Tih dana 1989., dok smo gledali kako pada Berlinski zid, svi smo bili puni nade, iako se ovdje na jugoistoku iz daljine čuo ratni bubanj. Trideset i dvije godine kasnije možemo reći da je nada mnogih naroda ispunjena. Češka je danas razvijenija od Italije. Slovenija i Litva su razvijenije od Španjolske, a Estonija ju je sustigla. Sve spomenute zemlje razvijenije su od Portugala, Grčku da i ne spominjemo.
Međutim, nisu ispunjene i sve hrvatske nade. Ovo je tekst o budućnosti srednje i istočne Europe i mjestu Hrvatske u regionalnoj razvojnoj priči u ovom desetljeću.
Preokret u prošlom desetljeću
Do Velike recesije 2008./09. srednja i istočna Europa (CEE, odnosno bivše socijalističke zemlje) bila je globalno važna priča. Takozvana konvergencija – približavanje životnom standardu razvijenijega dijela Europske unije – odvijala se naočigled u gotovo svim zemljama regije kojoj pripada i Hrvatska. Razvojni rezultat je u to doba smatran potvrdom uspjeha EU integracija i primjene reformi usmjerenih razvoju tržišnog gospodarstva, privatnog poduzetništva i modernizaciji institucija poput javne administracije i pravosuđa.
A onda se sve promijenilo.
Neke zemlje poput Litve, Estonije, Poljske i Rumunjske,nastavile su brzo konvergirati i u prošlome desetljeću (Slika 1) ali percepcija razvoja u CEE se promijenila nakon 2009.. Regija je izašla iz fokusa investitora i stručne javnosti na Zapadu. Konferencije o tranziciji koje su nekada okupljale vodeće ekonomiste i intelektualce nestale su kao da je netko preko njih prešao kosilicom. Regija se češće počela spominjati u kontekstu političkih razmimoilaženja između vlasti u Poljskoj i Mađarskoj s jedne strane, i Berlina, Pariza i Bruxellesa s druge strane.
Proširimo li pogled na vanjsku periferiju EU (Slika 1), uočit ćemo da je prostor bivše SFRJ ozbiljno zastao u procesu konvergencije u prošlome desetljeću. U tome se regiji jugoistoka Europe (SEE, osim Turske) priključila i Slovačka. Karte su se promiješale.
Radi stvaranja boljeg dojma o dinamici dugoročnih razvojnih procesa na Slici 1 je prikazan i jedan od europskih „bolesnika“ – Italija – koja je u proteklom desetljeću žestoko „divergirala“; udaljila se od prosjeka EU. Talijanska puzajuća kriza utjecala je i na zemlje kojima je Italija donedavno bila najvažniji trgovački partner (npr. na Hrvatsku). Industrijaliziranijim zemljama koje su više oslonjene na Njemačku bilo je lakše ostvariti brži rast kroz tržišnu integraciju.
Slika 1.
Brzina konvergencije mjerena promjenom BDP po stanovniku prema paritetu kupovne moći 2009.-2020. u postotnim bodovima od prosjeka EU
Izvor: Eurostat, obrada autora.
A onda, opet iznenađenje: prošlog tjedna je čak i Financial Times primijetio da gospodarska priča o CEE nije u značajnoj mjeri izgubila stari sjaj. Naprotiv, u sljedećih nekoliko godina priča bi se mogla vratiti u središte pažnje investitora i stručne javnosti.
U ovom tekstu ćemo prvo objasniti zašto je CEE u prošlom desetljeću nestala s radara, zatim zašto bi se uskoro mogla vratiti u središte pažnje, a na kraju ćemo komentirati i mjesto Hrvatske u toj široj razvojnoj priči.
Zašto je CEE nestala s radara u prošlom desetljeću nakon Velike recesije
Pojava heterogenih razvojnih priča
Prvi razlog nestanka CEE (i SEE) s radara razvojnih ekonomista i investitora u prošlome desetljeću vidljiv je na Slici 1: razvojne putanje pojedinih zemalja jako su se razišle. Više nije imalo smisla govoriti o zajedničkim nazivnicima kao što su socijalistička prošlost ili tržišne i institucionalne reforme prema načelu one size fits all. Svaka zemlja je postala priča za sebe. Poljska nije ni osjetila Veliku recesiju 2008./2009., države Baltika ekspresnom su brzinom anulirale posljedice krize, Rumunjska se priključila pobjednicima tranzicije, Slovačka je ispala iz prve lige „zapevši“ u razvojnome smislu nakon spektakularnog industrijskog razvitka u prvom desetljeću 21. stoljeća, a cijeli prostor ex YU je, kao i Hrvatska, na jedvite jade konvergirao po zanemarivim postocima.
