O transferu ideja austrijske (ekonomske) škole u hrvatskoj u zadnjih nekoliko desetljeća

Objavljeno

Foto: Wikimedia Commons, Friedrich A. Hayek 1899.-1992.

Koji su uzroci slabijeg utjecaja austrijske (i ekonomske) misli na hrvatske disidente u razdoblju socijalizma u usporedbi s većinom drugih srednjoeuropskih država? Piše povjesničar Stipe Kljaić

Ad
Ad

Prvo bih otklonio pojmovnu zabunu oko naziva “austrijska” škola koji se kod nas prenosi uglavnom s engleskog govornog područja. Današnjem čitatelju se može potkrasti da “austrijsko” veže samo uz današnju Republiku Austriju. Donekle je formalno naslov škole točan, ali zaslužuje važnu opasku u fusnoti. Prvo, svi pripadnici austrijske ekonomske škole nisu rođeni na teritoriju današnje Austrije. Takav slučaj je sa samim utemeljiteljem Carlom Mengerom, rođenim u današnjoj južnoj Poljskoj. Drugo, istoimena škola nastala je u puno većom ambijentu Austrijskog Carstva, kasnije Austro-Ugarske Monarhije koja je prestala postojati na završetku Prvog svjetskog rata. Ovo je važna razlika za hrvatsku raspravu u pogledu ove škole ekonomske misli, jer su hrvatske zemlje i na sjeveru i na jugu pripadale upravo onom istom političkom, intelektualnom i kulturnom okruženju u kojem je i nastala austrijska ekonomska škola.

Friedrich A. Hayek (1899.-1992.) koji je jedan od najistaknutijih predstavnika austrijske škole u 20. stoljeću bio je zapravo nostalgičar za jednom proteklom epohom koja je naprasno prekinuta. Vjerovao je da je zlatno doba zapadnog svijeta okončano izbijanjem Prvog svjetskog rata. Tada je okončana La Belle Époque vezana za vremenski odsječak od 1860.-ih godina do 1914. godine, razdoblje u kojem se odvijao do tada nezamisliv gospodarski i tehnološki napredak zapadnog svijeta što se odrazilo i na gospodarsku konjunkturu hrvatskih krajeva, kada su u njima položeni prvi temelji industrijalizacije i gospodarske modernizacije. Držao se stava da je tadašnji europski poredak omogućavao idealnu ravnotežu između neizostavne tradicije i neminovnog napretka. Slom starog poretka 1918. godine omogućio je uspon kolektivističkih ideologija i trijumf revolucija, drugim riječima doveo je do “pobune masa” zbog čega je Hayek i kasnije inzistirao na evolucionističkoj teoriji u razvoju države i društva. Slom versajskih demokracija diljem europskog kontinenta samo desetljeće kasnije kada je cijeli kontintent početkom 1930.-ih godina završio u vojnim i ideološkim diktaturama još ga je više učvrstilo u njegovu stavu da je uvođenje masovne demokracije bilo revolucionarni čin prvog reda koji je pokazao da Europa toga vremena još nije bila spremna za takav poredak uveden nasilnim putem.

U nepostojanju Austro-Ugarske Monarhije i krizi kontinentalne Europe utjehu je te egzistencijalno i intelektualno utočište tražio u Americi i Engleskoj jer ga je njihov naglasak na kontinuitetu, očuvanju i stabilnosti poretka neodoljivo podsjećao na njegovu propalu domovinu. Makar bilo to samo i na simboličnoj razini, Hayek je doživio slom komunizma u Srednjoj Europi na kraju dugog i plodnog života na određen način i kao pobjedu ideje Monarhije kojoj je intimno ostao duboko privržen cijelog svojeg života. U obnovi Srednje Europe predosjećao je neformalnu obnovu nikad prežaljene Austrije kroz stvaranje tranzicijskih demokracija na njezinom nekadašnjem imperijalnom teritoriju koje će se upravo na ostatcima, zamišljao je on, njezina naslijeđa moći kvalitetno razvijati u pravcima demokratskog društva i tržišnog gospodarstva. Današnja puna integracija zemalja bivše Austro-Ugarske Monarhije u Europsku Uniju i Zapad, od nekadašnjih dijelova današnje južne Poljske (povijesna Galicija) i sjeverozapadne Rumunjske (povijesna Transilvanija), preko Češke i Slovačke, do Mađarske, Slovenije i Hrvatske je puni epilog takvih Hayekovih hladnoratovskih stremljenja. Uzimajući u razmatranje ovo Hayekovo gledište nije neočekivano da su se Slovenija i Hrvatska brže uklopile u europske integracije od ostalih jugoslavenskih republika koje nisu imale slično naslijeđe.

