Profesor i kolumnist Večernjeg lista Nino Raspudić nedavnu kolumnu završio je slijedećim riječima:
„Na koncu, koliko je svijet u kojem živimo izokrenut najbolje govori sljedeća činjenica. Udovoljavanje zahtjevu prosvjetara koštalo bi proračun najviše 460 milijuna kuna, tj. 60 milijuna eura godišnje. Toliko se u optimističnom scenariju spominjalo da bi mogao iznositi transfer nogometaša Dinama Danija Olma. Dakle, već više od mjesec dana u cijeloj državi djeca ne idu u školu zbog iznosa koji za jednog vještog naganjača kožnate lopte po travnjaku plaćaju europski klubovi. Sve je teže orijentirati se u dezorijentiranom svijetu.“
Te su se izjave u jednoj od emisija Nedjeljom u dva dotakli voditelj Aleksandar Stanković i znanstvenik Saša Ceci, koji su se s takvom interpretacijom složili, čak izvlačili i neke sasvim čudne zaključke („Ali čekaj malo, znači nastavnici ne vrijede?“, kaže gost – „To znači to, da!“, odgovara voditelj), te se čudili kako je moguće da jedan nogometaš vrijedi više od neurokirurga s Rebra (pogledati video, od 28. minute).
Jesu li spomenuti akteri u pravu? Je li svijet u kojem živimo doista „izokrenut“ zbog toga što jedan nogometaš može „vrijediti“ više nego neurokirurg? U nastavku ćemo pokušati objasniti zašto je takvo rezoniranje pogrešno, gdje nastaje greška i zašto ne valja brzati s intuitivnim zaključcima.
Za početak, odgovorimo na pitanje zarađuju li nogometaši zbilja više od učitelja i doktora (kako se to često može čuti)? Iako bi mnogi pohitali s potvrdnim zaključkom, odgovor je zapravo – ne, većina nogometaša zarađuje manje nego što zarađuju učitelji ili doktori!
Većini se ljudi pojam nogometaša i zarade u mislima odmah veže uz Messija, Ronalda, Modrića ili nekog drugog vrhunskog igrača, dok se brojne profesionalne nogometaše iz nižih ili manje atraktivnih liga izostavlja iz kalkulacije, odnosno uopće ne padnu na pamet. To je prva logička greška: pogrešno je uspoređivati prosječnu zaradu učitelja ili doktora sa zaradom jednog ili šačice nogometaša na samom vrhu distribucije; ispravno je uspoređivati samo „prosječno s prosječnim“.
Primjerice, prema izvještaju međunarodnog sindikata profesionalnih nogometaša FIFPro, izuzetno mali postotak nogometaša uspije dobro zaraditi, dok većina jedva preživljava (gotovo polovica profesionalnih nogometaša u svijetu zarađuje manje od 1000 dolara mjesečno).
Slična je situacija i u Hrvatskoj. Administracija HNS-a za prošlu sezonu registrirala je 124.776 igrača, od čega je tek 400-tinjak profesionalaca (svega 0,3%). Njihove prosječne plaće ne znamo, no po budžetima klubova za pretpostaviti je da su krajnje skromne. Tek igrači koji se probiju do 2. HNL mogu računati na prosječna primanja između 9 i 11 tisuća kuna mjesečno, a samo za igrače 1. HNL možemo reći kako zarađuju, za hrvatske prilike, solidno visoka primanja (uz velike razlike u primanjima igrača u klubovima poput Dinama, Hajduka ili Rijeke u odnosu na igrače u ostalim klubovima).
S druge strane, gotovo SVI doktori, učitelji, nastavnici ili profesori u Hrvatskoj – a takvih je blizu sto tisuća – imaju relativno pristojne plaće; nitko od njih ne samo da nije na minimalcu, kao što su to brojni nogometaši, već se po zaradi nalaze u gornjoj polovici svih zaposlenih u RH (podsjetimo, u Hrvatskoj je medijalna plaća oko 5.500 kuna).
