Javna rasprava o prodaji gejming kompanije Nanobit investitoru iz Švedske za oko milijardu kuna još jednom je pokazala da se u našemu društvu slabo razumije poduzetništvo i kapitalizam. Stoga nije naodmet ponoviti osnove, ali ovoga puta polako i argumentirano, jer su i neki kritičari pokušali argumentirati svoje stavove bez pretjerane galame. Stoga je ovo možda prilika da se izvučemo iz ideoloških rovova iz kojih je s jedne strane odjekuje histerija zbog „rasprodaje obiteljskog srebra“, prodaje svega strancima (moderni neokolonijalizam) i porobljenih radnika, dok u rovovima sa suprotne strane odjekuju optužbe o socijalizmu, komunizmu, ljubomori i zavisti.
- Vlasnici to nisu zaslužili, radnici također stvaraju vrijednost
Postoji vrlo raširena intuicija o tome da su radnici dionici kapitala, jer vraga bi ti vlasnici – kapitalisti stvorili svu tu vrijednost da tamo ne radi stotinjak programera i ljudi drugih struka.
Ova intuicija se pojavljuje u ekstremnom i umjerenom obliku. Nazovimo ih marksistički i socijal-demokratski pogled.
Glavno obilježje marksističkog pogleda je uvjerenje da su vlasnici-kapitalisti paraziti koji imaju moć (kontrolu i pravnu zaštitu) koja im omogućava ekstrakciju radničkog „viška vrijednosti“. Prema marksističkim postavkama, raspodjela viška vrijednosti zavisi o odnosima moći – klasnoj borbi. Moguće je stvarati istu, ako ne i veću vrijednost, ako se odnos moći promijeni tako da kapitalistima pripadne manje (po mogućnosti ništa), a radnicima više od toga „viška“ (po mogućnosti sve), bez obzira na uloge.
Ovo zvuči poznato ako pratite predstavnike Radničke fronte. Međutim, jedan od razloga za socijal-demokratski razlaz s marksističkim korijenima (koji je započeo još potkraj 19. stoljeća) ležao je upravo u razumijevanju dinamične uloge poduzetništva i rasta kapitala. Veliki broj radnika i građana od toga ima ogromne koristi. I površnom promatraču je prema kraju 19. st. bivalo sve jasnije da su kombinacije dobrih ideja, sklonosti riziku, organizacijskih i upravljačkih vještina bez kojih nema poslova za tisuće ljudi veoma rijetke. Stoga poduzetnicima pripada velika nagrada koja je ujedno poticaj za nastavak ekonomske dinamike. Poticaj se odnosi i na vlasnike koji prodaju poduzeće (zato da dalje ulažu) i na sanjare koji sanjaju o tome da jednoga dana po prvi puta stvore veliku vrijednost.
Shvativši ovu dinamiku kapitalizma, socijaldemokrati su nastavili zagovarati veće nagrade za radnike kroz umjerenije politike – sindikalno organiziranje i radničko dioničarstvo, prihvativši temeljne institucije i norme kapitalizma. Radikalna ljevica im to nikada nije oprostila.
Problem raspodjele zaoštren je u prvim desetljećima dvadesetoga stoljeća. Tada je došlo do razdvajanja vlasništva od upravljanja u velikim korporacijama (da se razumijemo, Nanobit nije nikakva velika korporacija pa je u tom poduzeću vlasništvo i upravljanje bilo koncentrirano u ulozi dva čovjeka). U većim kompanijama, međutim, poduzetnik se razdvojio na investitora i upravljača, jer je sve složeniji svijet zahtijevao specijalizaciju. Jedan ljudski um i život većini ljudi nije bio dovoljan da bi uspješno obavljali oba posla.
