Postoji jedna prevažna tema koju treba istraživati i o njoj pisati još dugo nakon što sve ovo završi. Riječ je o mjeri neznanja koja se pojavila u toku pandemije. Pitanje glasi: kako prepoznati neznanje i kako se prema njemu odnositi, osobito kada se predstavlja kao znanje i utječe na državnu intervenciju? U ovom tekstu ću povezati problem mjere neznanja s podatkom o višku mortaliteta. Rasprava o tom pokazatelju vezana je uz tekst (i grafikon) koji sam objavio prošli utorak. Objava je izazvala salvu kritika i uvreda na koje ovim putem odgovaram (na uvrede se naravno neću osvrtati jer one same razotkrivaju nijhove autore – tekst je samo o kritikama).
Siva granica između znanja i neznanja
Jedna od glavnih pojava od samog početka pandemije bila je javna predstava znanja o stvarima o kojima se objektivno ništa nije znalo ili se malo toga znalo. U tu svrhu služili su citati i pozivi na tekuća istraživanja ili citati i pozivi na stavove ljudi koji su javnosti predstavljeni kao znanstvenici ili stručnjaci za probleme zaraza i javnog zdravstva. U uvjetima ugroze prirodno je osloniti se na autoritete koji bi mogli nešto znati.
Međutim, kako (prepo)znati da autoriteti doista nešto znaju o problemu? Titula i položaj ne mogu zamijeniti racionalni pogled na nečije znanje ili neznanje. A pouzdanog načina procjene ekspertova znanja ili neznanja od strane ne-eksperta nema, ili je takva procjena veoma teška.
Tako su se s jedne strane na početku širili stavovi o tome da je SARS-Cov-2 običan koronavirus koji neće izazvati teže posljedice od jedne malo jače gripe, dok su se s druge strane širili stavovi o tome da je riječ o pošasti koju treba zaustaviti radikalnim lockdownom wuhanskoga tipa. Kome vjerovati? To pitanje nisu postavljali samo građani – promatrači, nego i političari koji su trebali potpisati odluke o stvarima o kojima ništa ne znaju (ok, to je i inače svakodnevni dio njihova posla).
Bilo je slučajeva kada su javni autoriteti poput Rudana i Štagljara prelazili s jedne na drugu stranu (između kraja veljače i sredine ožujka 2020.). Međutim, takvi „prelasci“ odnosno promjene stavova ne mogu se apriori ocijeniti kao negativni. Promjena stava u svjetlu novih saznanja pozitivna je karakteristika s obzirom na to da se u početku o covid-19 malo toga znalo, a nova saznanja o objektivnim opasnostima rasla su iz dana u dan.
Uglavnom, znanja koje bi trebalo poduprijeti intervencije u živote ljudi na početku pandemije bilo je vrlo malo. Mjere se nisu poduzimale zbog znanja nego zbog opreza i straha.
U uvjetima vrlo limitiranog znanja prirodno je i razumno pretjerati s oprezom ako je ugroza ozbiljna. Ako lav juri otprilike prema vama nećete predugo analizirati da budete sigurni kako trči upravo prema vama, nego ćete na vrijeme dati petama vjetra. No, problem nastaje zbog toga što i razuman oprez može biti pretjeran (nije li to u daljini ipak bila antilopa?). Pretjeran oprez također ima svoju cijenu. Pri bezrazložnom bijegu u panici mogli bismo dobiti srčani udar ili pasti i polomiti kosti.
Primjerice, Rudanove rane ideje o puštanju ograničenog broja ljudi van prema kućnim brojevima i stvaranju koridora između slobodnih zona – regija odnosno zemalja koje uspiju iskorijeniti virus, spadale su u kategoriju krajnje upitnih intervencija. Rano je postavljeno pitanje koja je društvena cijena postizanja takvog „željenog“ stanja?
Ta „cijena“ ne uključuje samo širenje straha, anksioznosti i ovisnosti odnosno njihovih posljedica, sedentarnog načina života, poremećaja u obrazovanju i razvoju djece te u stopama rađanja djece, gospodarske poremećaje i eksplozivan rast zaduženosti država, te institucionalne promjene koje vode dokidanju osobnih sloboda uz dramatično jačanje državne prisile. Cijena uključuje i gubitke očekivanih godina života u cijeloj populaciji.
