Vrijeme je ovih dana prekrasno, osobito iznad nizina kojima se povlače jesenske magle. Unatoč tome, većina odlučuje ostati dolje. To bi mogla biti i metafora života: neki ljudi iz nepoznatih razloga odlučuju disati teži zrak i gledati kroz maglu (ne vidjeti), iako bi im samo mali napor otvorio neke nove vidike. Moguće je da starost takav napor čini nepodnošljivim.
Starčad s one strane Oceana
Prema očekivanjima, epilog dvoboja starčadi s druge strane oceana još nije poznat (iako je CNN dok ovo pišem proglasio Bidenovu pobjedu). No, je li epilog doista bitan? Nešto mi govori da nije. Prevladavajući obrasci razmišljanja o Bidenu i Trumpu čine se toliko površni da uz njihovu pomoć nije moguće shvatiti što se zapravo događa, a još manje što bi se moglo događati.
Za jedne je Trump neo-fašist (supremacist), populist, čovjek koji iznutra razara multilateralizam (navodno podriva EU i NATO), a dobre veze s autoritarnim režimima (Rusija) i dinastički nepotizam (oslonac na obitelj u kreiranju politike) ukazuju na zmiju u njedrima demokracije. Drugi u njemu vide lidera koji je prvi stao na put ekspanziji komunističke Kine nakon što je kao autsajder razotkrio korumpiranost tradicionalnih političkih elita i vratio zaboravljene obične ljude u središte svoje politike. Podsjećaju i na to da je Trump prvi predsjednik nakon dugih desetljeća koji nije pokrenuo novi rat, a uspio je napraviti i ozbiljne pomake na planu pomirenja Arapa i Izraela.
Zumiramo li naš kutak svijeta, za jedne je Biden čovjek koji je u vrijeme srpske agresije zagovarao ukidanje embarga na uvoz oružja i odbacivao podjelu krivnje za rat upozoravajući na agresivnu i genocidnu narav Miloševićeve politike, dok je Trump ušao u političke dealove s Aleksandrom Vučićem. Međutim, iza Trumpa su četiri godine mandata u kojima niti jednim činom ili izjavom nije išao kontra interesa Hrvatske pa se postavlja pitanje koliko su projekcije dvojbe Biden-Trump na prostor europskoga jugoistoka relevantne izvan okvira nejasnih povijesnih analogija. Na koncu, nije li Europskoj uniji došlo vrijeme za pronalazak unutarnje ideje i energije (pa onda i politike) za vlastitu sigurnost i obranu bez američkoga kišobrana? Uz dužno poštovanje prema (nezamjenjivom) transatlantskom partnerstvu, politička zrelost Europske unije danas zavisi od sposobnosti usuglašavanja vizija i interesa 27 država članica o svim bitnim pitanjima i to je jedino što Europu može učiniti globalno relevantnom dok se središte globalnih odnosa sve brže se seli na područja u zoni utjecaja Kine, potom Indije, a nakon toga Afrike, drugim riječima – mi smo prošlost svijeta (jer smo tako stari). A Joe Biden jest djedica, ali on nije djed božićnjak koji dolazi nakon što je Grinch ukrao Božić. Grow up, Europe!
Nadalje, za jedne, ovi su izbori blamaža Amerike – crveno svjetlo na semaforu njezinih podjela i uvod u nemire, možda i u neki novi građanski rat, jer nepovjerenje u institucije učvršćeno je nakon što su softweri krivo brojali glasove u nekim državama, pa je sada pitanje kako će sudovi pospremiti džumbus nakon političkoga zuluma. No za druge je ovo festival demokracije – pokazatelj prava gubitnika ne samo da se ljuti, nego i da propituje svaki pojedinačni glas i načine kako se do njega došlo. Demokracija je, između ostaloga, fer igra koja počiva na mogućnosti provjere odluka, nešto poput VAR-a u nogometu ili priziva višeg suda.
Podijeljena, kaotična, pomalo divlja, ali opet, nekim čudom uređena; nije li Amerika oduvijek bila takva? Nije li u povijesti bilo i duljih razdoblja neizvjesnosti u pogledu službenog ishoda izbora (ne samo Bush-Gore 2000.), iz kojih je američka demokracija izlazila bez dubokih ožiljaka? Dio raširenih dojmova o ovim izborima mogao bi biti posljedica naše nenaviknutosti na umreženost u svijetu kojim vijesti lete brzinom svjetlosti, ali i naših predrasuda i neznanja o Americi.
