Pišući prvu seriju tekstova pod nazivom „Otvoreno-zatvoreno“ pred četiri godine bavio sam se tezom da je odnos prema međunarodnom otvaranju i zatvaranju važnija odrednica političkih odnosa i bolji detektor ekonomskih strategija od tradicionalne političke dihotomije lijevo-desno. Nova serija tekstova pod istim nazivom potaknuta je potvrdom te teze u protekle četiri godine. Vrijeme za pokušaj prepoznavanja novih trendova u ključnim događajima koji su se odigrali u protekle četiri godine 2020.-2023.: kako se ti događaji uklapaju u svijet u kojemu dihotomija otvoreno-zatvoreno određuje budućnost?
U prvom tekstu u novoj seriji ocrtao sam kronološki slijed afirmacije ideja zatvaranja koji je započeo Velikom recesijom 2009. i završio ruskom agresijom na Ukrajinu. U tom razdoblju započelo je novo doba globalne fragmentacije. Ovaj nastavak je posvećen ruskoj agresiji na Ukrajinu i njezinim političkim i gospodarskim posljedicama. Pitanje glasi: je li rat u Ukrajini i veliki razlaz Zapada i Rusije trenutak ubrzanja globalne fragmentacije, kao što izgleda na prvi pogled, ili se radi o preokretu koji će usporiti, ili možda čak zaustaviti proces postupnog zatvaranja koji traje dulje od jednog desetljeća?
Dugo pozicioniranje Rusije kao političke alternative Zapadu
Središnje mjesto ideja otvaranja u svjetskoj politici (i gospodarstvu) bilo je neprikosnoveno od 1989. do 2009. Po isteku toga razdoblja ideje i politike zatvaranja i konfrontacije (fragmentacije) prožele su mnoga društva na Istoku i Zapadu. Kako uzročnost ne djeluje u samo jednom pravcu, povratak procesa globalne fragmentacije može se objasniti složenim ispreplitanjem šest ključnih utjecaja: (1) ekonomskih čimbenika (Velika recesija 2009.), (2) ratova (na Bliskom Istoku, napose u Siriji, što je pokrenulo migrantsku krizu), (3) tehnoloških promjena (uloga društvenih mreža kao glavnog prostora idejne i političke borbe), (4) ponovnog „otkrića“ političkih ideja i tehnika mobilizacije glasača na temeljima radikalne polarizacije, (5) prijetnje Amerike da će se okrenuti od svijeta samoj sebi, te (6) sklerozom elita na Zapadu.
Šesti utjecaj je donekle nejasan i vjerojatno sporan, pa moramo bolje objasniti o čemu je riječ. Takozvane elite (prije svega političke) na Zapadu su pod krinkom širenja tolerancije pokazivale sve manje spremnosti na demokratski politički dijalog i stvarnu toleranciju spram tradicionalnih vrijednosti i općenito drugačijih političkih i vrijednosnih stavova. Iako nije riječ samo o političkim elitama – u širem smislu, afirmacija takozvane „woke“ kulture zahvatila je gotovo sve pore društva – oštre konfrontacije i kulturni ratovi na razvijenom Zapadu nakratko su pogodovali političkim projektima koji su ponudili očuvanje tradicionalnih vrijednosti spram zapadnog „lijevo-liberalnog“ relativizma. Ta alternativa je bila prijemčiva širem krugu ljudi.
U takvom kolopletu postalo je teško razlikovati tradicionalizam – konzervativizam od desnog radikalizma koji je iskoristio tu prigodu ne bi li se probio do umova ljudi kroz priču o očuvanju tradicionalnih vrijednosti, dok je u sebi prikrio svoju stvarnu, netolerantnu narav čija je snaga agresije jača od asertivnog nametanja normi od strane takozvanih „lijevo-liberalnih“ elita.
Tako je Vladimir Putin, ali i mnogi drugi političari i pokreti koji su nastali zapadnije – prije svega Viktor Orban u Mađarskoj, prije agresije na Ukrajinu poentirao pozicioniravši se kao alternativa „dekadentnom Zapadu“, ili kako se to propagandno prezentiralo, „dubokoj državi“ u Washingtonu i Bruxellesu. U postoru (geo)politike ukazivalo se na to da zapadne „lijeve elite“ agresivno nameću svoje nove vrednote, a koje navodno nisu demokratski verificirane, već su „otuđene“ i „nametnute“. Tim apstraktnim elitama najčešće je dodavan pridjev „liberalno“ ili „lijevo-liberalno“, čime je ponovljena u povijesti prokušana kontaminacija pojma i ideja liberalizma. Na stranu što je bila riječ o zamjeni teza odnosno najobičnijoj manipulaciji (jer ideje liberalne demokracije, individualizma i slobode itekako su duboko ukorijenjene u najširim slojevima na Zapadu i ni po čemu ne mogu biti označene kao „otuđene“ ili „nametnute“), opisani hod autarkičnih političkih ideja i projekata nastavljen je sve dok Putinov režim u veljači 2022. nije pokazao svoju stvarnu narav.
Zašto je upravo agresija „stvarna narav“ putinovskog režima? Rusko se društvo kroz modernu povijest lomi između pripadnosti zapadnom civilizacijskom krugu i eterične ideje o „euroaziji“ u kojoj je Moskva centar svijeta. Stipe Kljaić je u izvrsnom eseju opisao tu rusku povijesnu napetost. Nakon neuspjeha (Putinov krug bi rekao: povijesnog poniženja) u pronalasku novog razvojnog identiteta nakon raspada SSSR-a devedesetih, Putinova je Rusija osjećaj nacionalnog poniženja ispunila povratkom imperijalizmu koji ima feudalne korijene. Ponudila se svome stanovništvu, ali i svijetu, kao alternativa Zapadu. I privremeno je u tome uspjela u kulturološkom, političkom, vrijednosnom, ali – kao što ćemo pokazati u nastavku – ne i u ekonomskom smislu.
