Otvoreno – zatvoreno (VII): nečitljive pobune i razlozi za strah

Powered by: icam.hr/genius

Daju li politički teško čitljive pobune modernih populista razloga za strah, ili je riječ o dobrodošloj reakciji protiv demokratski slabo ili nikako utemeljenih elemenata europskog ujedinjenja? Strah je dobar kome ga je Bog dao, ali ovoga će se puta svaki mogući pokušaj historijske psine suočiti s gustom mrežom međunarodnih ekonomskih, znanstvenih, umjetničkih i inih relacija, čija je snaga jača nego ikada u povijesti

Ad
Ad

Upravo sam se vratio s konferencije u Berlinu na kojoj se govorilo o Europi više brzina; o tome zašto neke zemlje imaju euro, a neke ne, i zašto ga neke poput Hrvatske žele, a neke ne. Nije se moglo zaobići i pitanje o rastućem anti-EU sentimentu promoviranom od strane takozvanih anti-establišment i anti-EU pokreta: kolika je njihova realna važnost odnosno moć utjecanja na budućnost Europe?

Sutra na Labu i u rubrici Rasprave & Rješenja Jutarnjeg lista imat ćete prilike čitati više informacija o ekonomsko-financijskim odjecima konferencije. Danas me zanima dublja ekonomska, politička i ideološka pozadina priče o budućnosti Europe. Konkretno pitanje glasi: koliko današnji anti-establišment pokreti nose klicu pobune i prevrata koja im se često pripisuje i koliko se u tome može pronaći razloga za strah? Ovo je tekst o pobuni – o tome kako se ideja i praksa pobune uklapa u perspektivu otvorenog – zatvorenog društva, o čemu pišem već sedmi vikend zaredom.

Dvije staze vode do pobune

Dvije staze dovele su me do točke razmatranja teme pobune. Prva vodi kroz tekstove o perspektivi otvoreno – zatvoreno kao plodnijoj metrici za shvaćanje bitnih pitanja politike i ekonomije u današnjoj Europi u odnosu na tradicionalnu metriku lijevo-desno. Evo kratke rekapitulacije koja je nužna za razumijevanje teksta u nastavku:

U prošlom, šestom nastavku pisao sam da se problem modernog populizma ne sastoji u njegovoj anti-establišment komponenti (jer establišment je svojim pogreškama dobrim dijelom zaslužio taj otpor), nego u težnji ka zatvaranju društva i reafirmaciji metode sukoba u međunarodnim odnosima (npr. napadi iz Italije na Macrona).

U pretprošlom, petom nastavku skrenuo sam pažnju na činjenicu da perspektiva otvoreno – zatvoreno nije samo pitanje međunarodnih odnosa ili Europe. To je, prije svega, pitanje kvalitete unutarnjeg funkcioniranja institucija i razvoja demokracije. Između unutarnje i vanjske otvorenosti / zatvorenosti uspostavljena je uska veza. Liberalne demokracije uspostavile su tu vezu kad je riječ o otvorenosti, totalitarizmi kad je riječ o zatvorenosti. Danas više nije posve jasno kako bi neki od poznatijih anti-establišment pokreta odredili tu vezu kada bi im u krilo pala onako golema količina moći kakva je dopala mađarskom vođi Orbanu. Možda je bolje izbjeći taj eksperiment.

Četvrti, po svojoj prilici i najvažniji tekst u seriji o otvorenosti i zatvorenosti, sastavio sam kao raspravu s Kristijanom Kotarskim. On je u dva sjajna teksta o migracijama (na Labu se mogu pronaći i prvi i  drugi) postavio osnove umjereno konzervativnog odnosa prema globalnim migracijama. Prihvatio je stav da moderna populistička pobuna, za koju smatra kako doista prijeti ugroziti temelje liberalne demokracije, izvire i otud što pritisak migranata na javne resurse prijeti umanjiti dionice starosjedilaca u europskoj državi blagostanja.