Time will tell, rekli bi Amerikanci. U međuvremenu, meni se nameće jedno dublje pitanje: kako se Amerika dovela do toga da se sudbinska bitka vodi između Kandidata (77) i Kandidata (74)? Dvoboj starčadi odvratio me od uživljavanja u ove izbore; ubio je u meni interes i želju za opredjeljenjem (na čemu sam i inače težak, jer naučio sam štedjeti životnu energiju koju nepotrebna opredjeljenja iscrpljuju). Valjat će se time u budućnosti malo detaljnije pozabaviti – tim fenomenom starenja koje nas sve više okružuje …
Pandemijski blues
Starenje i odnos prema starosti tema je koja se krije i iza pandemijskih frustracija. Tema je to koja tek čeka da bude raspisana. Na površini za sada dominira strah; s jedne strane, strah od bolesti i umiranja zbog zaraze, s druge strane strah od bolesti i umiranja koje bi pretjerano reagiranje na pandemiju moglo izazvati. To također vodi u iscrpljivanje u nepotrebnim opredjeljenjima – u sukobe za i protiv oštrijih mjera. Ljudi se oko toga sukobljavaju na slične načine kao što se sukobljavaju oko karaktera američke demokracije i dvojice ostarjelih kandidata – uglavnom nemajući pojma o predmetu kojim se bave. Međutim, kad se magle raziđu, shvatit ćemo koliko na događaje (na primjer, na pojam „kapaciteta zdravstvenog sustava“) utječe demografija, proces koji će još više utjecati na slične događaje u budućnosti.
Pođite od jednostavnih činjenica: u vrijeme Hrvatskoga proljeća, a svi znate kad je to bilo, u Hrvatskoj je živjelo malo manje od 300 tisuća ljudi u dobi od 70 i više godina. Danas je takvih naših sugrađana oko pola milijuna. Prema demografskim projekcijama, do 2061. bit će ih oko milijun. Ne smetnite s uma da smo danas mnogo bliže 2061.-oj nego 1971.-oj. To znači da je, kolikogod se četrdeset godina činilo mnogo, ostalo malo vremena za prilagođavanje. A prilagodit će se sve; ne samo zdravstveni sustavi, nego i gospodarstvo, politika, moral, mediji, ukusi, geopolitički odnosi, baš sve.
Iza terora svakodnevice
Iako znamo da starenje stanovništva utječe na mnoge stvari poput gospodarskoga rasta, karakteristika potražnje, mirovinskih sustava, financijskih tržišta, monetarne i fiskalne politike i ishoda izbora, mehanizme kojima starenje populacije utječe na spomenute procese ne poznajemo dovoljno dobro. Na primjer, znamo da je Italija s medijalnom starošću populacije od 46 godina jedno od najstarijih društava na svijetu (u Hrvatskoj je medijan 43 godine). Isto tako znamo da talijansko gospodarstvo ima jednu od najnižih stopa gospodarskoga rasta među razvijenim zemljama. Međutim, još uvijek nismo sigurni u kakvoj su vezi te dvije stvari. Sumnju posebno budi činjenica da su dva najdinamičnija europska gospodarstva – Irska i Island – ujedno najmlađa društva s medijalnom starošću stanovništva oko 37 godina, što je gotovo cijelo desetljeće manje od Italije.
Notorno smo slabi u tumačenju dugoročnih odnosa i u dugoročnim predviđanjima. Osuđeni smo na opise i nagađanja, ali i uz takva ograničenja zanimljivo je primijetiti da će Češka (medijalna starost 42 godine) na ljestvici europskoga razvoja uskoro prestići Italiju. Europska komisija je prošli tjedan objavila svoje ekonomske prognoze koje, ako se realiziraju, pokazuju da bi se spomenuti događaj mogao ostvariti već 2022.
U Europi postoji jedna nacija koja je starija od Talijana – Nijemci. Medijalna starost stanovnika Njemačke iznosi 47 godina. O Njemačkoj smo navikli razmišljati kao o gospodarskom pogonu Europe, ali ta metafora nije uvijek vrijedila i neće uvijek vrijediti. Aktualni podaci i prognoze pokazuju da Francuska (medijalna starost 41 godina) od 2017. bez problema slijedi njemačku ekonomsku dinamiku. Ne zbog toga što su Francuzi posebno dobri, nego zbog toga što Nijemci usporavaju. I opet: ne znamo ima li to veze sa starenjem i koliko …
Izvor: Eurostat, Europska komisija, vlastiti izračuni
Anti memento mori
Podsjećanje na starost i smrtnost nosi neugodne asocijacije. Stoga bi se i ovaj tekst mogao protumačiti kao razlog za gerontofobiju ili anksioznost zbog neizvjesne budućnosti u kojoj više neće biti razvoja, neće biti za penzije … Međutim, strah od starenja populacije i shvaćanje starosti kao bolesti, tereta,kao nečega što guši mladost i onemogućava rast, razvoj, jednako je površan i pogrešan način zaključivanja kao i svi ranije spomenuti obrasci mišljenja o pandemiji ili američkoj demokraciji. Nakon dubljeg promišljanja shvaćamo da se na njih ne možemo osloniti. Naša znanja, tehnologije i institucije nose potencijale za ovladavanje izazovima starenja stanovništva na načine koji će omogućiti nastavak rasta i razvoja zapadne civilizacije. Ali, obrasci će biti drugačiji. Promijenit će se načini mjerenja i poimanja društvenog blagostanja; promijenit će se načini kako poimamo sebe, svoje navike, zdravlje, životne faze, mijenjat će se naš odnos prema štednji i potrošnji, vlastitome zdravlju i lošim navikama, mijenjat će se porezni sustavi i norme koje uređuju međugeneracijske odnose. Kako će se sve te stvari mijenjati ne mogu znati, jer, ne zaboravimo, u dugoročnim prognozama smo notorno loši.