Hoćete li ovaj tjedan zauzeti optimističan ili pesimističan stav prema gospodarskim i društvenim perspektivama svijeta i Hrvatske?
Je li ovo vrijeme za vjeru u to da je ovaj put drugačije; za podsjećanje da tehnološki napredak u Četvrtoj industrijskoj revoluciji hvata sve širi zamah koji će utjecati (pozitivno) na živote mnogih ljudi?
Ili se ne treba predati varljivom zovu optimizma i, umjesto toga, valja mudro i ponizno zabrinuti se ili štoviše otvoreno rasplakati nad sudbinom svijeta koji titra na rubu recesije, k tome pod prijetnjom nevidljivoga mača klimatskih promjena i otopljenoga leda s Grenlanda?
Ovo je priča o dobrim dijelom besmislenom sukobu između optimističnog i pesimističnog pogleda na svijet.
Najdulja ekonomska ekspanzija u američkoj povijesti, barem koliko je poznato
Ulazimo u mjesec u kojem će i formalno biti potvrđeno najdulje razdoblje gospodarske ekspanzije u američkoj povijesti. Na to podsjeća grafikon na kojem su recesije označene sivim područjima. Pogledajte koliko se broj zaposlenih u SAD-u povećao u proteklih pola stoljeća, više no puta dva, gotovo puta tri, ali pogledajte i kako je ravna linija uzleta nakon 2009. i kako tu nema nikakve razlike između mandata Obame i Trumpa:
I recesije su se prorijedile: od 1960. do 1985. bilo ih je 5 ili svakih 5 godina, ali nakon 1985. samo ih je tri; svakih 11 godina u prosjeku. Ova zadnja iz 2008. bila je doduše strašna, ali izgleda da ipak gledamo sistematski uzorak sve rjeđih recesija bez obzira na mali broj opažanja. Osim toga, recesije 80-ih i 90-ih trajale su kraće od četiri ranije koje su prikazane na slici.
“Kapitalizam će se raspasti”: problem javnog duga
Unatoč tome, puno ljudi čeka da kapitalizam i Amerika propadnu. Tek što nisu, kažu. «Crni labud» (kako se ta krasna metafora lako pretvorila u profan pojam!), poput onog iz 2008. kada je recesija trajala dugo i izazvala najveći pad zaposlenosti nakon Drugog svjetskog rata, podgrijava zamisao o scenariju sudnjega dana.
Amerika se protiv krize borila fiskalnom ekspanzijom i napuhala omjer javnog duga i BDP-a preko 100% (Italija je na 133%). Trumpovi fiskalni poticaji došli su u vrijeme uzleta, kada baš i nisu bili potrebni, jer je privatni sektor sam – bez državnoga poguranca – proizvodio solidan rast. Stoga treba očekivati da će prikazani omjer javnog duga i BDP-a u sljedećoj krizi ponovo skočiti, iako i u ovo dobro vrijeme pomalo raste.
Pitanje pesimista, na koje nitko ne zna odgovor, glasi: gdje je kraj rastu američkoga duga?
Optimist: s ozbirom na moć SAD-a i proširenost dolara cijelim svijetom, “kraj” je još jako daleko, ako uopće postoji. O tome svjedoči javni dug Japana koji se od početka 90-ih u postotku BDP-a – učetverostručio (!) i dosegnuo svjetski rekord od 250%.
Javni dug opće države u % BDP-a Japana 1980.-2018.
Slike poput ove navode ljude na pitanje zašto se mi mučimo s naših 74% omjera, ili Italija s njihovih 133%, i zbog toga «fiskalno štedimo» (eto, i suficit imamo), kada se očito može lagodnije trošiti i odnositi prema dugu države?
U ovome je pitanju sadržana ekonomska logika (ili ne-logika) koja navodi na stranputicu. U prilog tome: i Grčki dug od 104% prije krize 2009. mnogima je izgledao «održiv». Ne mogu se uspoređivati kruške i jabuke (SAD i Japan s jedne, Hrvatska i Grčka s druge strane): veličina, zatvorenost, institucije, visina poreznog opterećenja (odnosno nizina – Japan i SAD imaju relativno male državne sektore u usporedbi s razvijenim dijelom EU), nikakva valutna supstitucija (beskrajno povjerenje u valutu ne samo u zemlji nego i širom svijeta), i da ne nabrajamo dalje, različitim zemljama omogućuju različite razine javnog duga.