Za trajanja Hladnog rata Hayek je odigrao snažnu ulogu u američkom i zapadnom javnom životu. Njegova kritika utopija socijalizma i komunizma sadržavala je zanimljivu strategiju koju je vješto zamišljao. Predlagao je da se toj utopiji suprotstavi liberalna utopija premda je sam bio krajnje realističan i znao je jako dobro da utopija potpunog slobodnog tržišta bez upletanja i intervencije države nije ostvariva. Ipak, smatrao je da utopija ima veliku sugestivnu moć i da je nužna u zaustavljanju širenja socijalističkih ideja posebno među intelektualnom i političkom klasom u zapadnim društvima. Ovo je bilo posebno aktualizirano nakon Drugoga svjetskog rata kada je Hayeku postalo više nego očito da bi takav scenarij događaja mogao gurnuti i Ameriku na put socijalizma čega se ozbiljno pribojavao. U previranjima što su izbila na zapadu i istoku godine 1968. Hayek je zauzimao stranu praških, a ne pariških studenata. Pod krinkom reforme socijalizma uvidio je ukazanu priliku da se slomi sam socijalizam s kojim je neprestano polemizirao. Za Hayeka je 1989. označila stavljanje točke na i na jednu revolucionarnu epohu europske povijesti 20. stoljeća koja je počela izbijanjem Prvog svjetskog rata, a koju je on negativno i kritički ocjenjivao sa stajališta zagovornika političkih i ekonomskih sloboda.

Ovaj neumorni branitelj (zapadne) civilizacije i njezinih velikih dostignuća na kraju života je dao u jednom intvervjuu svoju posljednju riječ, svoju duhovnu oporuku naraštajima koji dolaze. U osnovi je rekapitulirao sve svoje napore na širokim poljima od politologije, ekonomije, prava preko sociologije do filozofije u kojima nas je neizmjerno zadužio, poručivši da ako želite očuvati civilizaciju od propadanja u barbarstvo u budućnosti, morate obraniti ustanovu privatnog vlasništva.

Prijenos ekonomskih ideja u disidentskim krugovima

Naša rasprava smjera k tome da iznese na vidjelo prihvaćanje ekonomskih ideja Hayeka i austrijske škole u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko desetljeća. Naravno, uzimajući u obzir veličinu povijesnih promjena na općeeuropskoj razini nastalih slomom komunizma i dolaskom razdoblja poznatog pod nazivom: tranzicija prema zapadnoj demokraciji i tržišnom gospodarstvu bivših komunističkih država nakon 1990. godine.

Oporbeni krugovi desnog i konzervativnog usmjerenja smatrali su kako je komunizam u tolikoj mjeri iskompromitirao ljevicu da je jednostavno nemoguća lijeva opcija u razdoblju nakon pada Berlinskog zida u Istočnoj Europi. No, taj se optimizam protokom vremena vrlo brzo ispuhao. Zanesenost Hayekom, Reaganom i Thatcher naglo je splasnula. Vrlo brzo su reformirani komunisti, sada socijaldemokrati, počeli dolaziti vlast kako u Poljskoj tako i Mađarskoj sredinom 1990.-ih godina, a u Hrvatskoj zbog ratnih okolnosti nešto kasnije. Pokazalo se da tranzicija neće preko noći donijeti rezultate na političko-ekonomskom polju nego da slijedi puno dugotrajniji put popločan brojnim izazovima i da ostatci starih komunističkih režima imaju svoje jake adute u tranzicijskoj igri. Zapadna ljevica i lijevi disidenti u istočnoeuropskim zemljama su s druge strane očekivali da će se s rušenjem Berlinskog zida komunizam u tranziciji socijaldemokratizirati tako što će se ukloniti njegova politička diktatura, a konzervirati njegova socijalna politika.