„Trulost“ demokracije?
U stvaranju slike o alternativi važnu je ulogu imala iskonska privlačnost političkih strongmena nasuprot bezimenim eurokratima i političarima bez karizme koji privremeno stanuju u zapadnim prijestolnicama. Putin koji gol do pasa jaše na konju sušta je suprotnost svakom zapadnom demokratski izabranom premijeru koji se u personaliziranoj usporedbi sa školovanim sovjetskim špijunom doima kao političar trećega reda kojeg će povijest časkom baciti u zaborav. Na takvim slikama osmišljen kremaljski politički marketing bio je uspješan u projekciji neobjektivne slike o odnosu snaga između Rusije i Zapada u kojoj je objektivno sve slabija Rusija preko slike Vladimira Putina projicirana kao slika rastuće snage i sve moćnije alternative.
Nasuprot propagandi, stvarnost je uvijek povezana s gospodarskim fundamentima. Bez sirovina, rusko je gospodarstvo u usporedbi s gospodarstvom zapadnih zemalja ostalo jedno veliko ništa – slabo, nekonkurentno i nedovoljno inovativno. Ipak, zahvaljujući koncentraciji i kontroli bogatstva nastalog na ekstrakciji sirovina u rukama šačice oligarha, dugo se mogla projicirati manipulativna slika ekonomske snage, puno veće od objektivne ekonomske moći koje mimo sirovina, a nakon 2022. će se pokazati i uz sirovine, jednostavno nema.
Ipak, prije preokreta 2022., utjecajni i teledirigirani novac istočnih oligarhija, kao i kineska sredstva, sve su dublje penetrirali u zapadne financijske tokove i odnose. Utjecali su na ideje, interese i stavove kroz medije, nevladine organizacije, međunarodne organizacije, poslovni i akademski sektor. Na Zapadu se, približno nakon 2010., počeo širiti idejni miš-maš u kojemu su naizgled izgubljeni vrijednosni orijentiri. Stvoren je dojam duboke krize liberalnih demokracija, „krize Zapada“, „trulosti“ demokracije, a sve to naspram manipulativne projekcije moći orijentalnih despocija, ali i drugih većih i manjih oligarhija i diktatura koje su se konsolidirale širom svijeta.
Naravno, prostor za taj idejni miš-maš je u proteklih 12-13 godina otvoren u pukotinama koje su nastale zahvaljujući i objektivnim slabostima Zapada zbog kojih je ljudima postalo teško razlikovati objektivne slabosti od njihovih napuhanih projekcija u prostoru propagande i društvenih mreža.
Slika o slabosti Zapada dosegnula je svoj vrhunac u vrijeme pandemijskog zatvaranja 2020. Lakoća kojom su gotovo posvuda na Zapadu implementirane metode policijske države hakiranjem osjećaja solidarnosti, a sve pod krinkom brige za zdravlje u vrijeme pandemijskog zatvaranja (premda te mjere nisu bile ex ante provjerene, a ex post su se većim dijelom pokazale najblaže rečeno neučinkovite), bila je potvrda da je nastupilo novo vrijeme u kojemu je sve moguće. Granice političkih režima postale su mutne. Liberalna demokracija postala je apstraktan pojam iz akademskih knjiga, a objektivni ekonomski uspjesi totalitarnih država poput Kine sugerirali su da je kapitalistička ekonomska dinamika uspješno kopirana posvuda bez obzira na političke režime, institucije i društvene vrednote. Tako su 2020. konačno nestala stara ideološka i politička uporišta iz vremena velikog otvaranja 1989.-2009.
Dugo razdoblje erozije liberalnih ideja i politika nakon 2009. ohrabrilo je Rusiju u namjeri da udari na Ukrajinu. Na sastanku Putina i Xija 4. veljače 2022. usvojena je deklaracija kojom su „neki“ (mislili su na SAD) označeni kao manjina koja u međunarodnoj areni nameće silu i prijeti miroljubivoj koegzistenciji naroda koji čine svjetsku većinu, što poziva na preraspodjelu globalne moći. Xi i Putin, tj. Kina i Rusija, tom su se deklaracijom pokušali pozicionirati kao perjanice … univerzalnih ljudskih vrijednosti mira, razvitka, jednakosti, pravde, demokracije i slobode, poštivanja prava naroda da neovisno određuju razvojne puteve, što se odnosi i na njihov suverenitet…. Ispod takve sladunjave političke formulacije provirila je teza da zemlje poput Estonije, Slovačke, Hrvatske, svakako i Ukrajine, a možda i deseci drugih država koje su, pukim slučajem, članice EU i/ili NATO, u očima ruskog i kineskog vodstva nisu slobodne, ne uživaju suverenitet, već su sluge Amerike i robovi zastarjelih i apstraktnih liberalno-demokratskih ideja, ukratko, one su diodnici svijeta na zalasku dok se na istoku snagom mnogoljudnosti i kapitalističkog sustizanja koje je otklonilo slabosti nekadašnjih centralno-planskih gospodarskih projekata, uzdižu nove, navodno suverene sile. Propaganda na kvadrat.
