Hrvatska se opet tresla zbog Agrokora prošli tjedan. Priča još od početka stane u pet kratkih točaka:
- Todorić nije imao perspektivan nego prezadužen i dijelom neodrživ biznis pritisnut konkurencijom i de facto je propao. Ostalo je pitanje kako to de jure rasplesti.
- Vlada nije htjela stečaj. Bojala se da domino efekt ne poruši mrežu dobavljača Konzuma. Nije vjerovala u sposobnost vlastitoga pravosuđa da efikasno riješi slučaj, pa je brzo donesen zakon čiji je glavni cilj bio zaštititi mrežu dobavljača i osigurati poslovni kontinuitet na teret ostalih vjerovnika (njima je zapravo poručeno: vi ste dosta zaradili na kamatama, sada idete on hold jer je netko drugi važniji). Ništa neobično. Slovenci su na primjer prema istom principu izolirali Mercator i njegove dobavljače od odluka koje se donose u Zagrebu.
- Ante Ramljak je obavio upravo ono zbog čega je doveden: osigurao je poslovni kontinuitet pribavivši gomilu novog novca kroz roll-up kredit u vrlo kratkom roku, dakle što prije i pod svaku cijenu. Nije se pitalo koliko košta kontinuitet i zaštita dobavljača. Zbog toga su oni od prvog do zadnjeg Ramljakovog trenutka podržavali povjerenika unatoč svim troškovima procesa, koji se i njima izbijaju iz džepova. Vjerojatno procjenjuju da su dobili više nego što bi dobili u nekom alternativnom scenariju raspleta.
- Ramljaku se često zamjeralo da ne provodi operativno restrukturiranje, osobito tamo gdje se od početka znalo da rupa postoji (prije svega Konzum). No, to nije bila njegova uloga. Njegova je uloga bila da glavnim akterima ove priče, (domaćim) dobavljačima, kupi vrijeme.
- U svemu tome, s makijavelističkoga gledišta, Ramljak je napravio jednu, ali kardinalnu pogrešku. Ako nema ozbiljnijega operativnog restrukturiranja i radi se samo financijsko (da bi se došlo do nagodbe i kompanija prepustila novim vlasnicima), čemu toliki troškovi i još k tome pozamašna svotica za bivšu vlastitu firmu? Na ovoj je točci ugrozio projekt kreiravši težak politički problem.
Tu smo, gdje smo. Inercija započetog procesa je vjerojatno dovoljno jaka da ga dovede do kraja u skladu s dosadašnjom logikom. Dobavljači poručuju: «Nagodba nema alternative.». No, kraj (nagodba) bit će novi početak. Godinama ćemo još čitati o operativnim posljedicama restrukturiranja Agrokora, onoga koje tek predstoji, i sudskim sporovima.
Ovakvi se slučajevi u različitim zemljama rješavaju različito, u skladu s (različitim) pravnim i političkim tradicijama i odnosima moći. Prošli tjedan je kineska država na godinu dana preuzela najveće privatno osiguravajuće društvo Anbang (čija kratica na engleskom indikativno glasi AIG – Anbang Insurance Group). Bivši vlasnik i direktor, nekada moćni Wu Xiaohui, u bajboku je od prošloga lipnja, a državno odvjetništvo u Shanghaiu već je podnijelo optužnicu lokalnom sudu. Privremeno preuzimanje kompanije izvedeno je zbog «prijetnje nesolventnošću» društva (dakle, ne mora biti nesolventno). U skladu s kineskom tradicijom moćne prisile i podjele moći u vrhu, kompanijom će od sada upravljati skupina regulatora, dakle veći broj ljudi iz različitih institucija – centralne banke i nadzornih institucija. Njihov je zadatak realno procijeniti gubitke i kapitalno ojačati društvo. Sada je vrlo neizvjesno hoće li privremeno preuzimanje od strane države doista trajati samo godinu dana i što će zatim uslijediti jer u Kini vlast uživa širok prostor diskrecije. Lijepo rečeno; pamtimo Rusiju, Yukos i Hodorkovskog (već dugo je «vani», ali nemoćan i umoran).
Postoje li zajedničke toke Anbanga i Agrokora, premda su iz vrlo različitih sektora?