Ova rasprava ima za cilj pokušati preciznije objasniti razmjerno ekonomsko zaostajanje Hrvatske u odnosu na srednjoeuropske (Češka, Mađarska, Poljska i Slovačka) i baltičke zemlje (Estonija, Latvija i Litva). Ono je postalo posebno očito pažljivim promatračima ekonomskih kretanja u razdoblju nakon izbijanja globalne krize 2008. do okvirno 2020. godine kada s korona-krizom i nadolazećom ruskom invazijom na Ukrajinu izbijaju u prvi plan novi političko-ekonomski momenti koji određuju sadašnje stanje. Iako je ovo zaostajanje daleko kompleksnije i višeslojno u svojoj naravi i o čemu daleko kvalificiranije progovaraju ekonomski stručnjaci, ograničio bih se na samo jedan od tih mnogobrojnih i slojevitih aspekata, a dotiču se pojave zvane transfer (ekonomskih) ideja, koja nije ništa manje važna za čitav gornji kompleks pitanja.

Uspoređujući povijesnom analitikom disidentske krugove u Češkoj, Mađarskoj, Poljskoj i Slovačkoj može se zapaziti da je ondje za razliku od hrvatskog slučaja postojala značajna otvorenost prema austrijskoj školi već od 1960.-ih godina. Tada se naveliko u komunističkim zemljama razglabalo o prijeko potrebnoj reformi socijalizma. Tako se u sjeni refomiranja socijalizma u smislu uvođenja tržišnih elemenata u plansko gospodarstvo otvorila pukotina da se makar u ilegali komunističkog istoka Europe zaviri u doprinose austrijske ekonomske škole koja je karakteristična baš po tome da dosljedno brani princip tržišta u ekonomskoj teoriji. Otvorenost prema austrijskoj školi pojavila se i u Sovjetskom savezu u doba Gorbačevljeve Perestrojke 1980.-ih godina. U ta je vremena Anatolij Čubajs, kasniji ruski vicepremijer za vrijeme Jeljcina, pokrenuo seminar o tržišnom gospodarstvu u svojem stanu u Lenjingradu. Tu je okupljao ljude poput liberalno i prozapadno orijentiranog ekonomista, kasnijeg premijera i ministra financija Jegora Gajdara, koji su utjecali na provođenje političke i gospodarske tranzicije Ruske Federacije. Ta je tranzicija kako se danas može vidjeti doživjela propast za razliku od manje-više uspješne tranzicije u istočnoj Europi. Današnja pojava putinizma koji se regresivno vraća i na razini političkog diskursa, ideološke simbolike i same ekonomije u razdoblje prije reformne Perestrojke je argument u prilog tome, ali je to tema za neku potpuno drugu raspravu od ove ovdje.

Velika kriza socijalizma na globalnom planu ’80.-ih godina nije prošla bez posljedica za Hrvatsku i Jugoslaviju. Plan reformi jugoslavenskog premijera Ante Markovića iz 1989. godine nastojao je šok-terapijom zaustaviti slom jugoslavenskog gospodarstva opterećenog visokom inflacijom. U pozadini reformi pod paradoksalnim nazivom “novi socijalizam” bio je zapravo pokušaj da se na mala vrata uvede tržišno gospodarstvo. Markovićev program nije naišao na podršku među republičkim vođama čiji su interesi bili usmjereni na preustroj federacije, razilazeći se oko zahtjeva za centralizacijom i konfederalizacijom zemlje. Međutim, niti u oporbenim disidentskim krugovima okrenutima više rješavanju nacionalnog pitanja nije takav program dobio podršku. Stoga je je Markovićev prijedlog bio osuđen na propast. U pozadini je stajao američki ekonomist Geoffrey Sachs , Markovićev glavni savjetnik, u čemu treba vidjeti i interese službene američke politike kako bi se jugoslavenska federacija očuvala od raspada. Ona je polazila od stava da su gospodarski problemi u državi potaknuli međunacionalne sukobe.

