Ne daj dobroj krizi da propadne

Foto: Karenr / Dreamstime

Ad
Ad

U seriji o ekonomskim učincima koronavirusa na Ekonomskom labu uputili smo čitatelje na praćenje cijena državnih obveznica najrazvijenijih zemalja. Kada rizik i neizvjesnost prevladaju, potražnja za takvim obveznicama raste. A kada raste potražnja, rastu i cijene. Prinosi padaju, jer se cijene i prinosi uvijek nalaze u inverznom odnosu. Željezni zakon panike ove obveznice čini sigurnim utočištima – traženom robom u krizi.

Naizgled, u tome nema ničeg novog. Međutim, zanimljiva su dva pitanja: prvo, mogu li nam cijene obveznica u krizi pružiti više informacija od cijena dionica i drugo, kako se u krizi ponašaju cijene hrvatskih državnih obveznica?

U cijene financijskih imovina poput dionica i obveznica ugrađuju se očekivanja. Latentan pritisak na rast cijena odnosno pad prinosa prvorazrednih državnih obveznica očitava se kao znak pogoršanih očekivanja. Cijene obveznica su pritom pouzdaniji termometar očekivanja od cijena dionica, jer se potonje snažnije kolebaju, pa se od buke u podacima ponekad ne čuje dominantan ton. Državne obveznice su stabilnije i šalju pouzdanije signale.

U zadnjem tjednu veljače, kada je počela aktualna panika, cijene dionica dramatično su propale. Međutim u drugom tjednu panike snažno su se kolebale bez vidljivoga trenda. Iako su mainstream mediji tek u zadnja dva dana “otkrili” pad burzi, prošli su tjedan u dva dana cijene dionica snažno rasle (utorak i četvrtak), što je optimiste na trenutak potaknulo na pomisao da je kraj krize blizu.

Međutim, obveznice su cijelo vrijeme pričale drugu priču. Njihove su cijene ustrajno rasle (prinosi su padali), što nije ostavljalo dvojbe u pogledu sentimenta i očekivanja sudionika na tržištima: kapital bježi iz rizičnih u bezrizične oblike imovine, ne pitajući pritom za cijenu. Nitko zapravo ne vidi svjetlo na kraju tunela, sorry.

Kao i uvijek, Uncle Sam se u financijskom (ne i u epidemiološkom) smislu pokazuje kao najsigurnije sklonište. Na slici možemo vidjeti kako su se prinosi na američke državne obveznice srušili u oba krizna tjedna (cijene su snažno rasle). U isto vrijeme, prinosi na njemačke državne obveznice tonuli su još i dublje kroz zonu negativnih prinosa (jer je temeljna kamatna stopa ECB-a niža od temeljne kamatne stope FED-a): 10-godišnja njemačka državna obveznica 21. veljače „nosila je“, to jest bolje reći – odnosila je – -0,44%, da bi u petak odnijela još i više: prinos tj. “odnos” je iznosio -0,71%!

Izvor: US Department of the Treasury

Što se u takvom ambijentu događalo s hrvatskim državnim obveznicama; jesu li i one “sigurno utočište”?

Hrvatske državne obveznice ne pripadaju skupini prvorazrednih financijskih imovina. Iako nas političari obasipaju ne odveć zaraznim optimizmom, činjenica je da Hrvatska ima najveći omjer javnog duga i BDP-a među zemljama Nove Europe. To se reflektira u kreditnom rejtingu koji je najlošiji u toj skupini zemalja, uz Rumunjsku.

Zadnjih godina proračun se približno nalazi u ravnoteži, međutim fiskalni se kredibilitet stječe desetljećima. Ne tako davno, ova se zemlja u fiskalnom smislu raspala. Desilo se to čim ju je udarila velika kriza 2008./2009. Investitori u hrvatske državne obveznice dobro se sjećaju tadašnje „genijalne“ reakcije naše vlasti (Sanader pa Kosor): sačuvati državne rashode i plaće u javnom sektoru, uvesti nove poreze pod svaku cijenu (posebni porez na dohodak, “harač”, povećanje stope PDV-a i sl.). Rezultat je bio neizbježan. Recesija je udarila punom snagom, produžila se, no prinosi na hrvatske državne obveznice ostali su nebeski visoki. To je suprotno od očekivanog ponašanja sigurnih utočišta s početka ove priče.

