Početkom 2019., prije pandemijskog zatvaranja, pisao sam ciklus eseja na Labu pod nazivom „Otvoreno-zatvoreno“. Događaji u protekle četiri godine bili su toliko burni da je došlo vrijeme za rekapitulaciju ove teme, uz reference na četiri godine stare tekstove.
Prvog srpnja napunit će se 10 godina od ulaska Hrvatske u EU. U međuvremenu smo ušli i u europodručje i Schengenski prostor. Proživjeli smo lockdown i njime izazvanu recesiju 2020. Bile su to manifestacije nevjerojatne lakoće zatvaranja, ali i društvenih sukoba izazvanih raznim oblicima prisile. U međuvremenu, Rusija je odlučila srušiti međunarodni poredak usred Europe i – radikalno se zatvorila. Kina još uvijek ima dovoljno koristi od ranije faze otvaranja, u kojoj je bila nevjerojatno uspješna, tako da se ne usuđuje krenuti ruskim putem. Nije da ne razmišlja o tome (Tajvan), ali troškovi i rizici neuspjeha strategije zatvaranja u srazu sa svijetom koji makar djelomično počiva na otvorenosti zasad su se pokazali preveliki za zemlju čije gospodarstvo i dalje zavisi o izvozu industrijskih dobara. To vrijedi zasad, iako Xi ima druge prioritete, pa je strateška slika jasna: i on će pokušati krenuti putem zatvaranja ako se karte poslože tako da neprikosnoveni lider Komunističke partije Kine procijeni kako bi iz zatvaranja mogao izvući neku, po njemu, povijesnu korist.
Središnja teza eseja iz 2019. glasila je da je dihotomija otvoreno-zatvoreno danas puno važnija odrednica politike i političkih odnosa od dihotomije lijevo-desno. Isto načelo, još i više, vrijedi i danas. Ljevica i desnica, osobito u ekstremnim varijantama, pokazale su lakoću približavanja u brojnim pitanjima među kojima je najvažnije ono o odnosu prema međunarodnom okružju. Manje ekstremnim političkim opcijama zatvaranje je ostala pritajena želja ili opcija koja čeka pravi trenutak; ili, služi tek kao predizborna moneta za privlačenje radikalnih glasača, koja nakon izbora biva brzo zaboravljena u srazu sa stvarnošću kao što je bio slučaj s Braćom Italije Giorgie Meloni. Transferi sa sjevera, oko 200 milijardi eura, dovoljno su velik mamac da se emocije i ideologije makar privremeno ostave po strani.
Tema otvoreno-zatvoreno posebno je važna za Hrvatsku. U jednom od sljedećih nastavaka pokazat ću kako je Hrvatska nakon ulaska u EU 2013. prošla kroz fazu radikalnog gospodarskog otvaranja. Paradoks je što je to gotovo svima promaklo. O učinku integracije i otvaranja na hrvatsko društvo i gospodarstvo vrlo se malo priča i piše, a uz rijetke iznimke, nije niti primarni interes akademske zajednice i intelektualaca (makar među ekonomistima). Društvena trauma velikog vala iseljavanja 2015.-2019. zbog posljedica dugotrajne krize 2009.-2014. prekrila je osjećaj da smo od integracije imali veliku korist koja se nastavlja. Latentni napredak koji je izražen nakon 2015. ipak je snažno potisnuo ne odveć tihe zagovornike zatvaranja.
Hrvatska se ne nalazi na kraju nego na početku dugog razdoblja otvaranja i stvaranja raširenih koristi od nje. Dugoročna održivost toga procesa i unutarnja politička potpora zavisit će i o prihvaćenosti otvaranja u širem međunarodnom okviru. Prije svega mislim na EU kao neposredni okvir. No, širi okvir uključuje i odnose EU i SAD-a, EU i Rusije, i naposljetku, cijeli svijet. Ovaj, prvi tekst serijala, zapis je o tom širem okviru.
Otvorenost-zatvorenost u širem međunarodnom okviru
Tekstovi o dihotomiji otvoreno-zatvoreno ne bi mogli nastati pred petnaestak godina. Tada je otvaranje bilo neupitna (geo)politička paradigma. Doduše, u toku zadnjega desetljeća prošlog i prvoga desetljeća ovog stoljeća nije nedostajalo kritika otvaranja, no one su uglavnom bile mlake i većim dijelom inspirirane ideološkom kritikom novog „neoliberalnog“ poretka. Kritike su bile više na tragu Polanya nego Marxa, obilježene pozivanjem na očuvanje socijalne solidarnosti kako značajan dio ljudi izloženih tržišnim silnicama ne bi ostao izvan dosega koristi od gospodarskoga otvaranja i rasta.
