O doktorima antivakserima

Objavljeno

Foto: Karenr / Dreamstime

Ad
Ad

Vjerojatno ste puno puta u toku ove pandemije pročitali kako se ne cijepe ljudis nižim kvocijentom inteligencije. Točnije: što su ljudi gluplji, u prosjeku je manja šansa da će se cijepiti. Ili ste čitali o tome kako je veći postotak necijepljenih u okruzima u SAD-u gdje je većina glasala za Trumpa. Takve (neprijeporne) statističke činjenice motivirale su ispade na društvenim mrežama. I svi koji oklijevaju s cijepljenjem proglašeni su antivakserima. Njihova dehumanizacija postala je široko prihvaćena.

Do opisane kolektivističke histerije dolazi kada se skupine ljudi parcijalno kategoriziraju prema površnim zajedničkim obilježjima, bez uzimanja u obzir drugih karakteristika. Vjerojatnost izbijanja histerije raste kada se slika o „problematičnim“ članovima društva u novoj društvenoj situaciji poklopi sa slikom o „problematičnima“ koja je formirana u prijašnjim situacijama. Po tome je ova priča slična priči o rasizmu.

Prema tome, riječ je o robovanju statističkim iluzijama klasifikacije. Zamislite da postoji deset bitnih obilježja kako možemo razlikovati neku pojavu ili ljude. Ako klasifikaciju (i zaključke) izvedemo na temelju samo jednog obilježja, klasifikacija će biti točna za to obilježje, no time ćemo obraditi tek deseti dio problema i nećemo moći izvesti dobar zaključak. Naprotiv, i drugih devet dimenzija razlikovanja nastojat ćemo “ugurati” u jednu koju poznajemo, čime ćemo zaustaviti proces razmišljanja i spoznaje.

Statistika nije laž, samo je pitanje kako ju tumačimo

Ljude se može segmentirati na puno različitih načina, a različite segmentacije mogu navesti na različite zaključke. Pouke drugačijih segmenatacija ostaju skrivene ako se zubima uhvatimo za prvu koja se uklapa u prethodno formirane stavove. Tada nam se svijet učini logičnim, pa prestajemo tražiti drugačije segmentacije i podatke koji bi mogli osvijetliti problem iz nekog drugog kuta. Zapravo bježimo od novih informacija („ne trebaju nam, jer znamo“), a sve kako bismo izbjegli skup psihološki proces preispitivanja i nedajbože preoblikovanja vlastitoga mišljenja. Ekonomika razmišljanja funkcionira tako, jer je količina energije koja mozgu stoji na raspolaganju ograničena.

Prijeđimo na stvar: jedno je američko istraživanje pokazalo da je najveći udjel onih koji oklijevanju s cijepljenjem među – doktorima znanosti. Prije nego što prokomentiramo istraživanje, objasnit ćemo kako je to uopće moguće. Naime, nalaz je protivan statističkoj intuiciji, jer oni ranije spomenuti podaci o razmjerno visokom postotku necijepljenih među najslabije obrazovanima također su – točni.

Brojke u sljedećoj tablici izmišljene su radi ilustracije zašto je takav rezultat moguć. Imamo dva okruga – u jednom je većina bila za Trumpa, a u drugom za Bidena. Drugi je okrug malo veći i ima veći udjel doktora znanosti u ukupnoj populaciji, no ukupan udjel doktora znanosti u oba okruga veoma je mali (0,86% ukupne populacije). Sada vidimo kako se u tablici sve poklapa: u okrugu koji je glasao za Bidena ljudi su u prosjeku obrazovaniji, veći je ukupan udjel cijepljenih (jer se u tom okrugu cijepilo relativno više ljudi koji nisu doktori znanosti), no doktori znanosti ukupno su manje procijepljeni od populacije s nižim stupnjevima obrazovanja. Rezultat je, dakle, moguć.

Konkretna studija provedena je online upitnikom na više od 5 milijuna ispitanika u SAD-u u razdoblju od siječnja do svibnja 2021. Autori su zaključili da je krivulja oklijevanja spram cijepljenja U-oblika: najviše oklijevanja pronađeno je među najslabije i najbolje obrazovanim ljudima, a najmanje među srednje obrazovanim ljudima.

