Nakon niza mjeseci kada se činilo da na cijelome svijetu ne postoji ništa drugo osim Agrokora, dogodio se jedan fenomenalan tjedan s tolikom raznolikošću bitnih događaja i izjava da zapravo nije moguće prokomentirati sve važno što se desilo. Lako je pecati kad ribe dolaze same.
Schulzov federalistički avanturizam
Broj jedan u svijetu bilo je Trumpovo priznanje Jeruzalema, a broj dva dovršetak prvog kruga pregovora o Brexitu. U našem malom europskom selu prednost bih ipak dao pobjedi Martina Schulza na stranačkim izborima u SPD-u. Tamo je ustanovljena platforma za pregovore o velikoj koaliciji s Merkel. Ne treba posebno isticati koliko je za post-Brexitovsku EU i za nas u Hrvatskoj bitno kako se stvari politički profiliraju u Njemačkoj.
Njemački socijaldemokrati, koji su na zadnjim izborima u rujnu polučili najgori rezultat nakon Drugog svjetskog rata (20,5%), sa zaoštrenih maksimalističkih pozicija kreću u pregovore o velikoj koaliciji s Merkel jer im eventualni neuspjeh pregovora vjerojatno ne bi naštetio. Naprotiv, u tom slučaju dodatno bi ojačala radikalno desna AfD. U SPD-u očito računaju da bi se onda oni mogli vratiti na velika vrata kao politička suprotnost desnici. Nešto kao tiha njemačka verzija ustaša i partizana. Takva konstelacija bitno otežava situaciju za Merkel u predstojećim pregovorima koji bi, ako ne uspiju, mogli označiti njen politički kraj.
Povijest uči da radikalizacija političkih strategija može biti veoma opasna. Schulz zasad ne mari za to. Na pregovarački stol navodno će staviti čak i radikalnu ideju o federalizaciji EU do 2025. Države koje ne prihvate federalni model ostale bi izvan Sjedinjenih Država Europe prema Schulzovom modelu. Može li ova radikalna federalistička pozicija biti prihvatljiva za Merkel koja nije nesklona federalizaciji EU s osovinom Berlin-Pariz u središtu, ali je tradicionalno u tom pogledu mnogo opreznija od ljevice?
Takvo poigravanje s tektonskim poremećajima koji mogu produbiti opasne rasjede na rubovima Europe (a i mi ležimo na jednom takvom rasjedu) moglo bi se označiti kao neozbiljno kada bi bilo ozbiljno. Ovako, čini se tek kao pregovarački čip koji će biti jednako lako maknuti sa stola kao i prihvatiti od strane Merkel, kako god bude zgodno u danom trenutku. Jer, riječ o temi koja je i za SPD i za CDU/CSU lagana jer se o njoj ne odlučuje u Berlinu, tako da nitko tamo ne može imati odgovornost ako se dogovoreno ne isporuči.
Ipak, Berlin je ključan u EU premda nije jedini. Zbog toga ne treba podcijeniti važnost federalističke inicijative. Osobito u svjetlu otprije poznatih sličnih inicijativa Macronove administracije. Možda je rano za previše priče o tome, jer pregovori će o velikoj koaliciji u Njemačkoj biti dugotrajni i teški (poznavatelji prognoziraju da tehnička vlada ostaje do Uskrsa).
Unatoč tome, zemlje u kojima postoji značajan otpor federalizaciji EU (a Hrvatska vjerojatno pripada toj skupini država) moraju početi pažljivo kalkulirati svoje troškove i koristi od mogućih dubljih integracija (vjerojatno ne baš i od federalizacije EU) ako u Njemačkoj uspije velika koalicija. Ako ne uspije, tek onda ulazimo u novo razdoblje neizvjesnosti.
Tri mala ali ozbiljna poraza na domaćem planu: računala iz kojih se dimi, pruga i Pelješki most
Na domaćem planu tjedan su obilježila tri mala ali ozbiljna, nazovimo ih tako, tehnička gafa državnog sektora.
