Nema besplatnog ručka: što je oportunitetni trošak i kako se može primijeniti u brodogradnji i na EU fondove

Objavljeno

Foto: Karenr / Dreamstime

Šonje objašnjava ideju i primjenu oportunitetnog troška na primjerima brodogradnje i jednog EU natječaja. Ideja multiplikativnih efekata često služi maskiranju oportunitetnog troška jer glorificira status quo, dok računanje oportunitetnog troška upućuje na ekonomsku dinamiku i vrednovanje propuštenog

Ad
Ad

Oportunitetni trošak je jedan od temeljnih pojmova ekonomske analize. Vrlo je intuitivan, ali ga nije lako primijeniti. Zbog toga se često gubi iz vida i ljudi onda donesu loše odluke. U ovom tekstu ću objasniti što je oportunitetni trošak i zatim naučeno primijeniti na dva primjera. Jedan je vezan uz brodogradnju, a drugi uz EU fondove.

Što je oportunitetni trošak

Oportunitetni trošak je trošak propuštene prigode. To je trošak koji imamo i kada zarađujemo, zbog čega ga mnogi ljudi zanemaruju. Apstraktan je (zahtijeva malo dublje promišljanje) i ne vidi se neposredno u računu dobiti i gubitka ili u novčaniku.

Zamislite da imate 100 novčanih jedinica i da u banci na taj kapital zarađujete 2 (2%). Ako biste sredstva uložili u poduzetnički poduhvat, očekivali biste ostvariti prihod od 10 (10%). Ali, poduhvat nosi rizik i trošak angažmana. Recimo da taj rizik i trošak iznose 5 (5%), tako da je očekivana alternativna zarada 5 (5%) = 10 – 5. Oportunitetni trošak ili trošak propuštene prigode u ovom slučaju očigledno iznosi 3 (5, koliko očekujemo zaraditi u najboljoj alternativnoj prigodi, umanjeno za 2, koliko stvarno zarađujemo).

Percepcije i izračuni oportunitetnog troška su veoma složeni. To je vidljivo već iz prethodnog primjera. Teško je znati koja nam je najbolja alternativna prigoda. Teško je procijeniti rizike njene realizacije. Zbog toga se ljudi često zadovoljavaju malim ili manjim ostvarenjima, dok problem oportunitetnog troška zanemaruju. To se može smatrati svojevrsnom psihološkom pogreškom koju treba sustavno otklanjati. Ako to ne činimo, donosit ćemo loše odluke. Kao u sljedeća dva primjera.

Brodogradnja

Teror očitog je najveća ekonomska zamka. U robovanju očitom, onome što nam je „pred nosom“, zanemaruju se manje očite alternative. Na primjer, izrađujemo brodove, a ne vidimo da bismo mogli unosnije izrađivati cipele ili stolice. Opasnost zanemarivanja alternative leži u činjenici da je ona motivator promjena (ako ne znamo za bolju alternativu, kako se motivirati za promjenu?). Teror očitog može prerasti u teror statusa quo, kada se stvari ne mijenjaju i ako se na njima gubi. Tipičan primjer je hrvatska brodogradnja kroz desetljeća.

Kako je uopće bilo moguće kontinuirano trošiti desetke milijardi kuna poreznih obveznika, konstantno kroz desetljeća, na samo jednu djelatnost? Tu se nije radilo o onim relativno uobičajenim jednokratnim spašavanjima na kojima se države nadaju dugoročno nešto i zaraditi. Ovdje je riječ o trajnom curenju. Danas i mala djeca znaju za onu Einsteinovu da je ponavljanje iste radnje uz očekivanje da će se nešto promijeniti najjasniji iskaz ljudske gluposti. Glupost je očito bila norma za našu ekonomsku politiku.