Taj gubitak je teško procijeniti i predvidjeti. Stoga se u početku pandemije pojavila veća hrabrost u davanju inicijalnih procjena o očekivanom broju umrlih od neposredne ugroze (koje su se ex post pokazale ozbiljno precijenjene). Manje je bilo hrabrosti u davanju procjena o uzgrednim (kratkoročnim i dugoročnim) negativnim efektima. Dolazi lav, i koga briga što bismo mogli stradati u bijegu!
Pouka koju smo naučili iz prvih mjeseci pandemije glasi da nedovoljna znanja o opasnosti opravdavaju neku mjeru snažne intervencije (pretjerivanja) iz opreza, ali ta mjera mora biti uravnotežena u svjetlu očekivanih nenamjeravanih učinaka (uzgrednih pojava) takvih radikalnih intervencija o kojima također treba povesti računa.
Princip je jasan, ali se u praksi ne može svesti na jednostavnu formulu jer uzgredne odnosno nenamjeravane efekte (kratkoročne i dugoročne) je jako teško procijeniti. Okruženi smo sveprisutnom mjerom neznanja koja se vrlo sporo smanjuje kroz objave stotina istraživanja i rasprava. Na žalost, dio znanstvenika koji su dominirali u javnoj raspravi prošle godine nije dao svoj doprinos takvome stanju onime što im je poziv – pažljivim propitivanjem i istraživanjem – nego su uzeli stranu u stvari o kojoj znanja nisu imali (jer dovoljna znanja nisu ni postojala), te su svojim autoritetom izravno ili neizravno stajali iza raznih improvizacija u nadi da je pretjerani oprez mnogo bolja opcija od komuniciranja sumnji. Naravno, nisu sve mjere bile improvizacija, neke su bile nužne i razumne, ali to se svakako ne odnosi na stigmatizaciju ljudi koji izlaze van ili putuju nekamo, a kojima su dva puta uvedeni ausweisi.
Ipak, s vremenom znanje istiskuje neznanje. U nastavku ću na primjeru aktualne rasprave o višku mortaliteta pokazati kako se sve to sporo odvija.
Početak rasprave o višku mortaliteta
Moje polazište u raspravi, do kojeg sam došao promatranjem podataka, je da Hrvatska, gledano komparativno u odnosu na druge europske zemlje, nije prošla loše u pandemiji. Prošla je bolje od većine zemalja s kojima se možemo usporediti prema dostignutom stupnju razvoja i geografskoj lokaciji. Ta hipoteza se razlikuje od prevladavajuće teze o javno-zdravstvenoj katastrofi koja je okupirala dio medija i sudionika javne rasprave, pa i dalje izaziva oštre reakcije.
Pogledajmo prvo jednostavne stope mortaliteta od covid-19 koje su konstruirane na temelju službenih podataka o broju umrlih. Slika 1 pokazuje da se Hrvatska trenutačno smješta ispod većine srednjoeuropskih država prema službenom broju umrlih na 1000 stanovnika. Hrvatska nije među najviše pogođenim zemljama (osma je u EU kada se zemlje rangiraju od najpogođenije do najmanje pogođene pandemijom). Ako uzmemo u obzir dostignutu razinu gospodarskog razvitka koja je korelirana s kvalitetom institucija, povjerenjem u vladine mjere i učinkovitošću zdravstvenih sustava, moglo bi se zaključiti da je dobro što Hrvatska na ovoj ljestvici nije pozicionirana još i više lijevo (uočite da se desno nalaze u prosjeku puno bogatije države članice EU iako prisustvo Belgije i Italije u lijevom dijelu unosi mali šum u taj zaključak). Ipak, položaj Hrvatske na Slici 1 ne može se ocijeniti kao „dobar“, nego tek kao manje loš od većeg dijela usporedivih bivših socijalističkih zemalja.