Dakle, distribucije zarada sasvim su različite za nogometaše u odnosu na doktore ili učitelje. Kod nogometaša (i sportaša općenito) distribucija je sasvim nagnuta u desno, odnosno gotovo sva zarada koncentrirana je na vrlo mali broj najboljih pojedinaca, dok kod doktora i učitelja imamo razdiobu u kojoj gotovo svi zarađuju slične dohotke, a na repovima distribucije nalazi se tek vrlo mali broj ljudi.
Stoga je pogrešno tvrditi da su nogometaši plaćeni bolje od doktora i učitelja. Tek vrlo, vrlo mali broj nogometaša zarađuje više od čak i najslabije plaćenog doktora/učitelja.
Ponuda i potražnja
Time dolazimo do pitanja zašto ipak ima nogometaša koji zarađuju milijune eura godišnje i čija se vrijednost transfera prilikom prelaska iz kluba u klub mjeri desetinama milijuna eura. Odgovor je, pak, vrlo jednostavan: zbog djelovanja zakona ponude i potražnje.
Ljudi vole gledati kvalitetan, lijep i natjecateljski nogomet, a to u pravilu mogu pružiti samo najbolji nogometaši. Ima zaljubljenika u nogomet koji mogu uživati i gledajući nogometnu utakmicu između dva susjedna sela u Ravnim Kotarima, no milijune ljudi ispred tv ekrana mogu privući samo okršaji između Barcelone i Real Madrida (ili drugih nogometnih velikana) gdje igraju najbolji od najboljih.
Zbog iznimne popularnosti (gledanosti), oko nogometa se vrte veliki novci (prodaja ulaznica, dresova, prihodi od marketinga i tv prava itd.). Nogometna industrija već je duže vrijeme u snažnoj ekspanziji podržanoj ogromnim priljevom sredstava od TV kuća – Tomislav Globan je o ekonomici sporta više puta pisao na Ekonomskom labu – zbog čega i vrijednost transfera i same plaće nogometaša snažno rastu. To je naročito izraženo kod onih najboljih, pa ne čudi da im, poput svih rijetkih stvari ili usluga koje veliki broj ljudi želi imati/gledati/koristiti, cijena raste „u nebo“.
Recimo to i ovako: gotovo svako prosječno inteligentno dijete u Hrvatskoj može postati doktor ili učitelj ako to želi i ako je spremno uložiti trud u učenje (svake godine i dobijemo stotine novih doktora i učitelja), dok je istovremeno vrlo mala šansa da će makar i jedno dijete u generaciji, od silnog broja onih koji ozbiljno treniraju nogomet i maštaju da će zaigrati u Barceloni ili Realu, u tome zbilja i uspjeti.
Korisnost
Točno je da se posao naganjanja lopte po terenu ne može usporediti s važnošću posla jednog neurokirurga koji operira ljude i spašava živote. To je svima jasno. Ipak, valja promisliti do kraja prije nego odbacimo mogućnost da može biti sasvim logično, normalno i opravdano, da zarada ponajboljih nogometaša bude veća od zarade doktora.
Primjerice, jedan neurokirurg s Rebra može tjedno izvesti određeni broj operacija kojima će ljudima spasiti ili poboljšati kvalitetu života. Njegove su usluge time neusporedivo važnije i korisnije od igranja nogometne utakmice. No te su koristi koncentrirane prvenstveno na određenu (operiranu) osobu i njegove bližnje. S druge strane, elitni nogometaši pružaju uslugu (užitak gledanja kvalitetnog i lijepog nogometa) za neusporedivo veći broj ljudi; iako je korisnost pojedinačnog čina igranja utakmice višestruko manja od čina kirurške operacije, na djelu je igra velikih brojeva.