Smatram da kod ovog presjeka utjecaja načela tržišnog gospodarstva u krizom zahvaćenom komunističkom sustavu treba istaknuti podatak da je češki dio čehoslovačke federacije bio prostor najsnažnije otvorenosti prema austrijskoj školi u vrijeme disidentskih pokreta ’60.-ih i ’70.-ih godina prošlog stoljeća. I da je isto tako kasnije upravo Češka postala najuspješnija zemlja po gospodarskoj tranziciji od svih drugih zemalja komunističkog naslijeđa. To je bitno spomenuti bez obzira na to što je Češka imala i brojne druge komparativne prednosti u odnosu na ostale zemlje u okruženju. U bližoj povijesti Češka je bila glavni industrijski bazen bivše Austro-Ugarske Monarhije. Poslije je izrasla u solidnu demokraciju između dva svjetska rata, prije njemačke invazije. U to predhitlerovsko vrijeme postala je jednom od najbogatijih zemalja međuratne Europe.

Bez obzira što je i postkomunistička Slovenija krenula u pravcu neovisnosti s modelom Jože Mencingera, vodećeg gospodarskog stratega o tzv. slovenskom nacionalnom kapitalizmu za kojega se ne može reći da je slijedio Hayekova načela, u njoj se vrlo rano objavljuju glavna Hayekova djela: 1991. i 1992. godine, za razliku od drugih republika bivše Jugoslavije.  Slovenci su dali u emigraciji i ekonomista Ljubu Sirca koji je bio član Mont Pelerin Society, Hayekova suradnika i poznanika. Ovaj sljedbenik austrijske škole napisao je zapaženu kritiku jugoslavenskog samoupravnog socijalizma na engleskom jeziku i to s položaja profesora ekonomije na sveučilištu u Glasgowu.  Nažalost, hrvatska emigracija nije iznjedrila ekonomista Sirceva profila i ugleda u zapadnom svijetu koji bi na tako visokoj stručnoj razini kritički obradio jugoslavenski tip socijalizma.

Kod Franje Tuđmana, jednog od vodećih hrvatskih disidenata iz tog vremena, ne mogu se pronaći reference na austrijsku školu. Iz njegovih disidentskih djela i bilješki, jasno se može uočiti da se zaista tim pitanjem nije pozabavio na sustavan način kao što je slučaj sa povijesnim i političkim studijama oko nacionalnog pitanja. Ne samo to, nego se ne mogu pronaći gotovo nikakve reference na neke razrađenije ekonomske alternative postojećem jugoslavenskom samoupravnom socijalizmu. Od polaznika Trgovačke srednje škole u Zagrebu prije Drugog svjetskog rata bi se u svakom slučaju očekivao veći interes za ekonomsku problematiku. Općenito, paradoksalno je gledajući s tog gledišta da je u svojim djelima Tuđman puno više pozornosti poklonio povijesnim i političkim temema, nego proučavanju ekonomskih ideja. To se može protumačiti time da je nacionalno pitanje u Jugoslaviji zauzimalo relativno najveći prostor u disidentskim raspravama. Ono je zapravo okupiralo čitav kritički prostor polemike protiv staroga komunističkog režima. Dok je u drugim srednjoeuropskim zemljama u žarištu rasprava stajala preobrazba društvenog i gospodarskog sustava s obzirom da su manje-više, suprotno Jugoslaviji, sve one bile zaokružene nacionalne države, s izuzetkom Čehoslovačke. U njoj nisu postojali ni u tragovima tako snažni sukobi između Čeha i Slovaka kao što je to bio slučaj u jugoslavenskoj federaciji. Njihov miran rastanak 1993. godine je najbolji pokazatelj takvog stanja stvari u prethodnom razdoblju. Ovakve okolnosti su kao što vidimo otežavale prihvat ideja austrijske škole u disidentskim krugovima u Hrvatskoj koji su nakon 1990. godine preuzeli vlast u novoj, demokratskoj državi.