Naravno, nitko nije baš tako blesav. Iza epizoda poput hrvatske brodogradnje – gutača javnoga novca, krije se kombinacija interesa (svih koji su ekonomski vezani uz brodogradnju) i loših teorija. Loše teorije su neophodne da nekome ne padne na pamet teorija oportunitetnog troška. Ona bi razotkrila trošak statusa quo i notornu činjenicu da bi svima u dugom roku bilo bolje da se radi nešto drugo (što se u nekim brodogradilištima već i ostvarilo nakon što se ozbiljno pristupilo restrukturiranju pred nekoliko godina).

Ulogu loše teorije koja skriva alternativne prigode najčešće ima teorija multiplikatora. Teorija multiplikatora služi tome da se napuše važnost statusa quo. Priča ide tako da se naglasi specifičnost znanja koja postoje u branši i efekti prelijevanja na druge branše. Na primjer, brodogradnja kupuje kablove i elektronske komponente koje rade druge industrije, pa jedinica utrošena u brodogradnji stvara više od jedinice dodane vrijednosti na razini gospodarstva.

Međutim, multiplikator je najčešće ideja, a ne činjenica. U Hrvatskoj gotovo nitko ne pokušava računati multiplikatore. Oni koji o njima govore najčešće ne uzimaju u obzir prelijevanje kupnji inputa na uvozne komponente koje smanjuju multiplikator. A to je slučaj u Hrvatskoj brodogradnji. Iz input-output tablica znamo da je hrvatska proizvodnja ostalih prijevoznih sredstava autarkična industrijska grana koja tri puta više naručuje iz uvoza nego od drugih domaćih industrija.

Može se zaključiti da je sustavno prikrivanje oportunitetnog troška uvijek povezano sa statusom quo, bez obzira na njegov trošak. Kada je izračun oportunitetnog troška jasan i uvjerljiv, on postaje motivator promjene koja vodi boljem rezultatu. Oportunitetni trošak je koncept koji je dakle ključan za razumijevanje i pokretanje ekonomske dinamike.

EU fondovi: slučaj natječaja za digitalizaciju poslovanja

Sada ćemo vidjeti kako se ovaj princip ostvaruje na primjeru EU fondova. Ako sakrijemo činjenicu da u ekonomiji sve ima svoj oportunitetni trošak, EU fondovi se doimaju poput dara s neba. Neki drugi porezni obveznici nam daju „besplatan“ novac i treba učiniti sve da se taj poklon, pod bilo kojim uvjetima, uzme. Tako glasi prevladavajuća politička logika koja ne vodi računa o konceptu oportunitetnog troška. Još kad se uzmu u obzir oni multiplikativni efekti… Ali, što ćemo s oportunitetnim troškom? Da li njega uistinu nema ako radimo s poklonjenim novcem?

Oportunitetni trošak EU fondova može se definirati kao razlika između maksimalne vrijednosti koja se u gospodarstvu mogla stvoriti da su svi resursi koji su uloženi u dobivanje sredstava iz EU fondova bili uloženi u nešto drugo, i vrijednosti dobivene iz EU fondova. Drugim riječima, vrijednost iz EU fondova (s uključenim multiplikativnim efektima) mora biti veća od maksimalne vrijednosti koja se mogla ostvariti da su resursi usmjereni u realizaciju EU fondova bili usmjereni u nešto drugo.

Ako se tako gleda na stvar, onda je očito da EU fondovi mogu stvarati gubitak za gospodarstvo odnosno društvo u cjelini. Općenito, svaki poklon ima (oportunitetni) trošak. EU fondovi odvraćanjem od drugih aktivnosti mogu snažno utjecati na alokaciju resursa u gospodarstvu. Negativni efekt će se ostvariti ako su sredstva iz EU fondova manja od maksimalne vrijednosti koja se u gospodarstvu mogla stvoriti da su svi resursi koji su uloženi u dobivanje sredstava iz EU fondova bili uloženi u nešto drugo, bolje. Posve je nerealno, naime, pretpostaviti da ljudi ne bi radili ništa da ne postoji mogućnost povlačenja sredstava iz EU fondova.