Veliki prasak otvaranja dogodio se u drugoj polovici osamdesetih godina prošlog stoljeća. Razdoblja volimo označavati prema ključnim događajima koji su obilježili epohu, stoga preokret u drugoj polovici osamdesetih povezujemo s padom Berlinskoga zida u studenome 1989. U stvari se radilo o procesu koji je trajao od dolaska Mihaila Gorbačova na vlast u Moskvi 1985. do ujedinjenja Njemačke, raspada SSSR-a, Čehoslovačke i SFRJ, te donošenja Europskog ugovora iz Maastrichta. Potonji događaji zgusnuli su se u kratkom razdoblju 1990.-1992.
Slični politički procesi nisu zahvatili Kinu zbog krvavog gušenja pobune na trgu Tiananmenu u Pekingu na proljeće 1989. No, ekonomsko otvaranje i prihvaćanje kineske političko-ekonomske shizofrenije od strane slobodnoga dijela svijeta podudaralo se s ekonomskim procesima koji su se događali u istočnoj Europi. Taj povijesno najnapaćeniji dio Europe (Snyderove „Bloodlands“) integracijom u okvir Europske unije postajao je politički i ekonomski sve slobodniji i udaljeniji od ne tako davne željezne (i krvave) prošlosti. Uskoro će se pokazati da je taj proces naišao na ozbiljna ograničenja.
Na slici možemo pratiti učinke globalnog procesa otvaranja, koji se ponekad naziva globalizacijom. Prikazan je omjer otvorenosti – zbroj izvoza i uvoza roba i usluga spram BDP-a. Pokazatelj je na svjetskoj razini slabo rastao od sredine sedamdesetih do druge polovice osamdesetih godina prošloga stoljeća. Međutim, u razdoblju od pada Berlinskoga zida do Velike recesije 2008./09. omjer trgovine zabilježio je nezapamćen skok u kratkom povijesnom razdoblju od dva desetljeća s oko 35% na oko 60% svjetskog BDP-a.
Izvor: World Development Indicators, Svjetska banka
Otvaranje u vidu rasta relativne važnosti međunarodne razmjene roba i usluga bilo je i glavni uzrok i glavna posljedica velike, puno šire socio-ekonomske i političke otvorenosti (u kompleksnom sustavu kao što je globalna ekonomija nešto može biti i uzrok i posljedica u isto vrijeme). Stoga je moguće da će dva desetljeća od 1989. do 2009. jednoga dana zaslužiti naziv Vrijeme velikog otvaranja.
Vrijeme velikog otvaranja završilo je s Velikom recesijom 2008./09. Premda događaje u proteklih desetak godina nije jednostavno povezati sa samom recesijom, većina promatrača koji polaze od ekonomskog determinizma tvrdit će da su ti događaji uvjetovani: najveća ekonomska kriza nakon Drugog svjetskog rata bila je pokretač kasnijih događaja i promjena.
Pretpostavka o jednostavnoj uzročnosti prikriveno se temelji na ekonomskom determinizmu i dodatno afirmira temeljem logike prethodi-dakle-uzrokuje (post-hoc-ergo-propter-hoc) koja tezu o središnjoj povijesnoj ulozi Velike recesije čini prijemčivom. Međutim, linearna uzročnost nije tako lako vidljiva ako se na događaje nakon 2010. pogleda kroz kronološke naočale. Kronologija nalikuje musaki dijelom nasumičnih povijesnih silnica koje se kaotično presjecaju. Gospodarske su tendencije u tome imale važnu, no upitno je da li i presudnu ulogu. Kulturne i političke promjene, nove ideje, migracije, ratovi i njihove posljedice, te još ponešto, jednako su tako oblikovali procese nakon kraja Vremena velikog otvaranja.
