Ovu kolumnu sam zamislio kao parafrazu pjesme Novo vrijeme slovenskog benda Buldožer iz 1980. Pjesma ismijava socijalistički novogovor – njegovo obraćanje „drugovima i drugaricama“ o velikom uspjehu, mogućnostima i zadacima koje donosi budućnost.
Buldožeri vjerojatno nisu ni sanjali da će iza smiraja fabriciranog socijalističkog optimizma doista nastupiti novo vrijeme, samo ovaj put obilježeno pesimizmom, tjeskobom i stalnim osjećajem propasti koja se svakodnevno najavljuje u medijima kao priziv novoga velikog rata, ili – ni manje ni više – skorog kraja naroda ili cjelokupnog čovječanstva (zbog previše ljudi na zemlji, klimatskih promjena, udara meteora, iseljavanja iz Hrvatske, svejedno je). Kako ne pomisliti, u ovo novo vrijeme, „Ovo nije svijet kakav sam zamišljala!“
Postoji li izlaz? Je li moguće danas zamisliti neki novi, mirniji ambijent, u kojem će svatko uronjen u sebe istražiti granice vlastitih mogućnosti, bez tako očite opstrukcije „poludjeloga svijeta“ koji guši individualnu kreativnost i mir?
***
Ajmo početak:
Drugovi, drugovi,
Naš radni zadatak
U prelaznoj budućnosti:
Čuvajmo granice mogućnosti!
Socijalizam je bio prijelazna budućnost (znamo: ka obećanoj zemlji – komunizmu). Danas takve utopije više ne postoje. To je vjerojatan uzrok osjećaja povijesne dezorijentacije. U toku devedesetih godina i prvog desetljeća ovoga stoljeća, pobjeda u Domovinskom ratu, izgradnja mlade države i aspiracija ulaska u EU donekle su produljili osjećaj magnetizma skore budućnosti. Nakon ostvarenja„historijskih ciljeva“, posred čela nas je ošinula stvarnost. Magnet je prestao djelovati: zar je to – to?! Nema više ideja koje bi čuvale granice mogućnosti? Mogućnosti bez granica ne postoje: svatko pri zdravoj pameti znade da neograničenih mogućnosti jednostavno – nema. “Raspad sistema”.
***
Dalje:
Drugovi i drugarice,
Naša obostrana želja
Napraviti korak naprijed
U novome svjetlu
Drugo poluvrijeme:
Snažni mladići prebacuju svjetski rekord
Visoko, više, puno više!
Puno više nego prije rata
Novo vrijeme, staro sranje
Novo vrijeme, isto sranje
Legitimitet novogovora ispranog od značenja počiva na hakiranju – povezivanju s vanjskim motivima koji u očima ljudi šalju moćnu poruku. Novogovor krade iz drugih područja života, ne bi li kroz identifikaciju sa sadržajem koji ljudima mnogo znači pridao sebi značenje koje sam nema. U socijalističko vrijeme sportski su uspjesi bili idealna banka za odobravanje takvih političkih kredita. Oni su nominalno važnim govornicima osiguravali likvidnost. Vinovnici novoga vremena donekle su nastavili hakirati sport. No, danas svjedočimo obratu. Nema više utopije, velikih govora ni toplih lica; zbog toga nema ni replike one potpune ispraznosti ponavljanja socijalističkog novogovora, ali nema ni humora, ironije, političkih viceva. Nema ni mogućnosti (kao ni njihovih granica). Mediji su postali sve – usisali sve i stvorili fatalistički novogovor o skorome padu čovječanstva, puknuću svijeta, nestanku naroda, ukratko, o apokalipsi. A svoju banku smisla pronašli su u novoj vrhunskoj sportskoj disciplini – znanosti, i njezinim prognostičkim modelima o kojima izvještavaju internetski apostoli. Je li to, u biti, isto sranje?