Već je rečeno da je jako teško procijeniti najbolju alternativu. To samo po sebi stvara skepsu u pogledu mogućnosti da neto efekt EU fondova bude negativan. Unatoč tome, oportunitetni trošak je toliko važan, da i grube aproksimacije dobro dođu kao podsjetnik i orijentir.

Ljubaznošću gđe Janje Kulić iz društva Kulić & Sperk Revizija d.o.o. došli smo do jednog primjera koji uz pomoć oportunitetnog troška uvjerljivo pokazuje kako loša politika dodjele sredstava iz EU fondova može proizvesti gubitak za gospodarstvo i društvo u cjelini.

U javnosti se već mnogo pisalo o pozivnom natječaju za Poboljšanje konkurentnosti i učinkovitosti malih i srednjih poduzeća kroz informacijske i komunikacijske tehnologije. Natječaj je bio zamišljen tako da se sredstva iz EU fondova dodijele poduzetnicima na temelju samo jednog kriterija koji možemo nazvati brzi prst ili tko prvi njemu djevojka. Svi poduzetnici koji su pripremili projekte i dokumentaciju jednoga su dana u 11:00 trebali početi slati svoje prijave u sustav. I poduzeće gospođe Kulić bilo je među cca 1000 prijavitelja, a kako su puno vremena i novca uložili u pripremu (angažirali su i konzultante), bili su spremni na klikanje u prvoj sekundi natječaja kako ništa ne bi bilo prepušteno slučaju.

Natječaj je u međuvremenu poništen, a gđa Kulić si je dala truda, ne bi li izračunala odnos troškova i koristi od ovog natječaja (u hipotetičkom slučaju da je realiziran). Naime, za spomenute projekte je iz EU fondova alocirano 53,2 milijuna kuna za koje se natjecalo približno 1000 poduzeća. Kako je gđa Kulić prošla kroz proces temeljite pripreme koja je uključivala i angažman konzultanata, mogla je procijeniti da oportunitetni trošak dobre prijave iznosi oko 100,000 kuna. To uključuje troškove konzultanata (taj novac je mogla drugačije upotrijebiti) i radnih sati djelatnika (koji se u vrijeme rada na pripremi projekta nisu mogli posvetiti svom redovnom poslu). Prema tome, i da je natječaj uspio, velike su šanse da bi troškovi pripreme aplikacija premašili vrijednost povučenih sredstava jer je 100,000 kuna po aplikaciji puta 1,000 aplikanata jednako 100 milijuna kuna, a to je mnogo više od vrijednosti sredstava alociranih za ovaj natječaj! Možemo zamisliti koliko bi iznosili troškovi da se više poduzeća javilo na natječaj (u teoriji moglo ih se javiti više od 100,000!).

Ovoj se kalkulaciji može prigovoriti da ne uzima u obzir mulitiplikativne efekte (s 53,2 milijuna doniranih sredstava stvorit će se veći benefiti od digitalizacije poslovanja malih i srednjih poduzeća). Možda nisu svi radili tako temeljitu pripremu kao tim gđe Kulić (pa je oportunitetni trošak vezan uz pripremu aplikacija možda manji od 100 milijuna odnosno 100 tisuća po aplikaciji).

S druge strane, manji trošak pripreme značio bi slabije projekte koji vjerojatno ne bi polučili željene efekte. Još jedna stvar koja govori u prilog negativnom neto rezultatu je i činjenica da u Hrvatskoj posluje oko sto puta više malih i srednjih poduzetnika od procijenjene brojke poduzeća koja su se javila na natječaj, što znači da je puka sreća da još veći broj poduzetnika nije platio ukupno mnogo veći oportunitetni trošak za prijavu na natječaj tako limitiranog kapaciteta (53 milijuna kuna je približno onoliko koliko su prošle godine dobili samo Rimac automobili).

Drugim riječima, sve upućuje na to da je ovo bio natječaj za EU fondove koji je oblikovan tako da proizvede veću štetu (u smislu oportunitetnog troška) od koristi.

