Kao što pokazuje slika, Hrvatska raste. Međutim, Hrvatska raste po donjem rubu intervala koji je određen razvojnim stazama zemalja Srednje i Istočne Europe (mjereno realnim BDP-om). Hrvatskoj je najbliža linija rasta Češke. Češka je najrazvijenija zemlja Nove Europe i stoga je za Češku, kao i Sloveniju, logično da raste relativno sporije od slabije razvijenih zemalja.
Hrvatska se treba uspoređivati s Mađarskom, Poljskom, Rumunjskom, državama Baltika. U toj usporedbi ne stojimo dobro. Stoga se u Hrvatskoj sve politike trebaju vrednovati u svjetlu pitanja: omogućuje li nam to što činimo, sustizanje Poljske, Mađarske, Slovačke?
Izvor: Eurostat
Dakle, ako Hrvatska raste, ali raste relativno sporo, kako ocijeniti taj rast? Određena doza proizvoljnosti u iznošenju ocjene ne može se izbjeći. Međutim, kada se uzme u obzir da: (a) niže razvijeni u prosjeku rastu brže od visokorazvijenih (što za nas u prikazanom kontekstu nije slučaj) i (b) naša polazna točka nakon duge recesije 2009.-2014. bila je niska što je upućivalo na brži post-krizni oporavak (koji se nije dogodio); nameće se ocjena – dovoljan. To je ona ocjena s kojom se može proći, ali se ne može razvijati.
Ocjena dovoljan za gospodarski rast (jer ipak nemamo pad, što moramo rezervirati za jedan – nedovoljan) dio je ocjena koje sam pripremio i predstavio na predblagdanskom domjenku HUP-a, koji je jučer održan u Zagrebu.
Ocijenjena su i postignuća drugih ciljeva i uporaba instrumenata ekonomske politike koje je ova Vlada naglašavala u raznim dokumentima od listopada 2016. godine.
Najlošiju ocjenu (nedovoljan) dobio je cilj povratka iseljenih, za što se još mogu pronaći opravdanja u složenosti problema i odgovornosti svih hrvatskih vlada, te instrument aktivacije državne imovine, za što ne postoji nikakvo opravdanje, jer taj instrument zavisi isključivo o političkoj volji i sposobnosti vlade koja se radije odlučila na čuvanje predimenzioniranog sektora državnih poduzeća, odgađajući time depolitizaciju, profesionalizaciju i privatizaciju sektora.
Trojku su zaslužile porezna reforma i konsolidacija javnih financija, uz nekoliko važnih upozorenja. Prvo, omjer javnog duga u Hrvatskoj i dalje je najveći među zemljama Nove Europe; i drugi smanjuju omjere javnog duga, što ukazuje na to da veći udjel u smanjenju omjera imaju okolnosti nego vlastiti napori. Drugo, iako vladine statične procjene govore o rasterećenju 9 milijardi kuna poreznom reformom, kretanje omjera poreza i doprinosa i BDP-a pokazuje da su tereti danas relativno veći nego pred 6-7 i više godina. Za ozbiljnije rasterećenje država bi gospodarstvu i građanima trebala ostaviti ili “vratiti” ako vam je draže oko 3% BDP-a, o čemu svjedoči i činjenica da je hrvatski omjer javnih prihoda i BDP-a od 46% (na razini opće države) i dalje najveći među zemljama Nove Europe.
Ove i druge podatke možete pronaći u prezentaciji ovdje.
Inače, predsjednica HUP-a Gordana Deranja održala je govor u kojem je jasno poručila: „Zahvaljujući velikodušnosti Vlade, pritisku štrajka u školama i prijetnjama drugim štrajkovima, ove godine javni sektor pod bor dobiva nevjerojatna povećanja plaća i materijalnih prava. Kažem nevjerojatna, jer se radi o povećanjima koja su značajno veća od stopa gospodarskog rasta. Svi mi koji živimo od tržišta i svoga rada na to ne možemo gledati nikako drugačije nego s nevjericom i negodovanjem. Pokloni koje mi dobivamo i možemo očekivati od vlade bitno su skromniji. Mi ćemo pod bor sebi i našim radnicima staviti samo ono što možemo zaraditi sami i to iz onoga što ostane dok namirimo potrebe ove ranije spomenute i vrlo brojne grupe zaposlenih u javnom sektoru. Njihova su prava zajamčena, nemoguće ih je smanjivati, mogu samo rasti, za rezultate i kvalitetu rada nitko ih ne pita, radili ne radili oni svoje dobivaju. I među njima ima sjajnih i vrijednih ljudi, ali su u neravnopravnom položaju – jer njihov dobar rad nije nagrađen boljim uvjetima. Upravo suprotno često su izloženi nekorektnim postupcima većine koja ne želi da im itko remeti njihovu idilu u kojoj se nikad ništa ne mijenja.“