Nakon razdvajanja vlasništva od upravljanja velika većina ljudi postala je još manje sposobna razumjeti što je sve potrebno da bi se postalo uspješan investitor i/ili uspješan upravljač. Stara marksistička mantra o parazitima ponovo je dobila na popularnosti jer je teško shvatiti koliko je utrošenog vremena, (multidisciplinarnih) znanja i osjećaja za rizik potrebno za uspješno investiranje (da nije tako, desetine milijuna bi bili uspješni investitori, ali u stvarnosti to nije tako).
Vratimo se radnicima. Većina ljudi nema osjećaja za odnos vjerojatnosti pronalaženja posla prema vjerojatnosti velikog uspjeha u poduzetništvu i/ili investiranju. Prvo je mnogo lakše od drugoga, čak i kada je teško. Drugim riječima, u životu je mnogo veća vjerojatnost da ćete pronaći plaćen posao nego da ćete postati vlasnik kompanije čija je vrijednost oko milijarde kuna i koja je stvorila stotine radnih mjesta. Neusporedivo veća. Da ne govorimo o tome kako ljudi za ulaganje često riskiraju velik dio osobne imovine, a rezultat uspješnog investiranja i upravljanja su stotine poslova za druge ljude. K tome, kada dođe do prodaje poduzeća novom, jačem partneru, postoje izgledi da se i plaće i poslovi povećaju, što radnicima donosi novi ciklus koristi, čak i ako nisu suvlasnici kompanije. Ne znam kako je bilo u Nanobitu, no u mnogim tehnološkim kompanijama vlasnici stimuliraju radnike tako što ih stimuliraju kroz dodjelu dionica kako bi participirali u podjeli koristi od rasta.
- Gdje je tu porez
Pitanje o oporezivanju prodaje poduzeća javlja se u dva oblika. Prvo, ne bi li trebalo oporezivati prihod od prodaje udjela (tj kapitalni dobitak – razliku između prodajne cijene i cijene stjecanja) u poduzećima ili dionica? To je siva zona. Porez već postoji ako se kupnja i prodaja dogode unutar dvije godine. Poreza nema ako se prodaja dogodi nakon duljeg razdoblja ulaganja. Vlasti na taj način izbjegavaju ometati dugoročna ulaganja i prihvaćaju dugoročnu nagradu za pojedince koji investiraju. Jer, kao što smo pokazali, ako investiraju uspješno, stvarat će nova radna mjesta; i plaće će rasti, i više će se poreza i doprinosa sliti u državnu blagajnu kroz druge oblike oporezivanja, što je mnogo bolje nego da visok porez ljude odvrati od ulaganja ili otjera u inozemstvo.
Neke zemlje ipak oporezuju kapitalni dobitak fizičkih osoba od prodaje udjela u poduzećima. To je čest slučaj u zemljama u kojima ima mnogo kapitala sklonog riziku. I u takvim zemljama se pazi kako se ne bi destimuliralo poduzetnike jer pretjeran porez na kapitalni dobitak u slučaju prodaje poduzeća može dovesti do smanjenja poduzetničke aktivnosti i/ili seljenja u inozemstvo.
Na primjer, u Ujedinjenom Kraljevstvu poduzetnici koji prodaju svoj business uživaju takozvanu poduzetničku olakšicu i na kraju ne plate porez na kapitalni dobitak veći od 10%. Općenito, o ovoj vrsti poreza ima smisla razmišljati kada je društvo bogato i ima mnogo kapitala te kada su institucije u društvu ustrojene tako da stvaraju javna dobra za poduzetništvo, a ne da mu podmeću nogu birokratskim preprekama na svakom koraku.
Međutim, ova vrsta poreza uvijek je vrlo problematična. Dio rasta vrijednosti poduzeća povezan je s ostvarenom dobiti na koju je već plaćen porez na dobit. Zagovornici poreza na kapitalni dobitak pokušavaju zaobići ovaj problem ukazivanjem na činjenicu da vrijednost poduzeća ovisi o očekivanoj dobiti na koju porez na dobit još nije plaćen. No, to je tek problematično, iz dva razloga. Prvo, ako se dobit ostvari, porez na dobit će biti plaćen. Drugo, u igri je uvijek i (velik) rizik, pa nema nikakvoga jamstva da će se dobit doista i ostvariti; a što se onda oporezuje, zrak?