Iako se korisnost ne može egzaktno mjeriti, koncept korisnosti može biti od koristi za razumijevanje šire slike. Primjerice, recimo da nam konzumacija jagoda nosi korisnost od hipotetičkih 5 jedinica, konzumacija dobrog ručka 10 jedinica, kupnja dugo željenog kaputa 30 jedinica itd. Tako i gledanje El Classica, kada ljubitelj nogometa nakon napornog dana sjedne pred televizor i uživa u ljepoti igre Messija i Modrića, može procijeniti da mu gledanje utakmice nosi korisnost barem jednaku onoj konzumaciji jagoda (5 jedinica).
Istom logikom, uspješnu operaciju uklanjanja tumora koju je izveo neurokirurg procijenit ćemo da iznosi višestruko više, recimo 10.000 jedinica korisnosti. No, kao što je već rečeno, ta korisnost se odnosi na relativno mali broj ljudi (operiranog i njegove bližnje) pa tu brojku od 10 tisuća korisnih jedinica možemo pomnožiti s tek nekim relativno malim (proizvoljno procijenjenim) brojem, u pravilu manjim od 100. Ljudi jesu empatični, ali škotski ekonomist i etičar, Adam Smith, još je prije 250 godina pisaoo tome kako će nas više zabrinuti činjenica ako sutra moramo amputirati mali prst (zbog čega nećemo možda moći ni spavati tu noć) nego što će nas pogoditi vijest o smrtonosnom potresu koji je odnio milijune žrtava u dalekoj Kini. To je naprosto tako.
S druge strane, rekli smo da užitak gledanja El Classica pojedincu nosi malih 5 jedinica korisnosti, no ta se brojka zatim množi s nekoliko milijuna (broj fanova diljem svijeta), tako da ukupna korisnost od vještog naganjanja lopte po terenu od strane Messija i društva može bez većih problema premašiti korisnost koju nosi posao jednog neurokirurga. Takvo promišljanje možda nije intuitivno, ali je nužno razmišljati u takvim okvirima ako želimo vidjeti širu sliku.
Zaključno
Mogli bismo nastaviti nabrajati argumente o tome kako u kalkulaciju moramo uzimati i činjenicu da su karijere sportaša izuzetno kratke dok učitelj ili liječnik može cijeli radni vijek prakticirati svoje zvanje i od toga živjeti (profesionalni sportaš se u najboljem slučaju može nadati da će biti desetak godina na vrhunskom nivou, što je vrlo kratko vrijeme za osigurati egzistenciju); ili, pak, da ne smijemo zanemariti činjenicu kako vrhunski sport često nije niti zdrav, a može biti i opasan po zdravlje što također zahtjeva određenu premiju za rizik (prosječni očekivani životni vijek profesionalnih igrača američkog nogometa iznosi primjerice svega 55 godina).
Mogli bismo i filozofski dublje ući u temu, pa se zapitati zašto nekome smeta ako netko zarađuje milijune naganjajući loptu po terenu, potom se dotaknuti Nozickovog „Wilt Chamberlain“ argumenta ili se pak zapitati bi li nam kao društvu bilo bolje, odnosno, bi li svijet bio „ispravniji“ da Olmo ode u drugi klub za pet tisuća eura umjesto za 50 milijuna, itd.
Nema potrebe duljiti. Važno je samo znati da postoje ekonomske zakonitosti i logika, baš kao što postoje fizikalni ili bilo koji drugi zakoni; iako možda nisu tako egzaktni kao Newtonovi zakoni gibanja ili zakon gravitacije, jednako su prirodni i normalni.
Može nam se ne sviđati činjenica što ćemo zbog gravitacije pasti na pod ako se spotaknemo, no sigurno nećemo govoriti kako je zbog zakona gravitacije nešto pogrešno sa svijetom. U tom je smislu i prodaja Dani Olma za 30 ili 60 milijuna eura (ili koliko već neki nogometni velikan procijeni da mu se isplati izdvojiti novaca) sasvim normalna, prirodna i logična posljedica zakona ponude i potražnje, a nikako ne dokaz da je svijet „izokrenut“ i „dezorijentiran“.