Idejna lutanja: promjena dominantnih ideja na Zapadu
Drugi razlog nestanka CEE s radara leži u promjeni dominantnih ideja na Zapadu. Tržišne i institucionalne reforme nisu bile više „in“ nakon 2009. Kroz površne (i u dobroj mjeri politizirane) analize i komentare afirmiran je stav da su stare paradigme koje su počivale na liberalizaciji i privatizaciji kumovale krizi. Iako su dobro kapitalizirani financijski posrednici u većem dijelu CEE štitili lokalna tržišta od prelijevanja Velike recesije nego što su prenosili njezine učinke sa Zapada, gledanje na „financijalizaciju“ kao problem počelo je dominirati akademskim, stručnim i političkim raspravama u razvijenome dijelu Unije zbog problema s bankama na razvijenim tržištima. I zahtjev za racionalizacijom uloge države u gospodarstvu izgubio je na privlačnosti i uvjerljivosti koju je imao u prvim godinama nakon pada socijalizma. Od 2010. do 2015. afirmiran je stav da je preslaba fiskalna intervencija (eng. austerity), a ne fiskalna nedisciplina, onemogućila snažniji odgovor na krizu.
Tako su nove intelektualne i poslovne elite Zapada uspjele nametnuti pogled u kojem dominiraju re-regulacija i neointervencionizam. Relativno uspješne zemlje poput baltičkih država, Poljske, Rumunjske i Turske, koje su svoj uspjeh dugovale razvoju poduzetništva, privlačenju i poticanju privatnih investicija i tržišnih načela, te uspješnoj kontroli obuhvata države u gospodarstvu (uz razmjerno niske poreze), nisu se više uklapale u dominantnu priču. U mainstreamu više nije bilo nikoga tko bi za govornicama središnjih mjesta kao što su G7, MMF, Svjetska banka ili Svjetski gospodarski forum gorljivo progovarao o rasterećenjima gospodarstva, liberalizaciji ili privatizaciji. Eufemizmima efikasnosti i poticanja ulaganja zamijenjene su jasnije kategorije prethodne generacije, a karijere su se gradile na kritikama Washingtonskog konsenzusa i neoliberalizma. Zemlje koje su paradigmi prethodne generacije dugovale svoj razvojni uspjeh, jednostavno se nisu uklapale u širu intelektualnu i političku priču te su – zanemarene.
Konsolidacija neliberalnih demokracija
Treći razlog nestanka CEE (i SEE) s intelektualnih i medijskih radara sa senzorima za ekonomske teme leži u ranije spomenutoj političkoj divergernciji (posebno Mađarske i Poljske). Politička i institucionalna divergencija dovela je do zamora proširenja EU. Konsolidacija neliberalnih demokracija (čemu na europskoj periferiji treba dodati i Tursku te veći dio bivše države osim Slovenije i Hrvatske gdje je politička moć ipak do neke mjere zdravo diversificirana) nije bila jedini razlog „hlađenja“ stare Europe od ideja o daljnjem proširenju. Novoj eurosklerozi kumovali su Brexit i vlastite slabosti poput neuspjelog traženja nove europske energije nakon što je postalo jasno da je europski federalizam povijesna stranputica. Ipak, fundamentalni politički problemi Istoka, gdje su institucije i demokracija znatno slabije razvijene nego na Zapadu, vidjeli su se sve jasnije. Zbog toga su politički problemi počeli dominirati nad još uvijek uspješnom ekonomskom pričom na istoku: Slika 1 jasno pokazuje da kada iz nje maknemo europski jugoistok i Slovačku, i dalje gledamo povijesnu priču o razvojnoj konvergenciji u kojoj vjerojatno još nije stavljena točka na kraj posljednje rečenice.
Unutarnje slabosti: neriješeni socijalni problemi
Četvrti razlog nestanka CEE s radara leži u tome što je razina javnih usluga i socijalnih transfera kod nekih pobjednika tranzicije unatoč brzom gospodarskom razvitku ostala upitna. Nedovoljno inkluzivan rast počeo se tumačiti kao previsoka socijalna cijena brzine rasta. Bio je to razlog za potiskivanje priče o boomu ekonomskih pokazatelja u drugi plan.
Tema socijalne uključenosti u drugačijem svjetlu prikazuje rezultat najboljih – baltičkih država. One imaju slabije pokazatelje siromaštva od Hrvatske iako su prema dostignutom stupnju gospodarskog razvitka odmakle daleko naprijed (Litva je na 87% prosjeka EU, Estonija je na 86%, Latvija na 72%, a Hrvatska na 64% prema podacima za 2020. godinu). Međutim, u velikoj se mjeri radi o specifičnim povijesnim problemima ruske manjine u tim državama, a ne o sistemskom problemu post-socijalističke tranzicije. S jedne strane, Slovenija i Mađarska se nalaze među europskim prvacima u suzbijanju siromaštva (odnosno ravnomjernosti distribucije dohodaka), dok Rumunjska s druge strane svoj spektakularan rast nije uspjela pretočiti u ravnomjerne benefite za ljude s najnižim dohocima. Stoga se može zaključiti da kod nekih pobjednika tranzicije nije postignut dovoljno inkluzivan rast, što je pouka za ovo desetljeće.
