S prolaskom trećeg vala pandemije dolazi vrijeme razmatranja što nam se zapravo dogodilo. Pokušat ću obrazložiti tezu da svjedočimo mogućem početku procesa transformacije država blagostanja u diktature blagostanja.
Počet ćemo s jednim primjerom. Poznato je da Novi Zeland provodi zero-covid strategiju radikalnog lockdowna. Opisana strategija (i demokratska potpora koju takva strategija ima među građanima) osokolila je tamošnje vlasti, pa se na Novom Zelandu razmatra i trajna zabrana pušenja svim osobama rođenima nakon 2003.
Naizgled, dvije teme nisu povezane. Ili ipak jesu? Postavlja se pitanje gdje povući crtu koja razdvaja državu blagostanja (brojne javne usluge koje su uspostavljene na principu solidarnosti) od diktature blagostanja (brojnih zabrana koje se provode od strane vlasti, u ime zaštite ljudi)?
Regulacija je svuda oko nas: tragedija javnog dobra
Prvo nešto o načelima. Ograničenja prava (ili nametanja društvenih obaveza i zabrana) nisu ništa novo. Ne samo da nisu ništa novo, nego bez (nekih od) njih ne bi bilo civilizacije kakvu poznajemo. Jedno svima poznato ograničenje koje ima široku demokratsku potporu je zabrana teških droga. Ili zabrana slobodne kupnje oružja (u Europi). Jedna svima isto tako poznata obaveza je obvezno auto osiguranje.
Obaveze ili zabrane uvode se iz različitih razloga, no pravi razlog ponekad nije vidljiv. Radi se o tragediji raspolaganja javnim resursima (eng. tragedy of commons).
Tragedija javnog se javlja kada postoji neko javno dobro (npr. pravosudni, javno-zdravstveni sustav ili cesta) čiji se puni trošak ne naplaćuje od korisnika (proporcionalno korištenju), nego se javno dobro u potpunosti ili većim dijelom financira kroz opće poreze neovisno o korištenju. U takvim uvjetima prijeti iscrpljivanje javnog resursa; potražnja za javnom uslugom lako može postati puno veća nego u slučaju da korisnici trebaju platiti punu cijenu.
Na primjer, da nema obvezne police osiguranja automobila, sudske parnice bi se vjerojatno umnogostručile. Došlo do bi do iscrpljivanja pravosudnih resursa. Bilo bi i mnogo više posla za policiju jer bi konflikti nakon prometnih nesreća bili žešći. Da i ne spominjemo probleme naplate od ljudi koji bi takve parnice gubili. Jedan dio gubitnika ne bi mogao platiti svoje obaveze koje bi proizašle iz nesreća koje izazovu. Tu bi se opet očekivalo od države da ona nešto „osigura“ (urednu naplatu – opet više posla za javni pravosudni sustav). Na noge bi se digli dužnici koji ne bi imali mnogo za izgubiti ako nemaju novca. Nastao bi priličan politički kaos – više posla i problema za političare. Ukupno gledano, vjerojatno je isplatljivije propisati obvezno osiguranje automobila. Time se čuva funkcionalnost pravosudnog i drugih javnih sustava kojima resursi ostaju na raspolaganju za važnije stvari – sprječava se tragedija raspolaganja javnim resursima.
Tragedija raspolaganja javnim resursima nije jedini motiv za uvođenje obaveza i zabrana. Na primjer, iza zabrane teških droga stoji i humanistički poriv. Međutim, on se miješa s motivom zaštite javnog dobra. Jer, ako bi se u slučaju legalizacije teških droga značajno povećao broj ovisnika, pao bi broj radno sposobnih i zaposlenih koji plaćaju zdravstvene doprinose, a narastao bi broj korisnika usluga javnog zdravstva. Prema tome, osim humanističke brige za ljude, brinemo i za to da ne iscrpimo javne usluge koje su osnova društvene solidarnosti.