Protekcionizam: eskalira li to, ili ne?
Kada smo već zakoračili u Aziju, važan događaj protekloga tjedna koji govori u prilog optimistima svakako je bio susret Trump-Xi, koji je dao vjetar u leđa financijskim tržištima i svima koji vjeruju da trgovački rat neće eskalirati. Međutim, nije li dovoljna već sama činjenica da se dogovor o zadržavanju carina na zatečenoj razini i dopuštanju kupnje američkih inputa Huaweiu u medijima označava kao «prekid vatre»? Zar je rat?
Pesimisti će ovom zapažanju dodati gužvu oko Irana odnosno Hormuškog tjesnaca, a optimisti će odgovoriti da uvijek u svijetu ima neka takva kriza koja se iz uronjenosti u kratak rok čini kao kriza epskih proporcija; pesimisti će potom odgovoriti da je globalizacija mjerena rastom relativne važnosti međunarodne razmjene roba zaustavljena još pred 10 godina (vidjeti sliku niže), a optimisti će reći da je ovo na slici vrijednosni omjer koji ne raste jer se relativna vrijednost industrijskih dobara rapidno smanjuje zbog konkurencije i tehnološkog napretka na dobrobit potrošača. Pesimisti će na to reći da je kriza 2008. označila strukturni kraj procesa globalne liberalizacije koji je započeo još tamo 70-ih godina prošlog stoljeća, te istaknuti ulogu Donalda Trumpa kao “grobara” tog procesa, koji pomalo ali nepovratno transformira SAD iz globalnog lidera u prema sebi okrenuto društvo, što je Amerika do Roosevelta tradicionalno i bila. Optimisti će reći da je prošli tjedan nakon 20 godina pregovaranja sklopljen dogovor o zoni slobodne trgovine između EU i Mercosura – južnoameričke trgovačke asocijacije koja obuhvaća 10 država s više od 400 millijuna stanovnika, dakle, malo manje od EU koja ima malo više od 500 milijuna. Protekcionizam je passe.
Izvor: Svjetska banka
Atlantski svijet otvara ogroman broj radnih mjesta
Ovakve se rasprave najčešće rasplinu u standardno zlogukim proročanstvima o raspadu kapitalizma, na što optimisti mogu izvući najteže oružje, ne bi li pokazali koliko je Atlantski svijet (SAD i EU) i dalje uspješan:
U ovim (jako) dugoročnim trendovima nema tragova krize; nema tragova priče o tome kako je euro uništio Europu. Štoviše, mogla bi se postaviti teza da je europodručje uspješnije od SAD-a jer generira mnogo brži rast zaposlenosti od rasta broja stanovnika u dugom roku (otud sada već kronični nedostatak radne snage).
Ukupno gledano, treba samo zamisliti o kakvim se ovdje brojkama radi. 25 milijuna novih radnih mjesta u SAD-u i oko 20 milijuna u europodručju, ukupno gotovo 50 milijuna rasta broja zaposlenih u dva desetljeća, i to u dva desetljeća u kojima je mainstream narativ bio onaj o najvećoj krizi nakon Drugog svjetskog rata, rastućoj nejednakosti i siromaštvu te novom valu tehnoloških promjena u kojima kompjutori i software “jedu ljude”. Otkud, onda, odjednom ovakve brojke?
Misli i emocije: crnilo pred kraj
Optimizam i pesimizam su misaoni odnosno emotivni alati (jasno, pitanje je koliko mi njima vladamo, a koliko oni vladaju nama), koji se aktiviraju između ostaloga zavisno i o vremenskoj perspektivi. Naime, na prikazane podatke možemo odmahnuti rukom ako se usredotočimo na kratak rok, čineći to onako kako se naši političari i mediji usredotočuju na trenutačnu brojku o promjeni BDP-a u kvartalu (koja je u širem poretku stvari potpuno nevažna).