Slika 2
Stopa rizika od siromaštva 2020. u %
Stopa rizika od siromaštva mjeri postotak populacije koja živi u kućanstvima čiji je raspoloživi dohodak ispod 60% medijana. Na slici su prikazane zemlje koje su do prošlog tjedna objavile ovaj pokazatelj za 2020. godinu.
Izvor: DZS
Zašto bi se CEE mogla vratiti u središte pažnje:sedam razvojnih tema
Imajući u vidu prikazane razvojne rezultate teško je pobiti tezu koju smo Darko Polšek i ja iznijeli u knjizi čiji naslov (koji dugujemo pokojnom Denisu Kuljišu) podsjeća na duboke uzroke razvoja u nekad tranzicijskim zemljama: u CEE je bio na djelu Prešućeni trijumf liberalizma. Knjigu smo napisali 2019. povodom tri desetljeća koja su prošla od pada Berlinskoga zida, a naša središnja teza sastoji se od dvije jednostavne tvrdnje:
- Zahvaljujući liberalnim reformama nakon pada Berlinskoga zida i unatoč velikim poteškoćama u prvim godinama kada je društveni sustav mijenjan iz temelja, srednja i istočna Europa je od druge plovice devedesetih godina prošlog stoljeća svjedočila jednom od najvećih razvojnih iskoraka koji su zabilježeni u povijesti, ne samo ove regije.
- U opisanoj transformaciji najuspješnije su bile zemlje koje su se u prva dva desetljeća nakon propasti socijalizma predano oslonile na liberalne reforme gospodarstva i institucija. Jedan od glavnih razloga hrvatskog razvojnog neuspjeha nije bio rat (Baltik je upao u sličnu razvojnu rupu početkom 90-tih u vrijeme ostamostaljenja) nego napuštanje načela liberalnih reformi.
Trideset i dvije godine nakon pada Berlinskoga zida teže je povjerovati u ovu tezu nego 2008. Tada su sjećanja na prijelomne godine 1989.-1991. još bila živa, a najveća gospodarska kriza nakon Drugog svjetskog rata nije još punom snagom pogodila Zapad. Skepsa spram gornje teze naročito je jaka nakon te krize i nakon što je nastavak mađarske i poljske konvergencije uz preokretanje smjera liberalnih političkih reformi pokazao da, naizgled, liberalne političke i institucionalne reforme nisu potrebne da bi se ostvario gospodarski rast. To je europska inačica globalne kineske priče. Međutim, treba imati u vidu dvije stvari koje će biti od pomoći u nastavku radi objašnjenja zašto bi upravo regija CEE (i SEE) mogla imati dobru perspektivu u ovome desetljeću.
Treba imati u vidu da se mađarska i poljska neliberalna demokracija donekle razlikuju. Kaczynski u Poljskoj ima tehnokrata na čelu vlade (bivši bankar Tadeusz Morawiecki) i usredotočuje se na reverziju ranijih Tuskovih liberalnih reformi (Donald Tusk je bio poljski premijer 2007.-2014.), s naglaskom na pravosuđe, kulturu, obrazovanje i društvenu solidarnost (koju Pravo i pravda snažno promovira). Privatno poduzetništvo i temeljne institucije koje reguliraju gospodarske odnose uglavnom ostavljaju na miru. Iako su privatizacije dobrim dijelom zaustavljene, a državna su poduzeća, slično kao u Hrvatskoj, zadržala važnu ulogu u gospodarstvu, Poljska je veliko (38 milijuna ljudi), reformirano i dinamično gospodarstvo koje usisava radnu snagu iz Ukrajine (procjena: oko 2 milijuna ljudi) jer počiva na velikoj energiji privatnog poduzetništva koje je uhvatilo nezaustavljivu autonomnu dinamiku.
Viktor Orban je na sličan neo-konzervativni ideološki model u Mađarskoj nadovezao mnogo veću centralizaciju osobne moći (u Poljskoj vladajuća stranka Pravo i pravda ne kontrolira gornji dom Sejma) te je izgradio destilirani kronistički sustav u kojemu s njime povezana uska skupina oligarha de facto izravno upravlja i gospodarstvom. Drugim riječima, Mađarska je puno sličnija Putinovoj Rusiji (i s njome gaji puno bolje odnose) od Poljske. Mađari su u tome iznenađujuće uspješni u ekonomskom smislu, iako pogled na Sliku 1 otkriva činjenicu da je takav političko-ekonomski model moguće spriječio Mađarsku da se preseli iz skupine „Umjerenjaka“ u skupinu „Pobjednika“ u desetljeću koje je prethodilo koronakrizi.
