Ne, ovo nije tekst o Titu, Naseru i Nehruu. Ovo je tekst o zbunjujućoj percepciji koja nastaje kada se klasifikacije (stavova, osoba) izvode na temelju pojednostavljenih svrstavanja. Ovo je tekst o pojavama i ljudima koje je – teško svrstati.
Najbolji primjer za početak je političko svrstavanje lijevo-desno. Vizualno, to su dvije dimenzije na pravcu ako ne računamo treću dimenziju iz koje promatramo. Međutim političke teme su daleko složenije. Opet vizualno, možemo zamisliti vodoravno položenu kružnicu na kojoj se ljevica i desnica prvo u prednjem dijelu razdvajaju, no nakon prolaska najudaljenijih točaka i početka kretanja unazad u dubini se približavaju. Na primjer, u prednjem dijelu koji je bliži našoj točci promatranja, ljevica i desnica se razilaze jer ljevica je za snažno progresivno oporezivanje, a desnica za flat tax. Međutim, ako se pitanja prošire izvan poreznog sustava temama o vrednotama i državnom vlasništvu, ljevica i desnica se, premda iz različitih razloga, u stražnjem dijelu počinju približavati. Desnica bi stroge zakone koji će spriječiti istospolne brakove i njihovo posvajanje djece, a ljevica to ne bi, ali bi stroge zakone koji će kažnjavati i potisnuti ono što je po njihovom mišljenju politički nekorektan govor. I jedni i drugi bi strogo nadzirali što šire definiranu državnu imovinu. Desni hoće spriječiti da ona „padne šaka“ strancima, a lijevi uz to ne vjeruju da se tom imovinom može dobro raspolagati kroz tržišne odnose. Obje strane u mnogim se temama traže jaču državnu kontrolu, ali iz različitih razloga, i pri tome ni jednima ni drugima ne pada na pamet postaviti pitanje o uzgrednim učincima: može li država sve to efikasno činiti, što će društvo propustiti ili izgubiti ako će se država tako ponašati, može li država pri intervenciji doživjeti distorziju u vidu korupcije, neefikasnosti, stvaranja novih nepravdi?
Ni vizualna metafora kružnice nije dovoljna ako zamislimo složenija politička pitanja. Da bismo pojmili fenomen kao što je pandemija, trebamo mnogo dimenzija promatranja. Opet vizualno, problem ne možemo pojmiti osim ako ga ne „posložimo“ na površinu kugle ili, metaforički, na površini nekog još složenijeg geometrijskog tijela. Sada više nemamo samo lijevo-desno i naprijed-natrag nego i gore-dolje. A površina tijela je možda grbava…
Tako nastaje problem. Ljudi su navikli na bipolarnu percepciju. Uz pomoć geometrijske metafore, ljudi uglavnom vole niže redove dimenzija – točke, pravce. Radi se o evolucijski naslijeđenom obrascu mišljenja koji je sjajno funkcionirao kroz veći dio ljudske povijesti. Svijet je, povijesno gledano, donedavno bio uglavnom jednostavan. Hrane ima (sjedi) ili nema (traži). Lav ili juri prema nama da nas pojede (bježi), ili ne juri (sjedi). Daleko od toga da i pred nekoliko tisuća godina nije bilo iznimno složenih situacija koje su zahtijevale jači angažman intelekta (priroda je oduvijek prepuna složenih izazova na koje je ljudska vrsta pronašla odgovore), no izazov kompleksnosti bio je objektivno manji nego danas.
Civilizacija se sve brže mijenja. A nama su ostale stare navade koje pokušavamo primijeniti u novim situacijama. One često ne funkcioniraju. Jedna od takvih je bipolarno svrstavanje: „oštromjeraši“ vs. „covid idioti“, ili „pro-vaxeri“ vs. „anti-vaxeri“. Ljudi pokušavaju svesti stvarnost na pravac zato da se ne moraju baviti složenijim pozicioniranjem na kružnici, kugli ili nekom višedimenizionalnom geometrijskom tijelu. Međutim, ako je problem pojmljiv tek u više dimenzija, klasifikacija odnosno bipolarno svrstavanje ubrzo dovodi do zbunjenosti. Prije ili kasnije pojavi se informacija koja ukaže na to da takva klasifikacija nije adekvatna. Dobar primjer je dihotomija „oštromjeraši i pro-vaxeri“ vs. „covid-idioti i anti-vaxeri“. Takav crno-bijeli svijet se raspada kada netko iz druge skupine počne zagovarati cijepljenje ili netko iz prve skupine iskaže skepsu spram cijepljenja djece i mladih.