Bio je to uvod u ono što će uslijediti za manje od tri tjedna nakon tog susreta, kada su ruski tenkovi prešli granicu Ukrajine u neuspjelom pokušaju blitz-krieg eliminacije demokratski izabrane vlasti u Kijevu, pa onda i u neuspjelom pokušaju konsolidacije kontrole nad teritorijem istoka Ukrajine.
Paradigma „uvođenja reda“ u Ukrajini
Putin je na početku agresije u propagandne svrhe još jednom iskoristio grandioznu zamjenu teza. Učinio je to u govoru povodom priznanja kvazi-republika u Donbasu 21. veljače. Uputio je poruku Ukrajincima: dolazim vas osloboditi od samovolje oligarha. Premda je poruka bila dijelom namijenjena za domaću uporabu, a dijelom i za uporabu Rusiji naklonjenom istoku Ukrajine, Putinova komunikacijska strategija vjerojatno je proizašla iz informacija o nezadovoljstvu velike većine Ukrajinaca funkcioniranjem oligarhijskog modela kapitalizma koji je obilježen ozbiljnim demokratskim deficitom. Ako još niste pročitali Kljaićev tekst, svakako učinite to – tamo je sve objašnjeno.
O relevantnosti oligarhijskog objašnjenja – dubokog nezadovoljstva takvim modelom u Ukrajini – svjedoči i to što je Zelensky na borbi protiv establišmenta – čitaj oligarha – dobio predsjedničke izbore 2019. porazivši u izravnom srazu upravo oligarha Porošenka s uvjerljivih 73%:25% (iako Porošenko, po svemu sudeći, nije bio „ruski igrač“ kao dio ukrajinskih oligarha). Naravno, paradoks ove priče je golem, jer je kampanju Zelenskog navodno financirao neki drugi oligarh, no kako to obično biva u oligarhijama, teško je proniknuti tko tu koga i tko je čiji „igrač“. Poanta, a to je i poanta Kljaićeva teksta koji često spominjem, glasi da postoje dva tipa oligarhije – jedna, kaotična, u kojoj ne postoji „capo di tuti capi“, i u kojoj se oligarsi natječu ne samo za ekonomski utjecaj nego i za političku kontrolu. Ukrajina je bila takva oligarhija čija je karakteristika da imaju barem neku šansu prerasti u liberalnu demokraciju i koliko-toliko neizvjesne ishode političkog natjecanja (ljudi izvan kruga moći imaju šansu). Drugi tip oligarhije je ona u kojoj su oligarsi lutke na koncu velikog vladara – cara. Tu nema puta ka zapadnim vrijednostima i institucijama, a politički ishodi su visoko predvidivi zbog ekstremno snažne kontrole nad cijelim društvom koja proizlazi iz središta političke moći.
Sada je lakše shvatiti Putinovu zamjenu teza koja je prije svega bila plod njegovog iskustva vladanja u Rusiji. Ruski je predsjednik svoju vlast konsolidirao u prvih deset godina 2000.-2009. eliminacijom samostalnih i neposlušnih oligarha (paradigmatski slučaj Khodorkovsky) i postavljanjem sebe kao neprikosnovenog vladara na čelo još opakije oligarhije koja funkcionira pod centralnom kontrolom (Kremlja). Putin je pokušao iluziju reda i kontrole koju proizvodi ruski državno-oligarhijski model prodati kao izvozni proizvod, kao što je ranije godinama prodavao svoju projekciju alternative dekadentnom i kaotičnom Zapadu. No, to mu ovaj puta nije uspjelo. Ukrajinci su prozreli njegove namjere, ne samo u prostoru ideja, nego i u stvarnome prostoru kojim tutnje vojske i tenkovi, a još i više u povijesnome prostoru formiranja nacionalnih identiteta i težnji čiji završni čin u Ukrajini upravo gledamo.
Prema tome, u kontekstu duge kronologije afirmacije ideja zatvaranja, ruska agresija na Ukrajinu predstavlja prijeloman događaj koji u širem povijesnom kontekstu tek treba pokazati svoj značaj. Agresija je povijesno račvalište koje će ili označiti kraj privremenog hoda ideja zatvaranja, ili će mu dati poticaj i promijeniti odnose i zemljovide 21. stoljeća.
Privremeni ishod
Zasad se može reći da su mobilizacija Zapada u nepodijeljenoj podršci Ukrajini, zatim, kraj naivne njemačke strategije energetskog suživota s Rusijom, potpuno slaganje Poljske sa Zapadom iako se ta ključna istočnoeuropska zemlja pod PiS-om ranije počela ozbiljno suprotstavljati daljnjim europskim integracijama, te usamljenost Viktora Orbana u EU u njegovom političkom relativizmu spram pitanja Ukrajine, iskazi duboko ukorijenjene ideje o slobodi naroda i pojedinaca i liberalnoj demokraciji kao najboljem okviru za politički i gospodarski prosperitet. Pristupanje Finske i Švedske NATO-u veliki je strateški poraz Rusije, pa možemo zaključiti da je Zapad pred ruskom prijetnjom ponovo pronašao izgubljena sebe, te je uz vodeću ulogu SAD-a postavio granicu ekspanziji novodobnog ruskog imperijalizma dalje na istoku u odnosu na granice na kojima je u simbiozi s komunizmom stao nakon neuspjele konferencije na Yalti u veljači 1945. Da Rusija nema nuklearnu prijetnju odavno bismo govorili o porazu novog ruskog imperijalizma – putinizma – i jasnije bi se vidjeli temeljni razlozi povijesnog poraza ideje i političkog projekta neoimperijalizma koji izviru iz objektivnih odnosa gospodarske moći jer Rusiju ograničavaju u ostvarenju njenih ekspanzionističkih ciljeva. Ovako, Rusiji preostaje završna strategija „drž’te me, lud sam“ – generiranje globalne moći iz potpune nepredvidivosti aktera koji je suočen s neuspjehom stješnjen uza zid što svakog razumnog čovjeka tjera na promišljanje ideje o kontroli potencijalne štete.