Prema tome, moja je teza da su možda i Poljska, a posebno Mađarska, mogle postići još bolje razvojne rezultate, u čemu su ih anti-liberalne političke improvizacije ili usporile, ili su djelovale neutralno u odnosu na potencijal koji je ranije stvoren kroz liberalne reforme i afirmaciju tržišnoga gospodarstva i poduzetništva.
Što je zajedničko većini zemalja regije, bez obzira na velike razlike u njihovom stvarnom političkom funkcioniranju? Iako se o tome više ne govori mnogo, jer ili nije popularno, ili se smatra suvišnim, širom CEE (i širom političkoga spektra u tim zemljama) prilično je raširena svijest o stvarnim uzrocima relativno brze ekonomske konvergencije proteklih desetljeća. To su: liberalizacija, tržišno natjecanje, otvorenost i integracije, privatne investicije, poduzetništvo, fiskalna odgovornost i institucionalne reforme. Nitko (još) ne udara na te temelje i po tome se CEE razlikuje od SEE gdje je zbog teškoga naslijeđa i općenito niže razine gospodarskog i društvenog razvitka (i u prosjeku niže razine obrazovanja) još uvijek rašireno nerazumijevanje stvarnih pokretača socio-ekonomskog razvitka.
Ovaj dio možemo zaključiti konstatacijom o tome kako regija CEE (i SEE) još uvijek dovoljno zaostaje za Zapadom i ima memoriju recentne konvergencije, tako da i u narednim godinama može nastaviti s približavanjem europskoj razvojnoj jezgri. No, da bi se to doista dogodilo, potrebno je postići specifičnu kombinaciju okolnosti od kojih su neke prilično izvjesne dok su neke druge i dalje upitne i lako mogu pokrenuti kotač povijesti nekim drugim smjerom. Krenimo redom, jer takvih okolnosti ima čak osam:
- Kronično bolesni jug: Europi trebaju (i interesantni su joj) „džepovi rasta“
Položaj Italije koji smo vidjeli na Slici 1 simbolizira razvojnu tragediju europskoga juga gdje se nalaze i neki veći gubitnici od Italije. Grčka je u odnosu na prosjek EU u promatranom razdoblju divergirala za više od 30 bodova. To je otprilike koliko je Litva konvergirala, što pokazuje mogućnost nevjerojatnih promjena u razvojnim odnosima u samo jednome desetljeću. Španjolska je divergirala za 15, Cipar za 19, a Francuska i Portugal za po 6 postotnih bodova spram prosjeka EU. Slabo informirani to pripisuju „krizi eura“ zaboravljajući da i najuspješniji razvojni hvatači s Baltika imaju euro. Stoga je svrsishodnije podsjetiti na kombinaciju razgranatog državnog sektora s velikim opterećenjima i rashodima, što u uvjetima slabih institucija dovodi do korupcije, neefikasnosti, endemskog društvenog nepovjerenja, sukoba i političko-ekonomske skleroze. Zbog toga u uvjetima produbljivanja socio-ekonomskog i političkog jaza sjever-jug, Europi (ne samo u političkom nego i u ekonomskom, investicijskom smislu) nasušno treba i neka uspješna priča. U perspektivi, to i dalje može biti samo priča s istočne strane. CEE bi u ovom desetljeću mogla postati interesantna europskim investitorima kao što je bila od 1995. do 2008.
- EU fondovi
Istok je i dalje neto primatelj EU sredstava i tako će ostati do kraja desetljeća. Za zemlje poput Litve, Estonije, Slovenije i Češke velika važnost EU sredstava već postaje stvar prošlosti jer su postale razvijene zemlje. Za nas ostale, a Hrvatska je prva na toj listi u smislu udjela očekivanog priljeva EU sredstava u BDP-u, EU fondovi su i dalje veoma važno gorivo socio-ekonomskog razvitka. Međutim, treba podsjetiti da je i europski jug dugi niz godina bio u sličnoj poziciji. Južne i jugozapadne zemlje pokazuju da EU sredstva nisu jamstvo dugoročnog razvoja. Ako se ne utroše mudro, ili ako se iskoriste kao vezivo sklerotičnih društvenih struktura, osobito u javnom sektoru, onda prijeti španjolsko-portugalsko-grčki scenarij: relativno brza konvergencija koju u dugom ciklusu koji traje dva do tri desetljeća smijeni snažna divergencija. S druge strane, ne zaboravimo da su i Irci svojedobno bili veliki korisnici EU sredstava. Irska je ušla u EU 1973. i tada je bila nerazvijena europska periferija, u relativnom smislu u sličnom položaju u kakvom je danas Hrvatska, a danas je prema realnom BDP po stanovniku dvostruko razvijenija od prosjeka EU. EU fondovi su dakle prilika koju nije lako mudro iskoristiti, iako takva mogućnost postoji ako se EU sredstva iskoriste pametno u sprezi s drugim reformama.
