U petak sam bio na konferenciji o investicijama (više o tome ovdje), s koje sam otišao sa sljedećim dojmovima:
- Vlada (zastupana po ministru Horvatu) je svjesna da nije sve savršeno i čini sve da se uklone barijere investiranju i reformira javna administracija, ali nije sve tako crno; trebali bismo više cijeniti sebe.
- Kamatne stope su najniže u povijesti, novca ima.
- Pravosuđe uopće nije loše kao što se govori. Smanjuje se broj zaostalih predmeta, a prosječno trajanje sudovanja je oko prosjeka EU, samo je priljev novih predmeta velik (podatak je iznio predsjednik VTS-a sudac Vukelić).
U čemu je onda problem? Možda je problem u ljudima (otkud toliki priljev predmeta na sudove)? Jedna od mogućosti je da poduzetnici neozbiljno pristupaju poslu i ubrzo nailaze na takve probleme i gubitke, da je strategija na sve ili ništa putem suda jedino što im preostaje.
Priča iz lokalnog dućana i raštimani orkestar
Nisu vlada i sudstvo jedini koji priču o investicijama skreću u domenu percepcije („…da je samo malo više optimizma…“). Na izazove nailazi i uobičajena priča da su „elite“ za status quo, dok narod pati i odlazi.
Dan prije spomenute konferencije o investicijama jedan je mlađi i rječiti građevinski radnik, oko tridesetak godina ima, kupovao gablec za pauzu u kvartovskom dućanu. Zainteresiran za prisluškivanje razgovora, pravio sam se da ne mogu pronaći smrznuti grašak i mrkvu u zamrzivaču (iako zamrzivač nije baš najpopularnije mjesto ovih dana). Građevinac je iznio zanimljivu teoriju koja u mom slobodnom prijevodu zvuči otprilike ovako (pouka je, pazite što pričate u dućanu, možete završiti “u novinama”):
Draga gospođo, emigriraju vam ljudi koji ne znaju matematiku. Jako je važno dobro znati matematiku! Ja sam si sve izračunao. Evo, moji dečki koji su vani, plaćeni su 8-9 eura po satu. Odrade 10 sati, još sat-dva potroše da dođu na posao i s posla. A znate vi, gospođo, koliko gore košta kutija cigareta, stanovanje, briga o djeci? Sve sam si ja to izračunao. Oni realno prođu 2-3 tisuće kuna bolje nego ja, kad uzmem u obzir i troškove života. Pa neću ja zbog 2-3 tisuće kuna na mjesec ići u drugu zemlju. Ja to, gospođo, ovdje zaradim u fušu za dva vikenda!
Na sličnome tragu, postarija je gospođa, u jednom od onih patetičnih TV priloga kada o bilo kojoj temi intervjuiraju prolaznike na Kolodvoru, kazala: Kakav bi to dirigent trebao biti da uglazbi ovako loš orkestar! Više se ne sjećam o čemu je bila riječ, ali poruka je jasna: kada turist u japankama krene na Biokovo nije kriv HGSS, nego turist (i o tome je bilo riječi na konferenciji)!
Relativizam lokalnog podneblja
Dakle, ako je problem (i) u ljudima, možda smo u krivu mi koji ukazujemo na probleme, javno govorimo o propuštenim prigodama i tražimo bolje i efikasnije javne usluge, manja opterećenja, više razvidnosti, poštenja, otvorenosti i ravnopravnog tretmana svih građana? Možda bi trebalo manje pričati o tome, a više o uspjesima onih rjeđih koji se s dobrom opremom uspnu do vrha i, što je jednako važno, sami spuste natrag do podnožja?
Slike poput sljedeće doista šire defetizam. Prikazan je indeks realnog BDP-a (2010.-=100) koji se u Hrvatskoj tek vraća na razine prije krize, dok je u Poljskoj 39% veći nego 2007., u Rumunjskoj 29%, Slovačkoj 26%…
Indeks realnog BDP-a 2007.-2017.
Izvor: Eurostat
Imajući na umu gornju „crvenu nit“, možemo razgovarati o nijansama i okolnostima na koje nismo mogli utjecati: na primjer, zemlje kojima je Italija važan trgovački partner doista rastu u prosjeku sporije – Slovenija je samo malo bolja od Hrvatske. Međutim, pravo pitanje glasi: na čemu će biti naglasak? Hoćemo li prihvatiti relativizam lokalnog podneblja u kontinentalnoj varijanti (nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo), ili u dalmatinskoj varijanti sunca, mora, fjake i tragično nesređenih zemljišnih knjiga i katastra, ili ćemo prihvatiti prokletstvo Eurostata i pokazivati ovakve slike kako bismo poslali glasnu poruku: hej, ljudi, nije problem samo u japankama, južnjačkom fatalizmu i tragičnoj povijesti Balkana, problem je u nečemu (čemu?), što nas u zadnjih deset godina poput teškog sidra, s uzrocima koji sežu mnogo dalje u prošlost, drži prikovane uz europsko dno.