Primjer pokazuje da je teško procijeniti oportunitetni trošak nekog projekta i sve njegove koristi. U isto vrijeme pokazuje da se bez obzira na poteškoće s procjenama, oportunitetni trošak nikada ne smije zanemariti. Gđa Kulić je ispravno zaključila, i zbog toga je i napisala pismo ministrici Žalac, da i ovako gruba procjena jasno ukazuje na to da se u planiranju EU fondova pogriješilo, jer je za ovu svrhu trebalo biti alocirano mnogo više, točnije, nekoliko, možda i deset puta više sredstava, kako bi se pokrili oportunitetni troškovi i proizveli značajno pozitivni neto efekti povezani s digitalizacijom poslovanja malih i srednjih poduzeća.

Zaključak: što smo naučili

Ovo su izrazito poučne priče iz kojih se može naučiti četiri jako važne stvari. Pouke mogu biti od velike koristi u poduzetništvu, ali i u privatnom životu:

  1. Teškoća procjene nije razlog za zaobilaženje. Oportunitetni trošak je jednak razlici zarade u najboljoj alternativnoj i tekućoj prigodi, i veoma ga je teško procijeniti. No, to ne znači da ga možemo zanemariti. Ako to učinimo, donosit ćemo pogrešne odluke jer će nam ulazni parametri biti pogrešni. To mogu biti mega-pogreške koje se mjere u stotinama milijuna i milijardama poput ovih s brodogradnjom i EU fondovima, ili onih sa sportskim dvoranama iz prošlog desetljeća. To mogu biti i mnogo manje vrijedne pogreške, jer se isti obrazac ponavlja na mikro-razinama pri donošenju „malih“ odluka kao što su odluke o izboru zaposlenja, alokaciji osobnog vremena, ili investicijama poduzeća.
  2. Sama potraga za oportunitetnim troškom donosi benefite. Unatoč teškoćama procjene, sama potraga za alternativnom prigodom je korisna, jer predstavlja izazov za status quo i potiče na promjenu. Puko razmišljanje u terminima oportunitetnog troška može poboljšati odluke i kada procjene nisu pouzdane.
  3. Žaljenje je nezdrav osjećaj koji treba izbaciti iz sebe. Mnogi ljudi izbjegavaju razmišljati u terminima oportunitetnog troška jer su u strahu od rizika procjena i boje se žaljenja nakon što donesu konačnu odluku (možda sam mogao biti bolji i bogatiji advokat ili računalni stručnjak nego ekonomist?). Kao što pokazuje primjer društva Kulić & Sperk d.o.o., ta vrsta izbjegavanja u poduzetništvu nije opcija. Poduzetnik računa s rizicima procjena i uvijek računa oportunitetni trošak, bez obzira što će ponekad zažaliti zbog svojih odluka i procjena (unatoč svemu što je oko 1,000 aplikanata do sada uložilo u ovaj EU natječaj, još nitko nije dobio ni kune). Konstantnim vrednovanjem oportunitetnog troška poboljšava se razumijevanje problema s kojima se poduzetnik suočava, uči se iz svake situacije i dolazi se do logičnih zaključaka i prijedloga rješenja.
  4. Nije bitno koliko smo EU fondova povukli, nego što smo s tim novcem napravili. Domaća i europska birokracija nalaze se u svojevrsnoj histeriji u pogledu takozvane iskorištenosti EU fondova. U njihovoj ekonomski primitivnoj logici sve se svodi na to da se potroši što više novca iz EU fondova. To je posljedica pogrešne logike „poklonjenom konju se ne gleda u zube“, a ona polazi od toga da je novac iz EU fondova „besplatan“. To je vrlo slično logici “jeftinog zaduživanja” (uzmi pare dok je kamata niska). Naučili smo da je takva logika pogrešna. Svaka uporaba sredstava utječe na alokaciju kapitala i radnog vremena. Oportunitetni trošak može biti (relativno) dovoljno velik da uzrokuje neto negativan učinak korištenja EU fondova. Stoga nije bitno koliko je ukupno potrošeno, nego kako su sredstva alocirana na projekte. I to je univerzalna logika, uvijek vrijedi.