Ljudi zarobljeni u bipolarnoj percepciji reagiraju pasivnom ili aktivnom agresijom. Pasivno: ne vide ili prešućuju nekonzistentnost, te nastavljaju s upornim utjerivanjem drugih u kampove koje su sami izmislili. Aktivno: omalovažavaju složenost stavova druge strane, prikazuju ih (sami sebi i drugima) „logički nekonzistentnima“, ili ih na ružne načine marginaliziraju ne bi li očuvali svoju pojednostavljenu sliku stvarnosti. Tako vlastiti um čovjeku stvara zamke.
Veliki dio javne komunikacije u pandemiji odvijao se u zamci ljudskog uma. To će još potrajati. Rijetki su ljudi koji su dugo vjerovali u podjelu na pro i anti vaxere i u covid potvrde o cijepljenju kao „ulaznice“ (jer su smatrali da se cijepljenjem može postići kolektivni imunitet protiv respiratornog virusa) koji će moći prihvatiti besmisao svojih stavova. Prije će nastaviti vjerovati u dogmu, reinterpretirati svoje ranije stavove („pogrešno ste me shvatili“), ili će jednostavno zaobići neugodnu temu i nastaviti živjeti kao da ništa o tome nikada nisu mislili ili rekli.
Polarizacija u pandemiji još je svježa, stoga ću se još malo zadržati na toj temi. Čitatelji Ekonomskog laba primijetili su da odnedavno objavljujemo serijal Karla Juraka pod nazivom Pandemija bez izlaza. Dosad su izašla dva teksta – prvi o kritičkom mišljenju i drugi o infodemiji prije pandemije. Nakon objave prvog primio sam dvije zanimljive poruke na tragu bipolarne percepcije. U jednoj sam upozoren da je Jurak „ljevičar“, a u drugoj da je „Milanovićev igrač“.
Prvo „upozorenje“ proizlazi iz ideološkog redukcionizma, a drugo iz političkog. Zbog toga ta „upozorenja“ nisu suštinski važna, čak i kada bi bila zasnovana na točnim informacijama (realno, oba su činjenično krajnje upitna). Bit je da Jurakovi tekstovi o pandemiji sadrže pregršt podataka, korisnih poveznica, suvislu kronološku sistematizaciju događaja i, što je najvažnije, u svakom tekstu može se prepoznati središnja teza, poruka, koja na svjetlo izvlači ono bitno čemu se, ogrezli u crno-bijelom svijetu, rijetko vraćamo. A tim bitnim stvarima morat ćemo vraćati ako želimo s vremenom bolje shvatiti i reinterpretirati što nam se zapravo događalo u protekle dvije godine, i izvući pouke.
U prvom tekstu o progonu kritičkog mišljenja u pandemiji Jurak sažima bitno u tezi da nije problem kada se uvode mjere razmjerne opasnosti; problem je kada se izvanredno stanje ne želi deklarirati, kada se normalizira ono što nije uobičajeno, humano, i što ne bi smjelo obilježiti naše živote do daljnjega, s neizvjesnim rokom trajanja. U drugom tekstu ističe da smo i prije uvođenja lockdowna u ožujku 2020. (dez)informacije dobivali u formi sigurnosti u izrečeno, a kada bi se spoznaje promijenile, opet bismo i o promijenjenom saznavali u formi hinjene sigurnosti; drugim riječima, i prije početka nedostajalo je skepticizma, „kritičkog mišljenja“ koje je moglo funkcionirati kao cjepivo protiv razornih infodemijskih učinaka zbog kojih je narušeno povjerenje u institucije, što će kasnije rezultirati puno ozbiljnijim problemima u uvođenju mjera protiv širenja virusa prema „kineskom ključu“ za koji zapadna društva nisu bila pripremljena.