Xi je došao na vlast u Kini 2011. i počeo afirmirati kineski nacionalizam kao pogonsko gorivo koje Kinu pozicionira na mjestu glavnog (premda ne i doraslog) globalnog rivala SAD-u. Putin je tada već cijelo desetljeće bio na vlasti u Rusiji i pripremao aneksiju Krima 2014.. Uslijedio je slabašan zapadni odgovor na tragu njemačke doktrine gajenja dobrih odnosa s Rusijom u ime strateškog energetskog savezništva. Doktrina će pasti u vodu tek nakon ruske agresije na Ukrajinu. Trump pobjeđuje na predsjedničkim izborima 2016., reafirmira američki izolacionizam i nacionalizam, pokreće trgovački rat s Kinom, a dijelom i s EU. Na tragu takve politike pokušava oslabiti NATO odnosno neprikosnovenu američku ulogu i odgovornost u toj organizaciji. Neprikriveno, još u tijeku vlastite predizborne kampanje, bodri kampanju za Brexit koja rezultira 51,9%-tnim uspjehom referenduma o izlasku Ujedinjene Kraljevine iz EU lipnja 2016. Započinju četiri duge godine regulacije procesa izlaska (UK formalno napušta EU 1.2.2020.) i pregovora o novom režimu odnosa. Sporazum o trgovini i suradnji između EU i UK stupio je na snagu tek s početkom 2021., kada je za UK prestao vrijediti Aquis.
U pet dugih godina Brexit referendum je zaboravljen, a klatno javnoga mnijenja u UK pomaknuto je u drugu stranu. Ujedinjenoj Kraljevini ćemo posvetiti jedan od nastavaka serijala. Zasad spomenimo samo to da broj ispitanika koji danas smatraju da je Brexit bio pogreška uvjerljivo premašuje broj onih koji smatraju da je odluka bila ispravna – i razlika se stalno povećava:
Brexit je za Europsku uniju bio šok. Ona se 2015. tek počela oporavljati od traume Grčke krize i posljedica Velike recesije. „Grexit“ je tada već punih pet godina punio naslovnice. Velika kriza javnih financija i gospodarstva u prezaduženoj Grčkoj afirmirala je krajnje desne (Zlatna zora) i lijeve pokrete (Syriza) čiji je zajednički nazivnik bio potraga za rješenjima u povratku nacionalnom, uz kidanje naslijeđenih međunarodnih okvira. Otvoreno je razmatran izlazak iz europodručja uz značajnu podršku iz akademskih krugova, osobito američkih (Stiglitz, Krugman), koji su u fleksibilizaciji tečaja neke nove drahme vidjeli izlaz za Grčku; rješenje u izlazu vidjeli su mnogi komentatori i promatrači, no Grci su kroz dva referenduma i transformaciju Syrize i njena lidera Ciprasa iz krajnje lijevog pokreta u pragmatičnu vlast na kraju odlučili ostati i – prilagoditi se kroz kombinaciju pregovora o otpisu duga i unutarnjih makroekonomskih prilagodbi. Procijenili su da im je tako bolje.
Nevjerojatnu globalnu vidljivost u toj epizodi dobile su pojave poput moto-matadora Varoufakisa, kratkotrajnog grčkog ministra i ikone nove ljevice koji će ostati zapamćen po nerazmjeru medijske pažnje i stvarne političke važnosti. Varoufakis je otišao jer je želio ili izaći iz europodručja ili dobiti nerazumno visok otpis dugova, a sanjao je i neke nove političke i ekonomske odnose zasnovane na lijevim idejama koje nije bio u stanju jasno artikulirati do razine koja bi postala privlačna većem broju ljudi.
Slične ideje i ljudi s raznih strana političkoga spektra koji su se dobro snašli u koketnom odnosu s modernim medijima i javnosti na društvenim mrežama pritom manipulirajući populističkim idejama svih boja i dezena afirmirani su i u drugim fiskalno napetim državama juga Europe. Neki su bili mainstream – nešto poput odabrane skupine rodonačelnika žanra (Berlusconi). Irska je bila jedina financijski potresena država u kojoj u tom razdoblju nisu narasle slične političke ideje, tenzije i fantazije. Samouvjereni i kompetentni i u krizama, Irci niti u jednom trenutku nisu posumnjali da su integracije i otvorenost njihov jedini mogući okvir za prosperitet. Euro su još čvršće prigrlili u krizi. Vjerojatno je riječ o stavovima koji su ukorijenjeni u sudbini maloga naroda koji je naučio što mu je bitno nakon što je veći dio povijesti proveo u prijetnji od jakih i ambicioznih osvajača.