Slika 1. Stopa mortaliteta od covid-19 u promilima (broj umrlih do 2. rujna na 1000 stanovnika)
Izvor: worldometer.info
Svaka mjera poput prikazane sadrži pogrešku. Na primjer, dobro je poznato da službeni broj umrlih od covid-19 može sadržavati pogreške s obzirom na različita pravila koja zemlje primjenjuju pri konstrukciji statistike koja je prikazana na gornjoj slici. To je s jedne strane povezano s velikim brojem komorbiditeta (drugih opakih bolesti) koji su često prisutni kod ljudi koji imaju teže simptome covid-19 i s protokolima evidencija uzroka smrti, što može dovesti do precijenjivanja broja urmlih od covid-19. S druge strane, prisutan je problem političkog pritiska i neorganiziranosti nekih javnozdravstvenih sustava, zbog čega službeni broj urmlih od covid-19 može podcijeniti stvarni broj. U Hrvatskoj je zbog toga bilo nedovoljno argumentiranih mišljenja o tome da je broj umrlih podcijenjen. Također, poznato je da ukupno povećanje broja umrlih u pandemiji ne nastaje samo zbog širenja virusa SARS-Cov-2 nego i zbog nenamjeravanih učinaka stresa i straha (odnosno zdravstvenih posljedica koje oni izazivaju), širenja ovisnosti, smanjenih kapaciteta zdravstvenog sustava koji se orijentira na borbu protiv samo jedne zdravstvene ugroze i sl. U Hrvatskoj ima i još nedovoljno argumentiranih stavova o tome da je dio mortaliteta uzrokovan, ili će biti uzrokovan, restrikcijama odnosno sveukupnom reakcijom društva na pandemiju.
Zbog takvih dvojbi ima smisla promatrati višak ukupnog mortaliteta. Riječ je o mjeri koja, ako se ispravno konstruira, umanjuje pogrešku izravnog mjerenja broja umrlih od covid-19 te uzima u obzir druge moguće uzroke povećane smrtnosti (kao što uzima u obzir i moguće efekte smanjene smrtnosti zbog mjera, npr. ako lockdown dovede do pada broja umrlih u prometnim nesrećama). Pritom treba imati na umu kako je riječ o agregatnoj mjeri – o loncu u kojem je sve „skuhano“ u statističkome smislu. Sastojke mu ne znamo, uzroke mortaliteta ne možemo precizno identificirati (na mjesečnim podacima), ali ipak imamo jednu solidnu skupnu mjeru koja prikazuje sveukupan stupanj stresa odnosno ugroze kroz koju smo prošli. Naravno, i ta metrika bez dodatne analize ne može dati odgovor na pitanje jesmo li (i kako) mogli još bolje proći. Tu temu ostavljam za neku drugu raspravu.
Slika 2 je konstruirana na temelju Eurostatovih podataka o višku umrlih za razdoblje od početka pandemije (ožujak 2020.) do svibnja 2021. do kada su podaci za sve zemlje raspoloživi. Prikazani su zbrojevi postotaka viška mortaliteta za tih petnaest mjeseci. Na slici se vidi da se Hrvatska prema ukupnom višku mortaliteta od početka pandemije smješta u sredini promatrane skupine zemalja, malo ispod podatka za EU-27 u cjelini, i znatno bolje od geografski i gospodarski usporedivih zemalja, u skupini s puno bogatijim državama.
Slika 2. Kumulativan višak mortaliteta od ožujka 2020. do svibnja 2021.
Izvor: Eurostat
Kritike
Nakon objave prvog teksta u kojem sam prikazao sličan grafikon uslijedila je salva kritika koje su išle u dva smjera.
Prvi smjer kritike počiva na nevažnom tehničkom argumentu koji ne utječe na redoslijed zemalja na slici i na zaključak. Naime, moj graf iz prvog teksta konstruiran je na temelju množenja postotaka (u obliku (1+p/100)) iz čega nisam izvadio petnaesti korijen, što dovodi do istog poretka kao na gornjoj slici, samo na drugačijoj skali osi y, čija je varijacija veća. Zbog toga nisam govorio o višku mortaliteta nego o kumulativnom višku mortaliteta, no kritičari nisu razumjeli razliku. Kako ta „kritika“ nema utjecaj na poredak zemalja na slici, niti na zaključak koji se iz toga izvodi, ovdje sam na Slici 2 prikazao alternativnu mjeru na temelju zbrajanja stopa viška mortaliteta kroz petnaest mjeseci. Čitatelji se mogu uvjeriti da se s poretkom država na slici i zaključkom ništa suštinski ne mijenja. Međutim, kada sam ovu sliku pokazao u jednom komentaru na fejsbuku, salve kritika nisu se stišale nego su se pojačale. Dio kritičara je i dalje mislio da kritizirajući skalu osi y odnosno ukupnu varijaciju (visinu stupaca) može oboriti rezultat koji zavisi isključivo o relativnoj visini stupaca odnosno redoslijedu zemalja.