Kada velike financijske institucije propadaju (ne moraju propasti, dovoljno je da su blizu ruba), države uskaču i štite neki javni interes. Javni interes je naravno apstrakcija. Svaki takav interes u prijevodu znači da netko gubi, a netko dobiva, ali po malo drugačijim pravilima igre od onih koja bi se primijenila da nitko nije mahao zastavom javnog interesa. Tako je i u našemu slučaju, u kojem su do sada dobitnici dobavljači (u odnosu na alternativne scenarije raspleta koje možemo zamisliti, kao npr. s Alvarezom ili s pravosuđem tj pred-stečajem ili stečajem).
Kineski AIG se može usporediti i s američkim AIG-em, koji je zamalo propao nekoliko dana prije Lehmana u rujnu 2008. Zabilježeni su gubitci od 99 milijardi USD povezani s osiguranjima portfelja nekretnina. AIG bi zbog toga propao i povukao dobar dio financijske mreže za sobom, da država nije intervenirala i još uvijek je u sanaciji. Procjene govore da se novac poreznih obveznika uložen u nekada najvećeg globalnog osiguravatelja, za razliku od novca uloženog u sanaciju američkih banaka 2008.-09., nikada neće vratiti.
Uočite razliku između kineskog i američkog AIG-a i Agrokora. Američki AIG «preuzet» je tako što je država dokapitalizirala kompaniju s fantastičnih 80 milijarda USD novca poreznih obveznika. U kapitalizmu moraš dati nešto ozbiljno da bi nešto dobio, nije dovoljno imati samo moć. To se odnosi i na vlast kao ravnopravnog sudionika u igri. Za razliku od američkog, kineski AIG nije dokapitaliziran. Država ga je naprosto uzela pod svoje. Sada će ona aranžirati neku dokapitalizaciju dok je vlasnik u pržunu.
Agrokor je treći model, hibrid. Novac poreznih obveznika nije angažiran ex ante, ali je na bubnju ex post. Ako neki raniji vjerovnik ili vlasnik nezadovoljan nagodbom krene sudskim tužbama na državu, daleko je to od izvjesnog gubitka, jer država se zaštitila ulogom sudske instance i vjerovničkim vijećem. Ali, rizik gubitka i presude za naknadu štete postoji.
Prema angažmanu novca poreznih obveznika, Agrokor je sličan američkom modelu, ali ta sličnost nije velika. Postoji naime velika razlika između davanja novca ex ante, za stjecanje vlasničkoga prava kroz dokapitalizaciju (AIG), i izlaganja riziku naknadnih tužbi, radi stjecanja dosta slabašne i posredne kontrole (Lex). Dakle, vlada u našem slučaju sudu predlaže povjerenika, a da kune u to nije dala. Takvo upravljačko rješenje je malo sličnije kineskom modelu, ali opet su dominantne razlike: tamo je na čelu preuzete korporacije povjerenstvo sastavljeno od predstavnika različitih institucija (kao neki komitet, po njihovoj staroj partijskoj tradiciji) i državna kontrola je izravna. Kod nas je sve one-man-show pa se sada plaća ceh za to, ali državna kontrola nije toliko izravna, položaj povjerenika sličniji je ulozi stečajnog upravitelja. A sve bitne odluke donosi vjerovničko vijeće koje je ultimativni upravitelj kompanije pod Lexom. Dakle, to nije vlast preko regulatora, kao u kineskom slučaju (npr. povjerenik prema Lexu bez vijeća vjerovnika ne može odraditi ni iole značajniju transakciju veću od 3,5 milijuna kuna).
Sva tri slučaja pripadaju skupini rješavanja problema prezaduženih korporacija mimo sudova, što nije nešto neobično. Na primjer, danas se probleme u ozbiljnim, sistemski važnim financijskim institucijama više ne prepušta pravosuđu. Kao što kaže jedan moj prijatelj, pravosuđe je usluga s najvećim nezadovoljstvom klijenata na svijetu. S obzirom na takvo stanje, koje nije samo naš specifikum, EU je odlučila da će sanacije sistemski važnih financijskih institucija izvući izvan okrilja pravosuđa i povjeriti ih specijaliziranim javnim administrativnim tijelima. U nas je to Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (DAB).