Sjevernije i istočnije, financijska kriza nije bila toliko jaka kao na jugu i u Irskoj (sjetite se pogrdne kratice PIIGS za Portugal, Italiju, Irsku, Grčku i Španjolsku). Sjevernije i istočnije jedan je drugi proces pogodovao afirmaciji ideja i političkih projekata zatvaranja. Riječ je o migrantskoj krizi.
„Najezda“ migranata započela je nakon izbijanja rata u Siriji 2011. Eskalacija se dogodila na ljeto 2015., što se podudaralo s parlamentarnim izborima u Poljskoj. Njih je na tragu anti-migrantske kampanje uvjerljivo dobio PiS. Drugdje, posebno u Njemačkoj koja je bila konačno odredište većine imigranata, nije došlo do strukturnih političkih promjena, ali je ojačala krajnje desna stranka AfD. Povećani broj migranata potaknuo je reakciju koja je dijelom bila racionalna, jer je pogrešna njemačka politika pokrenula kaotičan proces prelazaka granica, ali većim je dijelom bila napuhana, tipično populistička – na tragu širenja straha od drugačijih ljudi.
Zadržavanje milijuna sirijskih izbjeglica u Turskoj diktatoru novoga doba Erdoganu omogućilo je da se učvrsti kao neizbježan partner Europi. U samoj EU, migrantska kriza je populistima svih vrsta i fela dodala pogonsko gorivo. Lista onih koji su pokušali voziti na taj benzin bila je podugačka, no jedan se politički slučaj posebno ističe – Viktor Orban.
Orban je poseban po tome što je najdulje na vlasti u cijeloj EU; od 2010., s time da je iza sebe već imao jedan premijerski mandat 1998.-2002. Mađarskom vlada za demokratske standarde teško pojmljivih 17 godina iako on sam još nije napunio 60. Orban je poseban i po tome što je najjasnije od svih političara zagovarao kombinaciju nacionalizma, populizma, protivljenja EU (ne i njenome novcu) i svemu što nosi prizvuk liberalnog. Sve je to artikulirao-zapakirao u koncept neliberalne demokracije ispod kojeg su provirili klasični instrumenti radikalne, autoritarne prisile, koja je ranije bila rezervirana za istočnije inačice nedemokratskih društvenih organizacija. U Mađarskoj se velikom brzinom vratila kontrola medija, sudstva, onemogućavanje političkih protivnika na najblaže rečeno, nedozvoljene načine prema poimanju razvijenih europskih demokracija, a tamo gdje kontrola nikada nije značajno oslabila, dalje na istoku, onemogućavanje političkog natjecanja primjenjivano je sve otvorenije – ovakvim ili onakvim uklanjanjem protivnika s javne scene (Putin).
Unatoč tome, ili baš zbog toga, političke pojave poput Orbana i Putina su i puno prije prijelomnih događaja 2020.-2022. postale atraktori za raznorodne ljude i ideje koji su u tim političkim simbolima pronašli uporišta protivljenju svemu što je nosilo predznak liberalnog, zapadnog i otvorenog. Trump ih je otvoreno cijenio.
Pri tome treba imati na umu da je za navodnu dekadentnost liberalizma, odnosno njegovu suprotstavljenost svemu, pa i onome što je dobro u tradicionalnome, bilo je moguće pronaći dokaze. Na tome su političari poput Orbana i Putina poentirali godinama. Woke kultura političke korektnosti, radikalni individualizam koji negira i važnost obitelji kao temeljnog društvenog nukleusa, protivljenje svakom nacionalizmu, čak i onome koji samo voli svoje a poštuje tuđe, rodna i druga prava koja predstavljaju civilizacijski napredak ali se ponekad pretvaraju u spolni relativizam i nametanje istog među djecom te, možda najvažnije, prikazivanje odnosno prokazivanje religije kao isključivo nazadne ideje i emocije, samo su neka zastranjenja koja su dolazila uglavnom s ljevice. Takva pretjerivanja su više ili manje otvorene diktatore i anti-demokrate koji žude za zatvorenošću privremeno i nenamjerno prikazala kao moguće branitelje tradicionalnog – alternativu liberalnoj „dubokoj državi“ koja stanuje u Washingtonu i Bruxellesu. Bio je to i izvor početnih lutanja u potrazi za prikladnim odgovorom na ruski napad na Ukrajinu.
Prva prekretnica: lockdown 2020.
