracije“)

(primjerice Europska Unija)

 

Diktatura

(primjerice Rusija)

Glavni dio Mounkove analize posvećen je primjerima danas najakutnijeg problema – populizma, ili kako on to kaže – „demokracije bez prava“. On navodi primjere demokratskih poredaka, s „voljom naroda“ koja na referendumima i izborima bira osobe ili stranke koje ubrzo po dolasku na vlast demontiraju klasične oblike kontrole vlasti („checks and balances“), oslabljuju neovisnost sudstva, središnjih banaka, guše slobode tiska, demontiraju neovisne etablirane institucije, „tehnokratske strukture“, pa čak i građanske udruge koje su liberalnim demokracijama potrebne kako bi zaustavile spontanu koncentraciju moći.

Paradoks takvog procesa demontaže liberalne demokracije sastoji se u tome što populizam plovi na valu jednostavne „logike“ i plebiscitarnog potraživanja: „treba nam više demokracije“, više popularnog odlučivanja o svemu što se tiče naroda. Za populiste su rješenja s kojima su društva suočena jednostavna: o svemu treba odlučiti narod. „Kada bi glas naroda prevladao“, misle mnogi, „razlozi za nezadovoljstvo ubrzo bi nestali, a Amerika (Velika Britanija, Njemačka ili Francuska) bile bi opet velike.“ A pitanje, hoće li se „voljom naroda“ narušiti načela slobode onih koji se ne slažu s takvom „voljom naroda“ potisnuto je u drugi plan ili gotovo posve zaboravljeno.

Ako su politički problemi našeg vremena tako jednostavno rješivi, zašto oni i dalje postoje (pitaju se populisti)? Budući da populisti nisu spremni priznati da bi stvarni svijet mogao biti složen – i da bi rješenja mogla biti mnogo problematičnija čak i za ljude s dobrim namjerama – njima treba netko koga će optužiti za probleme. I upravo to i čine…“Prvi očiti krivci najčešće su „vanjski“ neprijatelji, Kinezi i Meksikanci za Amerikance, imigranti za Mađare, Talijane i druge, Srbi za Hrvate… A „vanjskim neprijateljima“ odmah potom pridružuju se i „unutrašnji“ – politički establišment, briselski birokrati, ljudi s kapitalom… Takav svjetonazor hrani se dvjema političkim žudnjama, i većina populista spremno prihvaća obje. Prvo, populisti tvrde, najviši politički položaj treba dobiti pošteni vladar, onaj koji dijeli s narodom njihove stavove i koji je spreman boriti se za njih. Drugo, jednom kada taj pošteni vladar stupi na scenu, on mora ukinuti sve institucijske barijere koje bi ga mogle spriječiti da ostvari volju naroda.

Mounk se, za razliku od brojnih drugih autora, ne zaustavlja na uobičajenim sumnjivcima, poput Turaka, Mađara i Poljaka koji su neke svoje „prepreke vođi i volji naroda“ već srušili, već iste „žudnje“ i trendove detektira i u brojnim drugim još uvijek funkcionirajućim liberalnim demokracijama, među strankama i pokretima, primjerice u Njemačkoj, Francuskoj, Švedskoj, pa čak i Švicarskoj.


Kada bi glas naroda prevladao, misle mnogi, razlozi za nezadovoljstvo ubrzo bi nestali, a Amerika (Velika Britanija, Njemačka ili Francuska) bile bi opet velike. A pitanje, hoće li se voljom naroda narušiti načela slobode onih koji se ne slažu s takvom voljom naroda potisnuto je u drugi plan ili gotovo posve zaboravljeno.


Prava bez demokracije

Međutim, da bi se objasnilo veliko biračko nezadovoljstvo, tj. da bi se objasnila geneza današnjeg populizma poput nama nekoć znane „antibirokratske revolucije“ i novijih „referendumskih ideja“, potrebno je analizirati i komplementarni trend: odvajanje političke klase od „volje naroda“; umnažanje birokracije, agencija, organizacija, stručnih komisija, bujanje podzakonskih akata, donošenje regulativnih i zakonskih pravila koje birači ne prepoznaju „kao svoje“.