Bijeg s Balkana
Što je to što nas vuče prema dolje? Neki će reći da nas drži „pesimizam“, „mentalitet“ (možda „socijalistički“, i o tome je bilo riječi na konferenciji), „autorasizam“ – nova definicija za pojavu koja prenaglašava loše u nama i oko nas, ponižavajući nas u autorefleksiji spram drugih. Opravdanja će se pronalaziti u ratu (doista, zemlje na slici nisu imale rat) i kasnom ulasku u EU (doista, gotovo sve zemlje ušle su u EU 2004., a Rumunjska i Bugarska 2007.). No sve to neće zvučati uvjerljivo jer je naše zaostajanje ipak koncentrirano u zadnjih 10-12 godina. Neki će zbog toga pribjeći potpunoj ezoteriji kolektivne psihologije nasljeđa, ne shvaćajući devastirajuću činjenicu da je Hrvatska danas prema parametrima razvoja jednako „balkanska“ (Balkan kao metafora za slabe institucije, korupciju i spori ekonomski rast) kao što je bila prije osamostaljenja, a što se ne može objasniti „mentalitetom“ ili barem ne dominantno njime.
Nacionalistima se od ovakvih priča i usporedbi diže kosa na glavi. Njima je Balkan sinonim za ex Jugoslaviju – političku tvorevinu od koje je trebalo pobjeći na Zapad – i svako povezivanje Hrvatske s tim područjem vide kao urotu ili jugonostalgiju. Pri tome ne vide u kakvu su grandioznu zamku sami upali. Naime, problem hrvatskog nacionalizma, koji je moćna i potencijalno pozitivna sila, leži u tome što je veliki dio unutarnje demokratske kritike povezao s nedovoljno domoljublja, dok je pod hrvatskim brendom, od značke na reveru do ruke na srcu za intoniranja himne, prigrlio razne smutljivce i lopove koji su signal domoljublja shvatili kao investiciju u neki posao ili poslić s državom ili za nju. Tako se energija osamostaljenja pretočila u energiju za pribavljanje privilegija, grananje javnog sektora, zaštitu od kriterija otvorenog tržišta i konvergenciju natrag u Krležinu balkansku krčmu, umjesto da je nakon 1995. ta energija pretočena u definitivnu pro-europsku modernizaciju zemlje koja je ipak imala više predispozicija za takav, nego za ovaj, „istočni“, ili ako hoćete – namjerno provociram – „balkanski“ strateški put. Formalni ulazak u EU pokazao se nedovoljnim da pokida sve veze s istočnjačkim modelom institucionalnog razvitka koji počiva na nepotizmu i korupciju.
Strah od rupe
Moramo biti pošteni i reći da nitko od sudionika konferencije u petak nije govorio o problemu investicija i rasta s ciljem njegova svođenja samo na pitanja promocije i brendiranja Hrvatske kao atraktivne investicijske destinacije. Tako je to ispalo u nekim površnim interpretacijama. Poduzetnici i menadžeri (Andabaka, Fogec) bili su očekivano kritični, a sudionici panela o pravosuđu (sudac Vukelić, profesorica Josipović i odvjetnik Ljubenko) jasno su rekli da marketinško privlačenje investitora može postati kontraproduktivno ako prije toga nije sve dovedeno u red, bolje nego što je danas. I ministar Horvat, kada se iz njegovog izlaganja izolira očekivana doza dnevno-političke reklame vladinih poteza, nije negirao problem, obećajući uspon na ljestvici Doing Business i ukazujući na to da drugi i dalje trče brže od nas.
Stoga se sve svodi na problem komunikacije i naglasaka. Rupa u koju je ova zemlja upala toliko je duboka da se o njoj ne može prestati razgovarati dok se iz nje uvjerljivo ne izađe. To što sada više ne padamo nego po nekom rubu grebemo prema gore, nije nikakav razlog za „objektivne i uravnotežene ocjene“ i „malo više optimizma“.
Jedan od problema ove zemlje je što u proteklim godinama niti jedna vlast nije priznala dubinu hrvatske ekonomske tragedije nego su se stvari prikazivale ili prikrivale fatalističkom retorikom ili naslijeđem. Priznanje stvarnosti mogao je biti katalizator rješenja, no prigoda je propuštena. Nakon što je Sanader glavom bez obzira pobjegao od krize i iz zemlje, Kosor je promovirala strategiju oslonca na vlastite snage (ima se i pameti i resursa) i dizanja poreza (PDV i harač), koja je dovela do čega je dovela. Nakon što je Milanović sjeo u Banske dvorane govorilo se o obrani našeg načina života, a Linić-Čačićev način fiskalne konsolidacije oslonio se na dizanje poreza i cijena javnih usluga, što je dovelo do čega je dovelo. I kao što se podcijenila dubina rupe u koju smo upali, podcijenio se i potencijal pogrešne fiskalne politike u produbljivanju te rupe.
Izvan tog konteksta nije moguće voditi smislene ekonomske rasprave. Da bi se Hrvatsku doista učinilo zemljom atraktivnom za ulaganja i da bi se ljudi u nju počeli vraćati, Hrvatska treba u desetak godina nadoknaditi barem 20% BDP-a – ne toliko rasti, nego za toliko (malo manje od 2% na godinu) rasti brže od ostalih u srednjoj i istočnoj Europi. A to se ne može s malo više optimizma i objektivnih ocjena. Jedini poticaj koji može toliko transformirati politiku i cijelo društvo je – strah. Baltik se fundamentalno transformirao zbog straha od Rusije, a druge zemlje na istoku Europe zbog sličnog razloga – straha od svoje prošlosti. Hrvatska je nakon 1995. odnosno 1998. kada je osigurala teritorijalnu cjelovitost izgubila strah. Pa je upala u prikazanu rupu. Možda je vrijeme da se ponovo počne bojati. Tražiti uspjeh kroz strah, strah od neuspjeha, a ne kroz marketing proizvoda koji ne postoji.