U pristupu Kotarskog kritizirao sam pomalo “inženjerski” pristup očuvanju neke hipotetičke društvene ravnoteže (optimalno održiva, ujedno i etička imigracija koja neće narušiti temelje liberalne demokracije na Zapadu). U takvom pristupu vidim opasnost od tihe afirmacije padajućeg standarda prihvatljive imigracije koja neće narušiti etatističku društvenu homeostazu s velikom državom izdašnih pomoći i povlastica za sve uži krug «svojih» građana. Čini mi se da takav pristup asimptotski vodi prema modelu lokalnog društva koje kao pit bull reži iza ograde na svakog potencijalnog uljeza uživajući u obilju masnih kostiju, dok ih ima, iz poreznih izvora. To vodi u očekivano pomični ili padajući optimum. A do karikature s pit bullom dolazimo u krajnjoj liniji, kad odustanemo od otvorenosti kao imperativa čija je vrijednost historijski dokazana.

Valja naglasiti da u mojoj kritici nije riječ o zagovaranju neke naivne otvorenosti koja bi se mogla opisati onom poznatom uzrečicom laissez passer, ili anarhističkom težnjom prema otvorenosti pod svaku cijenu. Riječ je o tome da je težnja otvorenosti i izgradnja unutarnjeg društvenog (političkog i ekonomskog) kapaciteta za prilagođavanje svakojakim vanjskim i unutarnjim šokovima civilizacijski imperativ koji uvijek treba biti u prvom planu. Jasno, ako društvo želi ekonomski, ali i u svakom drugom pogledu napredovati.

Iz ove povezane serije tekstova proizašlo je pitanje što je to protiv čega se populistički pokreti danas primarno bune i koji je njihov krajni cilj: bune li se protiv imigranata, njihovih potraživanja naspram proračunskih resursa zapadnih zemalja, protiv onog liberalnog u liberalnoj demokraciji, protiv EU, banaka, novca, «establišmenta», korupcije, elita, nejednakosti, svega pomalo, otvorenosti društva kao takvog? Može li se teška čitljivost njihove pobune koja izmiče kategorizaciji lijevo – desno, ali se lakše poima na skali otvoreno – zatvoreno, shvatiti kao razlog za strah od novog historijskog vala zatvaranja društava?

Druga staza koja me dovela do tog pitanja ona je s početka teksta; berlinska staza koja vodi od zagrebačkog Tuđmana do berlinskog Tegela i ljudske košnice Alexanderplatza.

Mnogi moji prijatelji obožavaju Berlin. Neki u njemu i žive. Meni je taj grad težak, tmast, kao da cijeli lebdi unutar gustog i tamnog oblaka. Možda je problem u njegovoj veličini. Možda unutarnja napetost koju stvaraju svi ti ljudi različitih kultura, boja, mirisa, kuhinja, svi ti beskućnici, narkomani (mi smo generacija koja je prva čitala Mi djeca s kolodvora Zoo) i naručene A8-ice nabijene nevjerojatnim količinama dodatne opreme, ruše moje utopijske predrasude o otvorenosti predstavljajući njen ishod kao puki kaos. A možda je u pitanju samo nepodnošljiva pravilnost zaoštrenih arhitektonskih bridova koji kao da su postavljeni visjeti visoko u zraku, tek toliko da podsjete na tešku povijest i na to koliko smo kao ljudske jedinke minijaturni i ranjivi … i kako se lako možemo porezati na oštre bridove koji nam prijete.

Spomenik holocaustu, Berlin, foto: autor

Uglavnom, Berlin možete doživjeti onako kako ga je opisao Viktor Žmegač u sjajnoj knjizi o četiri europska grada o kojoj sam pisao 2017., dakle s ljubavlju ali i osjećajem za povijesnu realnost (Zbog središnjega položaja Berlina između zapadne i istočne Europe njegova će budućnost, možda više nego u drugih metropola, ovisiti o budućnosti kontinenta u cjelini., zapisao je). Ili ga možete doživjeti kao ja, bez ushita i s latentnim osjećajem tjeskobe, ali sa sviješću o povijesti koju je naš stari mudrac tako jednostavno i jasno sažeo u jednoj rečenici.