Uvodni dio ima dvije glavne poruke. Prvo, inicijalni poticaji za javnu intervenciju mogu biti razni, no jedan od njih je tragedija raspolaganja javnim resursima: regulacija ide na regulaciju kako bi se spriječila tragedija javnog pokrenuta prvom regulacijom. Drugo, regulacija i zabrane su svuda oko nas. Stoga u promišljanju o prijedlogu iskorjenjivanja nikotina na Novom Zelandu ili o njihovoj zero-covid strategiji ne pomažu apstraktni ideološki postulati „za“ ili „protiv“ države. Priča je dublja i treba uključiti pregled humanističkih poriva, zaštite zajednice od tragedije javnih resursa, kao i uzgredne efekte – nenamjeravane učinke intervencije koji poništavaju ukupan društveni efekt intervencije. Na primjer, kod zabrane teških droga treba uzeti u obzir da takva mjera pogoduje jačanju kriminalnih organizacija (to nije argument za legalizaciju teških droga, ali je upozorenje da i taj nenamjeravani učinak treba uzeti u obzir).
Nesputana etatistička mašta
Ljudi općenito lakše prihvaćaju ograničenja ili upute koje razumiju i za koje misle da ih je moguće dosljedno provoditi. U konkretnom slučaju zabrane pušenja na Novom Zelandu, ako je cilj podići kvalitetu života ljudi i smanjiti pritisak na javno-zdravstveni sustav postavlja se pitanje ne bi li trebalo na jednak način tretirati i druga dokazano nezdrava ponašanja. Na primjer, zašto ne zabraniti i rafinirani šećer i alkohol? Prema najnovijim informacijama, u EU se već razmišlja o propisivanju razvodnjavanja vina kako bi se smanjio udjel alkohola.
Zamislimo koliko bi se samo ušteda u zdravstvenom sustavu (i koristi za pojedince) postiglo da svi ljudi održavaju indeks tjelesne mase (BMI) unutar nekog propisanog raspona (uočite: propisanog, a ne samo preporučenog). Koliko bismo manje trošili na zdravstvo da ljudi redovito idu na sistematske preglede (ako je država propisala tu obvezu za automobile jednom godišnje, zašto ju ne propiše za ljude?), ili da se propiše da ljudi redovito vježbaju minimalno 45 minuta na dan (u prosjeku)? Zašto, na koncu, država ne bi uvela varijabilni zdravstveni doprinos koji bi zavisio o indeksu tjelesne mase? Lijepo dvaput godišnje svi kod liječnika obiteljske medicine na mjerenje, radi ažuriranja podatka u bazi HZZO-a.
Nesputanu etatističku maštu moramo negdje zaustaviti. Inače bismo mogli donijeti zakon o obveznom vježbanju dva puta na tjedan (HZZO bi mogao ljude pratiti iz dronova vježbaju li dovoljno i ispravno), ili zakon koji bi propisao što i kada jesti. Znanost, navodno, zna. Znanost ili „znanost“ stoji iza svakog projekta povećanja blagostanja. Scijentizam je neodvojiv od društva blagostanja (kao što smo vidjeli netom u pandemiji).
Simbioza znanosti i državne prisile naročito je eskalirala nakon što su moderne IT tehnologije isključile prigovor da se nešto „ne može kontrolirati“, te nakon što se znanost toliko specijalizirala da gotovo nitko izvan specijalističkih područja ne može prosuđivati o kvaliteti same znanosti. Danas se gotovo sav društveni život može kontrolirati, ali je o znanosti teško prosuđivati pa se ona vrlo lako pretvara u kontrolni instrument.. Samo treba donijeti propise koji omogućavaju intervenciju i odlučiti da se „projekt“ provede. Stoga u vrlom novom svijetu moramo odgovoriti na pitanje gdje su granice intervencije koju smatramo opravdanom. Moramo odrediti granice nesputanoj etatističkoj mašti.