Gospodarstvo 2022./2023., i u duljoj perspektivi
Godinu dana nakon početka ruske agresije na Ukrajinu postalo je jasno koliko su bili u krivu oni koji su relativizirai događaje u Ukrajini. U samom početku, u Hrvatskoj i širom EU nije nedostajalo glasova koji su ponavljali da „to nije naš rat“, „nema razloga za zamjeranje Rusiji“, i da su „sankcije pucanj u vlastitu nogu koji će platiti najsiromašniji“. Na tragu takvih ideja našao se, prilično pogubljen u bespućima povijesne zbiljnosti, i naš predsjednik Milanović. A kada je Rusija nedugo nakon nametanja sankcija uspjela preokrenuti početni pad rublje, nije nedostajalo niti glasova koji su taj preokret i s njime povezanu (opet nerealnu) projekciju moći tumačili kao znak da će Rusija uspjeti sankcije preokretnuti u svoju korist te strategijom samodostatnosti (otprije poznatom pod nazivom „Tvrđava Rusija“) oživjeti svoje gospodarstvo, dok će se Europa smrzavati zbog nedostatka plina i grcati u recesiji. U nekim maglovitim projekcijama najavljivan je „kraj Zapada“.
Međutim, EU i SAD su prošle godine zabilježile gospodarski rast, a Rusija pad. Realni BDP SAD-a rastao je po stopi od 2,1%, Europske unije 3,6%, dok je ruski BDP pao za 2,1%. Tih 2,1% pada je manje od početnih očekivanja koja su se kretala oko -7%, ali ako se gleda razlika gospodarske snage EU naspram Rusije, ona se u gospodarskom smislu realno povećala za gotovo 6% u samo godinu dana. I još važnije, Rusija je doslovce preko noći izgubila jedinu stvarnu ekonomsku polugu koju je imala – ovisnost EU o njezinom najvažnijem proizvodu, fosilnim energentima. Diversifikacijom dobavnih pravaca, uštedama, i uz potporu Amerike (LNG), te uz ponešto sreće zbog relativno tople zime, Europa se brže nego što je to itko očekivao počela odmicati od energetske ovisnosti o Rusiji.
Rusija je zabilježila i dramatičan „odljev mozgova“, a gubi i mnogo mladih života koji se u nehumanoj imperijalističkoj kalkulaciji prikazuju kao moralno prihvatljiv danak u krvi na oltaru ionako krvave povijesti. Uz to treba imati u vidu da je Rusija i prije agresije u demografskom i tehnološkom smislu bila društvo na zalasku. Svjetski indeks inovativnosti pozicionira Rusiju na 47. mjesto na svijetu (ne baš inovativna Hrvatska je 42.), a od članica EU samo je Rumunjska prema inovativnosti iza Rusije. Rusija je sankcijama najviše pogođena u dijelu zabrane izvoza tehnološki naprednih proizvoda sa Zapada koje sama ne zna proizvoditi. U njenome uvozu već dulje vrijeme dominiraju automobili, lijekovi i računala. Ipak, Rusija se snalazi; dio uvoza je preusmjeren preko posrednika iz država koje su s Rusijom zadržale dobre trgovačke odnose (Kina, Indija, Armenija..). Činjenica je, međutim, da onih -2,1% BDP-a 2022. ni izbliza ne reflektira stvarnu kontrakciju otvorenosti ruskog gospodarstva bez koje nema modernog gospodarskog rasta. Kontrakcija se najviše reflektirala na strani uvoza koji je u 2022. zabilježio realan pad od 15%. Izvoz energenata se u 2022. još nekako držao pod utjecajem narasle potražnje zbog brzog rasta u Kini i Indiji koje nesmetano kupuju ruske produkte, no realna vrijednost ukupnog izvoza roba i usluga Rusije zabilježila je pad za 8% u prošloj godini. Tako se iza podatka o umjerenom padu BDP-a zapravo krije podatak o snažnom padu važnosti međunarodne razmjene za Rusiju. Ishod je to na tragu dugoročne strategije zatvaranja. Ako se sjetimo ranije spomenute gospodarske strategije „Tvrđava Rusija“, mogli bismo zaključiti da su krajnje konsekvence takve merkantilističke strategije sankcijama samo ubrzane.
Rusija ipak nije ostala posve bez gospodarskih aduta. Sankcije joj štete, no ne bacaju ju na koljena. Javni dug je nizak (oko 20% BDP-a), što ostavlja otvoren prostor za fiskalne poticaje. Prostor za monetarne poticaje je manji jer je rublja, nakon početnog jačanja, u zadnjih devet mjeseci izgubila čak 70% vrijednosti. To znači da je uvoz, bez kojega Rusija ne može (lako je proizvesti „rusku mozarellu“, ali ne i ruski čip), sve skuplji, a vrijednost izvoza će ove godine dodatno pasti zbog pada svjetskih cijena energenata koji čine najveći dio ruskog izvoza. Dakle, Rusija nekako živi u ratu koji vodi, ne urušava se kao kula od karata, ali podloga za ozbiljniji rast i razvoj nema sve dok se ovo veliko društveno zatvaranje neumitno nastavlja pod Putinovom vlašću.