Nije točno da neovisne agencije donose odluke samo povremeno, kada je riječ o bombastičnim slučajevima i problemima: takve agencije danas su odgovorne za većinu zakona, pravila i regulacija. Godine 2007. primjerice, Američki je kongres donio 138 zakona. Iste su godine američke federalne agencije donijele 2926 podzakonskih akata sa zakonskom snagom. I jednostavno nije jasno da glasači imaju bilo kakav realni oblik nadzora nad pravilima koji će ih sputavati i obvezivati.“

Sve te podzakonske akte donose sve brojnije agencije, stručne službe i ministarstva, jer u većini slučajeva čak ni izabrani predstavnici „naroda“ nemaju potrebna znanja na područjima koja se reguliraju. Sve veća složenost svijeta i procesa donošenja odluka tek je jedan od razloga za bujanje administracije i agencija: „Od Drugog svjetskog rata, složenost regulatornih izazova pred kojima je država, nevjerojatno se povećala. Tehnologija je napredovala, ekonomski su procesi postali složeniji. Monetarna politika je postala ključno sredstvo stabiliziranja ekonomije. Neki od najvažnijih izazova, od klimatskih promjena do nejednakosti, imaju bitno globalne korijene, i naoko lišavaju nacionalne države sposobnosti da adekvatno reagiraju. Sve su te promjene potaknule pomak moći, od lokalnih parlamenata prema nečem drugom.

Odvojenost elita od „naroda“ u brojnim je slučajevima pogonsko sredstvo, pa čak i pravi uzrok narastajućeg populizma. Parlamentarni se sustav stranaka u većini liberalnih demokracija izuzetno malo mijenjao tijekom poslijeratnog razdoblja. Stoga nije čudo da je ekonomska kriza iz 2008. u brojnim zemljama rezultirala propašću velikih, „stožernih“ stranaka i golemim nepovjerenjem prema političarima: „Zakonodavna vlast, nekoć najvažniji politički organ, izgubila je velik dio moći koju su joj oduzeli sudovi, birokrati, centralne banke, međunarodne konvencije i organizacije. Istodobno, ljudi koji jesu dio te vlasti, u mnogim su zemljama postali sve manje slični onima koje reprezentiraju: samo neki od njih imaju jake veze s lokalnim zajednicama, a još se manji dio njih opredjeljuje strukturiranom ideologijom. Posljedica toga je da se prosječni glasači danas osjećaju otuđenijim od politike negoli ikada ranije. Kada promatraju političare, oni ne prepoznaju same sebe – a kada promatraju odluke koje su zakonodavci donijeli, oni ne vide da one odražavaju njihove preferencije.“Prva je poanta dakle, da populisti katkada imaju pravo što u etabliranim strankama i elitama vide prepreku demokratskoj volji.

Bujanje birokracije i odvajanje političara od „naroda“ tek je jedan dio priče o „pravima bez demokracije“. Za Mounka je možda još važniji dio onaj koji se odnosi na socijalne procese, poput globalizacije i sve veće uloge ekonomskih „elita“ u donošenju odluka, zbog kojih zakonodavci isuviše često donose odluke koje favoriziraju određene, partikularne (interesne) skupine, korporacije ili ekonomske sektore.

Jedan od najkontroverznijih, nama razmjerno bliskih primjera „prava bez demokracije“ (ili primata liberalizma pred demokracijom) u knjizi Narod protiv demokracije jest primjer spora između Grčke i Europske unije, spor koji je „u ime prava a protiv volje naroda“ prema Mounku dobila Europska unija. U tom je sporu o reprogramiranju grčkih dugova, po Mounkovom mišljenju „liberalna elita“ donijela odluku protiv volje „naroda“.