Upotreba ekonomskih poticaja
Ekonomski način razmišljanja donekle ublažava dileme vezane uz zabrane. Oporezivanje i utjecaj na cijene omogućavaju društvenu regulaciju pojava bez zabrana. To je osobito prikladno ako drastične zabrane proizvode negativne uzgredne učinke (ekonomisti to zovu negativne eksternalije). Na primjer, već su propisane (i nedavno ponovo povećane) visoke akcize (trošarine) na duhan i alkohol. Zato su cigarete tako skupe. Trošarine se plaćaju u proračun, a iz proračuna se dopunjuju sredstva HZZO-a koja se doznačuju zdravstvenim ustanovama. Što ste veći ovisnik o cigareti, manje ste osjetljivi na njezinu cijenu i u tom slučaju plaćate više državi. Time posredno plaćate za povećan rizik liječenja kardio-vaskularnih bolesti kojemu ste kao okorjeli pušač izloženi. To ima smisla ako postoji javno zdravstvo zasnovano na principu solidarnosti. Indirektno plaćate veći doprinos putem akciza koje platite dok kupujete cigarete. Tko ne puši ne plaća, jer je manja vjerojatnost da će trošiti resurse javnog zdravstva. Tako smo malo korigirali problem tragedije javnih resursa. I uistinu, istraživanja pokazuju da je potražnja za cigaretama, unatoč ovisnosti o nikotinu, osjetljiva na cijenu. Danas mnogo manje ljudi puši nego pred trideset godina, a oni koji puše plaćaju za to mnogo višu stvarnu cijenu. Mnogim ljudima koji neće prihvaćati stavljanje pušenja nikotina s onu stranu zakona prihvatljivo je drakonsko oporezivanje pušenja.
Opisana metoda regulacije funkcionira sve dok ne pušite švercane cigarete. Isto je sa zabranama i njihovim nenamjeravanim uzgrednim učincima. Na primjer, prohibicija alkohola u SAD-u stvorila je Al Caponea i teške mafijaške obračune i bezvlašće, što je samo jedan od primjera djelovanja zakona nenamjeravanih posljedica. Većina intervencija tako proizvede neku nenamjeravanu posljedicu ako se ne gleda dovoljno unaprijed. Međutim, većina zagovornika ne razumije da nakon zabrana najčešće slijede nenamjeravane posljedice. Intervencije bez nenamjeravanih posljedica su rijetke. Na primjer, obveza vezanja sigurnosnog pojasa u automobilu. Tržište je vrlo brzo upilo dodatni trošak ove regulacije. Automobili nisu postali manje dostupni zbog obveze ugradnje pojasa. Malo se izgubilo na komociji putnika, no ti su troškovi zanemarivi u usporedbi sa spašenim životima (rizik posljedica nesreća je prema nekim istraživanjima prepolovljen). Međutim, kod većine intervencija nenamjeravane posljedice postoje, otkrivaju se kroz dugi niz godina, a i one rijetke intervencije kod kojih nema takvih posljedica, pokažu svoj benigni cost/benefit omjer tek u dugome roku. Primjerice, o obveznim sigurnosnim pojasevima godinama su vođene žučne debate. Trebale su godine da se dođe do pouzdanih rezultata koje danas više nitko ne propituje.
Zbog vremena koje je potrebno da se dođe do pouzdanih rezultata i najbolje prakse, svaki se društveni problem ne može promatrati kao inženjersko pitanje. Čak i kada se u ime apstraktne „struke“ stvari predstavljaju kao gotove, riješene. U stvarnosti, iza „struke“ često stoje interesi i ambicije koji su dominantni u razdobljima kada statistika, teorije i matematika zakazuju jer o mnogim stvarima premalo znamo. U takvim slučajevima probleme rješavamo uz pomoć vrednota, moralnih osjećaja i intuicije, a tada odluke postaju teške. Jer, s jedne strane debate uvijek se nalazi nesputana etatistička mašta koja ne vidi alternative i ne kalkulira s nenamjeravanim posljedicama već propisuje na temelju vjere u beskonačnu moć prisile. S druge strane je slobodarski otpor. Ljudi se tako u pravilu oštro podijele, bez ikakve mogućnosti vođenja međusobnog produktivnog dijaloga. Baš kao što se dogodilo u pandemiji.