Prije spekulacije o razlozima U-krivulje treba naglasiti da se rezultat u međuvremenu mogao promijeniti, a u drugim zemljama ne mora vrijediti isto što vrijedi u SAD-u (nisu mi poznata istraživanja u drugim zemljama niti druga istraživanja u SAD-u). Drugim riječima, nema razloga pretpostaviti da je rezultat stabilan u vremenu i prostoru.

U nastavku ćemo spekulirati o mogućim objašnjenjima rezultata ove studije.

Zašto bi doktori znanosti u većem postotku mogli oklijevati s cijepljenjem

Prvo, razdoblje prikupljanja podataka u američkoj studiji zaključeno je u svibnju 2021., što je bila rana faza cijepljenja. Moguće je da je među doktorima znanosti veći udjel ljudi koji su skloniji skepsi i čekanju podataka i analiza prije nego što donesu vlastite zaključke. Ovo možemo nazvati hipotezom profesionalne skepse– doktori znanosti bi trebali biti specijalisti profesionalne skepse, jer se dobar dio njih bavi provođenjem ili tumačenjem znanstvenih istraživanja. A analitičke metode koje funkcioniraju u jednom području (npr. statistička znanja) mogu se preslikavati u druga.

Drugo, doktori znanosti su populacija koja je zasigurno u najvećem postotku (uz još neke profesije) mogla brzo prijeći na rad od kuće. U prosjeku su dovoljno imućni da kontakte s vanjskim svijetom, poput odlaska u supermarket, delegiraju drugima (kućnim pomoćnicama ili, jednostavno, oslone se na dostavne službe). Osim toga, slobodnije upravljaju svojim vremenom, druže se sa sličnima sebi i to im daje veći stupanj samopouzdanja (osjećaja da kontroliraju svoj životni okvir). Ukratko, navikli su na širi prostoru mogućih odabira i naučili su vladati tim informacijskim i fizičkim prostorom. Ovo je hipoteza privilegije odabira.

Rezultat nije nov

I prije pandemije je uočeno da, nasuprot raširenom mišljenju o navodnom problemu neobrazovanih, anti-vakserski pokret u SAD-u predvode dobro obrazovani i razmjerno imućni ljudi. U prilog tome, nedavno sam u seriji od dva teksta objasnio kako je „rat“ između pro-vaksera i anti-vaksera jednim dijelom nastao zbog pogrešaka u istraživanjima koja su bila objavljena u vodećim medicinskim časopisima. Riječ je, barem jednim dijelom, o prelijevanju debate koja se prvo vodila u stručnim i znanstvenim krugovima na širu populaciju.

Stoga je važno ne brzati sa zaključcima. Stvari su veoma složene, jer ako bismo na ovom mjestu poželjeli izvesti neki brzi zaključak, mogli bismo to učiniti na dva oprečna načina.

Prvi je zaključak da privilegirana elita koja opsesivno nastoji maksimalizirati svoj lokus kontrole i osjećaj slobode zapravo muti vodu i zavodi narod koji nema ni štednju ni poslove ni druge uvjete koji bi im omogućili oponašanje životnog stila i mehanizama zaštite elite.

Drugi je zaključak suprotan: prikljupljanje podataka, analiza i čekanje dok se ne skupi dovoljno saznanja za donošenje pouzdanih zaključaka nezamjenjiv su alat opreza koji može detektirati i otkloniti pogreške na vrijeme, te na taj način spasiti zdravlje nekih ljudi. U prilog ovome stavu može se istaknuti da je tek nedavno u jednoj studiji pokazano da je rizik miokarditisa kod mlađih muškaraca vjerojatno veći od rizika covida kada je riječ o cjepivu Moderne.

Za sada je razumno ovo pitanje ostaviti otvorenim. No, za kraj se nameće jedna druga teza.

Umjesto zaključka: unutarnji i vanjski komunikacijski krug

Pouka ovog teksta glasi da je temeljni problem (ne)povjerenja vezan uz komunikaciju prema najbolje, a ne prema najslabije obrazovanima. Svi su fokusirani na to kako se „teorije zavjera“ manipulacijom šire među najslabije obrazovanima (i kako tome parirati), a nitko ne raspravlja o tome kako se informacije šire među najbolje obrazovanima.