Srećom, društvene mreže su napučene i dobronamjernim kritičarima, pa me jedna sudionica u raspravi upozorila da sam kumulativan višak mortaliteta mogao konstruirati tako da ga ponderiram mjesečnim ponderima za razdoblje pandemije i prikažem vagani aritmetički prosjek. Znao sam da ponderiranje neće značajno utjecati na rezultat u smislu poretka zemalja, samo na skalu osi y, jer mjesečne stope viška mortaliteta imaju više nego deset puta veću varijaciju od mjesečnog mortaliteta. Ipak, evo i tog rezultata na Slici 3. Mjesečno ponderirani višak mortaliteta (sada više nije kumulativan nego ga zvemo jednostavno – višak) izveden je kao vagana aritmetička sredina petnaest mjesečnih stopa viška mortaliteta od ožujka 2020. do svibnja 2021. Mjesečni ponderi su izračunati na bazi podataka iz pet godina koje su prethodiile pandemiji (2015.-2019.), tako da se za svaku zemlju računaju njezini specifični ponderi kao udjeli mortaliteta za pojedine mjesece u cijelom promatranom razdoblju. Na primjer, ponder za mjesec ožujak za Hrvatsku iznosi 7,264%, što je jednako udjelu pet ožujaka prije pandemije u ukupnom mortalitetu za razdoblja ožujak godine t – svibanj godine t+1 u pet godina prije pandemije.
Posve očekivano, većina čitatelja neće razlikovati Sliku 2 od Slike 3; one na prvu izgledaju isto. Stoga samo skrećem pažnju na to da su neke zemlje zamijenile po jedno ili dva mjesta (npr. sada je Češka smijenila Poljsku na vrhu, Francuska i Nizozemska su sada do Hrvatske s desne strane) i različite su skale osi y, iako nas to ne zanima, nego nas zanima zaključak koji izvodimo iz relativnih odnosa među državama članicama. Taj zaključak se, naravno, nije promijenio: Hrvatska se prema višku mortaliteta od početka pandemije smješta u sredini promatrane skupine zemalja, malo ispod podatka za EU-27 u cjelini i znatno bolje od geografski i gospodarski usporedivih zemalja, u grupi s puno bogatijim državama.
Slika 3. Ponderirani višak mortaliteta ožujak 2020. – svibanj 2021.
Izvor: Eurostat, izračuni autora
Drugi smjer kritike je ozbiljniji. Polazi od teze da je u samu konstrukciju koncepta „viška mortaliteta“ (dakle kod Eurostata, jer ovo su Eurostatovi podaci) ugrađena prevelika pogreška. Naime, višak se konstruira usporedbom stvarnog mortaliteta s prosjekom za prethodno petogodišnje razdoblje.
Gdje leži problem? Ako stvarni dugoročni trend mortaliteta raste, ili raste brže od nekog kratkoročnog trenda ili višegodišnjeg prosjeka koji se koriste za projekciju osnovnog scenarija mortaliteta bez pandemije, višak mortaliteta bit će precijenjen. Naime, mortalitet bi u osnovnom scenariju bez pandemije zbog dugoročnog trenda bio veći nego u scenariju koji je određen prethodnim petogodišnjim prosjekom ili blažim kratkoročnim trendom, pa bi i razlika između stvarnog podatka i ocijenjenog za osnovni scenarij bez pandemije bila manja. Nasuprot tome, ako je stvarni dugoročni trend mortaliteta u padu, onda će prikazani viškovi mortaliteta biti podcijenjeni, a razlika između stvarnog podatka i ocijenjenog za osnovni scenarij bez pandemije veća. Na tragu te ideje, kritičari su se pozivali na razne izvore koji ukazuju na veći višak mortaliteta od Eurostata (npr. The Economist i rad Karlinsky i Kobaka (2021) koji su projicirali osnovni scenarij na temelju trenda identificiranog na bazi pet godina koje su prethodile prvoj godini pandemije (2015.-2019.)).
