Otvoreno je pitanje hoće li 2022. ostati zapamćena po kripto-imploziji (ako ste propustili, obavezno pročitajte jučerašnji Gatarin tekst), kao što je 2008. zapamćena po Lehmanu, 2000. po dot.comu i da ne idem dalje u povijest do ekstremnih napuhavanja i ispuhavanja cijena nizozemskih tulipana 1634.-1637.. Kindlebergerova davno napisana Manias, panics and crashes ponajbolji je historijski pregled takvih priča. I dok takve stvari kod moralista (i nasanjkanih gubitnika) izazivaju zgražanje i zazor prema kapitalizmu (uz zazivanje one poznate da bi neka čvrsta ruka tome trebala stati na kraj), hladnije glave su svjesne poveznica između kolebanja linija na ekranima i ljudske povijesti i karaktera. Čak se i Oliver Stone, nakon što je 1987. snimio „Wall Street“ s Michaelom Douglasom u ulozi legendarnog Gekka, u podcijenjenom nastavku iz 2010. („Money Never Sleeps“) prepustio filozofiranju o fundamentalnoj neizbježnosti eksplozija i implozija koje su (možda) ugrađene u temelje ljudske vrste jer proizlaze iz bila ove planete – još tamo od kambrijskoga praska ima tome nekih pola milijarde godina.
Mistiku na stranu; s obzirom na razmjernu izoliranost kripto-pješčanika od mainstream financija, zasad nije moguće povezati pad bitcoina sa iznad 60,000 na ispod 20,000 USD s ranije spomenutim sistemskim krizama nakon kojih se „urušavao cijeli svijet“, a milijuni ostajali bez posla. Velika je otpornost tržišta rada u SAD-u i EU (najniža stopa nezaposlenosti u povijesti) na događaje koji se u deficitu znanja i višku mašte nazivaju „krizom kakvu svijet nije vidio“. Da je suditi po piscima naslova u medijima i agitatorima na društvenim mrežama, svaki dan je takav – pretposljednji. No, očita razlika između percepcije, interpretacije i stvarnosti koja se kristalizira protekom vremena živom ostavlja nadu da će kripto-implozija ostati tek jeka iz nekog drugog paralelnog svemira. Doduše, ni u ovome ne cvjetaju ruže, ali budimo realni – padovi cijena dionica i obveznica kakve smo vidjeli ove godine nisu ništa posebno u „kambrijskoj“ perspektivi vremena na tržištu kapitala.
Vrijeme (američkog) tržišta kapitala u mjesečnom tempu vidimo na slici koja prikazuje paralelno kretanje realne (deflacionirane) vrijednosti ineksa S&P 500 u varijanti ukupnoga povrata (uključuje i dividende koje „običan“ S&P 500 ne uključuje) između maksimuma prije velikih kriza (vrhunci bikovskih tržišta) kroz medvjeđa tržišta koja su uslijedila. Na osi x je vrijeme od 7 godina (84 mjeseca) nakon prethodnog vrhunca, a linije opisuju četiri medvjeđa tržišta u proteklih pola stoljeća. Ovogodišnji pad na Wall Streetu prikazan je debelom crvenom linijom kako bi se bolje vidjela točka (kraj crvene linije u listopadu) u kojoj smo se nalazili 11 mjeseci nakon prošlog vrhunca (u legendi grafikona vidi se mjesec vrha prošlog bikovskog tržišta prema S&P 500 TR). Slika potvrđuje da svaka kriza priča svoju priču. No, svaka je velika kriza na Wall Streetu unazad pola stoljeća u početku bila ista. Kao da prvih 10-11 mjeseci medvjeđega tržišta, ma kada to bilo, karakterizira isti, skriveni i pomalo mistični kambrijski ritam.
