Hrvatska formula za određivanje cijene goriva dovela je do toga da od danas cijene goriva na pumpama idu snažno gore iako je vrhunac svjetske cijene nafte bio još prošloga utorka. Od tada su cijene u padu. Prema Vladinoj uredbi, obračunsko razdoblje za određivanje cijena je ponedjeljak-nedjelja, a cijene se prilagođavaju utorkom i vrijede do sljedećeg ponedjeljka u ponoć. Vrh svjetske cijene nafte bio je u utorak 8.3. tako da su sada u izračun za sljedećih 7 dana ušla dva dana vrhunca – ponedjeljak 7.3. i 8.3. Drugim riječima, sve do ponoći 21.3. goriva na pumpama nalazit će se pod utjecajem iznimnog događaja koji se dogodio 13-14 dana ranije, a pad koji je nastupio u međuvremenu reflektirat će se u cijenama tek od utorka 22.3. Očito je riječ o distorziji, što je tipično za rigidno administriranje cijena.
Nisam protiv administrativnog reguliranja cijena iznimno važnog dobra kao što je energija u iznimnim uvjetima kao što je rat, ali pretpostavljam da se to može raditi na puno pametniji način koiji će:
- Izgladiti pretjerane cjenovne oscilacije
- Maksimalno zaštititi potrošače kako pretjerane cjenovne oscilacije ne bi izazivale neizvjesnost i nepotrebno utjecale na ukupnu potrošnju
Nedovoljno dobro poznajem tehničke aspekte funkcioniranja tržišta naftnih derivata, ali mislim da su glavni principi boljeg rješenja jasni:
- Češće usklađivanje cijena
- Fleksibilniji upliv države u cijenu (smanjenje tereta kad cijene sirovine rastu i obratno)
Kao što sam objasnio na početku teksta Vrijeme je za snažnije smanjenje ugriza države u gorivo, nameti države i dalje određuju oko polovinu maloprodajne cijene. Osim spomenutom uredbom, Vlada na cijenu utječe i odlukama o trošarinama koje mijenja diskrecijskim odlukama i zakonom o PDV-u (porezna stopa je maksimalnih 25%). Trošarine bi se trebale fleksibilnije (automatski) mijenjati kako bi njihovo smanjenje približno poništilo rast ulaznog troška, a smanjenje stope PDV-a trebalo bi čuvati za iznimne poremećaje trajnijeg karaktera.
Uz češće prilagođavanje cijena i fleksibilnije trošarine izbjegle bi se ovakve apsurdne situacije u kojima dolazi do iznimnog jednokratnog udara cijena goriva, ali se u isto vrijeme najavljuje veliki pad od sljedećega tjedna jer je već došlo do pada cijena (znatno niže cijene se prenose u sljedeće obračunsko razdoblje) i očekuje se da novog poremećaja u narednih nekoliko dana neće biti.
Iako bi takav model značio da bi država od trošarina ubrala znatno manji iznos od trošarina na gorivo nego što će ubrati u sljedećih sedam dana, možemo postaviti tezu da bi država čak i u tom slučaju mogla biti na dobitku. Naime, rast i kratkoročna kolebanja cijena goriva utječu na ponašanje potrošača i smanjuju njihovu potrošnju na druge stvari. Jedan razlog je supstitucija, a drugi rast averzije prema riziku koji nije izazvan ratnim vijestima nego samim oscilacijama cijena energenata. Stoga se može postaviti hipoteza da bi država gubitak na trošarinama nadoknadila kroz veći prihod od PDV-a na ukupnu potrošnju, koji se ovako neće ostvariti.
Naravno, to je samo hipoteza koju tek treba dokazati netko tko je dublje u podacima na ovom tržištu. Kao što bi trebalo vidjeti i kako bi se cijeli dobavni lanac do crpki prilagođavao ako bi prilagođavanje cijena i trošarina bilo češće. Čak i ako neki tehnički razlozi koji mi nisu poznati priječe češću prilagodbu cijena, hipotezu o fleksibilnijem prilagođavanju trošarina koje bi „upile“ cjenovne udare na tjednoj razini vrijedi ispitati. Jer, vrijeme je za snažnije smanjenje ugriza države u gorivo.