Tesla na putu za Afriku
Najvažnija vijest protekloga tjedna je start hrvatskoga dvojca Facebook javnih pregaoca Saše Cvetojevića i Olega Maštruka na Bamako reliju od Budimpešte do neke udaljene afričke zabiti. Udaljenost i prateće nedaće odlučili su prevaliti na neobičan način – električnim Teslom. Postoji razlog zašto nitko i nikada nije pokušao prijeći neki od tih pustinjskih relija električnim automobilom: nigdje nema punionica za bateriju. No naši su se avanturisti dosjetili jadu: ukrcali su oveći dizelski agregat u električno vozilo. Agregat će, zlu ne trebalo (čitaj: uglavnom), proizvoditi struju.
Time je cijeli pothvat postao nalik skijanju sjedenjem na sedežnici prema dolje. Skije su na nogama, ali pogon nije gravitacijski iako su skijališta konstruirana na temelju pretpostavke da će gravitacija djelovati vječno i tjerati skijaše niz padinu. Tako će i Tesla našega dvojca zanemariti pretpostavku o dostupnoj struji te pokušati postići svoj cilj ultimativno zahvaljujući starom dobrom dizelu.
Unatoč upitne (dizelom zamašćene) autentičnosti pothvata, naši Facebook javni pregaoci zaslužili su podršku i praćenje. Hrvatski narod uvijek staje iza svojih najboljih sinova koji pomiču granice normalnosti (do onih koji se kreću unutar tih granica nije nam odveć stalo). Zato, momci, neka vas čuva Sveti Nikola (Tesla)!
Ministarstvo ljubavi
Druga najvažnija stvar protekloga tjedna je stavljanje pa skidanje pa vraćanje pa pomicanje termina emitiranja domaćeg igranog filma Ministarstvo ljubavi Pave Marinkovića na HTV-u. Pritisak braniteljskih udruga i udovica hrvatskih branitelja čije je dostojanstvo povrijeđeno ovim filmom, išao je za time da se onemogući prikazivanje. Zabranu je navodno tražio sam ministar Medved.
Za neupućene, evo o čemu je riječ (deklaracija konflikta interesa: jedan član moje obitelji radio je na filmu kao asistent montaže).
Dakle, ako udovica branitelja živi u zajednici s partnerom ili partnericom dulje od tri godine, gubi pravo na vojnu mirovinu pokojnoga muža. Kontrola takvih situacija nikada nije provedena pa nadležno državno tijelo sumnja da su slučajevi udovica koje su se skrasile brojni, s obzirom da je od rata prošlo više od dvadeset godina. Uštede u proračunu su nužne pa se formiraju posebni inspekcijski timovi – po par inspektora za svaku županiju – koji u jarko crvenim Škodama-dizel kreću na teren, u lov na udovice. Tu, naravno, kreće zaplet…
Radi se o solidnom filmu za domaće standarde i budžete. Nema tu nikakve urnebesne komedije kao niti nezaboravne drame, ali postoji jasna poruka (život ide dalje što god država radila), nekoliko upečatljivih momenata i više nego solidna gluma čak troje nosećih likova (Krešo – Stjepan Perić, Šikić – Dražen Kuhn i Dunja – Ecija Ojdanić). Iako nije uspio izbjeći dosadne kulturne stereotipe (igranje balota i pučka okupljanja na prašnjavim trgovima gradića u Dalmatinskoj Zagori), Marinković je uspio izbjeći zamku površnoga kritizerstva. U maniri zrelog autora svoj stav je povukao malo u pozadinu i omogućio gledatelju da priču interpretira iz svoga ugla. Malo hrane svakome.