Izvor: Robert Shiller online data
A onda počinje zaplet; došli smo do točke kada sličnosti kriza u dugom roku prestaju. Da smo sada na godinu dana od vrhunca iz listopada 2007., Lehman bi se dogodio pred mjesec dana. Tadašnji ministar financija Paulson klečao bi pred Nancy Pelosi u Kongresu moleći ju da progura zakon o sanaciji (o tome je svjedočio u svojoj knjizi). I tko god je nakon Lehmana uložio, čak i nekoliko mjeseci prije dna koje je uslijedilo pola godine kasnije (u ožujku 2009.), dugoročno je jako dobro prošao. Da smo sada godinu dana nakon vrhunca dot.com-a (koji je bio u kolovozu 2000.), dočekao bi nas još jedan veliki pad za nekoliko mjeseci; bili bismo još daleko od kraja krize koja je napipala dno tek 25-30 mjeseci nakon prethodnog vrhunca. Da smo sada na godinu dana od siječnja 1973., čekala bi nas slična priča kao s dvije spomenute krize; za napipavanje dna trebale su gotovo dvije godine, a i nakon toga ne bi bilo baš bajno (ako se linije produže jako dugo u budućnost, značajni dobici su bili zajamčeni). Ludo je zanimljlivo da 80-ih i 90-ih nije bilo usporedivih epizoda, no to je neka druga priča.
Ovakve historijske slikarije su zgodne; one su nešto poput posjete muzeju Ufizzi gdje ljudi uzdišu pred platnima starih renesansnih majstora iako niti jedno ne bi objesili na zid svoje dnevne sobe (osobito ako bi koštalo 100 eura). Tržište kapitala je forward-looking mašina koja ne mari za prošlost, pa investicijski savjetnici na svaki dokument upisuju ono da „prinosi u prošlosti nisu jamstvo prinosa u budućnosti“. Isto vrijedi i za makro-povijesne slike, pa je sve što (možda) vrijedi istaknuti iskustvo sudionika koji su dugoročno uspjeli pobijediti u ovoj igri.
Ponekad prepričavam J. P. Morganovu koju sam pokupio iz neke knjige, ne sjećam se više koje, a koja ide otprilike ovako: „Nikada nisam ništa uspio kupiti na dnu i prodati na vrhu. Jedva da sam ikada uspio nešto kupiti i unutar 20% od dna ili prodati 20% od vrha, ali računajte: 100-20-20; ostaje onih 60% u sredini koje sam znao procijeniti i na tome zaraditi, jer sam uvijek bio prisutan.“
Biti prisutan … Sada zoom-in „back to reality“: što u kontekstu ovih povijesnih mudrovanja znače događaji na tržištima u srijedu i četvrtak 9. i 10.11.?
Sredinom tjedna depresija. Sve se crveni, a na kriptotržištima krv do koljena u srijedu, kao što je Gatara jučer lijepo opisao. Doduše, euro je naglo narastao iznad pariteta još u prvom dijelu tjedna, što su iskusniji trejderi tumačili kao signal preokreta. A onda, u četvrtak, ludilo. Baš kao što je FX market „najavio“ ili mu je slučajno upalilo: američka inflacija je pala ispod 8% (7,7% u odnosu na isti mjesec prošle godine).
Trgovci dionicama željno očekuju svaki signal smirivanja inflacijske priče u nadi da će FED usporiti podizanje kamatnih stopa) Svaki takav signalčić izaziva vatromet (There is no rally such as bear market rally). Vidjeli smo to i ljetos, pa u drugoj polovici listopada. Ali samo u četvrtak, neposredno nakon objave američkog indeksa cijena, S&P 500 je skočio gotovo 4% nakon otvaranja, zadržao se visoko kroz dan i potkraj trgovanja dodao još malo gasa dosegnuvši još od 2020. neviđenu dnevnu stopu rasta od oko 5,5%. Sve na pogon Big Tech-a (NASDAQ u plusu više od 7% – u jednom danu).
U isto vrijeme, prinos na 10-godišnju američku obveznicu pao je s 4,11% na 3,83%, što je približno jednako kamatnoj stopi tržišta novca. Ako 10 godina vrijedi kao sutra, to je teška financijska anomalija. One inverzije krivulje prinosa o kojima smo toliko pisali na Labu (npr. kad 10 godina minus 2 godine ode u minus) više nitko i ne spominje jer je inverzija postala još lakše uočljiva. Dok ovo pišem, 10-godišnji prinos je punih pola postotnoga boda ispod 2-godišnjeg. A to što to mnogi tumače kao siguran signal recesije, koga briga; za tu riječ (recesija) jučer nitko nije želio čuti. Notica o tome da su zahtjevi za naknade za nezaposlene u SAD-u rasli opasno iznad očekivanja ostala je duboko zakopana na stranicama. Jučer je bio dan kada se žmirilo, točnije, gledalo samo na jedno oko. A oni koji su otvorili oba vidjeli su potvrdu svoje trenutne teorije: ako se tržište rada “pokvari”, još je manja vjerojatnost da će FED nastaviti agresivno podizati stope! Hurrah!