Pet godina je kratak rok za dugoročne procese kao što je razvoj mortaliteta, pa je opasnost pogreške u slučaju pretpostavke o postojanju nagnutog trenda veća nego ako se pretpostavi da trenda nema (ali isto se odnosi na petogodišnje prosjeke). Primjer je prikazan na Slici 4 koja pokazuje da je „trend“ za razdoblje 2015.-2019. padajući (jer je mortalitet 2015. bio vrlo velik). Međutim, Slika 5 pokazuje da je dugoročni trend mortaliteta prije pandemije zapravo bio rastući, pa zaključak glasi da treba izbjegavati kratkoročne trendove u računanju bazne projekcije mortaliteta u scenariju bez pandemije.
Slika 4. „Trend“ na bazi konačnih podataka o ukupnom mortalitetu u Hrvatskoj 2015.-2019.
Izvor: DZS
Slika 5. Trend na bazi konačnih podataka o ukupnom mortalitetu u Hrvatskoj u ovom stoljeću prije pandemije
Izvor: DZS
I UN-ove projekcije prije pandemije pokazivale su očekivanje rasta mortaliteta za 2020. i 2021. jer se vjerojatno zasnivaju na duljim vremenskim serijama i kompleksnijem modelu.
Sada je već puno loptica u zraku. Lako se u svemu tome izgubiti. Tako se na društvenim mrežama često isticao prigovor kako nije moguće da osnovni ukupni mortalitet (projiciran bez pandemije) raste ako broj stanovnika pada. Međutim, i zaposleni u UN-ovom odjelu za demografiju nisu baš tolike neznalice, jer je proces zapravo jednostavan: ako broj osoba u starijim zdravstveno ranjivim dobnim skupinama (koji se povećava zbog demografskih promjena – „starenja stanovništva“) raste brže od trajanja preostalog životnog vijeka (a to jest slučaj), broj umrlih može dulje vrijeme rasti iako se ukupan broj stanovnika smanjuje. Dakle, zaključak glasi da trend broja stanovnika ne mora biti povezan s trendom mortaliteta.
Svaka rasprava o pandemiji, uspjesima, neuspjesima i mjerama, trebala bi biti usmjerena na detalje poput ovih. Na žalost, poneki sudjeluju u tim raspravama reagirajući na prvu i ne mareći o detaljima koji su ključni. Imajući sve to u vidu, prilično sam uvjeren da ovdje prikazani podaci daju solidan uvid u to kako je Hrvatska do sada prošla u pandemiji u komparativnom okviru EU. Za sveobuhvatnu ocjenu treba uzeti u obzir podatke sa slika 1-3 i bitne odrednice mortaliteta koje su spomenute u tekstu (stupanj razvoja, regionalni okvir, demografski trendovi), a ono što još preostaje je prije svega analiza konkretnih uzroka mortaliteta.
Preostaje i razvoj jako dobrog i od strane stručnjaka široko prihvaćenog modela mortaliteta iz kojeg bi se izvele pouzdane projekcije osnovnog mortaliteta u scenariju bez pandemije. Svi su podaci podložni određenoj pogrešci i pogreška bi postojala i u slučaju dobrog modela, ali bi vjerojatno bila manja.
Ipak, nevjerni Tome i dalje odbacuju slike poput 2 i 3 i ne raspravljaju o mogućim objašnjenjima, nego sijući uvrede ne žele vidjeti bilo koju statistiku koja se ne uklapa u njihovu apriornu sliku o javnozdravstvenoj katastrofi za koju mjesecima optužuju vladu, javnozdravstvene vlasti, neodgovorne građane, necijepljene, svakoga tko ne misli kao oni. Kao da misle da je Hrvatska Afrika Europske unije koja uvijek mora završiti „u banani“. Problem slika koje su prikazane u ovom tekstu je u tome što uvjerljivo pokazuju da Hrvatska to, u ovom slučaju, nije bila. To je teško priznati, ali teško je, čak i ako se ovi podaci odbace, priznati da njihova apriorna uvjerenja jednako tako nisu uvjerljiva. Umjesto toga, lakše je tražiti dlaku u jajetu i pod krinkom hinjene znanstvenosti i otkrivanja „pogrešaka“ nastojati ocrniti i odbaciti svaki podatak koji se ne uklapa u apriori zacrtanu priču koja je donedavno okupirala javni prostor.