Pandemija
Pandemija je pokazala kako kombinacija dobrih namjera, straha, nesputane etatističke mašte i tragedije iscrpljivanja javnih resursa može pretvoriti državu blagostanja u diktaturu blagostanja. S povećanjem brzine i lakoće uvođenja intervencija, u diktaturama blagostanja treba očekivati sve više zabrana koje se uvode bez provjera i razmatranja negativnih eksternalija i nenamjeravanih posljedica. Na primjer, već je dokazan dramatičan porast smrti od predoziranja u SAD-u 2020. (daleko iznad dugoročnog trenda). To se objašnjava reakcijom društva na pandemiju – riječ je o negativnoj eksternaliji lockdowna. Zagovornici lockdowna otklanjaju ovaj prigovor ističući da je puno više ljudi umrlo od COVID-19 nego od predoziranja opijatima, no protivnici lockdowna ističu da odgovor počiva na usporedbi neusporedivog (jer lockdown nije toliko umanjio broj umrlih od COVID-19 da bi se moglo uvjerljivo tvrditi da veći broj ljudi neće stradati od posljedica lockdowna), a tome dodaju i navod da će s vremenom sve više ovakvih dokaza izlaziti na vidjelo (tek počinje sumiranje uzgrednih učinaka radikalnih zatvaranja).
Zasad ne postoji opće prihvaćeni znanstveni rezultat koji bi pokazao na koju stranu preteže vaga. Stoga i dalje živimo u društvenom ambijentu u kojemu se ne sučeljavaju argumenti, nego uvjerenja. U borbi za prevlast u nekim su zemljama prevladali protivnici lockdowna (npr. Švedska, Hrvatska), a u nekima zagovornici (npr. Slovačka, Njemačka). U svakom slučaju, ako zagovornici straha i radikalnih intervencija preuzmu prevlast, možemo očekivati sve više zabrana i upliva države u privatne živote, sve do razine što smijemo jesti i piti, te kako i kuda putovati. Jer, logički je (i moralno) veoma teško oduprijeti se zabranama ako se one uvode iz vidljivih humanističkih poriva, dok eventualno dehumanizirajuće nenamjeravane posljedice ostaju skrivnene većini, pa i većini onih koji zagovaraju intervencije.
Na primjer, u cilju zaštite zdravstvenog sustava od iscrpljivanja resursa možda ćemo u nekoj budućoj diktaturi blagostanja morati plaćati zdravstvenu participaciju ovisno o analizi naše DNA koja će biti upisana u državni zdravstveni karton, a tamo će se nalaziti i zapis o našim životnim navikama koje će aplikacija instalirana na mobilnom telefonu (registriranom pri državnoj službi) slati na središnji server HZZO-a. Ako odbijemo instalirati takvu aplikaciju, izgubit ćemo pravo na univerzalno zdravstveno osiguranje, ili ćemo morati plaćati masne participacije ako bi isključenje iz univerzalnog zdravstvenog osiguranja bilo proglašeno protivnim ustavu. Tehnološki napredak je toliko brz da je pitanje trenutka kada će se društvo morati suočiti s ovim ili sličnim pitanjima zaštite javnog interesa s jedne i privatnosti s druge strane. Naši ideološki i etički stavovi sigurno će se naći na kušnji.
Postojanje ovog problema ne može se tumačiti kao argument protiv države blagostanja. Zaključak „ukinimo ju, pa će i problem nestati“ duboko je pogrešan. On vodi u civilizacijsku regresiju. Jednostavno, civilizacija, tehnologija,, norme i institucije koje uređuju kako živimo jedni uz druge razvijeni su do razine na kojoj se spomenuta pitanja otvaraju. Na to se ne može odgovoriti odgovorom „vratimo se u trinaesto stoljeće“. Pravo pitanje stoga glasi: kako sačuvati održivu državu blagostanja i pametnim upravljanjem njezinim servisima (i njihovom demokratskom kontrolom) spriječiti transformaciju države u diktaturu blagostanja.