Bez obzira slažemo li se s autorom oko analize tog sukoba (osobno, mislim da je izabrao loš primjer), mnogo je važnije usredotočiti se na Mounkovu poantu: Europa se pokazala birokratskom institucijom koja ne reflektira volju naroda. Stoga su za Mounka „Mađarska i Grčka dvije strane iste medalje“. Mounk time ponavlja svoju početnu misao o nužnim sastojcima liberalizma i demokracije, odnosno o prelijevanju disfunkcionalnosti jednog elementa amalgama na disfunkcionalnost drugoga.

Premda je u grčkome slučaju izbor populista prethodio sporu s Europskom unijom, možda je točan Mounkov zaključak da građani sve češće biraju populiste jer su sve skeptičniji prema izabranim predstavnicima (pogotovo ako oni zasjedaju u Bruxellesu), pa nije čudo što razmjerno često biraju one koji će „srušiti brane“ izravnom demokratskom odlučivanju. A kada ih biraju, takav se izbor vrlo brzo pretvara u tiraniju većine.

Liberali i demokracija

Istini za volju, liberalizam je otpočetka bio sumnjičav prema nekvalificiranoj volji naroda. Mounk na nekoliko mjesta spominje dokumente „Američkih otaca“ kojim se kanila spriječiti tiranija većine. U svom članku pod naslovom Amerika nije demokratska zemlja, Mounk na jednom mjestu piše: „Kao što su Alexander Hamilton i James Madison jasno izjavili u Federalističkim člancima, bit republike sastoji se – to je njihov citat – u potpunom izdvajanju naroda i njegove kolektivne moći od bilo kakva udjela u vladi. Stavovi naroda, naprotiv, moraju se prenositi u javnu politiku izborom predstavnika čija mudrost, prema Madisonovim riječima ‘najbolje izražava pravi interes njihove zemlje.’ To je radikalno ograničavalo stupanj izravnog utjecaja naroda na vlast, i to nije bilo slučajno,“ piše Mounk.

Sličan stav o potencijalnoj neusklađenosti liberalizma i demokracije možemo pročitati i u natuknici o  liberalizmu u Encyclopaediji Britannici: „Liberalizam stoji u bliskom, ali katkada u nelagodnom odnosu prema demokraciji… Liberali su često bili skeptični prema demokraciji, zbog straha da bi se ona mogla pretvoriti u tiraniju većine.“ Drugim riječima, napetost između liberalizma i demokracije (potencijalne tiranije većine) koja se tek danas pokazala kao stvarni politički i socijalni problem, nije stvar povijesne slučajnosti, već konceptualne inkogruencije. Problem sukobljenosti tih koncepcija detektirali su rani ustavotvorci, klasični liberali i brižni republikanski očevi nacije.

O pojmovnom i potencijalnom političkom sukobu „liberalizma“ i „demokracije“ u nas je pisao primjerice Slaven Ravlić, koji je u svojoj sjajnoj knjizi Poredak slobode (2001.) prikazao njegovu raznoliku povijest: „Do sredine 19. stoljeća postoji jasno razlikovanje liberalizma i demokracije kao dviju suprotstavljenih političkih tradicija i doktrina… U novije vrijeme razni su autori (G. Sartori, C. B. Macpherson, y Gasset, N. Bobbio)… ponovno upozorili na važnost paradigme liberalizam-demokracija kao sastavnog dijela istraživanja povijesti i proturječja moderne države.(str. 17).“

I „klasični liberali“ novijega datuma su mnogo prije pojave Trumpa i populista, poput primjerice američkog ekonomista Bryana Caplana u knjizi Mit o racionalnom glasaču, uvjerljivo dokazivali kako neliberalnoj „volji naroda“ treba pridružiti i drugi uzrok slabosti političkog sustava: ignoranciju biračkoga tijela. Političari, tvrde „klasični liberali“, često oportunistički slijede, ili se čak pozivaju na ignorantske zahtjeve „prosječnih glasača“. Upravo zbog toga narod ima vlast kakvu zaslužuje. Osim u ekonomskim „mišljenjima“ i odlukama, danas takvo neznanje i nestručnost mnogo jasnije detektiramo u stavovima antivakcinacijskih pokreta, kreacionističkih grupa, horoskopskih TV programa, u obnovama ideja o svijetu kao ravnoj ploči i drugim koncepcijama „s ruba znanosti“. Ne smijemo ni zamisliti kako bi izgledala politička rješenja kada bi se ona temeljila na „volji“ takvog naroda.