Evo malo konkretne povijesti: dok je prinos na njemačke državne obveznice u prve dvije godine krize, od rujna 2008. do rujna 2010. prepolovljen s 4% na 2%, istovjetni prinos na hrvatske obveznice narastao je sa 6% na 7%. Prema tome, nije bitna samo početna razlika prinosa koja odražava rizik (u razlici Hrvatske i Njemačke govorimo o početnoj razlici prinosa 2008. od 2 postotna boda = 4-2%), nego je bitna i promjena u uvjetima krize. Tada se točnije vidi realan rizik kroz razliku hrvatskog i njemačkog prinosa na 10 godina: govorimo o  5 postotnih bodova = 7 – 2% 2010..

Što se vidi u prva dva tjedna ove krize: ima li naznaka da bi se povijest mogla ponoviti? Vidi se kako hrvatska državna obveznica nije sigurno utočište, iako se još ne vidi točno što je. Dok cijene sigurnih utočišta rastu, cijene hrvatskih državnih obveznica simbolično variraju. Čak se osjetio blagi pritisak na rast prinosa (to je zabrinjavajuće!). Naime, nakon što su se 10-godišnji prinosi na hrvatske državne obveznice dugo zadržavali ispod praga od 0,6%, zadnjih se dana kreću malo iznad toga praga. Ne događa se ništa dramatično, promjene su jedva zamjetne, ali korisno ih je gledati pod mikroskopom (jako popularna riječ ovih dana), jer tako dobivamo podsjetnik na našu realnu investicijsku kategoriju – pripadnost trećoj ili četvrtoj globalnoj ligi (znakovno i samorazumljivo: BBB-!). A još do jučer su nas uvjeravali da je to “uspjeh”…

O ovome ne možete slušati u vijestima i čitati na velikim portalima, jer oni prenose što kažu političari, a političari o tome ne daju izjave, iako je riječ o najobjektivnijoj ocjeni naše kreditne kvalitete i gospodarskoga stanja. Ta tržišna ocjena transcedira prazne riječi i odražava realnost – naše ekonomske, ali i političke fundamente.

Za našu je stvarnost i financijske i gospodarske rizike kojima smo izloženi puno važnije i opasnije to što proračun buja i što ovih dana u javnost izlaze vijesti o gradonačelniku glavnoga grada koji je nešto poput Gotham Citya bez Batmana (a što nikoga ne čudi ako se razumije duboka logika funkcioniranja političkog sektora u ovoj zemlji). Doduše, ušli smo u EU, kandidiramo za euro, mirovinski fondovi koji gutaju državne obveznice danas su mnogo veći nego 2008., kamatne stope su na povijesnim minimumima, nafta je relativno jeftina … Sve to govori u prilog teze da nećemo gledati fiskalnu dramu kao pred 10-12 godina, ili tragediju kroz kakvu je Grčka prolazila u zadnjoj krizi.

Međutim, i površnom je promatraču jasno da se dolje u dubinama, među motorima, generatorima i turbinama koje pokreću naš mali brod suštinski nije mnogo toga promijenilo. Naposljetku, i naš je kreditni rejting isti kao davne 2008 (da, BBB-). Treba li tome još nešto dodati?

U anglosaksonskom svijetu postoji uzrečica: „Ne daj dobroj krizi da propadne.“ („Do not let a good crisis go to waste“). S obzirom na epidemiloške uzroke i izgubljene živote ovu krizu nije primjereno nazvati dobrom, ali jasno vam je što želim reći: vidjet ćemo hoće li i ona biti potrošena s ciljem da se ništa ne promijeni. Ja znam odgovor, a vi?