Doktori znanosti su samo gruba aproksimacija uskog sloja koji je ključan u javnim raspravama i podršci politikama. Objavljivanje mnoštva podataka, istraživanja, rasprava i uvjeravanje argumentima, a ne propagandnim kampanjama (na koje je dobar dio najobrazovanijih imun jer lako aktiviraju psihološki mehanizam skepse) dobar je način utjecanja na uzak sloj „dionika“ koji nisu „struka“ ali imaju opća znanja i porive koji ih dovode u situaciju da traže više odgovora i utječu na javno mnijenje.

Gdje je mjesto takvih uključenih pojedinaca u društvenoj mreži širenja informacija i utjecaja? Prvo, svaka struka ima svoje delegate među kreatorima politike. Struka, zatim, ima unutarnji krug koje ujedinjuje isti fakultet i/ili bavljenje istim područjem specijalizacije, ali postoji i vanjski krug dionika – uključenih pojedinaca – koji je sastavljen od komentatora i promatrača (ne samo onih u medijima) koji ne moraju nužno biti iste struke. Taj vanjski krug dionika uvijek je važan, a u nekim situacijama može biti i presudan za utjecaj na politiku i kreiranje javnog mnijenja, bez obzira je li riječ o pandemiji, prometu, fiskalnoj ili monetarnoj politici. Privilegij toga vanjskog kruga je što se ne nalazi na prvoj liniji odgovornosti i što vrlo lako može detektirati neslaganja u unutarnjem krugu koji, po prirodi stvari, nastoji prema široj javnosti djelovati kao monolit, no u tome najčešće ne uspijeva jer u svakoj struci ima više neslaganja nego čvrsto etabliranih konačnih istina.

Problem nastaje ako unutarnji krug ne percipira vanjski krug ili ga smatra nevažnim jer se ne uklapa u definiciju struke. U tom slučaju, informacije će davati na kapaljku, a bitne rasprave ostat će nedostupne – zatvorene iza zaključanih vrata političkih delegata u sustavu nekog ministarstva i užeg kruga struke. Takvo zatvaranje u uži krug je bumerang jer, kada podatke, analize i raspravu zamijene vrijeđanje i propaganda, popločen je put u pakao nepovjerenja. A vanjski krug je imun na propagandu – skeptičan je, i vidi ju kao instrument prikrivanja i slabosti. K tome, vanjski krug koji gleda svijet očima drugih struka može vidjeti i neke promjene i utjecaje koji promiču pogledu iznutra.

Zbog toga se u razvijenim zemljama, koje su ujedno i zemlje većeg stupnja procijepljenosti i društvenog povjerenja, javnosti na uvid nudi mnoštvo detaljnih statističkih podataka, analiza, stručnih i znanstvenih informacija i radova, blogova i rasprava. Nasuprot tome, u Hrvatskoj – zemlji raširenog društvenog nepovjerenja i niske procijepljenosti (osobito među starijima, što je glavni razlog visokog mortaliteta u ovom valu pandemije) – takvih podloga za javnu raspravu uglavnom nema. Postoje samo zastarjele javne kampanje, od presica preko reduciranih priopćenja i elementarnih podataka, do povremeno vidljivih ad hoc kampanja kada se kroz veći broj kanala pokušava poslati ista jednostavna poruka, koja je nažalost prečesto uvredljiva i propagandna, barem u očima vanjskog kruga.

Prema jednom uvjerenju, za koje možemo pretpostaviti kako prevladava u unutarnjem krugu u pandemiji, društvo nije dovoljno zrelo za više kvalitetnih podataka i informacija te bi njihovo umnažanje kroz pogrešne interpetacije moglo proizvesti kontra učinak. Takvo gledanje najčešće skriva nesposobnost za proizvodnju više kvalitetnih  informacija. Također otkriva premalo kapaciteta užeg kruga za sudjelovanje u argumentiranoj javnoj raspravi. Ili ukazuje na puki politički oportunizam (kako bi se što dulje skrivalo ako se nešto radilo krivo). Takvo gledanje prije svega odražava nerazumijevanje kako se strukturira moderna javnost i gradi povjerenje.

Prema drugom gledanju, jedna od primarnih dužnosti javne službe je da informira, educira i omogući kvalitetnu javnu raspravu svim zainteresiranim stranama. Povijesno iskustvo razvijenih zemalja pokazuje da je izgradnja društvenog povjerenja napredovala upravo s takvim poimanjem i praksom javne službe.