- Rezerve efikasnosti – gospodarstvo u užem smislu
U zemljama poput Francuske, Italije ili Španjolske nema puno smisla govoriti o neiskorištenim potencijalima rasta u segmentu manjih i srednjih poduzeća ili o razvoju tržišta kapitala, jer upravo su ti segmenti gospodarstva već povukli prema naprijed koliko su mogli, ali nisu uspjeli smanjiti težinu javnosektorske superstrukture na jugu. Nasuprot tome, u CEE (i SEE) još nisu iskorištene sve prigode u sektorima SME i na tržištu kapitala. Tržište kapitala je posvuda bilo anemično nakon Velike recesije, iako je ranije eksplodiralo od sredine devedesetih do 2008. zahvaljujući valu privatizacija, tako da bi sljedećih nekoliko godina moglo označiti veliki povratak dinamike tržišta kapitala širom regije. Bilo bi dobro da ta dinamika bude pogonjena i ponekom velikom privatizacijom, no najnovije lokalne epizode sa Spanom i Podravkom (a takvih je epizoda sve više širom CEE) najavljuju autonoman razvoj koji niče odozdo, čak i ako se politički sektor uspješno odupre „rasprodaji“ svoga lena.
- Nove generacije
Godina je 1990. Diplomiram na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Moje godine studiranja obilježene su aktivizmom studenskih traženja rekonstrukcije socijalističkog silabusa (generacija možda pamti studentski časopis Info). Nakon toga je uslijedio kaos raspada i rat, i mojoj je generaciji trideseta začas zakucala na vrata, pri čemu se u životu, zbog nesretnih okolnosti, nismo puno pomakli. Godine 1990. Silvio Kutić (Infobip) imao je 13 godina, a Mate Rimac je kao 2-godišnjak tek pokušavao gurkati plastični autić na pedale. U klasi ispod jednoroga danas imamo stotine mladih i manjih Kutića i Rimca, a širom CEE ima ih na desetke tisuća i svaki je sposoban stvoriti stotine novih radnih mjesta u novim sektorima. Množite pa zaključujte je li riječ o pustoj priči ili o ozbiljnoj razvojnoj sili.
Ta generacija još uvijek dolazi i tek će za 25-30 godina reći svoju posljednju riječ. Zašto je to važno? Generacijski pogled nema puno smisla u zemljama poput Francuske, Španjolske i Italije gdje se već nekoliko generacija smijenilo unutar istog društveno-ekonomskog sustava, pa su i prethodne generacije mogle reći što su imale za reći. U takvim uvjetima nova generacija tek marginalno poboljšava gospodarsku strukturu. U Hrvatskoj, ali i širom CEE (a naročito SEE), prethodna generacija je u velikoj mjeri nosila kronistički gen sa socijalističkom DNA tako da tek u proteklih nekoliko godina vidimo prve rezultate nove, ideološki neopterećene, od ranog djetinjstva internacionalizirane (i digitalizirane) te tržištu i inovacijama okrenute generacije poduzetnika. Ona, naravno, neće biti otporna na klasične kronističke viruse, ali to nije njezin DNA pa, barem zasad, dodavanjem razvojnoga gasa može stvoriti pozitivan razvojni diskontinuitet.
- Tržište rada je napetije u nekim zemljama CEE nego na zapadu EU
Svakodnevne jadikovke o tome da „nedostaje radnika“ povezane su s puno napetijim stanjima na tržištu rada u Poljskoj, Češkoj ili Sloveniji, gdje su stope nezaposlenosti 2,9%, 3,4% i 3,9%, nego u EU gdje ta stopa pod utjecajem sklerotičnoga juga iznosi razmjerno visokih 6,8%. Mi smo u toj, drugoj skupini, i kolikogod se poduzetnicima činiloi da je pritisak na tržištu rada (nedostatak radnika) i ovdje velik, on je relativno mali u usporedbi sa stanjem u razvijenijim zemljama. Zbog toga se u zadnje vrijeme pojavljuju nevjerojatni rasponi stopa inflacije. Na primjer, inflacija je u Litvi 6,3%, a u Portugalu 1,3%.