Prvo, sama činjenica da isplate plaća policajcima kasne ne zato jer nema novaca nego zato što se računala još uvijek «vrte» ne bi bila vrijedna pažnje da nije riječ o sustavu Centralnog obračuna plaća koji je građen godinama i u koji su uloženi deseci milijuna kuna. Takve situacije iznova otvaraju pitanje kompetencija u državnom sektoru i odnosa uloženo-dobiveno iz perspektive poreznih obveznika.
Pitanje još više dolazi do izražaja u drugom slučaju HŽ-ova gubitka više od 60 milijuna kuna iz EU fondova za izgradnju pruge Dugo Selo – Križevci. Pogriješilo se u nabavnim specifikacijama za javne natječaje. Prema staroj hrvatskoj navadi, natječajna je dokumentacija napisana tako da pogoduje jednom dobavljaču. A gle vraga, to po EU pravilima baš i ne ide.
Sreća je u nesreći da je nepravilnost otkrila domaća nadzorna agencija pa novac nije izgubljen nego će se moći prenamijeniti. Da su nepravilnost otkrila tijela Europske komisije novac bi bio zauvijek izgubljen. Možda si ponekad ipak možemo pomoći sami. Ako pustimo ljude da rade svoj posao i oslobodimo ih interesnih i političkih pritisaka.
Treći primjer Pelješkoga mosta bio bi komičan da nije tragičan. Natječaji se razvlače mjesecima i sada je opet nešto iskrsnulo. Nadležni ministar Butković već je toliko nervozan da se retorički gubi u svom tom naporu koji ne daje rezultata pa evocira staru komunističku retoriku o unutarnjim i vanjskim neprijateljima (Pelješkoga mosta). Još se samo čeka da netko uzvikne Mi gradimo Most, Most gradi nas!
Vrijeme je za Crnu knjigu
Ovim trima pričama zajednički je – šlamperaj. Šlamperaj je neizbježan tamo gdje teku deseci milijardi kuna javnoga novca. Gdje je takva kamara para, korupcija, nepotizam i neefikasnost ne mogu se izbjeći. Jedino je pitanje je li pritisak «unutarnjih neprijatelja» – oporbe, struke, javnosti – i nekih vanjskih faktora dovoljno jak da prisili vlast na stvaranje ili prihvaćanje snažnih i neovisnih mehanizama nadzora i evaluacije.
Međutim, naši građani još uvijek ne poimaju vlast na taj način – kao nešto korisno što se, ako se nedovoljno kontrolira, lako pretvara u himeru. U hrvatskim glavama vlast je metafora topline majčinoga krila, koja i nama nešto daje. Lipina inicijativa «Crne knjige javnih rashoda» koja je pokrenuta s ciljem otkrivanja živog proračunskog blata u kojem nestaje novac poreznih obveznika prvi je korak u pravcu jačanja civilnoga društva koje će neovisno, stručno i snažno stvarati pritisak na vlast u pogledu trošenja javnog novca. Ovu inicijativu Udruge poreznih obveznika Lipa treba podržati. (Jer je očito da se takav projekt ne može financirati iz sredstava za udruge iz državnog proračuna).
Korupcija i porezi su pozitivno povezani na razini lokalne vlasti
«Krade ali nama dade». Naš mladi polit-ekonomist Vuk Vuković skovao je ovaj pojam ne bi li široj publici približio rezultate svojih brojnih istraživanja korupcije u Hrvatskoj. U zadnjem radu čiji smo sažetak objavili na Labu prošloga tjedna, a za koji je Vuk dobio najprestižniju domaću nagradu u oblasti ekonomije Zaklade prof. dr. Marijan Hanžeković, dokazana je korelacija između korupcije, visine prireza i udjela glasača koji podupiru lokalnog čelnika u ukupnom broju glasača u lokalnoj jedinici.