Za nevjerne Tome mogu ponuditi još nešto. Naime, Poljska i Hrvatska na Slici 1 imaju gotovo isti službeni mortalitet od covid-19, a na Slici 6 vidimo očitu razliku mjesečnih stopa viška mortaliteta u vrijeme pandemije koja objašnjava razilaženje Hrvatske i Poljske na Slici 2 u korist Hrvatske. Dakle, na Slici 6 ništa se ne zbraja, ne množi, ne ponderira, što znači da sve tehničke kritike možemo zanemariti i gledati „gole“ dvije vremenske serije onako kako ih je predstavila statistička služba Europske unije – Eurostat. To što gledamo dakle nije rezultat neke moje konstrukcije podataka (kako su pokušali sugerirati moji kritičari), nego bi se za eventualne prigovore trebalo obratiti Eurostatu ili ponuditi bolji, uvjerljiviji model baznog mortaliteta (izveden iz dugoročnog modela) bez utjecaja širenja respiratorne zaraze. Možda predložiti taj model Eurostatu? Kladim se da bi svaki smisleni model pokazao da velike razlike viška mortaliteta između Hrvatske i Poljske u toku pandemije postoje, baš kao što pokazuje sljedeća slika na kojoj gledamo stvarnu pojavu odnosno razliku koja je toliko očita da ne može presudno zavisiti o statističkoj metodi kojom je proizvedena. (Pretpostavit ćemo da Poljaci nisu tek sada uredili proces prikupljanja statističkih podataka, jer to je za jednu razmjerno uređenu državu vrlo malo vjerojatno).
Slika 6. Višak mortaliteta u Hrvatskoj i Poljskoj od početka pandemije do svibnja 2021.
Izvor: Eurostat
Pri kraju, još jedna statistička provokacija. Istom metodom koju sam koristio za mortalitet, iz preliminarnih podataka DZS-a izračunao sam i kumulativni manjak nataliteta u toku pandemije s pomakom od 9 mjeseci (jasno je zašto taj pomak). Dakle, uzimamo petogodišnji prosjek za mjesece iz godina prije pandemije (2015.-2019.) i tako dobiven podatak uzimamo kao očekivani osnovni natalitet (baseline) koji se od prosinca 2020. do srpnja 2021. (u toku osam mjeseci) oduzima od stvarnog kako bi se izračunao manjak nataliteta u toku pandemije. Kumulativni manjak nataliteta za osam mjeseci u kojima se mogao osjetiti učinak pandemije i mjera iznosi nevelikih 5,6% (241 „nerođeno“ dijete). Do lipnja ove godine promjene nisu bile vrijedne spomena, osobito ako imamo u vidu da 5-godišnji prosjeci precjenjuju bazni natalitet zbog padajućeg dugoročnog trenda (obratno od situacije s mortalitetom). Mali manjak nataliteta u prosincu i siječnju je možda s pomakom od 9 mjeseci reagirao na prve mjesece lockdowna 2020. i potres u Zagrebu, no taj manjak je zatim eliminiran velikim viškom od 9,1% u ožujku ove godine (vjerojatno efekt naleta optimizma i želja nakon otvaranja krajem proljeća i početkom ljeta prošle godine), a zatim se proces normalizirao do srpnja ove godine kada se pojavio dramatičan manjak nataliteta od 10,5% (344 „nerođene“ djece za koju je postojalo jednostavno statističko očekivanje da će se roditi). Srpanj je bio devet mjeseci nakon vrhunca vala epidemije u studenom prošle godine pa je teško zamisliti da tako velika varijacija predstavlja slučajnost. Utoliko je teško reći je li manjak nataliteta u srpnju posljedica općeg straha od tada objektivno eskalirane zaraze, ili je riječ o posljedici mjera odnosno reakcije čitavog društva na eskalaciju tada.