Najvažnije zastranjenje koje je zamutilo ranije jasnu razdjelnicu otvoreno-zatvoreno, zapad-istok, dogodilo se u trenutku kada su metode policijske države na početku pandemije aktivirane neviđenom brzinom u zapadnim demokracijama. Iako je dio radikalnih mjera na samome početku pandemije bio razumljiv u srazu s nepoznatom zdravstvenom opasnošću, tri su stvari već krajem ožujka 2020. pokazale da se demokratski dio svijeta, kao i sama ideja slobode i liberalne demokracije, nalaze pred mogućim slomom.
Kao prvo, već prve mjere su u većini država pokazale nezadrživu tendenciju politike i administracije ka primijeni epidemiološki, pravno-ustavno i provedbeno najblaže rečeno upitnih mjera. Primjer takvih pretjerivanja u Hrvatskoj bile su propusnice za putovanja između županija koje su ponegdje primjenjene na razini općina. Još važniji je bio ambijent javne komunikacije: što je idea o zatvaranju bila luđa, to je dobivala veću medijsku vidljivu i utjecaj. U Hrvatskoj je to bio slučaj s prijedlozima o stvaranju međunarodnih sanitarnih koridora i zatvaranja ljudi prema parnim i neparnim brojevima kuća koje je zagovarao tada najutjecajniji član vladina savjeta Igor Rudan.
Drugo, na samom početku pandemije pokazalo se da je pluralizam medija kao temelj kontrolne društvene uloge kolabirao preko noći. Mainstream mediji zapuhali su u isti rog. I ne samo to; gotovo svi su se uključili u kampanju progona i straha. Mijenjale su se samo mete, ovisno o fazi pandemije: od „šetača“, do „necijepljenih“.
Treće, drugi mehanizmi demokratske kontrole kao što su kritika oporbe kroz parlament i nadzor ustavnosti kolabirali su jednakom brzinom kao i medijski pluralizam. Indikativno je da je spomenuti Viktor Orban bio među prvima koji je, zajahavši na valu borbe protiv virusa, ne samo proglasio izvanredno stanje, već i preuzeo neke ustavne prerogative parlamenta.
Opravdanja za tu vrstu diktature u demokracije nema, jer su stvarni razmjeri opasnosti vrlo brzo postali poznati, a rijetka društva koja su se uspjela oduprijeti sirenskom zovu državnog nasilja ne samo da u epidemiološkom smislu nisu prošla lošije od društava koja su 2020. zagrezla duboko u nj, nego su se prema nekim kriterijima pokazala uspješnija (npr. u početku propagandom proskribirana Švedska prema kriteriju viška smrtnosti). Danas također znamo da se posvuda propituje medicinski i društveni smisao lockdown-odgovora iz 2020. (i kasnijih najstrožih mjera) u svjetlu uzgrednih učinaka koje su radikalne mjere imale na psihu ljudi, razvoj djece, sveukupno zdravlje, povjerenje, društvene odnose i političku stabilnost. To ohrabruje, jer pokazuje da sposobnost (liberalnih) demokracija za samo-propitivanje i učenje na pogreškama nije umrla te kritične 2020.
Ovdje nas ne zanima lockdown kao takav. O tome je na stranicama Laba bilo dovoljno riječi proteklih godina. Za priču otvoreno-zatvoreno podsjećanje na lockdown odnosno pandemijski radikalizam važno je kao jedna od najdebljih karika u dugom lancu povijesnih događaja koji se protežu od približno 2010. naovamo, a koji smo ranije opisali kao kraj Vremena velikog otvaranja.
U tih desetak godina zamutile su se granice pojmova i epoha. Ljudima je postalo teško razlikovati tko su good guys, a tko bad guys. Mainstream mediji postali su klikbejt mašinerije vođene tehnologijom pisanja attention grab naslova i slikopisa. Usporedo s masovnim gubitkom tehnologije rukopisa (čitaj: dubljeg promišljanja) izgubljen je i nerv historijskog optimizma koji je obilježio Vrijeme velikog otvaranja 1989.-2009. Umjesto toga, afirmiran je toksičan nerv sumnje, dezorijentacije, čak i osjećaj progona koji je mnoge ljude naveo na apstinenciju, povlačenje iz društva, ili barem – rezignaciju i sumnjičavost. Zavladao je strah ljudi jednih od drugih.