Pitanje nije novo. Pandemija, odnosno ideje i prakse radikalnog lockdowna, samo su izbacili ovo latentno pitanje na površinu. Usporedimo li današnju mrežu regulacija i zabrana sa srodnim mrežama regulacija i zabrana koje su postojale pred 100 ili 200 godina, po svemu što znamo, danas živimo u nevjerojatno kompleksnijem sustavu. Ipak, dobar dio tih regulacija, obveza i zabrana čini civilizaciju u pozitivnom smislu te riječi. Čine nas blažima, humanijima i afirmiraju onu pozitivnu, ljudsku stranu. Zbog toga je veliki dio zagovornika lockdowna bio vođen humanističkim motivima, a ne neutaživom željom za vlašću nad ljudima i brutalnom prisilom (premda je vjerojatno bilo i takvih motiva). Kao što je i veliki dio protivnika lockdowna bio vođen istim motivima. Samo se nisu mogli razumjeti.
No, ne može se cijela priča o tome što nam se zapravo dogodilo svesti na više-manje slučajan ishod borbe protivnika i zagovornika lockdowna za prevlast u društvu. Cijela se priča odvijala u društvenom kontekstu u kojem su vlasti sveprisutne u životima ljudi, a dio regulacija, obveza i zabrana koje su danas na snazi jest pretjeran. I mnogo prije pandemije, zabrane i regulacije su se multiplicirale velikom brzinom, a regulacija je u mnogim područjima života poprimila razmjere koje jedan ljudski um više ne može savladati. Poduzeća danas moraju zapošljavati na trajnoj osnovi ili kao savjetnike specijaliste za razna regulirana područja i još uvijek nitko ne može biti 100% siguran da sve radi u skladu sa zakonom, jer negdje uvijek postoji neki propis koji je zaboravljen, a na snazi je. Istovremeno, pukim promatranjem političke arene može se otkriti da je repertoar ideja zagovornika intervencija i zabrana praktički neograničen. Na kraju, pod plaštom humanizma i drugih nominalno plemenitih cilijeva kriju se i simpatije prema totalitarnim, brutalnim prisilama, scijentističkim diktatima i sličnim totalitarnim egzibicijama, pa ne treba sumnjati u to da mnoštvo represivnih ideja i u ovom trenutku čeka na svojih pet minuta pred vratima.
Zbog toga je pandemija pokazala koliko je ključno sačuvati ideju individualne slobode. Govorim o ideji, ne o njezinoj apsolutnoj primjeni. Ideja individualne slobode mora živjeti i kada nas unutarnji moralni kalkulus, humanistički impulsi i objektivne okolnosti (epidemije, ratovi, prirodne katastrofe) tjeraju na to da tu ideju (privremeno) ostavimo po strani. Iako je ideja slobode sama po sebi eterična, te se ne može definirati kao apsolutna vrijednost izvan društvenog konteksta, u njoj ipak postoji mistični priziv koji zagovornike slobode prisiljava da uvijek spavaju s jednim okom otvorenim. Ili s oba oka otvorena, kada okolnosti nameću nužnost redukcije sloboda.
Povijesna novost: diktatura blagostanja?
Pandemija je stoga i podsjednik da društvo u stresnim situacijama može izgubiti kompas i neke ključne unutarnje kontrolne mehanizme. Zbog toga ćemo na kraju objasniti zašto bi koncept diktature blagostanja mogao biti koristan kao tumačenje izgubljene unutarnje ravnoteže i kontrole u uvjetima panike koja je pokrenuta brigom za zdravlje ljudi.