Međutim, usprkos Tuđmanovu deficitu znanja u ekonomiji shvaćao je da hrvatska ekonomija zaostala iz socijalizma zahtijeva temeljite reforme prema kapitalističkom gospodarstvu. Zato je povjeravao ekonomsku politiku upravo u ruke onim ljudima orijentiranima u pravcu austrijske škole i sklonima sveobuhvatnim tržišnim reformama. Prije svega ministru financija, potpredsjedniku Vlade za ekonomska pitanja i njegovu savjetniku za ekonomska pitanja Borislavu Škregru (1993.-1999.), a osim toga u ovu grupaciju liberalnih ekonomskih stručnjaka su spadali i guverneri HNB-a i također Tuđmanovi savjetnici za ekonomska pitanja Ante Čičin-Šain, Marko Škreb, te Emil Primorac. Vjerojatno bi Škegrina reformna ekonomska politika doživjela manji otpor i osvojila veću podršku tih godina da je ponio aureolu disidenta iz starog režima jer izgleda da mu Tuđmanova puna podrška nije bila dovoljna da nametne sve svoje vizije ekonomskog programa.

S druge strane jedna od prvakinja Hrvatskog proljeća, Savka Dabčević-Kučar, zastupnica kasnijeg reformističkog krila u Savezu komunista Hrvatske i Jugoslavije u svojem znanstvenom radu kao ekonomistica se posvetila istraživanju Hayekova teorijskog protivnika Johna Maynarda Keynesa. Znakovit je zato naslov njezina objavljena doktorata iz 1957. godine “John M. Keynes – teoretičar državnog kapitalizma”. I dok su se u istočnom bloku djela Hayeka i Miltona Friedmana kriomice čitala i širila kroz njihova “underground” sveučilišta u kojima su se okupljali disidenti i razne inačice antikomunista razmjenjujući ideje koje nisu imale priava postojanja u socijalističkoj javnosti, u Hrvatskoj se takvo nešto nije niti potajno čitalo, izvan okvira socijalističkog kruga se nije pokušavalo ozbiljnije promišljati. Zoran primjer je zamisao jednog od prvaka Hrvatskog proljeća i kasnijeg istaknutog HDZ-ovca ekonomista Šime Đodana koji je govorio 1971. godine o mogućnostima za podizanje nečeg što bi se zvalo “kroatocentrizam na samoupravnim temeljima”.  To je slovilo za gospodarski program nove Hrvatske u reformiranoj Jugoslaviji u najoptimističnijim proljećarskim viđenjima. Hrvatsko proljeće je tako spontano naslijedilo ideju Titova nacionalnog socijalizma/komunizma u nekom smislu kojeg je on gradio nakon razlaza s Moskvom. Ono je stvorilo privlačni mit da je moguće graditi perspektivniji socijalizam na nacionalnim temeljima koji se nekritički zadržao i nakon 1990. godine kroz zadržavanje i dalje velike uloge države u gospodarstvu zemlje i ne toliko opsežnom privatizacijom kakva je provedena u zemljama Višegradske skupine u kojima se pak nasuprot gotovo dogmatski i pomalo naivno vjerovalo u ideju slobodnog tržišta i da će ono preko noći riješti sve nagomilane probleme tranzicije.

U Hrvatskoj uvjeti nisu bili pogodni zbog ratnih okolnosti za tržišne reforme jer je na snazi zbog izvanrednih prilika dominirao državni intervencionizam. Zamišljajući kojim slučajem da je izbjegnut rat i da su se jugoslavenski narodi mirno razlišli poput Čeha i Slovaka teško da bi se i onda dogodio jači diskontinuitet. Bez obzira na te pretpostavke, prije spomenuti (ne)transfer ideja je odlučujući za pitanje zašto je proveden kudikamo manji rez u gospodarskoj politici sa socijalističkim razdobljem u odnosu na zemlje Srednje Europe.