Novi europski propisi, koji su ovdje pretočeni u Zakon o sanaciji kreditnih institucija i investicijskih društava, predstavljaju četvrti slučaj u odnosu na tri A s početka teksta. Europske sanacije su samo na prvi pogled nalik kineskom AIG-u i našemu Lexu: one ignorirajući pravosuđe u procesnom smislu, uspostavljaju administrativni postupak kroz koji mogu nastati dobitnici i gubitnici s drugačijim rasporedima od onih koje bi iznjedrio stečaj. Nova raspodjela među vjerovnicima nastaje u sanaciji kojom rukovodi posebna administrativna (sanacijska) uprava. Međutim, četiri razlike između europskog modela sanacija i ova tri ranije spomenuta A, dominiraju te navode na zaključak da se u slučaju sanacija financijskih institucija u EU radi o drukčijem pristupu u odnosu na dva AIG-a i Agrokor.
Prvo, u sanaciji kreditnih institucija mogu stradati svi vjerovnici osim deponenata s ulozima do 100.000 EUR koji su zaštićeni. Takozvani bail-in (u prijevodu: unutarnja sanacija) znači da neosigurana potraživanja velikih deponenata i kreditora institucije u sanaciji mogu biti otpisana radi pokrića gubitaka (ako kapital nije dovoljan) ili mogu biti konvertirana u kapital. Dakle, ovdje ne treba nikakva nagodba. Tras, vjerovniče, ostao si bez para i prije nego što te bilo tko išta pitao. Naprosto, držao si novac na krivom mjestu u krivo vrijeme. Radikalno, ali pravedno; brini se za svoje pare ako nisi «mali» štediša (onaj do 100.000 eura kojeg država štiti). Drugo, i ovdje može postojati javni interes da se štiti neku drugu skupinu vjerovnika povrh osiguranih «malih» štediša. Na primjer, ako se procijeni da je institucija u sanaciji bitno čvorište u mreži potraživanja i dugovanja financijskih institucija (američki AIG je to bio kada se radilo o derivatima – credit default swapovima), ti financijski odnosi se mogu izuzeti od bail-ina. Stoga netko od neosiguranih vjerovnika institucije u sanaciji može sačuvati svoj novac, ali to je moguće samo ako je dovoljno drugih nenaplativih i neosiguranih potraživanja prije toga već «sprženo» za pokriće gubitaka. Treće, nije isključeno da država, ako baš mora, uskoči u sanaciju kao investitor (kao i kod američkog AIG-a), ali to je moguće samo u krajnjoj nuždi i tek nakon što su sve druge mogućnosti iscrpljene, a dionice bivših vlasnika odavno poništene skupa s dijelom dugova prema neosiguranim vjerovnicima. Dakle, ne samo da se državnim novcem ne mogu spašavati stari vlasnici, nego i dovoljan broj vjerovnika mora prethodno izgubiti novac radi pokrića gubitaka, da bi angažman javnog novca bio zakonit. Četvrto, i najvažnije, iako se u ovim postupcima zbog kompleksnosti i važnosti zaobilazi ona služba s katastrofalnim iskustvom klijenata (pravosuđe), sanacijski postupci ipak moraju poštivati temeljna načela insolvencijskoga prava, a pravosuđe naravno ostaje krajnja instanca na kojoj oni koji se osjećaju oštećeni mogu tražiti zadovoljštinu. Nema naime dvojbe da se u sanaciji nitko ne može naći u lošijem položaju od položaja u kojem bi bio da je proveden hipotetički stečaj; ako netko u sanaciji lošije prolazi, dodjeljuje se kompenzacija iz sanacijskoga fonda (i još može tužiti tko kompenzacijom nije zadovoljan)! Dakle, model koji je na snazi u EU polazi od temeljnog načela da su svi vjerovnici u stečaju u poziciji jednakih prava.