Svijet je velik: Kina, Indija …
Prema tome, koncept gospodarske tvrđave, taj mokri san svih etatista i merkantilista, na primjeru Rusije pokazuje se povijesnom stranputicom u svijetu u kojem su otvorenost i integracije sve. Percepcija ruske moći stoga sada zavisi isključivo o nuklearnim bojevim glavama, dok je ne-nuklearna realnost takva da Rusija nije ostvarila niti minimalne ciljeve na istoku Ukrajine, a u gospodarskom se smislu pretvorila u globalnu fusnotu.
Što mislim metaforom „globalna fusnota“? Sljedeća slika pokazuje da se Rusija u jednom trenutku oko 2010. vratila na oko 3% udjela u svjetskom gospodarstvu mjereno vrijednošću nominalnog BDP-a, ali od sredine prošloga desetljeća taj udjel se stabilno kreće oko 2% i ima dobre izglede za daljnje smanjenje. Trenutačni BDP Rusije usporediv je s BDP-om Italije i Australije (pojedinačno, ne zbrojeno). S druge strane, Europsko gospodarsko područje (EEA, koje uz EU uključuje Norvešku, Island i Lihtenštajn) plus Švicarska je prema BDP-u oko deset puta veće od Rusije iako ima samo dva i po puta više stanovnika. Udjel EU/EEA + Švicarska u globalnom gospodarstvu se od 2015. kreće između 18 i 20%. Pri tome se udjel EU/EEA + Švicarska nalazi u dugoročnom padu (udjel je iznosio 25% 2002.), što je i inače karakteristika kretanja udjela liberalnih demokracija. Najveći dugoročni pad globalnog udjela među demokracijama zabilježio je Japan (s 12% 2002. na oko trećinu te vrijednosti iz 2002. do 2022., čemu je kumovao i dugoročan pad vrijednosti jena jer udjeli su računani u nominalnim dolarima). S druge strane, dugoročni rast udjela bilježi naravno Kina (s oko 4% na 18% globalnog gospodarstva), a za njom tek proviruje potencijal jednako mnogoljudne Indije (također 1,4 milijarde stanovnika) čiji je globalni udjel u ovom stoljeću narastao s 1,5% na 3,4% i snažno će rasti u budućnosti, i to ne samo zbog puno bržeg rasta broja stanovnika nego u Kini nego i zbog očekivanog rasta produktivnosti indijskog gospodarstva. Nakon što Kina stabilizira svoj udjel u svjetskom BDP-u, vrlo vjerojatno prije polovine ovoga stoljeća, nastupit će era Indije koja će svoj puni potencijal iznad 15% udjela u svijetu dostići u drugoj polovini 21. stoljeća. Pri tome ne smijemo zaboraviti na SAD koje uspješno brane prvo mjesto u globalnom gospodarstvu iako Kina pomalo gricka njihov udjel. Udjel SAD-a se smanjio s oko 30% početkom 21. stoljeća na aktualnih 25%.
*EU+Švicarska+Norveška+Island;**Indonezija+Malezija+Filipini+Singapur+Tajland
Izvor: MMF, WEO Database
U prikazanoj podjeli karata i u svjetlu dugoročnih trendova, Rusija je uistinu globalna fusnota čija će se važnost dugoročno, ako izuzmemo nuklearnu prijetnju, smanjivati. Važnost Rusije za svijet je toliko mala da nezapamćene sankcije i kontrakcija ruskog izvoza i uvoza uopće nisu ostavile traga na ukupnim trendovima svjetske trgovine. Podsjetimo da smo u prvom nastavku koristili sljedeću sliku omjera svjetske trgovine (roba i usluga) spram svjetskog BDP-a u svrhu ilustracije rasta relativne međunarodne razmjene u vrijeme velikog otvaranja do 2009. i stagnacije toga omjera nakon kraja te ere.
Izvor: World Development Indicators, Svjetska banka
Službeni podaci za 2022. još nisu objavljeni, no prema podacima MMF-a za 2022. godinu, svjetska je trgovina unatoč sankcijama i ratu u Ukrajini rasla po realnoj stopi od 5,1%, a svjetski je BDP rastao 3,4%. To znači da je omjer svjetske trgovine i BDP-a u prošloj godini uvećan za 1,6%. Stoga sliku omjera trgovine još uvijek ne možemo tumačiti kao da se relativna važnost globalne trgovine nalazi u nepovratnom dugoročnom padu. Zapravo je riječ o stagnaciji na platou čija je prosječna vrijednost od oko 55% dostignuta još davne 2005. godine. A rusko-ukrajinski sukob uopće ne utječe na globalni trend, te se u vanjskotrgovačkom smislu može smatrati regionalnim sukobom bez sistemskih posljedica (osobito nakon što je regulirana ratna trgovina žitom koje je bitan izvozni proizvod obje zemlje od ogromne važnosti za Afriku).
