Najupečatljiviji događaj protekloga tjedna bio je odlazak Branka Lustiga, najvećeg hrvatskog i jednog od najvećih holivudskih producenata. Koliko je Lustig bio važan za Hrvatsku?
Darko Polšek je u našoj knjizi „Prešućeni trijumf liberalizma: o praktičnoj važnosti slobode 1989.-2019.“ zapisao da Hrvatska, „premda službeno priznata kao dio „civiliziranoga svijeta“, još nije postigla nešto što bismo mogli zvati „samoaktualizacijom“. Točno, gladi nema, što se ljubavi, sigurnosti i druženja tiče smijemo si dati prolaznu ocjenu. Ali, one velike stvari koje su potrebne za „samoaktualizaciju“ (pojedinaca i naroda), osim rata, kažem, za neki osobiti ponos što smo neki problem elegantno riješili, što smo postali slavni u brodogradnji, svemirskoj (ili nekoj efemernijoj) tehnologiji, što smo iznjedrili nekoliko nobelovaca, svjetski priznatih književnika, umjetnika, režisera… e, na to ćemo još morati pričekati.“ Pitam se sada, s malim odmakom nakon izlaska knjige, nismo li na Lustiga nepravedno zaboravili? Nije li on, s dva Oskara, jednim od njih za Schindlerovu listu, bio jedan od tih „iznjedrenih“ na koje bismo trebali biti posebno ponosni?
U svoj sili isječaka i intervjua koji su proteklih dana, sasvim zasluženo, popratili odlazak velikog producenta, u pamćenje mi se najviše urezao onaj kada već vremešan Lustig u povorci posjećuje Auschwitz u kojem je „logorovao“ kao 12-godišnjak, i govori kako ga boli što među svom tom mladosti iz cijeloga svijeta koja se dolazi pokloniti neopisivoj Žrtvi, nema mladih iz Hrvatske i hrvatske zastave. Ali, Lustig je tu, i pobrinut će se da se i hrvatska zastava vidi među onima koji se klanjaju Žrtvi …
Lustig je bio mnogo više od slavnog producenta – gastarbajtera u Holywoodu. Koliko me pamćenje služi, još je na vrhuncu svjetske slave (Schindlerova lista izlazi 1993., usred našega rata) uspostavio kontakte s novom hrvatskom vlašću i Franjom Tuđmanom, očito svjestan koliko su beogradska propaganda i obavještajne službe duboko umočile prste u sve one priče o ustašiji; od konstrukcija o povratku ustaša na vlast u Hrvatskoj do eksplozije na Židovskome groblju. Njegovo otvoreno pristajanje uz neovisnost Hrvatske koja se u očima Zapada rodila s hipotekom NDH, vjerojatno je makar i posredno olakšalo i razvoj međunarodnih političkih odnosa nove države, posebno onih s Izraelom.
Premda će mnogi kasniji postupci „naših“ dovesti pod znak pitanja Lustigov stav prema Hrvatskoj – bilo je tu rušenja spomenika i otvorenog manifestiranja ili prešutnog toleriranja ustašije, sve do nedavne Kolakušićeve „alokacije“ pitanja imenovanja ulica imenom Ante Pavelića na razinu načelnika općina – unatoč tome, Lustig nikada nije odustao od Hrvatske i u nju se vratio potkraj života. Ta njegova odluka i nama, mnogo manje bitnima od njega, ostavlja neki dug; dug koji nas obavezuje da ne odustajemo. Da ne odustajemo od svjedočenja o tome kakva bi Hrvatska morala ili trebala biti, kao onda kada je Lustig, već vremešan, brinuo o tome da se u povorci u Auschwitzu vijori i hrvatska zastava.
Dodali bismo: bilo je posebno važno da se i hrvatska zastava zavijori u povorci u Auschwitzu, jer i mi smo imali svoj Auschwitz, tu, gotovo odmah pored Zagreba, 88 kilometara do skretanja za Novsku autocestom pa malo udesno … začas ćete stići do jedne ravnice na lokalnoj cesti (da, uz prugu, jer logori – ne slučajno – uvijek su locirani uz pruge), prema Jasenovcu, gdje se u sredini širokoga polja sablasno i nestvarno uzdiže Bogdanovićev Kameni cvijet sa zloslutnim vagonima malo dalje u pozadini.
Na našu nesreću, Kameni cvijet danas je simbol podijeljenih kolona, kao što su se ne tako davno podijelile kolone u Vukovaru koji ovih dana vida svoje rane. Podijeljene su kolone tako postale nesretnim simbolom hrvatske suvremenosti. No, suvremenost kod nas funkcionira samo kao kronološki pojam, dok bi u vrijednosnome smislu primjerenije bilo govoriti o nečemu suprotnom, o nazadnosti, o zapinjanju u povijesti – u smislu nesposobnosti za emotivno i političko bistrenje odnosa prema njoj koja je, u osnovi, jasna kao dan. Jer, i naš je Vukovar pao žrtvom fašista, samo što su ti fašisti bili neki tuđi, srpski, dok su ovi bliže Zagrebu i u Zagrebu bili davniji, ali „naši“. A fašizam je fašizam, bio naš ili njihov, bio davniji ili novijega datuma (vrijeme ne liječi sve), što se najbolje vidi u stravičnom otisku koji ostavlja na tijelima ljudi. Nakon što krene polako, fašizam na kraju ranjava i ubija sustavno, procesno, masovno, industrijalizirajući sam koncept ubojstva, a što nitko prije i poslije jednog od najvećih filmskih ostvarenja na platnima i malim ekranima nije pokazao onako vjerno i potresno kao Spielberg i Lustig u Schindlerovoj listi.