No priča je daleko od sigurnog završetka. Prvo, proces usporavanja u „realnom“ sektoru tek se treba odviti (a cijene dionica imaju neke veze i sa zaradama kompanija); drugo, pitanje je koliko Powell i društvo u FED-u i ovu inflaciju vide kao super stvar. Najnovija mjesečna stopa rasta cijena za listopad koja je toliko osokolila tržište iznosi nemalih 0,4%, a to je 4,9% na godinu – dovoljno visoko da FED nastavi žestoko lupati po kamatnim stopama.
Dakle, iz kambrijske perspektive ovo je šum, anomalija, informacijski kaos. Ali, kao što je istaknuo J. P. Mogan, tko može biti toliko naivan (i arogantan) i pomisliti da ovo ipak nije signal da se tržište dionica u SAD-u odbija od dna?
Portfelji (i investicijski fondovi) služe zaobilaženju takvih pitanja o tajmingu koja su po definiciji bez odgovora. Ni J.P.M. nije se trudio pronaći preokrete. Što onda raditi? Problematiku alokacije ulaganja u uvjetima odustanka od potrage za vrhom i dnom prepričao sam nedavno u prvom i drugom tekstu o Grahamovom Inteligentnom investitoru. Važne stvari su po prvi put napisane u toj staroj knjizi: o nužnosti dugoročnog investicijskog horizonta (zato je dobro da mladi ulažu u mirovinske fondove kategorije A, i dosad su na njima zaradili puno više od nas starijih u B koji više ne smijemo u A, a da one još starije koji su stradali na obveznicama u C i ne spominjemo – strašno loša regulativa); i o uprosječivanju – stalnom ulaganju pomalo + korigiranje alokacije u kontra stranu od rasta ili pada cijena.
Danas se uz pomoć fintech aplikacija sva ta „filozofija“ ulaganja ne mora učiti iz knjiga ili čitati na Labu. Kroz nju se intuitivno prolazi u „dijalogu“ s pametnim app-om. Takav je slučaj s aplikacijom Genius stalnog oglašivača na Ekonomskom labu – InterCapitala (ICAM). Ovdje su objašnjeni glavni principi funkcioniranja aplikacije koja je u međuvremenu poboljšana, a nedavno su za postojeće ulagače spustili naknade za upravljanje fondovima. (Jer, aplikacija jest besplatna, ali naravno da nema besplatnog ručka – kada uložite uz pomoć njihove aplikacije obračunavaju se naknade u ICAM-ovim investicijskim fondovima u koje ulažu sredstva preko Geniusa).
U tom novom svijetu lakoće, brzine i dostupnosti (znanja, dokumenata, transakcija – sve na dlanu), ranije spomenute kripto“valute“ preuzele su financijski dio duša (ako tako nešto postoji) novih generacija. Odvratile su ih od „igre“ dionicama preusmjerivši golemu energiju i novac na blockchain. Sada, dok val kripto zaraze bolno prolazi, a stvari se počinju svoditi u koliko-toliko realne okvire, klasični oblici ulaganja – dionice, obveznice, investicijski fondovi, uređena tržišta kapitala – dakle sve ono što ima neku unutarnju vrijednost i regulatorni okvir, možda zapnu za oko novoj generaciji. Ona je, čini se, napustila tradicionalne burze iz istih razloga iz kojih je napustila Facebook: to je „nešto dosadno za starce“ (uz obavezan dodatak one riječi frustrirane). No, starci možda nisu rekli posljednju riječ; možda imaju nešto za ponuditi – ljudski uređena prava koja nude i poneki cash flow. Nešto što funkcionira generacijama i pogoni ovaj svijet u kojem povremeno nastaju anomalije. Bez obzira je li riječ o kriptu, ili inverznim krivuljama prinosa na obvezničkim tržištima. I ovaj svijet je (možda) anomalija u svemirskim razmjerima.