Druga prekretnica: ruska agresija na Ukrajinu uklapa se u niz
Ako se promatra kao zadnja karika opisanog lanca nakon kraja Vremena velikog otvaranja, ruska agresija na Ukrajinu više se ne doima iznenađenjem kakvim se doimala tog 24. veljače 2022. ujutro, odnosno 21. veljače navečer kada je Putin najavio napad u govoru povodom priznanja odmetnutih republika u Donbasu. Zapad je u tom trenutku bio umoran, izmučen i zbunjen više no ikada u novijoj povijesti. Američka obavještajna upozorenja o skorom početku invazije dočekivana su sa skepsom, čak i podsmjehom. Američki predsjednik izgledao je kao ishalpjeli starac. Veze između kremaljskih i germanskih energetskih magova bile su čvršće nego ikad, a ruski energijom pogonjen novac također je bio rašireniji i utjecajniji nego ikad. Sjećanja na Vrijeme velikog otvaranja i big bang s njegova početka 1989. dobrano su izblijedila, osim u umovima Putina i njegovih kagebe pajdaša. Oni su od davne 1989. sanjali osvetu za prekinute snove o globalnoj moći i za navodno nacionalno poniženje zbog raspada SSSR-a. Iz takve kronološke perspektive, uz nužnu ogradu zbog sindroma generala poslije bitke koji naknadno vidi i ono što se ex ante nije moglo vidjeti, Putinov se napad doima gotovo pa racionalnom odlukom.
Zašto gotovo racionalnom, a ne u potpunosti racionalnom odlukom? Zato što Putin i njegovi stratezi nisu računali na dvije stvari koje ne bi razumjeli niti da im ih je netko stavio pod nos. Te stvari su im posve strane, do te mjere da nemaju osjetila za njih.
Prvo, nisu razumjeli da „mali“ narodi imaju jednaka prava kao i „veliki“ narodi i da volja „maloga“ naroda može uravnotežiti vojnu neravnotežu. Mi to znamo više od trideset godina. Drugo, nisu razumjeli da se snaga liberalne demokracije krije u onome što se naizgled doima kao njezina slabost: pluralizam, izostanak „čvrste ruke“, „laprdanje“, dugo odlučivanje i usuglašavanje kako bi se uskladili interesi u nedostatku moćnika – vožda koji svoj interes i razumijevanje svijeta izjednačava s javnim. A ono što ponajviše određuje snagu liberalne demokracije jest ideja o slobodi pojedinca i naroda. Ta ideja ima konstitutivni civilizacijski značaj i nevidljivom niti veže velik broj ljudi koji ju i mimo racionalnih i filozofski razrađenih tumačenja osjećaju svojom, jer intuitivno znaju da im životi o njoj zavise. Upravo zbog toga usuđuju se samostalno i javno djelovati, govoriti, kritizirati, odupirati, organizirati … ili barem misliti svojom glavom.
Ruskoj agresiji na Ukrajinu, reakciji Zapada i dosadašnjim rezultatima rata bit će posvećen sljedeći nastavak novog serijala Otvoreno-zatvoreno. U trećem ću nastavku uvesti Hrvatsku u priču – dokazivati kako je Hrvatska u okviru integracija i otvaranja doživjela prosperitet kao rijetko kada u svojoj povijesti. Možda će mi za to trebati i dva nastavka. Zatim ću se baviti Ujedinjenom Kraljevinom nakon referenduma o Brexitu 2016. Nakon toga slijedi EU – priča o njenim prednostima i manama i o tome zašto ona ovakva jest, vrlo nesavršena i naizgled bez neke ujedinjujuće ideje ili identiteta, i dalje pruža dobar okvir za razvoj. Na koncu, namjera mi je zaključiti ovaj serijal spekulacijom o globalnim izgledima. Vratimo li se na sliku omjera otvorenosti s početka teksta, cilj mi je pokušati proniknuti u procese koji će odrediti hoće li prikazani trend omjera otvorenosti stagnirati, rasti ili padati u budućnosti. Omjer otvorenosti – zbroj izvoza i uvoza roba i usluga u odnosu na BDP – nije tek puki makroekonomski omjer vrijednosti globalne trgovine i globalnog BDP-a. Riječ je o tlakomjeru koji mjeri pritisak duboko u žilama svijeta kojima kola životni sok satkan od ideja, uvjerenja, kultura, stavova, institucija i snova, o kojimu zavise mogućnosti za prosperitet.