Rusiju ćemo spomenuti zadnji put u ovome tekstu u svjetlu činjenice da globalna važnost te zemlje, osim o nuklearnim bojevim glavama, uz nepromijenjenu putinističku strategiju može doživjeti re-afirmaciju jedino u kontekstu ovisnosti daljnjeg rasta Kine i Indije o fosilnim energentima i njihovih pokušaja (osobito Kine) stvaranja globalnog bloka koji bi bio alternativa Zapadu. O tome se puno pisalo. Naslovi su uglavnom najavljivali kraj dominacije dolara, brzi nastanak nove „polovine“ svjetskog financijskog sustava predvođene Kinom itd. Međutim, novac, platni sustavi i međunarodna trgovina, osobito sirovinama, okosnica su svakog, pa i alternativnog globalnog sustava. Kina je i ranije ponudila alternativu zapadnom sustavu razmjene platno-financijskih poruka SWIFT-u. Međutim, takvi se sustavi ne šire zrakopraznim prostorom na pogon puke političke volje. Njihovo šire međunarodno prihvaćanje zavisi o dubljim temeljima kao što su kvalitetni i kompatibilni pravni sustavi, politička stabilnost, poštivanje pravila, stabilna strateška i poslovna partnerstva i, u konačnici, zajedničke vrednote na kojima izrastaju stabilni odnosi međunarodne politike i razmjene te sigurnosni aranžmani. A za sada, povrh zjedničke, ali površne i uglavnom neprovedive ambicije suprotstavljanja Zapadu odnosno SAD-u, drugih temelja za formiranje alternativnog globalnog sustava – nema. Štoviše, latentne netrpeljivosti (npr. Kina-Indija) i heterogeni interesi jamče da će alternativna partnerstva do daljnjeg ostati fluidna, nestabilna.
Ipak, Kina se svojom veličinom (18% svjetskog gospodarstva) i ambicijom (kompenzacije za poniženja u prošlosti, povratak Tajvana, globalni utjecaj, probuđeni nacionalizam pod Xi-jem) doima kao država koja može biti lider u stvaranju novog svjetskog poretka. Taj poredak bi u teoriji počivao na razdvojenosti, pa i suprotstavljenosti, dva bloka – politička sustava; liberalne demokracije naspram autoritarnih režima. Nedemokratski blok ima taj važan, prikriveni motiv ujedinjenja: ono što se na površini vanjskopolitičkih odnosa prikazuje kao globalno pariranje SAD-u, u dubini unutarnje politike svodi se na sprječavanje unutarnjeg razvoja demokracije i učvršćivanje vlasti aktualnih vladara. Međutim, čak i uz tako važan motiv, osim poteškoća u pronalaženju iskrenih i trajnih saveznika na temeljima uzajamnog povjerenja, Kina nailazi na dvije osnovne prepreke na putu eventualnog postanka gospodarske sile al pari SAD-u i geopolitičke sile oko koje se okuplja alternativni svjetski blok.
Prvo, Kina je srednje razvijena zemlja s realnim dohotkom po stanovniku nižim od Bugarske, na razini Meksika. Blještavilu nekolicine urbanih središta u kojima je koncentrirana gospodarska aktivnost suprotstavljena su prostranstva u kojima živi gotovo milijarda ljudi sa svojim unutarnjim proturječjima, od čega dio u teškoj diktaturi (Ujguri), a dio još uvijek u uvjetima koji se prema zapadnim pojmovima označavaju kao zaostalost i siromaštvo. Daljnji dugoročni razvoj takve Kine teško je predvidjeti, pogotovo zbog toga što Kina na globalnim ljestvicama inovativnosti još uvijek zauzima razmjerno nisko mjesto (35.). Ipak, za razliku od Rusije, Kina ima i veličinu i unutarnje potencijale za prevladavanje onoga što u razvojnoj ekonomici nazivamo zamkom srednjeg dohotka (u koju je primjerice upala većina gospodarstava Južne Amerike predvođenih Argentinom). No, trebat će još cijelo desetljeće za potvrdu teze da Kina ima dovljno snažnu unutarnju energiju za prevladavanje zamke srednjeg dohotka.
To nas ponovo vraća na glavnu temu o važnosti međunarodne otvorenosti za daljnji rast Kine. Naime, zamku srednjeg dohotka teško je prevladati bez gospodarske otvorenosti. Kina je duboko zagrizla u otvorenost – štoviše, otvorenost je stvorila današnju jaku Kinu. Zbog toga se radikalni zaokret u pravcu strategije „Tvrđave Kine“ u ovom trenutku čini teško izvediv. Deng je svjesno otvarao Kinu, kako u smislu trgovine, tako i u smislu izravnih stranih ulaganja, ne bi li Kinezi kopirali elemente zapadnog modela kapitalizma kao što je to generacijama ranije pošlo za rukom Japanu, a generaciju ranije Singapuru koji je, premda je mali otok, bio Dengova glavna inspiracija. Omjer zbroja izvoza i uvoza spram BDP-a od oko 40% u Kini je izvanredno visok za tako veliko gospodarstvo (u SAD-u je oko 25%), što znači da je za Kinu prerano da istovremenim zatvaranjem prema Zapadu i otvaranjem unutar alternativnog globalnog bloka pokuša zadržati impuls rasta zasnovanog na inovacijama i industrijskom izvozu postane globalna alternativa SAD-u. Vjerojatnije je da bi okretanjem strategiji zatvaranja Kina jednostavno zapela na dostignutoj razini razvoja i više ne bi mogla sustizati EU i SAD prema kriterijima produktivnosti.
Ne treba sumnjati da će Xi pokušati smanjivati ovisnost Kine o svjetskoj potražnji te pronaći autonoman put i unutarnje izvore stvaranja potražnje kako bi u konfrontaciji sa SAD-om pronašao prostor za istovremeno očuvanje unutarnje kohezije (točnije: partijske kontrole) i realizaciju širih, globalnih kineskih interesa. No, kineska vrhuška zasad nije na čistu može li u toj strategiji biti uspješna. Postoji i povijesna frustracija – dramatično negativno iskustvo zadnjih velikih zatvaranja, kako onog novijeg, komunističkog 1949.-1979., tako i onog ranijeg, srednjovjekovnog iz 16.-17. stoljeća o kojem je pisao pokojni profesor Ivo Bićanić na Labu 2017., tumačeći da je dugo zaostajanje Kine započelo prije Prve industrijske revolucije u Europi zbog unutarnjih kineskih razloga. Ti slojeviti razlozi i sama težina aktualnog pitanja daljnjeg razvoja Kine objašnjavaju zašto se kineska vanjska politika i dalje rukovodi načelom srednjega puta – traženja ravnoteže između Rusije i Zapada. Zapravo je riječ o kupovini vremena koje je potrebno Xiju da donese konačne strateške odluke prije nego što mu sat vremena zakuca na vrata.