Veliki nedostatak radnika na rastućem istoku posljedica je iseljavanja ali i demografske i zdravstvene katastrofe koju je raspadajući socijalizam ostavio za sobom. Studije su već 90-ih godina pokazale da je uglavnom zbog alkohola i nezdravog života u siromaštvu i političkoj neizvjesnosti 80-ih i ranih 90-ih stradao cijeli ešalon ljudi koji su tada bili u srednjim godinama. Osim što im je drastično pala osobna produktivnost prije nego što se to dogodilo njihovoj generaciji na Zapadu, oni su bili spremni podizati manji broj djece, što se vidi i u manjku mladih generacija danas. Paradoksalno, ta nesreća se danas pretvara u sretnu okolnost, jer je pritisak na rast plaća na istoku puno jači nego na zapadu EU i taj trend, ako potraje, definitivno će zaustaviti iseljavanje.
- Rezerve efikasnosti – institucije u širem smislu
Iako za sada ne vidimo kako bi nove generacije poduzetnika, EU fondovi ili investitori mogli utjecati na institucionalne reforme u sklerotičnom javnom sektoru, nikad se ne zna. Najveći stupanj optimizma koji sam oko ove teme do sada uspio dosegnuti je sljedeći: ne vjerujem da će se hrvatski javni sektor ikada fundamentalno promijeniti, ali vjerujem da će druge promjene stvoriti dovoljnu dinamiku koja će i tu stijenu prisiliti da se malo pomakne. Isto vrijedi za državne sektore širom CEE, no oni su ipak manji i puno manje zaduženi od našeg javnog sektora koji je u slabije razvijenom dijelu EU jedinstven po veličini i zaduženosti, pa je i razvojni problem koji se u njemu generira utoliko razmjerno veći.
- Fiskalna odgovornost
Izuzmemo li Hrvatsku, koja je specijalan slučaj, omjer javnog duga i BDP-a s obzirom na dostignuti stupanj razvoja mnogo je niži u CEE nego na zapadu EU. Ova činjenica čini državne obveznice širom regije atraktivnima, a vladama daje manevarski prostor za fiskalne odgovore na neke buduće krize. Hrvatska ipak ima sličan manevarski prostor ako uvede euro. Taj potez će sam po sebi ojačati stabilizatore gospodarskih ciklusa.
- Uloga Poljske
U državama regije CEE (odnosno EU-11 od Baltika do Crnog Mora) trenutno živi oko 102 milijuna ljudi, od kojih 37% živi u Poljskoj. Poljska je europska sila u nastanku koja po značaju u europskom okviru sustiže Španjolsku, a ima i moć i značaj da se uz multiplikator gospodarske dinamike i ključnog položaja na trusnoj istočnoj granici Unije po važnosti i utjecaju pozicionira uz bok strukturalno padajuće Italije na europskome broju tri, iza neprikosnovenih Njemačke i Francuske. Poljska je (mala) europska Kina koja je puno razvijenija i modernija (i unatoč svemu puno demokratičnija!) od Kine. Poljaci su svega toga svjesni. CEE već 30 godina postoji kao apstrakcija koju veže jedino socijalistička prošlost (a ta spona, vidjeli smo, odavno je vrlo labava), no međunarodno aktivnija i svjesnija Poljska koja shvaća da je CEE (približno teritorij nekadašnje Austro-Ugarske) njezin „domaći teren“ u kojem može smijeniti tradicionalni austrijski utjecaj u vremenu kada se Zapad EU iscrpljuje u svojim previranjima. Poljska bi geopolitičkom i gospodarskom pojmu CEE do kraja ovog desetljeća mogla udahnuti novi sadržaj. Osobito ako u Poljskoj dođe do decentralizacije političke moći, a gospodarski rast se nastavi dosadašnjim tempom. Poljska će u tom slučaju postati i šire prihvatljiva, svima zanimljiva „mala regionalna sila“, a ne upitna demokracija u kojoj neokonzervativna politička elita sanja stari sjaj davno zaboravljenog Poljsko-Litavskoga carstva. Mimo tih velikih političkih i povijesnih tema, u gospodarstvu, nedavna poljska akvizicija Emmezete (simbolika: kupili su ju od Francuza), uz ranije ulaske poljskih investitora u Riječku luku i hrvatski IT sektor mogli bi biti tek početak koji prate sve prisutnije anegdotalne informacije o rastu udjela Poljaka među kupcima nekretnina na Jadranu. Sve se to nadovezuje na podatak da je Hrvatsku još 2019. posjetilo gotovo milijun Poljaka koji su se po važnosti za hrvatski turizam primaknuli uz bok Talijanima koji „zahvaljujući“ unutarnjim slabostima uvjerljivo odlaze u razvojni fade out. Oni su glasno upozorenje svima kako se (relativno) propadati može polako, tiho, gospodski, uz izvrsnu hranu, visoku kulturu odijevanja i briljantan nogomet. U desetljetnoj perspektivi, ako Talijani tako nastave, ima tko će ih zamijeniti.