Dio zagovornika poreza na kapitalne dobitke u slučaju prodaje poduzeća zagovor opravdava činjenicom da niti jedan poduhvat ne nastaje u društvenom vakuumu. U konkretnom slučaju, i vlasnici i stručnjaci Nanobita školovali su se u Hrvatskoj gdje je privatni trošak školovanja relativno nizak. Većinu troškova obrazovanja pokriva vlada pa je red da oni koji uspiju, društvu nešto vrate.
Ovo je problematičan argument iz dva razloga. Prvo, nitko veliku ideju ne može provesti sam. Vlasnici Nanobita mogli su odlučiti raditi kao programeri, ili tako nešto, u nekom poduzeću, na primjer u informatici JANAFa, no umjesto toga odlučili su realizirati svoju ideju uz pomoć drugih ljudi stvorivši nešto posve novo. Oni su time, uz nemjerljiv multiplikator, društvu vratili ono što je društvo uložilo u njih. Zašto bi trebali vratiti još jednom?
Porezne teme bi se mogle nizati u nedogled, no poanta je da je oporezivanje kapitalne dobiti poduzetnika u slučaju prodaje poduzeća logički branjivo jedino ako je samo sebi svrha: država postoji i mora se financirati, a ona se financira od tamo gdje ima novca, a kako ovdje ima novca, dio tog novca treba uzeti. To je argument sile, što nikada nije dobar argument. Svaka sila prije ili kasnije mora dati nešto zauzvrat, inače prestaje biti respektabilna sila. Taj nas argument vraća na ranije spomenuti quid pro quo: bogate zemlje u kojima se razvilo obilje kapitala zbog dobrih institucija mogu uvesti značajne poreze na kapitalne dobitke jer im zbog toga poduzetnici neće bježati iz porezne jurisdikcije.
Na kraju poreznoga dijela, dio promatrača iskazao je zabrinutost zbog lokacije plaćanja poreza nakon što je poduzeće prodano strancima. Riječ je o nerazumijevanju odvojenosti pravnih i fizičkih osoba. Nanobit je hrvatsko poduzeće. U korijenu njegove konkurentnosti su proizvodi, ideje i ljudi. Ako novi vlasnik realizira globalne potencijale bolje od starih vlasnika, bit će više i bolje plaćenih radnih mjesta i Hrvatska će se približavati europskoj razini razvoja. Jer vlasništvo nije bitno, bitan je razvoj. Naravno, nema jamstva da će razvoj uspjeti. Možda će novi vlasnik loše upravljati. Možda ima skrivene namjere (što bi to uopće značilo?). Ali, tko to može unaprijed procijeniti? To nema veze s poreznim tretmanom.
- Kompanija je prodana strancima i mi od toga nećemo imati koristi
Dio promatrača se čudi zašto se toliko piše o privatnom uspjehu, a manji broj u svemu vidi i negativnu stranu: zašto se slavi gubitak hrvatske kontrole nad poduzećem? Nije li to neka vrsta „predaje“?
Dio odgovora pružen je u točki 2: najveći potencijali se ostvaruju na globalnom tržištu. No, drugi dio zalazi malo dublje u poimanje problema vlasništva nad poduzećem i prodaje poduzeća strancima.
Kako je moguće da ljudi slave kada hrvatski nogometaš napusti hrvatsku nogometnu ligu jer je prodan u veliki klub iz liga petice za velike novce, a hrvatski poduzetnik bude kritiziran kada proda udjele u poduzeću, također za velike novce? Oba sudjeluju u kompetitivnoj igri, oba postaju iznimno bogati ljudi (dakle, nije riječ o zavisti zbog novca), a prethodno pitanje lokacije plaćanja poreza trebalo bi biti mnogo teže za nogometaša nego za hrvatsku tvrtku koja nikuda ne odlazi i za njene bivše vlasnike koji, koliko je poznato, nemaju namjeru emigrirati kao Luka Modrić.