O pobunama suditi oprezno

Kako još uvijek ne znamo kakvoj vrsti pobune svjedočimo u novije vrijeme, jer eto, govori se čak i o novovjekoj pobuni gluposti protiv pameti, prisiljeni smo sami konstruirati nove konceptualne okvire i tumačenja. Stoga sam se uhvatio perspektive otvoreno – zatvoreno kao malo čvršćeg okvira za razumijevanje stvarnosti koja nas okružuje.

Daleko od toga da je taj okvir dovoljan. On će samo odškrinuti prostor slutnjama i pretpostavkama. Ali, pokazat će da su sve pobune – i one dobre, i one loše, i one najgore – zle, imale tajnovit karakter koji je u počecima izmicao ranijim klasifikacijama. Iza mnogih iritacija i animoziteta spram pobuna u početku se prikrila komocija, zastarjelost ili prizemni interes promatrača. Stoga propitivanju i sumnji uvijek ima mjesta kad su u pitanju pobune, jer sigurno je samo jedno: sve su se pobune, i one dobre, nekome u početku činile glupe, a ponekom i opasne. Takva je narav pobuna.

Uzmimo, na primjer, tehnološke promjene. One su po svojoj dubokoj društvenoj naravi pobune koje izazivaju druge pobune. Što mislite, kako su se bunili kočijaši na dolazak tramvaja; vjerujete li da je tada bilo puno drugačije od reakcije taksista na pojavu Ubera?

Na ovom je mjestu vrijedno podsjetiti se na jednu pobunu otvorenosti koja je, s obzirom na Berlin i skoru tridesetu godišnjicu pada Zida, usko povezana s rušenjem političkih zidova i ulogom hrvatskih umjetnika i intelektualaca u široj priči o modernizaciji europskog istoka.

Ostaci Berlinskog zida, foto: Ekonomski lab

Radi se o pojavi avangarde i apstrakcije kao umjetničke težnje individualizaciji i bijegu od ograničenja oka, prirode i čovjeku izvanjskoga svijeta. S apstrakcijom je postupno nestao sam «predmet» umjetnosti (točnije, preselio se u tajnovita skloništa ljudske duše čije oko «vidi» drugačije). Zagrebačke grupe Exat 51 (od slikara Kristl, Picelj, Srnec) i Gorgona (slikari i kipari Knifer, Vaništa, Seder, Jevšovar i Kožarić) bile su dio šireg europskog (i istočnog i zapadnog) trenda koji je po svojoj umjetničkoj i filozofskoj dubini nadilazio (ili ignorirao) hladnoratovske političke i ekonomske podjele svjedočeći o snazi dubljih promjena u čovjeku i povijesti. Materijalizacija tih promjena uslijedit će tek u studenom 1989., kada će i Zid, da, onaj berlinski, konačno pasti.

A da je bila riječ o svojevrsnoj pobuni, svjedoče riječi samoga Josipa Broza, prema listu Borba 1963. (Denegri, 2011.): «Bježi se u apstrakciju, umjesto da se oblikuje naša stvarnost… kao prosječan čovjek koji gleda na umjetnost, mogu da znam šta je dobro, a šta nije… Realisti su pomalo potiskivani, a nagrade su dodijeljene pretežno apstraktnim umjetnicima. Za to, naravno, nisu krivi umjetnici, već oni odgovorni rukovodioci komunisti kojima je bilo povjereno raspolaganje sredstvima i koji su davali nagrade i onima kojima ih nisu smjeli davati.»