Mjesto Hrvatske u ovoj priči: kako ne postati jugom
Kolikogod bili malobrojan narod, Hrvati sublimiraju presjek raznorodnih kulturnih i razvojnih sila. Mi smo uvijek enigma, kako drugima tako (još i više) samima sebi: po mnogim pokazateljima jesmo „Balkan“, ali i nismo „Balkan“; jesmo „Europa“, ali i nismo „Europa“ (u mjeri u kojoj ti pojmovi uopće imaju smisla u kontekstu o kojem raspravljamo). U prijevodu, i dalje imamo potencijale ali i važne kočnice i inhibicije. Stoga ćemo tekst zaključiti njihovim kratkim pregledom u okviru šire priče o srednjoj i istočnoj Europi čija je brzina konvergencije u ovome stoljeću ostala naš nedosanjani san (i izvor razvojne frustracije).
Pitanje ćemo postaviti kroz brojke: ako je 80% prosjeka EU (sada smo na 64%) razina realnog dohotka per capita na kojoj neka zemlja postaje istinski „europska“ i na kojoj nestaju poticaji za iseljavanje, možemo li zamisliti djelovanje spleta razvojnih silnica koje će nas 2030. ili nedugo nakon te godine dovesti do te razine i uvrstiti u kategoriju „pobjednika tranzicije“, o kojoj od 1990. samo sanjamo?
Nove generacije i rezerve efikasnosti u gospodarstvu u užem smislu razlozi su za optimizam i u Hrvatskoj. EU fondovi i uloga Poljske su potencijali, od kojih je prvi svakako važniji, ali i problematičniji jer bi u sprezi s nastavkom skleroze u javnom sektoru taj novac mogao cementirati postojeću strukturu političkog sektora koja je već prilično čvrsto armirana.
Europske privatne investicije su također prigoda. Investitori iz bogatijih europskih zemalja prilično su frustrirani gospodarskim rezultatima i neformalnim preprekama na koje nailaze na usahlome jugu stare Europe, pa jednim okom sve više pogledavaju prema našemu dijelu Unije iako ih, uz izuzetak Poljske, frustriraju mala i fragmentirana tržišta. Naše tržište kapitala je i dalje takvo – malo i fragmentirano, nezanimljivo. No, i to se u ovih deset godina stigne promijeniti kroz integraciju kompanija i tržišta ako gospodarski rast bude dovoljno brz, a politika proaktivna i otvorena za strane investitore.
Skraćivanje lanaca nabave i premještanje mjesta dobave komponenti na geografski bliže lokacije zbog globalne neizvjesnosti moglo bi stvoriti neke nove prilike i u Srbiji i Bosni i Hercegovini gdje je trošak rada i dalje mnogostruko niži, a od čega bi i hrvatsko gospodarstvo moglo imati posredne koristi. Prostor bivše države naše je prirodno tržište: hrvatski brendovi tamo su prepoznati, komunikacija je laka; tamo su tradicionalni potrošači naših turističkih i drugih usluga. Ne smijemo zaboraviti da je jedan od razloga (relativne – Slika 1) stagnacije Hrvatske nakon Velike recesije ležao u stagnaciji jugoistočnoga dijela ex SFRJ i Italije, dok su se gospodarstva sjevernije, koja su jače oslonjena na dinamičniju Njemačku, razvijala brže. Rast trgovačkih partnera kojima geografski gravitiramo jako je važan za razvoj.
Sada je možda jasnije zašto moj nekoliko puta deklarirani kratkoročni optimizam ima i širi, regionalni okvir, koji se proteže na sjeveroistok i na jugoistok odavde. CEE i SEE još uvijek ima ozbiljne potencijale za desetljeće razmjerno brzog rasta u kojemu bi ovaj put i Hrvatska mogla igrati jednu od važnijih rola. Jadranska Hrvatska je dodatni atraktor – faktor koji nitko drugi nema kada se uzmu u obzir prirodna ljepota, čist okoliš i geografska blizina velikih europskih tržišta. Prema nama gravitiraju Austrijanci i južni Nijemci te tradicionalno Slovenci – ljudi koji žive u dohvatu jednog spremnika goriva. No i mi pomalo postajemo sve više svjesni da će CEE – tržište od 100 milijuna ljudi – ubrzano rasti i dio toga rasta mehanički će se prelijevati prema nama. To nije važno samo zbog rasta turističke potražnje s tržišta na kojem milijuni znaju gdje je i što je Jadran, i na njemu su barem jednom bili, nego i zbog potražnje za nekretninama i dodatnim uslugama kao što su zdravlje i život u ljepšem okružju u trećoj dobi (za staru elitu koja se polako formira širom CEE i koja će također brojati nekoliko milijuna ljudi s dovoljnom platežnom moći za dulje ili trajne boravke uz more koje je mnogima čežnja, osobito u mirovini). O kakvoj se igri brojeva i potencijala radi svjedoči činjenica da naša etablirana razvijena tržišta – jug Njemačke, Austrija, Slovenija i sjever Italije ne broje ni 50% od spomenutih 100 milijuna, pri čemu se tih 100 odnosi na države članice EU; još 10-15 milijuna je na području bivše države i u Albaniji.