Ako je udjel podupiratelja-glasača s kojim se može pobijediti u ukupnom broju birača manji, korupcija i porezi bit će u prosjeku veći. A to znači da će manjina lokalnog stanovništva kroz koruptivne i nepotističke veze imati koristi od djelovanja lokalne uprave. Lokalni porezi dakle nisu nikakvo jamstvo kvalitete javnih usluga za širok sloj građana, oni su, u nekim slučajevima naravno, izvor financiranja lokalne hobotnice (poborničke koalicije kako ju naziva Vuk). Možda bi se ista logika mogla preslikati na porezna opterećenja na nacionalnoj razini?
Meni je ovaj Vukov rezultat i uspjeh apsolutno najvažnija vijest prošloga tjedna. Osobito s obzirom na činjenicu da je vijest o nagradi i rezultatima istraživanja dospjela na naslovnicu Jutarnjega lista. Mislim da je to prvi put da je jedno ekonomsko istraživanje i nagrada završilo na naslovnici dnevnih novina.
Vuk Vuković često koristi pojam fiskalne iluzije. Skovao ga je talijanski ekonomist Amilcare Puviani još 1903. kako bi opisao situacije u kojima glasači ne razumiju stvarne izvore financiranja neke javne usluge ili transfera. Fiskalne iluzije su sveprisutne u Hrvatskoj. Ovaj tekst objašnjava kako funkcionira mehanizam fiskalne iluzije iza vladinog prijedloga izmjena Zakona o minimalnoj plaći koji je prihvaćen protekloga tjedna.
Nemoralno milosrđe
U svoj toj ponudi raznovrsnih događaja na domaćem je medijskom terenu prošlog tjedna nekako prevladao gaf ministrice Murganić koja se u krasno opremljenom privatnom vrtiću pojavila s darovima za potrebite financiranima iz EU fondova. Kasniji nemušti pokušaji opravdanja, umjesto priznanja i isprike zbog pogreške, ministricu su samo zakapali sve dublje u dojam da se radi o nemoralnom milosrđu.
Iako koncept na prvi pogled izgleda kao oksimoron, milosrđe može biti i nemoralno. Ili se može koristiti kao nemoralno političko oružje. Nikola Grmoja (Most) i Krešo Beljak (HSS) prošlog su tjedna pokazali kako.
Kada su se nakon presude bosanskohercegovačkoj šestorki iz susjedne BiH počeli širiti glasovi da bi zatočenici hrvatskih logora na prostorima bivše Hrvatske zajednice a kasnije Republike Herceg-Bosne na temelju te presude mogli tražiti odštetu od Republike Hrvatske, na branik Domovine pred TV kamerama prvi su stali Grmoja i Beljak besramno sravnjujući «troškove» herceg-bosanskih logoraša s «koristima» koje su ratne izbjeglice iz BiH imale u vidu smještaja i zdravstvenog zbrinjavanja u Hrvatskoj.
Svaka čast Vlahi Orepiću čija je moralna intuicija odmah prozrela slijepilo stranačkog kolege od čijih se izjava promptno ogradio. Međutim, spomenuta dva mlada hrvatska političara pokazala su vrhunac nemorala prekrivši individualnu odgovornost i (potencijalne) obaveze prema žrtvama velom državnog kolektivizma. Pod velom kolektivizma individualne se drame spremaju pod tepih, jer eto, i nama su radili isto možda i još i gore, za naše pravde nema, i eto, bilo je mnogo trenutaka kada smo i mi bili dobri prema njima, možda ih bez nas ni ne bi bilo, pa hajdemo stoga prebiti račune kao da trgujemo auto-dijelovima, kao da nije riječ o ljudima.
Kolektivizam je strašan jer sravnjuje individualno pod naše i njihovo. Samo povratak na individualistička načela u miru može produljiti taj mir i spriječiti nemoralnu uporabu milosrđa kao investicije ili sredstva ucjene.