Očita pojava tendencija ka diktaturi u vrijeme pandemije u tako različitim zemljama kao što su Novi Zeland, Australija, Kina, Slovačka i Njemačka ukazuje na to da tradicionalni kategorijalni aparat nije dovoljan za objašnjenje događaja kroz koje smo prošli. Komunizam i socijalizam vs. fašizam i nacizam ili demokracije vs. ne-demokracije odnosno autoritarna društva, pojmovi su koji opisuju neke druge društvene situacije i okolnosti. Uglavnom je riječ o kategorijalnom aparatu koji je učvršćen u toku 20. stoljeća. Nasuprot tome, zabrinutost zbog širenja objektivno opasnih virusa i drugih opasnosti po ljudsko zdravlje stvara posve drugu vrstu situacija, reakcija i društvenih odnosa čije karakteristike tek treba istražiti i opisati.
Diktatura blagostanja je neprecizan, ali dovoljno dobar pojam koji sugerira pojavu do sada nepoznatog oblika diktature. Taj oblik je nov prema kriteriju ishodišta (uzroka – poticaja), prema kriteriju geneze (moralnoj, ideološkoj i stručnoj racionalizaciji) i prema obliku intervencije (radikalni lockdown – zero covid).
Diktaturu blagostanja treba strogo razlikovati od država blagostanja koje su obećavali (i djelomično ostvarivali) i svi totalitarizmi 20. stoljeća – socijalizam/komunizam i fašizam/nacizam. Oni su to činili parcijalno, isključujući iz pristupa javnim uslugama ljude koji nisu prihvaćali legitimitet i dominantnu ideološku matricu totalitarnih režima. Te druge ljude u starim totalitarizmima se šikaniralo ili jednostavno – eliminiralo. Nasuprot tome, u diktaturi blagostanja koja izrasta iz države blagostanja (zasad) nema totalitarizma u smislu dokidanja političke demokracije i fizičkog uništavanja ljudi, a nema ni ideologije u dvadesetstoljetnome smislu sustava ideja koji bi počivao na priči o klasi (komunizam/socijalizam/fašizam) ili rasi (nacizam). Naravno, elemenata totalitarizma u smislu dokidanja ljudskih prava danas ima, kao što ima i segregacije (npr. između „normalnih“ i „bioterorista“ za koje se sumnja da prenose virus). I upravo zbog toga, kao što je ranije rečeno, možemo (tendencijski) govoriti o novom obliku diktature koji se, ipak, prema svome ishodištu (poticaju), genezi (moralnoj i stručnoj racionalizaciji) i obliku nametanja državne prisile razlikuje od svega što je dosad viđeno.
Nisam preveliki optimist u pogledu sposobnosti ljudi da o ovoj temi razmišljaju i raspravljaju racionalno. Sada imamo dovoljno dokaza da je SARS-Cov-2 sezonski virus čija sezonalna narav djeluje mnogo jače od restrikcija, da općenito radikalni lockdowni koji su bili mogući u europskim demokracijama imaju prilično ograničene domete, da je mortalitet COVID-19 mnogo manji nego što se očekivalo u početku pandemije, da postoji vrlo širok spektar mjera koje su djelotvorne (ali koje ne uključuju Rudanov usklik „Sada svi u kuće! Odmah!“), te da su informiranost i povjerenje ljudi u mjere (i institucije) bitni za kontrolu širenja virusa. Unatoč svim tim činjenicama, ljudi su uložili reputacije (pa i čitave medijske kuće) u igri na kartu lockdowna (kao da se moglo igrati samo na crveno ili crno), iako struktura igre nije bila binarna. Najbolja rješenja nalazila su se negdje između crvenog i crnog (recimo da je crveno bio „prirodni imunitet“, a crno „savršeni lockdown“), no kako to uvijek biva u vremenima dubokih društvenih podjela, bilo je premalo onih koji su pokušali tražiti optimalnu stazu između dviju krajnosti. I to je ono što najviše brine i što otvara vrata novim, neslućenim formama diktature.