Mounk navodi tri dodatna uzroka sadašnjega stanja konfrontacije liberalizma i demokracije. Prvi je uzrok širenje socijalnih medija, koji su ljudima ponudili bitno radikalniju verziju „glasanja“, u usporedbi s kojim je tradicionalno glasanje za stranke i kandidate, kao i četverogodišnje čekanje na eventualnu promjenu vlasti, prava „mrtva trka“. Socijalni mediji ljudima su pružili ideju kako bi „stvarno“ demokratsko glasanje moglo izgledati, i koliko je tradicionalni sustav dodjeljivanja glasova „neučinkovit“. (Istodobno smo svjedoci i tome da socijalni mediji tu vrstu „davanja glasa narodu“ vrlo lako pretvaraju u suprotnost demokratskom i liberalnom odlučivanju.) Drugi je razlog ekonomska kriza iz 2008. koja je brojne ljude osiromašila, ili im ugasila nadu u poboljšanje vlastita položaja. Tom problemu Mounk posvećuje posebno poglavlje o korekturama i lijekovima, i brojne stranice svojih drugih tekstova. Treći je razlog konfrontacija društava oko imigracije, odnosno nesposobnost demokracija, kako kaže Mounk, da „domestificiraju nacionalizam“, odnosno da se izbornome tijelu prikaže opći interes od imigranata. I ako prosječnom glasaču socijalne mreže pružaju ideju o višestrukim glasovima, o svim zamislivim temama, suočeni simultano s ekonomskom krizom i krizom „identiteta“ pred promijenjenim socijalnim sastavom birača (čitaj: imigrantima), sve veći broj glasača počinje politiku percipirati kao „igru nultog zbroja“.


Postoje još tri uzroka sadašnjega stanja konfrontacije liberalizma i demokracije: širenje socijalnih medija, posljedice krize 2008. i imigracija.


Mounkov nedavno objavljeni tekst pod dojmljivim naslovom „Amerika nije demokracija“ možda najbolje razotkriva razloge nekih kritičkih napisa o knjizi. U spomenutom tekstu Mounk pokušava pokazati kako je moglo doći do toga da tako velik broj ljudi glasa za Trumpa. Pozivanjem na relevantna i vrlo uvjerljiva istraživanja Gilensa, Pagea i drugih, Mounk pokazuje koliko se često sukobljavaju korporacijska i demokratska volje građana i kako često u tim sukobima „zakonodavci“ staju na stranu „bogatstva“, a ne „naroda“. Drugim riječima, „nedemokratičnost“ elita ne sastoji se samo u sprječavanju „volje naroda“ kada se ona odnosi na zakidanje prava drugih. U sukobu „demosa“ i elita sve češće pobjeđuje sprega politike i novca, a građani se vrlo često zakidaju u samom procesu donošenja demokratskih odluka: „Testiranjem 1779 lokalno-političkih razmirica tijekom dvadeset godina, Gilens i Page ispitivali su koliko su često preferencije raznih interesnih skupina predviđale kako će birati Kongres i izvršna vlast. Rezultati su bili šokantni. Ekonomske elite i skupine s partikularnim interesima… uspijevale su od političkih vlasti dobiti zakonodavnu i političku podršku u oko 50% slučajeva, a u zaustavljanju zakonodavstva kojem su se suprotstavljali, uspijevale su gotovo uvijek.“

Ako zakonodavna vlast i birokracija tako često donosi odluke protiv „legitimne volje naroda“, nije čudno da na izborima (u Americi i drugdje) pobjeđuju kandidati koji obećaju kako će ukinuti „posredništvo“ političkih elita, i da će kada ih narod izabere, „narod“ moći izravno komunicirati izravno s vođom. Mounkove ilustracije poraznih statistika o nedemokratskim političkim odlukama u SAD-u vrlo su upečatljive, te predstavljaju podlogu za treću veliku cjelinu Mounkove knjige – o prijedlozima za popravak dvostruke disfunkcionalnosti liberalne demokracije.