Uloga drugih okolnosti

U svemu tome valja se osvrnuti i na razmjere preobrazbe građanskog društva u Hrvatskoj i Srednjoj Europi nakon Drugoga svjetskog rata. Nema sumnje, ono je u Hrvatskoj bilo manje razvijeno i razmjerno više uništeno komunističkom revolucijom. Stoga je u Češkoj bilo moguće da primjerice jedan istaknuti vođa Baršunaste revolucije Vaclav Havel bude vođa disidentske oporbe režimu, a da nikada nije bio po opredjeljenju marksist niti k tome član komunističke stranke i pokreta. Ovaj jači diskontinuitet elita uzrokovan jugoslavenskom revolucijom na hrvatskom prostoru i uništenjem staroga građanskog svijeta otežao je također jaču dekomunizaciju Hrvatske i na gospodarskom polju. U prilog tome valja navesti da je stanovit broj ekonomista pripadnika tzv. buržoaske ekonomske škole u Hrvatskoj bio prisiljen napustiti javni rad ili se skloniti u emigraciju nakon rata (vidjeti autorov esej o Vladimiru Franoliću, op. ur.).

Ništa manje značajno za raspravu je i to da je jugoslavensko samoupravljanje polučilo relativno bolje gospodarske rezultate od državnog socijalizma u istočnom bloku te da je posjedovalo određene tržišne elemente. Posebno su se takvi raskoraci osjetili od tzv. privredne reforme iz 1965. godine što je primjetio u svojim kasnijim posjetima i istraživanjima socijalističkih zemalja i njihovih gospodarstava i sam Milton Friedman, još jedan istaknuti promicatelj ideja slobodnog tržišta. Friedman je tako 1973. boravio u Jugoslaviji. Tom prilikom je posjetio neka samoupravna poduzeća u Zagrebu kako bi proučio funkcioniranje jugoslavenskoga gospodasrtva. Empirijski je dokazano da je jugoslavensko samoupravljanje “liberalnija” verzija komunizma s više tržišnih odnosa u odnosu na istočni oblik planske privrede. Ovo je pridonijelo tome da se stekla iluzija kako je takav sustav već bio na korak do tržišnih gospodarstava zapadnih zemalja, te da on ne zahtijeva u tranzicijskom razdoblju takvu temeljitu demontažu kako ga je zaslužio onaj realsocijalistički u zemljama istočne Europe.

Postoji još jedna važna razlika i u tome što je u Hrvatskoj i Jugoslaviji postojao autohtoni partizanski pokret pod odlučnim vodstvom komunista za vrijeme Drugoga svjetskog rata, dok je socijalizam u Srednjoj Europi nastao kao posljedica sovjetskog prodora u Europu i sloma Hitlerova nacionalsocijalizma 1945. godine. Tako je socijalizam u tim zemljama ipak smatran uvozom izvana i izvorno nenacionalnim proizvodom, preciznije posljedicom sovjetske okupacije. Ustrajanje u Hrvatskoj i kod Tuđmana i kasnijih vlada na slavljenju 22. lipnja kao nacionalnoga blagdana najbolje oslikava ostatke te ideje o narodnom socijalizmu, iako se zapravo radilo o tome da je došlo do ustanka lokalnih komunista lojalnih Moskvi i Kominterni koji su sanjali o širenju svjetske sovjetske revolucije. Oni nisu pokazivali nikakvu odanost hrvatskoj nacionalnoj ideji, niti su težili tome da se uspostavi tada neki zasebni hrvatski, pa niti jugoslavenski nacionalno-komunistički sustav kako im se htjelo pripisati u naknadno izvedenim tumačenjima.

