Neki od vas se sjećaju prve sezone Merlićeve serije Opstanak o emigraciji. Emigracija se može tumačiti kao sjajno iskustvo: znak slobode pojedinca u traženju životnih prilika i sreće, te posredni dokaz da moderne države, ako nisu uspješne, ne mogu prisilom zadržati ljude. Istovremeno, emigracija se može tumačiti kao trauma: svojevrsno progonstvo, znak neprihvaćanja i neuspjeha društva koje mladom čovjeku nije omogućilo životno ostvarenje u zemlji u kojoj je rođen.
Emigracija nije odlučujuća za demografske trendove. Ipak, odlazak mladih dolijeva ulje na vatru demografskog izgaranja. Ono se očituje u kretanju broja djece upisane u osnovne škole; slika pokazuje pad toga broja u proteklih petnaestak godina.
Izvor: DZS
Zanimljivo je pogledati kako se ova promjena rasporedila u prostoru. Istra, Zagreb i Dalmacija se nekako drže (dijelom usisavajući mlade iz drugih, besperspektivnih dijelova zemlje), no drugdje je – izgovorit ću to naglas iako mrzim tu riječ – katastrofa, koja kulminira u Slavoniji.
Izvor: DZS, vlastiti izračun
Kada me autor serije Dubravko Merlić pozvao da budem ekonomski savjetnik u drugoj sezoni Opstanka o gospodarstvu, objeručke sam prihvatio. Jedna kava bila je dovoljna da se razumijemo u pogledu ključne teze da je gospodarstvo najvažnije za o(p)stanak. Serija ide ponedjeljkom na HRT 1 iza Dnevnika. 10. svibnja je na rasporedu četvrta, meni najdraža epizoda o reindustrijalizaciji.
Mislim da je ta epizoda centralna jer je u njoj sublimiran takt cijele serije: od početne depresije koja ponavlja dobro poznate priče o propalim starim industrijama, načinima rada i uludo bačenim subvencijama, do kulminacije prema kraju gdje se nalaze priče o nekim novim klincima, načinima rada, poduzetničkom duhu i inovacijama. I ne, nije samo Rimac. Pogledajte epizodu u ponedjeljak navečer, a ovdje je trailer.
Sve češće se ponavlja ta priča o dvije Hrvatske. Pritom svatko vidi one dvije koje želi vidjeti. Za jedne su to sjever i jug, za druge privatna i državna Hrvatska, za treće mlada i stara, za četvrte su to „Titova djeca“ naspram onih koji su bili protiv „Tita“, za pete lijeva i desna, za šeste radna i neradna Hrvatska … Moglo bi se nabrajati unedogled prije nego što se shvati da su dvije Hrvatske metafora s puno različitih i neuhvatljivih slojeva koje još nitko nije uspio raščlaniti.
Između te dvije, kako god definirane, Hrvatske leži prosjek. On začudo otkriva jednu prilično uređenu zemlju u globalnim okvirima. Mogao bih ovu tezu potkrijepiti desecima statistika, no biram jednu aktualnu – pandemijsku. Na sljedećoj slici gledamo procijepljenost kao mjeru sposobnosti da se tražena cijepiva pribave i distribuiraju. Za to je potreban zavidan stupanj društvene organizacije. Nalazeći se malo ispod europskoga prosjeka Hrvatska je pozicionirana kao tipična europska zemlja – dio jednog od najsređenijih dijelova svijeta i daleko bolje organizirana od većine ostatka.
U isto vrijeme, slika otkriva problem: Europa je heterogena. U njoj postoje i mnogo uspješnije zemlje od prosjeka, poput Austrije. To je okvir s kojim se sada mjerimo i koji određuje koliko će ljudi otići u takve, mnogo uspješnije zemlje. Do njih se danas može stići uz trošak od nekoliko desetaka eura koji je prihvatljiv gotovo svakome.
I kada javno govore oni koji Hrvatsku uspoređuju s Afrikom, ma koliko to bilo neobjektivno (o čemu svjedoči gornja slika), trebamo shvatiti da padamo žrtvom aspiracija koje nisu samo puki snovi. Unatoč objektivnim poteškoćama mogli smo puno bolje. Međutim, ona podijeljenost na dva dijela, ma kako ih definirali, razapela nas je toliko jako da smo ostali bez jasnoga smjera (doduše, budimo realni, nikada ga nismo ni imali).
Tako raspolučeni lako padamo žrtvom političkih predatora koji su usavršili vještinu korištenja naših slabosti. Uzmimo za primjer aktualnu najavu zabrane rada nedjeljom i zamislimo se nad riječima „zabrana rada“. Iako smrdi na kilometre, „zabrana rada“ će većini zvučati dobro „jer tako se štiti ljude“. Ali, samo malo; kada bi se željelo štititi ljude, onda se ne bi zabranjivao rad, već bi se propisao minimalni broj nedjelja ili vikenda u kojima ljudi moraju biti slobodni – štitilo bi se ljude, što ne znači da neki drugi ljudi u to vrijeme ne bi mogli raditi ili trošiti.
Ali, još samo malo: a što ako netko želi raditi sve vikende jer je bolje plaćen i želi što prije otplatiti kredit za auto ili stan? Teško pitanje, osim za birokratski um kojem očito nije cilj dublje promisliti o tome kako najbolje zaštititi ljude, već mu je cilj učiniti prvo što padne um – a to su “slatke” zabrane, prepreke. One se nameću kao nužnost kada u birokratskom umu zasvijetli slika svijeta u kojoj zli poslodavac izrabljuje blagajnicu na minimalcu.
Kada je riječ o oblikovanju mjera za zaštitu ljudi od tržišta problem se svodi na pitanje o odnosu negativnih i pozitivnih poticaja. Dilema o negativnim naspram pozitivnih poticaja stara je koliko i upravljanje ljudima. Naša je tradicija tu jasna („batina je iz raja izašla“). Stoga, ako bismo tražili dublji racio ovdašnjih podjela na dvije Hrvatske, možda bismo uvidjeli da to nema veze s geografijom, Titom, stranama koje stranke zauzimaju u parlamentu, generacijama i sličnim površnim kriterijima. U dubinama naše kulture krije se tradicija koja ne vjeruje u ljudske sposobnosti, u njihove moći da procijene što je za njih dobro, a što loše, i ne vjeruje u dobre motive. Riječ je o tradiciji „gazde“, tog navodno mudrog vladara, koji ima svoje podanike za koje – „brine“. I ne čini to bez osnova. Neki posve otvoreno zazivaju očinsku, zaštitničku figuru.
Tako se mi, eto, dijelimo i sve teže o(p)stajemo. Ali, ne bez nade.