Ne treba sumnjati da postoje brojni primjeri pravne neravnoteže, i političkih procesa donošenja odluka na lokalnoj i nacionalnoj razini koji favoriziraju ekonomski jače subjekte. Međutim, iz plastične slike o neravnopravnosti u donošenju odluka na lokalnim razinama (pri čemu čitatelj ne može jasno prosuditi je li „volja naroda“ u tim sporovima ekonomski opravdana), Mounk izvodi mnogo radikalnije zahtjeve o ograničavanju kapitala.

Takav zaključak čini se prima facie vrlo logičan: ako je upravo disfunkcionalnost tokova „kapitala“ bila pravi uzrok ekonomske krize, ako je ona najvidljiviji „krimen“ političkih elita, naime to što one nisu zaštitile „prosječnog glasača“, i ako je ekonomska kriza glavni uzrok trenutnog konflikta između liberalizma i demokracije odnosno disfunkcionalnosti „liberalne demokracije“, nije li opravdano zaključiti kako je „regulacija ekonomije“ i rješavanje problema socijalnih nejednakosti logično rješenje za ponovno pomirenje liberalizma i demokracije?

O tome možemo reći sljedeće. Prvo: nije posve jasno bi li donošenje ekonomskih odluka u skladu s „voljom naroda“ zajamčilo ekonomski uspjeh (ipak je upravo ekonomski uspjeh ljepilo liberalizma i demokracije u „liberalnoj demokraciji“). Spomenuli smo knjigu Bryana Caplana koji je uvjerljivo dokazivao upravo suprotno. Postoje brojni primjeri kojima bismo uvjerljivo mogli dokazivati kako su upravo neracionalne odluke političkih elita u skladu s „voljom naroda“ bile generator nedovoljnog rasta. Stoga bismo mogli reći da u tom problemskom krugu krivac nije bio „liberalizam bez demokracije“, već je upravo spomenuta populistička kombinacija bila „generator krize“ liberalizma i demokracije. Hrvatska je dobar primjer za takvu „koaliciju“ interesa.

Drugo: ako se glavni problem s populizmom danas sastoji u sve intenzivnijoj „tiraniji većine“ i u s time povezanoj opasnosti od narušavanja prava pojedinaca, nije li zadatak političkih elita (intelektualaca, politologa, ustavnih stručnjaka i drugih) štititi ustavna prava ljudi, ne samo kada je riječ o rodnoj ravnopravnosti, nego primjerice i kada je riječ o zaštiti prava vlasništva? Nisu li onda „jaki“ prijedlozi o oporezivanju kao brzi lijekovi za socijalnu nejednakost također svojevrsna populistička rješenja?

Ukratko: Mounkova knjiga je izvrsna dijagnostička karta, ali na dovoljno uvjerljivo terapijsko sredstvo za sređivanje narastajućeg sukoba liberalizma i demokracije morat ćemo pričekati ili ga potražiti negdje drugdje. Mounk je kao iznimno mlad autor svojom knjigom pokazao sjajan politološki talent i upravo je svojom analizom podigao razinu našeg očekivanja. Ali, poput Fukuyame mislim da ćemo o njegovim prijedlozima za popravak političkoga stanja tek slušati u budućnosti.


Prvi tekst u seriji: Je li ovo (puno) bolji ili (puno) lošiji svijet?

Drugi tekst u seriji: Timothy Snyder – Put u neslobodu