Ovaj pokušaj nacionalizacije socijalizma odnosno komunizma pod politički korektnijom egidom za demokratski kontekst kojeg je sam Tuđman impostirao govorom o “hrvatskom antifašizmu” i “pozitivnoj hrvatskoj ljevici” kumovao je tome da se nakon 1990. godine i stvaranja neovisne hrvatske države nije dogodio tako oštar diskontinuitet prema tom naslijeđu kakav se dogodio u Srednjoj Europi i na baltičkom prostoru. Tako je “nacionalna revolucija” iz 1990.-ih umjesto da prekine s komunističkim naslijeđem završila paradoksalno i nesvjesno u njegovoj obrani, jer ono što je “naše” i nacionalno ne smije biti dovedeno u pitanje. S druge strane “nacionalna revolucija” je nosila na sebi i teret prošlosti NDH pa se nova hrvatska (demokratska) država morala htjela-ne htjela ograditi pred međunarodnim svijetom i od njezinih profašističkih vrijednosti. U svakom slučaju uklanjanje takvog anakronog državnog praznika koji usput ne postoji pod tim takvim imenom ni u jednoj srednjoeuropskoj zemlji Hrvatsku bi konačno dovelo do pune identitetske dekomunizacije koja bi i na ekonomskom polju prekinula niti sa socijalističkim i komunističkim nadahnućima. Ona se nakon 24. veljače 2022. i ruske invazije na Ukrajinu čini i oportunim budući da se putinovski neosovjetizam i agresivni neokomunizam na djelu izgrađuje na zasadama “antifašizma” koji tobože “denacificira” Ukrajinu.

Zaključak: o radikalnom raskidu s austrijskom tradicijom u hrvatskoj u 20. stoljeću

U pogledu prijevoda autora austrijske škole nakon 1990. godine, Hrvatska je također vidno kasnila tako da je primjerice najutjecajnija Hayekova knjiga “Put u ropstvo” na hrvatski jezik prevedena tek 2000. godine. Zanimljivo da je prijevod na hrvatski jezik obavljen početkom 80-ih od strane nepoznatog autora navjerojatnije ekonomske struke, no zagrebačke izdavačke kuće ipak nisu objavile knjigu. Je li knjiga slučajno ostala neobjavljena ili je namjerno obustavljena i stavljena ad acta teško je reći, ali ostaje neupitni fakt da se takva literatura, makar i od stranog autora teško mogla izdati u ambijentu ideološke cenzure koja je tada sa Šuvarovom “Bijelom knjigom” dobivala na zamahu posebno u Hrvatskoj. Ova je Hayekova kanonska knjiga u drugim nekad komunističkim zemljama prevođena već u samim početcima 1990.-ih godina i dosada je doživjela kao u Poljskoj već nekoliko izdanja. U ostalim srednjoeuropskim državama pokrenute su nakon 1989. i građanske inicijative, u vidu centara, instituta i think-thankova za proučavanje Hayekova djela i austrijske škole što je u Hrvatskoj izostalo do danas.

Ti isti disidenti kasnije su postajali predsjednici vlada i ministri gospodarstava, nositelji političkih i gospodarskih promjena u tim zemljama. Bivši češki premijer i ministar financija prve demokratske vlade iz 1989. Vaclav Klaus je pisao o vlastitom čitanju Hayekovih djela koja su ga nadahnula za provođenje tranzicijskih reformi u Češkoj. Utjecaji Hayeka i austrijske škole bili su očiti i kod poljskog ministra financija i premijera Leszeka Balcerowicza u njegovoj poznatoj “šok-terapiji” u Poljskoj 1990.-ih godina. Zatim kod Valdisa Dombrovskisa latvijskog premijera, a posebno kod Marta Laara premijera Estonije inače zanimljivo povjesničara po zanimanju. On je u istom razdoblju proveo opsežnu, tržišno orijentiranu gospodarsku reformu nadahnjujući se autorima iste škole. Stoga je Estonija postala prva zemlja tranzicijske Europe koja je uvela tzv. flat-tax poreznu reformu. Štoviše, kada se već govori o utjecaju austrijske škole valja spomenuti i encikliku pape Ivana Pavla II. Centesimus annus iz 1991. godine jer je isti papa formiran u disidentskim i antikomunističkim krugovima Poljske u kojoj je postojao i najjači otpor Kremlju i komunističkom sustavu. Enciklika je nastala kao svojevrsno promišljanje na temu propasti realsocijalizma u istočnoj Europi. U njoj su mnoge ekonomske prosudbe preuzete i od Hayeka posebno one posvećene kritici socijalizma i važnosti privatnog vlasništva za ljudsko dostojanstvo.