Mnogi ljudi nemaju snagu pogledati taj film drugi ili treći put, kao što mnogi nemaju snage po tko zna koji put gledati slike iz do temelja razorenog Vukovara u studenom 1991. To su one svima nam znane slike koje smo na ekranima gledali još kad su nastajale, gotovo u „direktnome prijenosu“, slike koje podsjećaju na poznatu istinu da umjetnost, kolikogod išla daleko i s kolikim god budžetima raspolagala, ne može napraviti ono što stvarnost može u samo jednome danu. I umjesto da na toj spoznaji izgradimo jedinstvo poklona Žrtvi, bez obzira na mjesto i vrijeme, mi smo se podijelili i međusobno izgubili, učinivši to općenito, temeljito i jedni drugima, produljujući strašnu dramu iz prošloga stoljeća koja je postala suputnik ovoga naroda kroz povijest. Zbog toga danas više nema nikoga tko bi mogao dijagnosticirati zašto je tako moralo biti, i tko je i kada tu duboku podjelu započeo. Kao da je oduvijek tu, poput u djetinjstvu zadobivenog ožiljka koji nikada ne može nestati.
Mjesta masovnih zločina podsjetnik su na glavnu karakteristiku fašizma (ili nacizma ako vam je razlika bitna), koji prije ili kasnije sklizne u stravičnu „industrijalizaciju“ ljudskog uništenja, čineći to različitim, strašne li riječi, tehnikama – od ulaganja posebno velikih količina ljudskoga rada krvnika – egekutora, i/ili ulaganjem kapitala u strojeve za ubijanje. Moć Schindlerove liste leži u studioznosti i detaljnosti rekonstrukcije upravo tih, „organizacijsko-procesnih aspekata“ logora kao mjesta gdje nastaju strojevi za ubijanje.
U pozadini priče postoji i dodatni sloj koji opisuje ljudsku transformaciju Oskara Schindlera, čovjeka koji nije mogao biti uspješan poduzetnik u mirnodopskim uvjetima kada je konkurencija bila brojna i jaka, ni prije ni poslije rata, ali koji je, zahvaljujući članstvu u nacističkoj stranci i privilegiranim vezama s njemačkim vojnim zapovjednicima (koje je potkupljivao na razne načine), došao u prigodu organizirati proizvodnju posuđa za njemačku vojsku i – obogatiti se. U tome je uspio, kako je priznao svojoj ženi, „zahvaljujući ratu“, toj iz njegove perspektive jedinoj razdjelnici poslovnog uspjeha i neuspjeha.
No, Schindlerov unutarnji obrat, uspon ljudskosti, na kraju će dovesti do toga da sve što je zaradio potroši u ingenioznom projektu spašavanja tisuće Židova u fejk-tvornici koja nikada neće isporučiti niti jednu ispravnu granatu, a da bi na kraju, slomljen, žalio za svakom markom koju je u međuvremenu spiskao na skupa odijela, hranu i automobile, jer da je bio skromniji, mogao je spasiti još jednog… još barem jednog Židova… No Židovi su mu sve oprostili; tisuća je ogroman broj i Schindler je 1974. umro kao Pravednik među narodima, kao što je i Lustig otišao kao naš neokrunjeni pravednik koji je stalno podsjećao na to kako valja njegovati i tužna sjećanja i ono kolektivno u našim dušama, bez obzira koliko srama ili užasa izazivalo to kolektivno prokletstvo.
Ekonomist, profesionalno deformiran kakav jest, duboko u pozadini ove potresne priče, u zoni koja je nevidljiva prosječnome gledatelju, promatra i transformaciju institucija i proizvodnih procesa u okviru višestruko korumpirane nacističke ratne ekonomije, koja je na perverzan način zavisila o svojim Žrtvama. O njihovim radnim vještinama bez kojih strojevi upogonjeni u ratnu mašinu ne bi mogli raditi; o njihovom kapitalu bez kojeg Schindler ne bi mogao pokretati svoje pogone; o neformalnim sporazumima „na riječ“ kojima je Schindler obećavao i izvršavao isplatu povrata na kapital svojim skrivenim investitorima – Židovima. Ispričavši i taj dio ove nevjerojatne priče, Spielberg-Lustigov masterpiece, koji je danas dio kolektivne memorije čovječanstva, podsjetio nas je na univerzalnu sličnost ljudi, na usmjerenost jednih na druge, ka suradnji, koja izbija na površinu i u potpuno nevjerojatnim uvjetima. A podsjetio nas je i na to kako naše vječne kulturne, ekonomske i ine svakodnevne interakcije čine praštanje i razumijevanje nužnim i opravdanim činom da bismo u miru mogli nastavili svoje živote.
Možda je baš ta poruka Lustigova ostavština. Točnije, ona je moguće tumačenje Lustigove ostavštine, više kao inspiracija i poticaj nego kao njegov jasan testament: poticaj za povratak u jednu kolonu, u imaginarni spoj dva ranije spomenuta mjesta najvećih stradanja u hrvatskome vremenu i prostoru. Bez toga, ona malo mistična kolektivna „samoaktualizacija“, o kojoj je pisao Polšek a koju sam spomenuo na početku, možda neće biti moguća. Točnije, bez toga, mogućnost za samoaktualizaciju nećemo vidjeti ni kada nam bude stajala pred nosom. Kakav potresan primjer za onu poznatu frazu „ne vidjeti otvorenih očiju“! S time se nitko ne bi trebao pomiriti.