***
Drugovi i domaćice,
U postepenom porastu
Pravo zadovoljstvo
U kritičnim godinama
Može donijeti promjene
Opet ćemo dokazati
Neotpornom organizmu
Ako bude trebalo
Tri puta dnevno
Jednu žličicu uz malo vode
Potraga za zadovoljstvom u kritičnim godinama usprkos neotpornijemu organizmu iznimno je važna. Makar se neotporonost nadomješatala farmakološkim pripravcima. Taj postupni porast zadovoljstva, ma kojim sredstvom, bio je nužan uvjet preživljavanja sistema u šupljoj socijalističkoj stvarnosti. Danas, u ovo novo vrijeme, to je stvar preživljavanja sve starijega stanovništva, dakle posve individualna stvar. Možda je i to, u biti, isto sranje?
***
Vrijeme danas:
Duboko područje
Niskog zračnog pritiska
Koje se kreće od zapada prema Uralu
Zahvatit će noćas naše krajeve!
Novo vrijeme, drugovi,
Donosi sa sobom
I nove zadatke
(Podvukao je na kraju svog izlaganja)
Pjesma na kraju rastače zadnju nadu u smisao. Izvještaj o (meteorološkom) vremenu dok novogovornik važno podvlači besmislicu o tome da novo vrijeme donosi nove zadatke (a što bi, kvragu, drugo moglo donijeti?) balansira na granici banalnosti, humora i apsurda. Ambiciozniji tumač bi u promjeni vremena od zapada prema Uralu mogao vidjeti najavu vjetrova promjena koje će Scorpionsi (Nijemci) desetljeće kasnije opjevati u Wind of Change (pjesmuljak nastao u vrijeme pada Berlinskoga zida), no mene ovdje zanima kakvu bismo suprotnost ili najavu mogli danas pronaći u ovom apsurdu koji je naselio novo, naše vrijeme (ok, i vrijeme Buldožera je bilo naše vrijeme, možda i više od ovog).
Beskrajno me nerviraju fatalistički klišeji kada ljudi na prikazane paralele reagiraju sa:
- „Ovakvu Hrvatsku nismo sanjali!“
- „Nije ovo svijet za nas!“
- „Sve ide kvragu!“
Znam da se i na takvim floskulama može politički i financijski profitirati (ili dobiti efekt psihijatrijske seanse), ali to nije bitno – više gledam na efekte prelijevanja; na utjecaj na ambijent, život, misli i osjećaje drugih ljudi. Vraćam se na početak: Je li moguće danas zamisliti neki novi, mirniji ambijent, u kojem će svatko uronjen u sebe istražiti granice vlastitih mogućnosti?
Kako glupo pitanje! Kakav eskapizam! Pa zar ne vidiš što se događa oko nas? Kakvo istraživanje vlastitih mogućnosti?!
E, neće ići. Neće biti nove Utopije. Vrijeme, ono meteorološko, već se previše puta promijenilo da bi neki Povjetarac najavio veliku promjenu. Utopije su se izlizale, ali magneti su ostali u nama.
Na koncu, i onaj Wind of Change od Scorpionsa se nepovratno utapa u prošlom vremenu sladunjavošću i pretjeranom jednostavnošću. Nije dobro izdržao (kronološko) vrijeme. Za razliku od nekih drugih uradaka, Buldožera na primjer. Ili, da se zadržimo malo bliže senzibilitetu Scorpionsa, za razliku od Gunsa.
Sweet Child o’Mine izašla je pred 34 godine – 1988. Tada ju nisam osobito volio iako je bila i ostala jako dobra rock stvar. A onda sam počeo otkrivati neke detalje koji su me „zeli“. Idem zato učiti onaj Slashov legendarni solo i istraživati granice vlastitih mogućnosti. Magneti su u nama. Ti su bolji od velikih utopija: nisu iz budućnosti, vraćaju nam se iz prošlosti. Osobne prošlosti: nadoknaditi stvari koje smo trebali napraviti pred više od trideset godina. Osobito nedjeljom.