Nedostatak otvorenosti prema idejama austrijske ekonomske škole u Hrvatskoj pomalo čudi zbog činjenice da je Hrvatska jedna od nasljednica Austro-Ugarske Monarhije, ili što bi rekao američki povjesničar Wiliam Johnston, inače vrstan proučavatelj austrijske povijesti, da je i ona bila sastavni dio onog što je on nazivao Austrian Mind. Nastanak austrijske (ekonomske) škole još u 19. stoljeću nije rezultat slučajnosti. Njezino nastajanje je uvjetovala duhovna atmosfera konzervativnog monarhijskog poretka koji je bio jako osjetljiv na privatno vlasništvo i u kojemu je postojao jak zazor od bilo kakvog oblika eksperimenta sa socijalizmom i komunizmom. (Carl Menger, Eugen von Böhm Bawerk, Ludwig von Mises, Friedrich von Wieser). Utjecaj austrijske misli se kasnije, kao što je poznato, prelio i u Ameriku u kojoj je došlo do emigracije austrijskih ekonomista i njihovih učenika nakon propasti Monarhije i uspona nacionalsocijalizma u Njemačkoj i Austriji. Previše praktični Amerikanci bez velikog smisla za opće i apstraktno, te njihov američki kapitalizam, teorijski su tako neočekivano branili emigranti iz bivše Austro-Ugarske Monarhije što je potaknulo kasnije američke istraživače poput spomenutog Johnstona na istraživanje intelektualne i kulturne povijesti austrijske misli.

O zavidnom stupnju gospodarskih sloboda u hrvatskim zemljama prije Prvoga svjetskog rata i o korupciji kao iznimci, a ne pravilu u odnosu na kasnije jugoslavensko razdoblje progovorio je nekadašnji profesor upravnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu, Vinko Krišković, kada je izjavio da su se za vrijeme Austrije, ako se niste bavili politikom, uživale ekonomske slobode gotovo kao u Americi i Engleskoj.  Neka nedavna istraživanja povijesti Austro-Ugarske Monarhije idu čak dotle da zagovaraju tezu da se Monarhija nije raspala 1918. toliko zbog nacionalnih sukoba, kako se uobičajilo govoriti u povijesnoj literaturi, koliko zbog činjenice da njezini narodi, navikli na dosegnut stupanj društvenih i gospodarskih sloboda u razdoblju prije 1914. godine, nisu mogli izdržati izvanredno ratno stanje i zahtjevne mjere ratnog režima.

Raskid veza s austrijskom tradicijom u Hrvatskoj koji su postigli jugoslavenski režimi, bilo kraljevski bilo komunistički, također su pridonijeli zazoru hrvatskih intelektualnih elita, političara i ekonomista prema istoj toj tradiciji i prema mogućem razmatranju ideja i spoznaja austrijske ekonomske škole tijekom dobrog dijela 20. stoljeća..  Dosta bi bilo prelistati mnogobrojne stranice na kojima je s takvom odbojnošću vodeći kulturni ideolog Titova režima u Hrvatskoj i Jugoslaviji, Miroslav Krleža, pisao o sveukupnom austrijskom naslijeđu. To je posebno utjecalo na naraštaj hrvatskih disidenata i proljećara koje je on formirao i predstavljao im neupitni intelektualni autoritet.

Ostaje zaključna ocjena da Hayek i austrijska škola nisu napravili tako snažan utjecaj u Hrvatskoj kao što se dogodilo u drugim zemljama bivše komunističke Europe. Navedene su mnoge okolnosti zašto do toga nije došlo. Ali čini se da je tome najviše presudio nedostatak transfera (ekonomskih) ideja austrijske škole kod hrvatskih disidenata prije 1990. godine, a koji su poslije dobili priliku kreirati javne i ekonomske politike novonastale hrvatske demokracije.


dr. sc. Stipe Kljaić je povjesničar, znanstveni suradnik na Hrvatskom institutu za povijest i autor dviju zapaženih monografija “Nikada više Jugoslavija – intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje (1929.-1945.)” (2017.) i “Povijest kontrarevolucije” (2022.)