U toj perspektivi kratkoga roka (u kojemu na kraju dana ipak živimo), pesimist će istaknuti kako indikatori poslovne klime u europskoj industriji ne izgledaju bajno, kao ni industrijska proizvodnja: nakon duljeg razdoblja poleta konjukturni pokazatelji vraćaju se na dugoročni prosjek uz tendenciju pada prema dolje. Iza ugla prijeti Brexit. S Borisom Johnsonom velike su šanse da izlazak bude nekontroliran. Treba li posebno naglašavati što bi trgovačke disrupcije značile za njemačku industriju kojoj je UK treće najvažnije izvozno tržište nakon SAD-a i Francuske, te kako bi se to prenijelo na ostala europska gospodarstva? Recesija iza ugla…
Kada se ove teme prenesu na lokalni teren, uvijek dobiju specifičan spin; izvitopere se u nekoj karikaturi kakvu znaju proizvesti samo oni koji misle kako svojim govorom mogu mijenjati svijet (a takvi su doista rijetki za razliku od onih koji misle da utječu). «Samo nam malo optimizma nedostaje», česta je uzrečica hrvatskih političara koja je naravno posve bespredmetna, jer služi samo psihoterapiji osobe koja izriče takvu rečenicu. Tek kada dođe od kakvog ozbiljnog poduzetnika, rečenica dobiva drugi smisao: možemo biti sigurni da govori o samopouzdanju i sklonosti riziku, a ne o mutnom konceptu optimizma kakvim barataju političari.
Kada postoji (isključiva) težnja za kontrolom riječi, a ne procesa (što je, naravno, posve pogrešno, jer bitno je kontrolirati procese), onda se redovito događaju negativna iznenađenja poput najnovijega: podatak o realnom prometu u trgovini na malo za svibanj pokazao prvi pad na godišnjoj razini (u odnosu na svibanj 2018.) nakon kolovoza 2014. ili punih 56 mjeseci, i to za velikih 2%:
Realan promet u trgovini na malo: stopa promjene u odnosu na isti mjesec prethodne godine
Izvor: DZS
U svibnju nije bilo turista zbog lošeg vremena, a moguće da je vrijeme utjecalo i na domaće ljude (tko će nosit’ kutije iz Ikee ili Emmezete po kiši?). Ni ljetne kolekcije za novu sezonu nisu bile interesantne pod tmurnim oblacima iz kojih je lilo kao iz kabla. Na prošlu je godinu utjecalo i zagrijavanje pred Svjetsko: već potkraj svibnja 2018. već naveliko su se kupovali televizori s većim ekranima i novim HDMDKSRx36 ili kako ono već rezolucijama/tehnologijama. Kužite: iznimno viša baza u prethodnom razdoblju umanjuje stopu rasta year-on-year, tako dobro poznatu svim gledateljima Dnevnika gdje se broje prolasci kroz rampe na Lučkom «u odnosu na isti vikend prošle godine». Evo, počinje opet…
U svakom slučaju, vizualnu dramu koju pokazuje gornja slika ne može se ignorirati samo tako, zbog vremenske prognoze i nogometa. Europa usporava, a budućnost je neizvjesna, bez obzira što Ekonomski institut najavljuje da će stopa rasta u drugom kvartalu biti 4,7%. Neće.
Neriješeno
Dvoboji optimista i pesimista uvijek završe nekako neriješeno. Sve ovisi o perspektivi, subjektivno je: ovisi gleda li se kraći ili dugi rok, kakvoga je tko karaktera, što se jelo taj dan, pada li kiša, je li san bio uredan i dovoljno dug … niz je stvari koje utječu, ponajmanje sami podaci i analize.
Osobno sam ipak skloniji Scrutonovu pogledu (Roger Scruton, engleski filozof) iz njegove knjige o korisnosti pesimizma, a na tragu Schopenhauerove ideje o nužnosti pesimizma kao načina uspostave ravnoteže i mudrosti. Mentalitet partibrejkera u zemlji opterećenoj blentavim optimizmom bez pokrića, nužan je alat za racionalno preživljavanje, osobito kada se uklapa u profesiju.
Naime, pošten analitičar dužan je oduprijeti se zovu jednog ili drugog psihološkog poremećaja, makar ga zbog toga proglasili Vulkancem.