Mnogo je mogućih uglova tumačenja ove priče. Može se gledati kao kritika administrativne gluposti, ali i kao društvena kritika braniteljskih privilegija. Tako su film, uostalom, shvatili kritičari. No, film se može gledati i kao diskretno ispričana ljubavna priča i priča o ljudskom sazrijevanju. Sadrži tu dodatnu razinu naracije o mladome momku, priženjenom u dobrostojeću zagrebačku obitelj što status duguje korupciji tasta koji zauzima visok položaj u središnjoj državnoj administraciji. U filmu pratimo kako se glavni lik Krešo od revnoga lovca na udovice na kraju pretvara u čovjeka koji napušta svoj stari život. Pragmatične principe beskrupuloznog birokrate zamjenjuje novim, autentičnim životom na jugu.
U Krešinoj transformaciji skrivena je i poruka o odnosu hrvatskoga centra i periferije koju treba tumačiti posve suprotno od onoga kako su film shvatili njegovi protivnici. S jedne je strane metropola. Iz nje stiže novac ali i kriteriji, kontrole i inspekcije, što ljude dovodi u moralno teške situacije. Na primjer, u ključnom trenutku filma, inspektor Krešo na teren povede i svoga sina. Kao pravi otac, on igra ulogu uzora i objašnjava kako tata obavlja posao u skladu s općim interesom. No, kada sin pita tata što je to opći interes (jako dobar kadar na plaži), Krešo ostaje nijem. Iz dubine te moralne dileme Krešo će se iščupati tek kada posve raskine s dotadašnjim životom u korumpiranoj i nemoralnoj metropoli i preseli Dunji, na obalu Krke, gdje će (simbolično i višestruko autentično – u skladu sa svojim zanimanjem biologa) nastaviti živjeti u skladu s prirodom i samim sobom, brinući za endemske vrste.
Podvaljuje li Marinković pod krinkom komedije kritiku proračunske štednje?
Marinkovićev skript je dakle slojevit. Izmiče linearnim tumačenjima. Stoga se moramo pitati (zajedno s predstavnicima sindikata): nije li scenarist i redatelj u ovaj film donekle šifrirano upisao i kritiku politike proračunske štednje? Očito je, naime, da je radnja filma smještena u ne tako davne godine gospodarske krize i stalnih pritisaka za uštedama u proračunu. Da toga pritiska nije bilo, Marinkovićevi se junaci vjerojatno ne bi našli u nezavidnim životnim situacijama u kojima su njihovi moralni principi i životni konstrukti stavljeni na kušnju.
Pažljivim čitanjem ekonomske teorije Johna Maynarda Keynesa (poznati zagovornik ekspanzije državnih izdataka u kriznim vremenima) nećemo pronaći teoriju o odnosu rashodne strane proračuna i morala. No te dvije stvari su najuže povezane. Namjerno ili ne, Marinković je otvorio i tu temu. Gledano okom makroekonomiste, film se s jedne strane može gledati kroz prizmu pitanja nije li se cijela ta birokratsko-životna zavrzlama mogla izbjeći samo da se pustilo da stvari idu kao ranije? S druge strane zjapi pitanje nisu li zaoštreni periodi štednje u kojima se propituju beneficije i državni izdaci neophodni filtri koji povremeno protresu ustaljene državne novčane tokove ne bi li iz džepova vlade i njenih ortaka poispadale nataložene korupcijske i administrativne nelogičnosti koje porezni obveznici ni po kojem zemaljskom i nebeskom zakonu nisu dužni financirati?
Fitch je mjera (ne)uspjeha
Da je javna administracija vičnija takvim povremenim pretresanjima i preispitivanjima državnih rashoda, možda hrvatski javni dug nikada ne bi prešao 80% BDP-a i naša vlada na svoja zaduženja možda nikada ne bi plaćala jedan do dva postotna boda veću kamatnu stopu nego slovenska. Međutim, javna administracija nije tu da nešto preispituje, već je tu da provodi ono što joj je dano. A dano joj je da realizira rashode koji su u interesu onih koji imaju moć. Zbog toga je hrvatski proračun u krizi doista potonuo pod teretom ogromnih deficita i ideološkoga terora interesnih skupina koje su po medijima urlale zbog navodne štednje, premda se javni rashodi realno nisu prilagodili ni za dva milimetra. Državni sektor je tako obranjen.