Ekonomisti su odavno shvatili da za razvojnu konvergenciju treba imati i sreće – puno se karata treba posložiti da stvari uspiju. Po svemu sudeći, upravo to se događa. Ako ne bude nesreće koju ne možemo predvidjeti (nekoga rata, klimatske ili epidemiološke katastrofe puno većih razmjera od covid-19), faktori sreće koji se sada slažu odnijet će prevagu. Nadam se da sklerotičan javni sektor, od kojeg ne očekujem puno više osim da ne smeta i da korigira samo očite tržišne neuspjehe, neće omesti ovu razvojnu priču. A kada bi se netko k tome odvažio restrukturirati državna poduzeća i uvrstiti dionice pokojeg na Zagrebačku burzu, reformirati javnu administraciju i pravosuđe, bio bi to razvojni iskorak kakav nije viđen generacijama.
Što nas u priječi u povijesnom iskoraku u kojem bismo na kraju ove desetljetne priče dobili i puno bolju kvalitetu javnih usluga i javni sektor za kojeg bismo u velikoj većini mogli zaključiti da je efikasan i da isporučuje (društvenu) vrijednost za novac koji se ulaže u nj? Jedno su objektivno teške okolnosti izazvane starenjem stanovništva: ključni javni podsustavi koji zavise o demografskim trendovima – mirovinski i zdravstveni sustav – ostat će pod stresom jer tako nameću duboki trendovi. No, neke druge kočnice su puno prizemnije naravi.
Interesi i ideologija usađeni su u naš politički sektor. Oni dovode do toga da se svaki zahtjev za promjenom koji sadrži poziv na transparentnost i efikasnost označava kao neoliberalni napad na temelje socijalne države. Rasprava se tako s terena analize stvarnosti pokušava preseliti na teren morala, vrednota i ideologija, kako bi se što temeljitije prikrila stvarnost, a kritičare ili predlagatelje promjena označilo manje vrijednima, uskraćenima za temeljni osjećaj solidarnosti u društvu i društvene pravde (iako je stvarnost često obratna – politička rasprava je camera obscura). U temelje naše stvarnosti nije ugrađen sukob privatnog i javnog, sebičnog i solidarnog, kao što se često nastoji prikazati, nego je riječ o dubokom sukobu segmenta društva utemeljenog na petrifikaciji statusa i moći i segmenta društva utemeljenog na fer natjecanju i pravilima igre. To sam objasnio u prethodnoj nedjeljnoj kolumni. U društvu fer natjecanja i otvorenih pravila igre u kojem dominira profesionalizam, a ne u društvu zamrznutih statusa i dealova ispod stola, HEP bi primjerice stvarao puno veću vrijednost za sve građane Hrvatske da se makar jednim dijelom dionica te kompanije može trgovati u vidu free floata na burzi. U njemu bi se nautički turizam zahvaljujući ACI-ju još brže razvijao da ima drukčiju vlasničku strukturu, a država se ne bi bavila upravljanjem knjižarama, tiskarama i tvornicama hrane ili gospodarskim komorama, jer se nije pobrinula za ono što joj je core business – komunalne usluge, obnovu nakon potresa i efikasne administrativne procese.
Drugim riječima, javni sektor je u Hrvatskoj doslovce rastegnut na prevelik broj funkcija i organizacija kojima nije u stanju dobro upravljati jer jednostavno nema dovoljno kvalitetnih profesionalaca i nije u stanju organizirati tijekove informacija koji su neophodni za strateško upravljanje i nadzor. No, o ovoj temi se ne može javno debatirati na taj način, jer se ideologija uvijek gura u prvi plan kao štit od opisane stvarnosti. Tu tradiciju, tu ideologiju i tu interesnu hobotnicu ne može se riješiti brzo, možda ni u okviru jednoga desetljeća, pa najviše što realist može očekivati jest da će spontani razvoj privatnoga sektora hobotnici postaviti neke prirodne granice u daljnjem širenju njezinih krakova.
U suprotnom, nakon kratkotrajnog izboja rasta, koji je u sljedećih 2-4 godine vrlo izvjestan, čeka nas južna sudbina bez južnjačke utjehe. To je trajan izvor mog latentnog dugoročnog pesimizma.