Zapad još nije rekao posljednju riječ
Prema tome, kineski udjel u globalnom gospodarstvu od oko 18% u isto je vrijeme i velik i mali. Velik je, jer je riječ o drugom najvećem svjetskom gospodarstvu (Kina dijeli drugo mjesto u svijetu s našim blokom EU/EEA + Švicarska), koje uz to ima potencijala za daljnji brzi rast kroz sustizanje tehnološkog napretka i životnog standarda razvijenih zemalja. Međutim, udjel je isto vrijeme mali, jer je Kina kao nominalno komunistička, a zapravo tehno-diktatura novoga doba, globalno prilično usamljena. Privremeno (ograničeno) savezništvo s Rusijom je partnerstvo s patuljkom temeljeno na privremenom zakapanju otvorenih povijesnih pitanja i potencijalno suprotstavljenih interesa (npr. utjecaj u „stanovima“ u srednjoj Aziji gdje ruski utjecaj dugoročno slabi, a kineski jača, što je potencijalni izvor vanjskopolitičkog sukoba Rusije i Kine kada spone zbog drugih geopolitičkih tema oslabe). Jedini je Zapad taj koji Kini i dalje nudi veličinu tržišta koja omogućava globalno značajan rast. Premda su odnosi Kine sa Zapadom, osobito SAD-om sve napetiji – te se govori o nepovratnoj fragmentaciji dok relativna važnost međunarodne razmjene globalno stagnira – kinesko balansiranje rezultat je nesigurnosti u pogledu historijske isplativosti promjene društvene strategije u pravcu zatvaranja. Ona je Xiju, kao starom komunistu, srcu bliska, no svijet se u međuvremenu ipak promijenio na način koji postavlja ograničenja pukim autarkičnim snovima. Gospodarski argumenti u tome imaju važnu ulogu. Suštinska je razlika dakle u tome što Zapad zna i može proizvesti sve što proizvodi Kina (samo što bi sada to što je u ovom stoljeću „outsourcao“ Kini proizveo nešto skuplje pa bi imao trajno veću inflaciju), dok Kina i dalje ne zna proizvesti sve što proizvodi Zapad. Zaključak glasi da Zapad još nije rekao posljednju riječ unatoč nerealnoj projekciji kineske (i ruske) moći u svijetu.
Prošireni Zapad s Velikom Britanijom i Kanadom ekstrahiranom iz skupine „Ostali“ na prvoj slici, te s pridodanim Japanom, Australijom i Novim Zelandom, puno je homogeniji (liberalno-demokratski) blok čiji je pad globalnoga gospodarskog udjela završen pred desetak godina (pri čemu su linije na donjoj slici bez Južne Koreje koja, ako se ubroji u „Zapad“, dodaje još oko 1,5% globalnog udjela Zapadu). U prikazanom padu koji je bio izražen u razdoblju od 2002. do 2010. najvažniju je ulogu pored spomenutog rasta udjela Kine imao pad udjela Japana – najstarijeg društva na svijetu koje je ostalo zatvoreno prema useljavanju odlučivši se na taj način za postupnu marginalizaciju na globalnoj sceni. Nasuprot tome, razmjerna otvorenost SAD-a i Europske unije prema useljavanju imaju potencijala ublažiti negativne demografske trendove još nekoliko desetljeća, a to je barem jednako dugo, ako ne i duže od razdoblja u kojem će Kina biti pogođena svojom četvrtom fazom demografske tranzicije – padom broja stanovnika – tako da Kina temeljem demografskih trendova neće moći dugo zadržati aktualni trend rasta globalnog udjela.
Izvor: MMF, WEO, vlastiti izračuni
Osim ekonomske veličine, inovativnosti, zapadnih vrijednosti, liberalno-demokratskog uređenja i snažnih institucija, Zapad još uvijek ima neke karte u rukavu koje nije odigrao. Možda će ih odigrati u ovome stoljeću.
Prvo, to je Indija; kuda ide Indija ako se formira novi homogeni alternativni blok? Zadržavanje Indije koja pod Modijem proživljava nepredvidivu transformaciju u zoni zapadne suradnje dugoročno predstavlja ključ kontrole uzleta agresivnih i nedemokratskih alternativa u Aziji. Drugi ključ – druga karta koja još nije odigrana – jest jačanje gospodarske i sigurnosne suradnje u okviru zapadne alijanse.