Slika 7. Višak nataliteta u Hrvatskoj s pomakom od devet mjeseci nakon početka pandemije
Izvor: DZS, izračun autora
I ova je mjera podložna pogrešci. Treba ju bolje modelirati (jer natalitet ima dugoročno padajući trend). Cjelokupan manjak nataliteta vjerojatno se ne može objasniti učinkom pandemije odnosno straha i pesimizma koji su mogli nastati iz različitih razloga. I treba imati na umu da je ovo vremenska serija preliminarnih podataka koja može sadržavati pogrešku mjerenja koja će u konačnim podacima biti ispravljena. Međutim, sama činjenica da je ovako jednostavno definiran manjak značajan, poziva na razmatranje mogućnosti da je uistinu došlo do poremećaja. Da barem nije; da je barem riječ o prolaznoj pojavi jer će ljudi koji žele imati djecu imati isti broj djece, samo s malim zakašnjenjem kad ova gungula prođe i otvore im se bolje perspektive. Možda ćemo uskoro imati eksploziju nataliteta kojom će mladi nadoknaditi propušteno?
Umjesto ubojstva kurira i zbog ovog podatka, shvatimo da je ovo poziv na daljnja istraživanja kako bi se što preciznije utvrdilo o čemu se radi i pratilo pojavu u vremenu. To je jedina razumna reakcija na prikazani podatak. A ne negiranje i vrijeđanje, ma koliko onima koji su društvu suzili fokus na jedan objektivno velik društveni problem bilo bolno priznati da su (možda) kumovali brojnim još neizmjerenim negativnim uzgrednim učincima.
Zaključak
Pandemija naravno nije završena. Poredak zemalja i odnosi na slikama koje su prikazane u ovom tekstu još će se mijenjati u toku nadolazeće jeseni i zime (a s time i zaključci). Situacija unatoč cijepljenju nije dobra; početkom rujna imamo više hospitaliziranih i umrlih nego u isto doba prošle godine. I drugdje zaraza raste; trenutno najjače u Izraelu gdje je najviše cijepljenih. To naravno ne znači da cjepivo nešto uzrokuje, ali se povremeno revidiraju rezultati studija o tome koliko cjepivo štiti od zaraze, prema dolje. Rezultati o zaštiti od hospitalizacije i smrti još se dobro drže, ali tek kada prođe blagotvorno djelovanje sezonskih faktora bolesti slijedi pravi test na jesen i zimu. U Izraelu se uzdaju u skori preokret i zadržavanje broja umrlih pod kontrolom. Svi se tome nadamo, ali pandemija nije završena i tema o kojoj smo ovdje raspravljali i prikazane slike mjere tek prolazno vrijeme. Nadam se da to nije ono prolazno vrijeme u sredini staze, nego one posljednje, pri kraju ove teške utrke. U utrci treba ostati koncentriran upravo kad se vidi cilj. Jer, očito je da cjepivo ne štiti od zaraze delta sojem u mjeri u kojoj su se neki ljudi nadali, pa za sve – i cijepljene i necijepljene – vrijedi poziv na osobnu odgovornost i disciplinirano pridržavanje razumnih mjera koje dokazano smanjuju širenje zaraze.
Modeliranje osnovnog mortaliteta kao i ex post modeliranje mortaliteta od samog covid-19 posao je koji tek predstoji. Mortalitet je izuzetno složena pojava – teška za razumijevanje i modeliranje, ovisna o mnogim vanjskim čimbenicima koji nam jednim dijelom vjerojatno još nisu poznati. Čini se da bi najbolji pristup bio kada bi se zbrajali rezultati odvojenih modela za pojedine uzroke smrti. To je posao koji izlazi daleko izvan okvira mojih kompetencija, ali nadam se da će se s vremenom pojaviti netko tko će ozbiljno prionuti tome poslu. Važnost takvih napora je nemjerljiva. Jer, što je više podloga i motiva za racionalnu raspravu, to je manje prostora za verbalna divljanja i uvrede kojima javni prostor još uvijek obiluje. Naravno, ako dobar model pomakne Hrvatsku na slikama poput ovdje prikazanih, prihvatit ćemo to kao činjenicu u poboljšanom metodološkom okviru.