Iz ove kratke, ali porukama bogate epizode, treba uočiti da populistička metoda ima historijski kontinuitet. Razotkriva se u univerzalnoj konfrontaciji perspektive izmišljenog «običnog čovjeka», kao krajnjeg i jedinog društvenog kriterija, i neke, u ovom slučaju umjetničke “elite”. Ima u tome i nešto demokratično, zar ne, iako toga izmišljenog lika – običnog čovjeka – u srazu s neshvatljivom i nagrađivanom apstrakcijom zastupa komunistički diktator. Radi se, približno, o ekvivalentu današnjega sraza običnog malog čovjeka, navodno zgurenog pod naletom globalizacije, i otuđenih elita koje si u nekim zatvorenim krugovima dodjeljuju nagrade za tko zna što.

Priča o Titu i apstraktnoj umjetnosti potvrđuje još nešto što je dobro poznato: moderni totalitarizmi voljeli su egzaktne i oštre forme, jasne i pravilne objekte, realistično prikazana ljudska tijela, a od apstrakcija su zazirali ili ih otvoreno zatirali. Međutim, kod Tita 1963. već primjećujemo nove, soft forme totalitarizma. Nema prijetnje hapšenjima. Diktator, štoviše, razumije umjetnike koji su pogriješili. Prema njima je za standarde komunističkih režima “blag”, gotovo kao otac prema djeci koja su pogriješila. Poput roditelja koji grješnom djetetu uskraćuje džeparac, on koristi “samo” sofisticiranu najavu drugačije alokacije proračunskih sredstava u korist uhljebničke akademsko-kulturne scene, one koja će pristankom uz bravarove estetske kriterije zaslužiti karijere i ateljee, dok će malobrojni beskompromisni, koji će se umjesto ulaska na prijeme prihvatiti pokušaja ulaska u povijest, završiti u potrazi trbuhom za kruhom. A to je, valja priznati, puno humanije od Lepoglave. U sušrtini se do danas nije mnogo toga promijenilo, uz blagu korekciju za višestranački sustav, neke elemente pluralizma, te nešto tržišta i poduzetništva, koji beskompromisnima danas daju lakšu platformu za preživljavanje.

Jedno od važnijih otkrića vezanih uz apstraktnu umjetnost u Hrvata je međunarodna mreža povezanosti apstraktnih umjetnika koju se i vizualno može pregledati na internetskoj stranici Virtualnog muzeja avangarde.

Đuro Seder, bez naziva, kolekcija Sudac

Mreža kao društvo, mreža kao sloboda

Pojam mreže ima središnje mjesto u mojem shvaćanju zašto ideološka nečitljivost današnjih “anti-elitističkih” pobuna ne predstavlja razlog za strah. Zapadna civilizacija i prosvjetiteljstvo izrasli su na Republici pisama – gustoj mreži međunarodnih kontakata i dopisivanja vodećih europskih i američkih intelektualaca, prvoj globalnoj društvenoj mreži čije pokušaje vizualizacije – na čemu rade na Sveučilištu Stanford – možete potražiti ovdje.

Ekonomski povjesničar Joel Mokyr u zadnjoj knjizi Culture of Growth iz 2016. otišao je tako daleko da je uz pomoć Republike pisama objasnio početak tehnološkog razvoja i modernog ekonomskog rasta u Zapadnoj Europi u vrijeme i nakon Prve industrijske revolucije. Doista, veliki dio današnje globalne razmjene roba i usluga može se zamisliti kao replika prethodne razmjene idejnih i umjetničkih energija i utjecaja.