Luka je vratio društvu kroz reprezentaciju koja je društvu donijela globalnu vidljivost, a bivši vlasnici Nanobita mogu kamo žele sa svojim novcem. Ovaj odgovor nije relevantan, jer su koristi, što uključuje i koristi od najvažnijih događaja kao što je osvajanje titule viceprvaka svijeta – ograničene. Sjetite se kako su se gotovo svi sredinom 2018. osokolili u pogledu ogromnih gospodarskih koristi nakon Rusije. Naravno da od svega toga nije bilo ništa, osim nešto veće dobiti proizvođača piva (koji su, usput, većinom u stranom vlasništvu). A ako uzmemo u obzir identitetsku – emotivnu vrijednost uspjeha u vrhunskom sportu, koja je nesporna, zašto ne bismo razmišljali u terminima poduzetničke nacionalne reprezentacije i emotivne, identitetske vrijednosti života u zemlji čije je gospodarstvo moderno, dinamično, privlačno strancima barem onoliko koliko su naši sportaši privlačni posjetiteljima na stadionima u inozemstvu? Realizirani i međunarodno umreženi poduzetnici prepoznaju prilike u zemlji, dovode inozemne partnere i mogu doprinijeti stvaranju ogromnoga broja novih radnih mjesta, mnogo više nego vrhunski nogometaši.
Mislim da se dio ove konceptualne i emotivne zbrke može objasniti banalnom činjenicom: ljudi se mnogo lakše identificiraju s fizičkom mukom i znojem vrhunskih sportaša (jer je velik broj u mladosti to pokušao), nego s mukom, stresom i izazovima vrhunskih poduzetnika (jer jako mali broj ljudi pokuša stvoriti nešto zaista veliko).
- Sve je to jedan veliki mjehur, vrijednost nije realna
Dio prigovora odnosi se na problem valuacija poduzeća u IT industriji. Sve je to, navodno, opet jedan veliki kapitalistički balon, sve je precijenjeno; IT-evci su moderni „Vukovi s Wall Streeta“, samo se sada Wall Street preselio u Silicijsku dolinu u Americi a u Europi u Skandinaviju; drugim riječima, kako možemo znati da su vlasnici Nanobita zaradili fer vrijednost?
Cijena koju je netko platio za udjele u poduzeću u danom je trenutku realna, a onaj tko ju je platio zna zašto ju je platio. Tek rijetki vanjski promatrači – dobri poznavatelji industrije – imaju dovoljno informacija za relevantnu prosudbu o cijeni. Pritom je posve nevažno jesu li valuacije u IT industriji trenutno u balonu ili će se ex post pokazati „realne“, možda čak i podcijenjene. Nanobit već ostvaruje dobit (EBITDA 2019. oko 23 milijuna kuna), a viđali smo i „gubitaše“ za koje investitori procjenjuju ogromne skrivene vrijednosti koje će se tek materijalizirati kroz komercijalizaciju tehnoloških inovacija. Viđali smo i lažna obećanja (pratite slučaj Nikola Motor Company), što je tipično za faze napuhanih tržišnih mjehura. Takve se epizode ponavljaju kroz povijest. Precijenjenost se javlja periodički, kao i podcijenjenost, i to je tako jer je budućnost nepredvidiva. I željeznice i električna energija i Internet prošli su kroz faze napuhavanja u kojima se kapital i stvarao i „pržio“, no na kraju su od svega ostajale trajne koristi za ljude. Za nas, promatrače, valuacije nisu bitne. Bitna je dinamika; bitno je da postoji sklonost riziku, želja za rastom i razvojem koja pokreće nove ideje, inovacije i nemir ljudskoga duha. Jer, kad to zamre, ne nastupa samo materijalno siromaštvo, nego i ono mnogo opasnije – siromaštvo duha.