Ako malo suzimo pogled, bolja koordinacija ekonomskih politika SAD-a i EU, prije svega fiskalne i monetarne, ima potencijal stabilizacije poslovnih ciklusa i izbjegavanja budućih velikih ekonomskih kriza u okviru euro-atlantskih integracija. Na to se nadovezuje potencijal sjevernoatlantske zone slobodne trgovine. Taj projekt (TTIP – eng. Transatlantic Trade and Investment Partnership) zastao je u vrijeme Donalda Trumpa, a Bidenova administracija nije iskoristiila prigodu homogenizacije zapadnih saveznika pred ruskom prijetnjom za oživljavanje toga projekta. No, ne treba sumnjati da će u dugom hodu povijesti i ta ideja prije ili kasnije ponovo iskočiti iz sjene. Stoga, ako isključimo mogućnost velikoga obrata američke globalne strategije nalik Willsonovom obratu iz 1918. u pravcu okretanja Amerike same sebi, zapadni se okvir čini dovoljno stabilan da omogući daljnji prosperitet liberalnim demokracijama i samoj ideji liberalne demokracije i slobode kao najboljeg okvira za život ljudi na ovoj planeti. Barem za onu većinu koja želi živjeti u takvom okviru.
Zaključak: uvod u pitanja otvorenosti Hrvatske
Stoga možemo zaključiti kako postoje određeni izgledi da ruska agresija na Ukrajinu označi početak kraja gotovo petnaest godina dugog hoda globalne afirmacije ideja zatvaranja. Novodobni ruski imperijalizam – putinizam – koji se godinama uspješno preoblačio u alternativu navodnoj zapadnoj dekadenciji te se u međunarodnoj areni predstavljao kao pouzdan (energetski) partner, pokazao je stvoju stvarnu narav. U isto vrijeme je pokazao i nemoć da preskoči svoja objektivna ekonomska, tehnološka i društvena ograničenja u srazu sa Zapadom. Fundamentalna slabost je razotkrivena.
S druge strane, homogenizacija koja je potaknuta ruskom agresijom nastupila na Zapadu vuče korijene iz civilizacijskih temelja individualizma i slobodarskih (liberalnih) ideja koje su doživjele revival nakon dugih godina obilježenih gospodarskom i društvenom krizom i ideološkim lutanjima, uz (dobrim dijelom nenamjeran) pokušaj njihova zatiranja u vrijeme lockdowna i državnog terora prema necijepljenima, koji je ili propao ili se počeo dovoljno temeljito preispitivati tako da će se s vremenom pokazati da se radilo o opasnoj manipulaciji.
Povratak Zapada svojim korijenima nije posve stabilan. On je zasad iznuđen – posljedica je šoka (opet rat u Europi!). A šokovi prolaze. Daleko od toga da je imun na korupciju, osobito političku (premda ni izbliza kao autoritarni politički sustavi), Zapad će i dalje pružati dovoljno hrane zbunjenim izjednačiteljima koji će tvrditi da je za „običnog malog čovjeka“ svejedno pod kojim režimom živi, jer elite su svuda korumpirane. Osim toga, otvoreno je i pitanje kako bi NATO funkcionirao da dođe do stvarne ugroze neke od članica. Gotovo da i ne treba spominjati da EU ima svoja unutarnja proturječja (sjever-jug, limitiran kapacitet za apsorpciju imigracije bez unutarnje političke nestabilnosti). A vodeća globalna uloga SAD-a trenutačno počiva na Bidenovom hladno-ratovskom refleksu koji možda stvara iluziju o povratku kontinuiteta politika od 1989. Sve je to privremeno. Stoga je otvoreno pitanje kako će se sljedeća generacija (i republikanaca i demokrata) odnositi prema globalnoj ulozi SAD-a. Unatoč svemu tome, godine 2023. Zapad se čini puno jači nego 2014. kada je Rusija anektirala Krim, ili 2020. kada su gotovo posvuda, bez adekvatnih medicinskih i ustavnih provjera, uvedene metode policijske države i agit-propa radi neizravne psihološke prisile ili direktnog nadzora nad građanima.
Početak nove obnove snage i slobodarskih ideja na Zapadu dobra je vijest za Hrvatsku. Premda je naša zemlja po svojoj globalnoj gospodarskoj važnosti fusnota fusnote (udjel Hrvatske u svjetskom BDP-u iznosi oko 0,07%), Hrvatska u NATO-u, EU, europodručju, Schengenu i nadajmo se uskoro i OECD-u, ima značaj koji je višestruko veći od proporcije trenutačne gospodarske snage. To je prilika za daljnje gospodarsko i društveno jačanje, dosad nezapamćeno u povijesti ove zemlje. Daljnje jačanje može proizaći iz strategije radikalnog otvaranja za čiju je realizaciju bitno da otvorenost i suradnja u okviru zapadnog civilizacijskog kruga ne zamru i da EU ostane stabilna.
Time završavamo priču o globalnoj fragmentaciji. U idućem nastavku bavit ću se Hrvatskom u kontekstu velikog lokalnog otvaranja. Hrvatska je kasnila s integracijama u fazi velikog globalnog otvaranja prije 2009. kada bi se lokalno otvaranje bez ikakve analize i velikog razgovora uklopilo u globalni trend. Međutim, razdoblje balansiranja na rubu međunarodnih integracija, što zbog objektivnih, a što zbog subjektivnih razloga, predugo je trajalo. To je pogodovalo ukorijenjivanju ideja zatvaranja. U Hrvatskoj su one imale uglavnom ekonomska ishodišta. Raniji „Nismo mi spremni za EU“ i prošlogodišnji „Uvodimo euro u krivom trenutku“, samo su vrh ledenoga brijega tisuću puta ponovljenih ideja koje su niknule u vrtu nacionalnog romantizma, etatizma, državnog intervencionizma i naivne ignorancije. Takve ideje će se uvijek vraćati. Uvijek će im trebati paritati suočavanjem sa stvarnošću. U idućem nastavku ću objasniti zašto još uvijek nije kasno za veliki hrvatski razvojni iskorak u otvorenome svijetu.