Posao modeliranja ubuduće će biti otežan ako se pojavi slučaj kao u lipnju u Hrvatskoj, kada je višak mortaliteta bio relativno velik, a broj bolesnih od covid-19 u bolnicama malen (srećom, u srpnju je taj višak bio mnogo manji). U tom slučaju, trebat će ispitati koji su nepoznati uzroci varijacija preuzeli utjecaj kako bi se eventualno odbacila još uvijek aktualna hipoteza da će se posljedice nekih restriktivnih mjera i sveukupnog društvenog ambijenta manifestirati u dugom roku kroz druga teška oboljenja.
Za kraj, čemu uopće ovaj zapis i sav trud oko njegova nastanka? Mortalitet je u pandemiji postao društvena tema u fokusu javnosti. Eurostat je postavljanjem prikazanog podatka u svoju javnu bazu podataka jasno pokazao što misli o ukupnom mortalitetu odnosno njegovom višku; svaka njihova statistika je od nekog javnog interesa. U trenutku kada je netko odlučio postaviti dnevne brojače zaraženih i umrlih na TV ekrane i internetske portale, ovakav je ishod bio neizbježan: mi se prepiremo oko teške teme smrti koja je do sada izbjegavana u javnom prostoru jer se uglavnom svodila na informiranje kada bi netko poznat umro i o nesrećama, a ljudi su svoje etičke stavove formirali i strahove rješavali unutar četiri zida. Nije ni čudo da Hrvatska jako loše stoji kada je riječ o sustavu palijativne skrbi – to je neistražena ali i ničija zemlja.
No ne bi me čudilo da s protekom vremena mediji i javnost počnu pratiti i komentirati višak mortaliteta kao pojavu, tražeći i njegovu strukturu prema uzrocima, te da krenu usporedbe zemalja na sličan način kao što se to sada čini s podacima o BDP-u i inflaciji u mojoj struci. Ne trebam objašnjavati kako se oko tih objava stvorila cijela „industrija“ analiza, tumačenja i predviđanja čije usluge koriste stotine tisuća klijenata u vladinom i privatnom sektoru širom svijeta.
Iskreno, nemam nikakav vrijednosni sud kada zamislim dva pijanca koji raspravljaju o tome kako smo prošli mjesec „potukli“ Poljake jer smo imali manji višak mortaliteta zbog pada broja umrlih uslijed kardiovaskularnih bolesti, pa više nismo na začelju EU. Ne znam što bih mislio o tome. Jer može izaći i na dobro i na loše. Loše je ako se u ovoj priči nazire civilizacija čija je cjelokupna kultura opsjednuta smrću i zanemaruje budućnost. Dobro je ako se nezdrava ponašanja isprave pa se zbog toga smanji mortalitet. Ipak, ostaje pitanje čeka li nas distopija, ili je ovo samo prolazna epizoda izazvana jednom objektivno vrlo opasnom i iznimnom zdravstvenom ugrozom iz koje ćemo na kraju izvući neke važne pouke?
Da ne bi izašlo na loše, javne službe i znanstvenici u službi javnosti dužni su ne samo oblikovati intervencije, nego i proširivati znanja o pojavama od javnog interesa. I to ne samo zbog nečije znatiželje, nego zbog povećanja kvalitete budućih javnozdravstvenih intervencija. One moraju biti zasnovane na projekcijama ukupnih očekivanih učinaka na mortalitet, natalitet i očekivani broj godina života u cijeloj populaciji. Za takve procjene treba puno napora, vremena, podataka i analiza, ali one su moguće. Ako netko sada krene ozbiljno ulagati u tu vrstu istraživanja, za nekoliko godina imat ćemo solidne modele. Bit će daleko od savršenih, ali i takvi nesavršeni su neophodni kako bi se utjecaj neznanja o opasnosti držao na razumnoj razini. Ako će se podaci o mortalitetu i višku mortaliteta, kao i o natalitetu i manjku nataliteta, tumačiti bez razvoja dobre „industrije tumačenja“, čeka nas trajna javno-raspravna katastrofa i kulturni rat nalik ovome u kojem već godinu i pol dana teško živimo.