Pokušaji nasilnog utjerivanja problema, stavova (pa i samih ljudi!) u polarizirajuće sheme koje vode u sukobe, premda su prirodni, a ponekad i korisni, u najvećem broju slučajeva čine samo štetu. Paraliziraju argumentiranu raspravu i dijalog. Zamrzavaju razmišljanje. No, društva se razlikuju prema sposobnosti izbjegavanja takvih zamki. Razvijenije demokratske zemlje u prosjeku su sposobnije za to, jer u njima se kroz kaotičan proces javnog izražavanja stavova spomenuta ravnoteža može postići bez prisile. Međutim, pandemija je pokazala da su i kapaciteti socio-ekonomski razvijenih demokracija za pronalaženje pametnih rješenja veoma različiti.
Na primjer, kapacitetom za dijalog i povjerenje možemo objasniti izvanredno visok postotak procijepljenosti bez prisile u skandinavskim zemljama. Nasuprot tome, Austrija, koja je uvela obvezno cijepljenje, jest gospodarski razvijena kao i Skandinavija, ali u smislu kapaciteta za demokratski javni dijalog očito zaostaje za sjeverom. To se vidi i kroz povijest i na mnogim političkim skalama poput onih koje mjere korupciju.
Ključno pitanje glasi: što je to što predstavlja branu zamrzavanju razmišljanja, polarizaciji i nasilnim rješenjima? Što je to što primjerice Danska i Švedska imaju, a Austrija i Australija nemaju? „Društveno povjerenje“ je previše fluidna kategorija da bismo njome lako mogli objasniti razlike.
Ako ključ leži u složenijim procesima argumentacije, dijaloga i izgradnje povjerenja u zaključke, pitanje je kako to da ti procesi negdje i nekad prevladaju, a negdje ne? Odgovor je tajna, ali jedan njegov dio mogao bi ležati u visokoškolskim institucijama i obrazovnom sustavu – u načinima kako profesori u njima poučavaju vještine razmišljanja.
To me dovodi do nesvrstanosti nedavno preminulog profesora Ive Bićanića čiji sam odlazak potkraj studenog prošle godine obilježio ovim vrlo osobnim In memoriamom. Koliko me je samo ljudi „upozoravalo“ da je on „ljevičar“, jer je smatrao da je raspodjela dohotka važna i da su progresivni porezi nužni; a kolike je tek ljevičare razočarao kada je naglašavao važnost poduzetništva i mobilnosti rada i kapitala!
U ekonomici za takve ekonomiste imamo i naziv – neortodoksni ekonomisti. Neki će reći – eklektici. A netko će nasuprot tome reći: „nit smrdi, nit miriše“ polazeći od pretpostavke da je bipolarnost (čitaj: crno-bijelo svrstavanje) vrlina. No, kako je uglavnom riječ o mani, možemo se vratiti temi o načinima poučavanja vještine razmišljanja.
Osim što je bio neortodoksan i eklektičan u svojim stručnim stavovima, Ivo Bićanić je prije svega bio – profesor. Sutra (ponedjeljak 14. veljače) u Klubu Batina održat će se skup na kojem ćemo govoriti o Ivi Bićaniću – ovdje je poveznica ako želite sudjelovati preko Zooma. Izlaganje sam pripremio iz perspektive bivšeg studenta na kojeg je profesor snažno utjecao. Naglasak ću staviti na njegov način podučavanja vještine razmišljanja o ekonomskim predmetima. Pokušat ću pokazati što to u ekonomici znači i dočarati kako je Ivo Bićanić – profesor, znao uravnotežiti ulogu fanatičnog učitelja Fletchera iz filma Whiplash s ulogom dobrog učitelja Dumbledorea. Taj tekst ću objaviti u utorak 16. veljače. Zasad je dovoljno zapamtiti da moja središnja teza glasi da je metodologija podučavanja metoda spoznaje na visokoškolskim ustanovama važna za razvoj društvenog kapaciteta za argumentirani dijalog i pronalazak najboljih rješenja za kolektivne probleme.