To je ključno. Zbog te točke, europske su sanacije drugačije od onih kineskih, što se i ne bi moglo reći na prvi pogled, s obzirom da europski propisi također sadrže odredbu o mogućem prebacivanju sistemski važne kreditne institucije ili investicijskoga društva u državno vlasništvo! Brrr… (BRRD je engleska kratica za direktivu kojom je to omogućeno) … ali taj brrr je ipak ograničen četvrtim principom koji na kraju mora biti zadovoljen (princip je u struci poznat pod divnim nazivom NCWOL – engl., no creditor worse off than in liquidation).
Javni interes, sanacije, intervencije; sve je to pomalo nalik čerupanju mrtvih kokoši. Pametan čovjek se mora zapitati zašto ih ne ostave da umru u miru? OK, uistinu postoje sistemski važne institucije, čvorišta, čiji bi klasičan stečaj unio golemu disrupciju u cjelokupan gospodarski sustav. Ali i tada, kada se spašavaju mastodontske hobotnice kojima je nepažnjom ili namjerom omogućeno da postanu nezamjenjivi čvorovi u mreži, i tada se pametan čovjek mora sa sjetom prisjetiti starog, dobrog stečaja i njegovih primarnih funkcija: da pomogne zaštiti i dužnika i vjerovnika asistirajući im čvrstim pravilima u pronalaženju osnove za novi početak ako business ili dio businessa ima nekoga ekonomskog smisla, odnosno, ako takvoga smisla nema, da omogući brzo izvlačenje što većega ostatka vrijednosti i naplatu vjerovnika ne bi li oni prebacili preostali kapital i sredstva u druge, ekonomičnije uporabe.
Destrukcija i kreacija su dakle sastavni dio razvojnog procesa. Štoviše, bez njih nema razvoja. Samo je pitanje kako će se ti zahtjevni procesi institucionalno urediti. A što se tiče njihovih pokretača, nema smisla plakati nad prolivenim mlijekom. Prije ili kasnije, promijenit će se ukusi, tehnologije, konkurencija, regulatorni okvir ili nešto peto; i bit će po staroj narodnoj: tko bi gori, sad je doli. Tako je oduvijek bilo, i bit će.
Na primjer, prošli tjedan je objavljeno da je proizvođač gitara Gibson pred kolapsom.
Gitara koja je uz Fender simbolizirala rock i pop, koja je sudjelovala u mitskom i neriješenom dvoboju na vrhu rock n’ roll hijerarhije (rijetki upućeni mogu reći je li bolji Page / Gibson ili Gilmour / Fender, a možda i ne mogu, jer najbolje stvari izmiču jednostavnim usporedbama), zar ta gitara doista ide svome kraju? Valjda će se pronaći neki u gitare zaljubljeni investitor koji će proizvodnju vjerojatno pretvoriti u malu seriju i prodavati gitaru s potpisom za basnoslovne pare bogatunima (restrukturiranje). No, u kontekstu ove naše stvarnosti nameće se pitanje ne bismo li možda Gibson, da je kojim čudom naš, ipak sanirali nekim Lexom ili novcem poreznih obveznika?
Mi bi. Netko drugi ne bi. Jer su uzleti i padovi češći i lakše se prihvaćaju u drugim društvima. Tamo ima više bogatih i riziku sklonih ljudi koji sa svojim novcem rade svakakve gluparije, pa ga ulažu čak i u visokorizične poduhvate ozdravljenja propalih poduzeća. Zato ni Amerima neće biti teško ugasiti ili restrukturirati Gibson. Nema smisla plakati. Treba ići dalje, otpuštati prošlost. To što neki novi klinci više ne sanjaju postati rock gitaristi i što je rock odavno pao na listi popularne glazbe ispod drugih žanrova, nije problem svijeta koji je u jednoj svojoj razvojnoj fazi električnoj gitari dodijelio ulogu ikone epohe. To je problem nas koji mislimo da je svijet trebao stati baš u trenutku kad se nama činio najljepši i kada smo učili prve akorde. A on, taj svijet, ide dalje; njega se ne da zaustaviti. Zato neke lijepe stvari moraju biti spremljene u ladicu sjetnih sjećanja, a neke stvari moraju u stečaj, ma koje ime nadjenuli tom procesu.
P.S. Još ne znate tko je Ester Ledecka? Prošli vikend niste čitali osvrt?