Rezultat takvih odnosa snaga u krizi ogledao se i u padu kreditnoga rejtinga koji se sada, devet i po godina nakon početka krize i pet godina nakon ozbiljnog srozavanja, malo popravio. Agencija Fitch je na kraju tjedna povećala hrvatski kreditni rejting s BB na BB+, što je za jedan stupanj ispod investicijskoga rejtinga (najniži investicijski rejting je BBB-). Investicijski rejting (rejting niži od tog kolokvijalno se naziva smeće) ima simbolično značenje preporuke za ulaganje. No realno to ne znači ništa, s obzirom da u ova vremena visoke likvidnosti i i niskih kamatnih stopa na tržištu ima ulagača za gotovo sve vrste obveznica. Stoga nećemo pretjerati ako zaključimo da i sam popravak rejtinga ne znači ništa, jer je efekt poboljšanja u performansama rasta i proračuna otprije uključen u cijene obveznica koje su već narasle.
Tako se ponovilo već viđeno prije nekoliko godina. Tada su cijene obveznica padale, a kamatne stope rasle. Ekonomisti i tržišni sudionici su mnogo prije agencija za kreditni rejting kroz analize, osvrte i kretanje tržišnih cijena indicirali što se stvarno događa. Tržišni parametri najčešće precizno odražavaju stvarnost i najavljuju promjene rejtinga. Zbog toga nema smisla stavljati toliki naglasak na male promjene rejtinga, pa tako ni na ovu, ni na sljedeću koja će se vjerojatno dogoditi kada se Hrvatska vrati u investicijsku klasu. Realnost je, naime, takva da će se Hrvatska time tek vratiti u razred BBB- koji je imala još pred dvadesetak godina. Tada se, nakon što je uredila naslijeđene internacionalne obveze pred Pariškim i Londonskim klubom, odmah pojavila na međunarodnim financijskim tržištima s investicijskim rejtingom, što znači da je pad pojava novijega datuma.
Valja stalno podsjećati na to da je hrvatski kreditni rejting i dalje uvjerljivo najlošiji (i dugo će ostati takav) među svim novim zemljama članicama. Na primjer, rejting Bugarske je BBB, Mađarske i Rumunjske BBB-, a slovenski A- još će dugo biti nedostižan. Dakle, činjenica da je Hrvatska početkom 2018. zaslužila rejting BB+ mjera je neuspjeha, a ne uspjeha.
I površnim je promatračima jasno da se hrvatski oporavak najvećim dijelom temelji na pojedinačnim poduzetničkim naporima, osobito u izvoznom sektoru. Javni sektor se nereformiran i dodatno povećan provukao kroz krizu i sada svoju nezajažljivost za još više novca zadovoljava kroz novi izvor – EU fondove – premda i to nije dovoljno, pa je proračun za 2018. povećan i u dijelu koji se financira iz poreza i doprinosa. Ugodno je slušati najave o mogućem nastavku smanjenja poreznog opterećenja 2019., no s obzirom na sveukupno stanje stvari, čovjek se mora zapitati koliko će od najavljenih rasterećenja izdržati test vremena sljedeće krize, kada će velik i žedan državni sektor opet tražiti povećanja poreza ne bi li izbjegao svoje strukturne reforme i korekcije rashoda koje je do sada, a u tome se pokazao europskim prvakom, uspješno izbjegavao. Zbog toga je rejting tako nizak; zbog toga vlada za kamate plaća 3% BDP-a, zbog toga prave reforme nisu ni započele i zbog toga politički i administrativni sustav funkcionira više-manje na isti način kako je oduvijek funkcionirao. To je način funkcioniranja zbog kojega su visoki dosezi ovdje uvijek bili samo individualni; od Tesle do Kostelića realizirani su mimo sustava i s one strane naših granica, otprilike onako kao što raste hrvatski izvoz – usprkos svemu – gotovo pa iz dišpeta, inata.