Međutim, mreže su krhke. Povremeni pokušaji pretvaranja horizontalnih mreža u vertikalne hijerarhije, pogotovo kada su zasnovani na idejama reprezentacije interesa i stavova idealiziranih «običnih ljudi», prijete uništiti mreže – intelektualne, umjetničke, proizvodne, trgovačke, znanstvene, obrazovne, sve one «elitističke» mreže koje onaj izmišljeni običan čovjek, navodno, gleda s podozrenjem. Ipak, sva povijest pokazuje da mreže imaju fantastičnu sposobnost regeneracije jer su naprosto korisne. Moja je, dakle, glavna teza da su mreže danas više, a ne manje otporne na udare koji ih teže uništiti ili pretvoriti u hijerarhijske strukture. Ta otpornost objašnjava se i rastom međunarodne razmjene, interneta i društvenih mreža.

Zbog toga moderni populizam nema odgovore i kapacitete za shvaćanje koliko je međunarodno umrežavanje uznapredovalo. Ekonomija je područje na kojem će polomiti zube kao i mnoge starije političke ideje. Apstraktno pozivanje na revival snage nacionalne države dobro dođe i široko je prihvatljiv oblik reakcije na premalu demokratičnost i pretjeranu birokratsku ambiciju struktura koje danas kolokvijalno zovemo «Bruxellesom». No, pored te defanzivne reakcije, u modernim populističkim pokretima za sada nismo vidjeli ništa više osim zamornog traženja galame, konflikta, medijske pažnje i prevladavajućeg lupetanja o svemu i svačemu, pri čemu ljudi bez ikakvog znanja postaju eksperti za sve, a dermatolozi suvereno i preko noći ovladaju pitanjima razvoja vjetroelektrana i solarnih panela (što nije obilježje modernog populizma nego se, nekako, pretvorilo u univerzalno obilježje današnje politike koje je otvorilo vrata novom populizmu).

Mi zapravo živimo u doba u kojem je prostor politike estradiziran, zapušten i prepušten amaterima koji se tješe da su profesionalci barem u poslu kojim se bave (politici), jer su se društva – mreže (sve: gospodarske, medijske, financijske, umjetničke, znanstvene, obrazovne i ine) – osjetila dovoljno jaka za razvoj svog mirnog građanskog života i usputan nadzor politike, tek toliko da taj društveni prostor ne bi izletio izvan svake kontrole i ponovo zaprijetio kakvom historijskom psinom. U prostoru privatne autonomije mreže jačaju, i kao što su Voltaire i Benjamin Franklin nekada bili povezani dijeleći mnoštvo ideja, danas smo slično povezani i mi. Ako smo dovoljno pažljivi, promišljeni i informirani, slično će se formirati i naši stavovi, estetske i druge preferencije, baš kao što će se na slične načine strukturirati i složeni proizvođački lanci u kojima se odvija specijalizacija, izvan domašaja ne samo utjecaja nego i shvaćanja kakvog državnog birokrate.

Ne mogu biti siguran da je svijet kroz umrežavanje prešao Rubikon nakon kojeg su demokratski mehanizmi dovoljno snažni da na svoj pomalo kaotičan način amortiziraju svaki pokušaj nametanja i prevlasti, bez obzira dolazio taj pokušaj od elita koje se vole nazivati liberalnima, ili od konkurentnih elita koje se bore za prevlast kroz vraćanje moći u nacionalne i još uže lokalne okvire. Ne valja se prepustiti sirenskom zovu utopije, ali imam se razloga tome nadati. Pluralizmi svih oblika, ruku pod ruku uz osvajanje autonomnog prostora privatnog i građanskog života, uz tehnološke promjene i rast privatnih kapitala razvijaju potencijal društva shvaćenog kao mreža da se odupre svim oblicima ekonomskih, političkih, estetskih i inih nametanja odozgo.

Da, mislite si, Berlin i skora trideseta godišnjica pada Zida (9.11.) doveli su me do toga da više i ne vidim dovoljno jasno.



Denegri, Ješa (2011.): Politički napad na apstraktnu umjetnost početkom 1963. u: Područje zastoja – Standstill. Zagreb: Institut za istraživanje avangarde, str. 56-64.

Mokyr, Joel (2016): A Culture of Growth. The Origins of Modern Economy. Princeton: Princeton University Press.