Otvoreno-zatvoreno (IX): ideologija čekanja spremnosti

Objavljeno

Foto: Ramana Reddi / Dreamstime

Ad

Gledam neki dan vijesti. Opet se puno priča o euru. Očekivano istrčavanje Bože Petrova po pitanju referenduma o euru ostavit ćemo za sada po strani. Politički srednjostrujaši sa svojim naporom da kažu nešto iz ničega mnogo su zanimljiviji. Oni nastupaju s logikom «Nismo mi protiv, ali nismo još spremni za euro…».

Tako sam shvatio Grčića.

Esdepeovce se može shvatiti u političkom smislu; onako kao što shvaćamo nezrelu djecu. Ne mogu otvoreno podržati vladu u jednom od njezinih najvažnijih projekata. No ovdje me zanima nešto drugo: kako se lako upada u zamku ideologije čekanja spremnosti?

U ovom tekstu obrađuju se tri teme:

  • što je to «čekanje spremnosti»,
  • zašto je riječ o ideologiji, i
  • kakva je veza između ideologije čekanja spremnosti i otvorenosti-zatvorenosti zemlje?

Strategija čekanja spremnosti

Čekanje spremnosti ne mora biti ideologija. Boksač koji se sprema za obranu titule svjetskog prvaka koristit će sve raspoložive instrumente kako bi se meč ugovorio u trenutku kada očekuje postići najveći stupanj spremnosti za pobjedu. To, očito, nema veze s ideologijom. To je strategija.

Slično tome, kada neka zemlja evidentno može postići neke dobrobiti vlastitom monetarnom politikom – slabijom valutom – taktiziranje se može isplatiti. Devalvacija odnosno deprecijacija domaće valute u pravom trenutku može donijeti korist izvoznicima koji će povećati proizvodnju ako mogu ponuditi svoje proizvode po nižim cijenama na svjetskom tržištu. Koristi od takve strategije «sigurno» su veće od koristi strategije u kojoj se ne koristi tečaj i samostalna monetarna politika.

Ali, što ako se to nije nikada dogodilo? Što ako je sve to samo teoretska priča koja zamračuje brojne druge veze između tečaja i ponašanja aktera u gospodarstvu?

Ideologija čekanja spremnosti

Onda to postaje ideologija. Kada «argument» nema empirijskih uporišta ili kada ne sagledava sve veze između tečaja s jedne i potrošnje, investicija, izvoza i uvoza s druge strane, onda nije riječ o argumentu, nego o dogmi. Kao, na primjer: «Mjesec će pasti na zemlju ako svaku večer ne nacrtamo šest križeva u pijesku». Nije li bolje doista svaku večer nacrtati šest križeva u pijesku, nego riskirati pad Mjeseca?

Između praznovjerja i ideologije nema velike razlike. Čine se razboritim, korisnim. Čemu žuriti? Bolje je pričekati. Dok ne budemo spremni. Zvuči mudro. I dovoljno je neodređeno: naime, nikada nije posve jasno što znači «biti spreman».

Cilj spremnosti je mit. Čekanje spremnosti konstanta je naše političke i ekonomske povijesti. Prije svakog otvaranja može se čuti da je prerano, da još nismo spremni. Tako je bilo i prilikom ulaska u EU za neke: pričekajmo dok ne budemo spremni.

Otvoreno-zatvoreno

Uvjerljivost argumenta o čekanju spremnosti zavisi o uvjerljivosti skrivene pretpostavke da se radi na pripremi. Vratimo li se usporedbi s boksačem koji ima strategiju, stvari su jasne. On se doista priprema i taktizira u pogledu odabira pravog trenutka za ulazak u ring. Svaki kupljeni dan ako još nije spreman može biti dragocjen. Dio političara isto tako nastoji stvoriti dojam da se konstantno radi na pripremi koja opravdava taktiziranje. Mi znamo, mi treniramo!

Naravno, to je prevara. Na pripremi nitko ne radi. Širenje lažnih vijesti – lažne nade – da bi se nešto bolje za sve, za narod, moglo postići odgodom ulaska u Europski tečajni mehanizam, služi nečemu posve drugom. Služi tome da neka nova grupa ljudi osvoji poluge vlasti i povuče ih tako da rade njima u prilog.

Vrlo često, to zatvaranje odnosno sprječavanje otvaranja, služi tome da čitava zemlja ostane u nečijim rukama. Pod kontrolom neke skupine ljudi koja ima moć. Jer, pobjednici u uvjetima zatvorenosti najčešće postaju gubitnici u uvjetima otvorenosti (a vrijedi i obratno, naravno).

Na primjer, kada su sveučilišta zatvorena i nisu izložena svjetskim kriterijima izvrsnosti, onda tamo neki Boras može dijeliti počasne doktorate Čoviću, možda i Bandiću. Da su kriteriji kao na Harvardu, ne bi imao kome dodjeljivati plakete, jer u Špilji nema nikoga tko bi zaslužio doktorat s Harvarda.

Stoga najuglednji i najzaštićeniji – oni koji žive od državnoga novca i privilegija, imaju najveći interes oduprijeti se kriterijima otvorenosti. Bez obzira je li riječ o monetarnoj, fiskalnoj, strukturnoj, umjetničkoj, trgovačkoj, znanstvenoj, ovoj ili onoj otvorenosti, ovi koji su ukrali državu i usidrili se u zatvorenosti bore se noktima da se ne prekinu lanci koji ih vežu uz njihova sidra. Tako je u akademiji, politici, gospodarstvu, i u svim sferama društvenog života u kojima je na djelu zajamčeni put u propadanje – put otpora prema otvorenosti – put otpora prema primjeni kriterija koji vrijede u zemljama koje su postigle izvrsnost. Retorika je uvijek ista: čekajte, nismo još spremni! Na toj retorici počivala je strategija otimanja tisuća kuna vama, milijunima ljudi, da bi se hranilo njih nekoliko tisuća u brodogradilištima.

Euro je samo efemerna epizoda na toj stazi propadanja. Samo jedno prolazno vrijeme koje će brzo biti zaboravljeno. Stvari su fundamentalne, dublje. Otpor prema otvaranju konstanta je koja objašnjava i ono davno vrijeme kad su nas u razvojnom smislu pretekle baltičke zemlje i Slovačka, i ono ne tako davno vrijeme kad nas je prestigla Poljska, kao i jučer, kad nas je prestigla Rumunjska.

Samo je Bugarska još ostala. Oduprite se uvođenju eura. Izaberite Lovrinovića za guvernera. Vratite carine. Pomozite gubitašima. Dajte još garancija. Potičite «našu» poljoprivredu i «naša» poduzeća. Ne dajte naša poduzeća! Borite se protiv privatizacija, protiv stranaca – od Rusa do Engleza koji nam nikada nisu željeli dobro. I uživajte u tome kako će nas između 2025. i 2030. prestići Bugarska, a zatim i Srbija. Jer, mi nismo spremni! Ni za što. Jedino za što smo uvjerljivo spremni je neuspjeh i obrana našeg malog sela. To nam već dulje vrijeme dobro ide. Bit će da je to stvarno značenje pokliča «Za dom spremni».