Živimo u vremenu kada je svaki pokušaj predviđanja na temelju cijena financijskih imovina osuđen na neuspjeh. Naš panel recesijskih indikatora i dalje pokazuje uvjerljivo pozitivnu razliku između dugoročnih i kratkoročnih prinosa na državne obveznice (koje mjerimo razlikom između 10-godišnjeg i 2-godišnjeg prinosa). Ta razlika prkosi staroj teoriji koja kaže da, barem u SAD-u, inverzija prinosa (višak kratkoročnih nad dugoročnim prinosima) prethodi recesiji. Kamatne stope jesu na povijesnim minimumima, ali inverziji nema ni traga – dugoročni prinosi zadržavaju se uvjerljivo iznad kratkoročnih, kao da svijet nije u recesiji, odnosno kao da je neće ni biti.
Dosta je tinte već proliveno o razlazu (visokih) cijena imovina odnosno niskih prinosa s jedne i uspaničenih realnih indikatora s druge strane. Nastao je konsenzus o tome da su akcije središnjih banaka – upumpavanje likvidnosti bez presedana – kumovale spomenutom razlazu. Šlag na tortu dodao je ECB pretprošloga tjedna, kada je hitan pandemijski program otkupa obveznica (PEPP) s početnih 750 milijardi uvećan za još 600 milijardi eura ili na ukupno 1,350 milijardi. U tom trenutku izgledalo je da, po prvi put nakon duljeg vremena, američki FED kasni za ECB-om. Osobito kada je guvener Powell prošlog četvrtka, umjesto da odgovori na bačenu ECB-ovu rukavicu, uznemirio tržišta pesimističnom najavom o teškom oporavku američkog tržišta rada.
U četvrtak nakon Powellove izjave uslijedio je potop na Wall Streetu: indeksi su u jednom danu pali 5-6%. No, odmah je proradila Greenspanova put opcija. Staro Alanovo pravilo da FED brani cijene imovina ovoga se puta materijaliziralo kroz najavu direktnog otkupa američkih korporativnih obveznica početkom ovog tjedna. Iako u toj najavi nema ničeg osobito novog (FED je ranije najavio otkup udjela u fondovima koji ulažu u korporativne obveznice), taj mali šlag na tortu bio je dovoljan da se tržišta trenutno primire.
(Ne)ravnoteža visokovrednovanih dionica i obveznica naspram tržišta roba i usluga u dubokoj recesiji očito je krhka, jer kako bi inače jedna jedina guvernerova izjava mogla srušiti cijene dionica za oko 5%? S druge strane, spremnost središnjih banaka na intervencije očito nije ničim narušena što produljuje razdoblje vladavine gladi za prinosom, doduše s neizvjesnim trajanjem i ishodom.
Prema jednoj teoriji, ovo bi se stanje moglo nastaviti sve dok monetarne ekspanzije ne razbude inflaciju, a to se neće tako skoro dogoditi jer recesija je realnost, iako ju financijska tržišta za sada ignoriraju. Ako je ova teorija točna, krhka ravnoteža mogla bi potrajati do druge polovice 2021. – to je razdoblje u kojem se ne očekuju novi inflacijski pritisci jer se ni aktualni deflacijski nisu do kraja ispuhali. Ne plivajte kontra plime, to jest, ne borite se protiv centralnih banaka, poručuju zagovornici ove teorije.
Prema drugoj teoriji, postojeće stanje ne može dugo trajati; unutarnje napetosti su prevelike. Zagovornici ove teorije korekcije, koji su već podigli obrve visoko u vrijeme velike oscilacije dioničkih indeksa prošloga četvrtka, smatraju da će skore objave korporativnih rezultata za drugi kvartal dovesti do otrježnjenja.
Bez obzira vjerujete li da smo na novom bikovskom valu ili u neravnoteži koja se mora uskoro rasplesti, činjenica je da su države odnosno proračuni na čiji se račun izdaju milijarde novih obveznica u ovom trenutku najveći dobitnici. Deficiti se financiraju bez problema uz povijesno minimalne kamatne stope.
Već smo pisali o tome kako je Hrvatska prošlog tjedna uhvatila dobar trenutak izdanjem euroobveznica od 2 milijarde eura (potražnja je bila 4 puta veća!) po 1,6% na 11 godina, a treba li bolja ilustracija stanja na tržištima koja su gladna prinosa od činjenice da je i notorna Grčka uspjela izdati čak 3 milijarde po sličnoj cijeni na 10 godina.
Do daljnjega smo osuđeni na to da sve što se događalo od ožujka ove godine do danas označavamo povijesnim događajima kojima je teško pridati popularan atribut «nova normala». Možda bi ovo stanje bilo primjerenije nazvati «nova nenormala».