Pojava ˝novonormalnog˝ okrenula je tumbe svijet i vrijednosti kakve smo dotad poznavali. Ulazak u pandemijsku krizu dosad je možda i najveći udar na temelje liberalnih demokracija zadnjih tridesetak godina. Nije to udar samo na političke poretke, nego općenito na sustave vrijednosti, ustavnopravne poretke i konceptualne sadržaje. Dakle, osim zdravstvene, političko-institucionalne, ustavnopravne, ekonomske i vrijednosne krize, ovo je i simboličko-semantička kriza. Ta se kriza opisuje pojmom „novog normalnog“ ili ˝novonormalnog˝ (potonje će se i koristiti u nastavku), čime se odmah implicira da ono „normalno“ više nije kao prije („naši će se životi mijenjati“), nego je „novo“, promijenjeno, reformirano, ali je i dalje – „normalno“.
˝Novonormalnim˝ se želi ipak spasiti „normalnost“ u svom glavnom značenju – da je ono „uobičajeno“, „kako treba biti“, suprotno od „devijantnoga“, „abnormalnog“, „anomalije“ i sl. Drugim riječima, „normalnom“ je pridan nov sadržaj, prilagođen kriznim, pandemijskim uvjetima. U nastavku će fokus biti upravo na toj dimenziji krize i kako je ona pratila potrese u ostalim sferama.
Sine qua non razumijevanja ˝novonormalnog˝ ogleda se u pojmu „kritičkog mišljenja“. Stoga, prije spominjanja i analize glavnih ideoloških označitelja ˝novonormalnog˝, potrebno je osvrnuti se na „kritičko mišljenje“ kao široko korišten pojam. Ono je jako stradalo u pandemijskoj krizi. To je pojam koji se i inače svaki put prilikom rasprave o problemima u obrazovnom sustavu vadi kao opće mjesto.. Da je važno djecu i mlade naučiti „kritički misliti“ ili čak samo „misliti“, to nitko neće poreći, ali što to znači? I, ako je taj pojam tako udomaćen u obrazovnom sustavu, društvu, štoviše, opće je prihvaćen kao vrijedan, poželjan, dapače nužan, kako se onda tako lako našao na kušnji u pandemiji?
„Kritičko mišljenje“ – IN
Prvo, „kritičko mišljenje“ povezano je s riječju „kritika“ koja dolazi od starogrčkog glagola krínein što znači razlučiti, odlučiti – dakle, u nekoj danoj materiji odjeljivati elemente jedne od drugih.[1] Konkretno to znači da je „kritičko“ preispitivanje dane pojave odbijanje da se što u njoj uzme zdravo za gotovo, nego da se to preispituje, analizira, odjeljuje. Slikovito, na primjeru paketa, da se njega ne prima bez otvaranja i pogleda što je unutra, od čega se sastoji, da se „razluči“ njegov sadržaj – e kako ne bismo dobili „mačka u vreći“. Mentalni je to proces koji nam pomaže da nas netko ne prevari, da nam netko nešto ne podvali, ili čak nametne. Cilj je da nemamo što skriveno jer je i etimološki istina ono „neskriveno“ (grč. alétheia – neskriveno, neskrivenost).
Drugo, „mišljenje svojom glavom“, što se nerijetko kolokvijalno koristi za „kritičko mišljenje“, može biti i „lupetanje“ i „govorenje napamet“ ako dolazi bez veze s izvanjskim svijetom, samo „iz glave“ – ako nije na djelu interakcija subjekta i objekta. I tu treba biti oprezan, ne treba brkati „kritičko mišljenje“ s mišljenjem koje proizlazi iz nepoznavanja, tj. uopće bez kontakta s objektom. „Misliti svojom glavom“ ima smisla ako je uključena ta interakcija s objektom – onda je to mišljenje „kritičko“.
Slično je i s pojmom „zdravog razuma“ – on je u misaonoj tradiciji u kojoj je stasao talijanski filozof i revolucionar Antonio Gramsci figurirao kao „opći način mišljenja“ (senso comune), pa je tek s njim dobio značenje onoga „kako treba biti“, a ne samo toga „kako jest“. Tako je „općem načinu mišljenja“ (senso comune) Gramsci suprotstavio „zdrav razum“ (senso buono) – onaj koji bismo mi mogli smatrati sinonimnim s „kritičkim mišljenjem“, što daje obrazovnom sustavu i intelektualcima aureolu revolucionarnosti.[2] Na stranu revolucionarnost i moguće previše ideološke konotacije koje se vežu uz ovu tradiciju, svakako bismo se mogli složiti s time da je skepsa osnovna karakteristika „kritičkog mišljenja“ – opet od Descartesa imamo da je „sve u sumnji“, pa je „kartezijanska sumnja“ tako temelj novovjekovne filozofije.[3]
Treće, obrazovni sustav kao željena meka „kritičkog mišljenja“ uvijek je po svojoj funkciji ambivalentan – obrazovanje je nastalo kao dio otpora prema dogmama, „vječnim istinama“ i predrasudama, ali je isto tako upregnuto u određeni sustav, državni i ideološki okvir koji ga čini takvim da mu nije u interesu stvarati pojedince koji će biti grobari tog sustava. Stoga je polaganje prevelike nade u obrazovanje kao izvorište neke revolucije jednostavno iluzija u čijoj je podlozi nerazumijevanje načina reprodukcije društva i formiranja „kritičkog mišljenja“. Obrazovni sustav želi „kritičko mišljenje“ onoliko koliko ga i ne želi. A kako je taj sustav ambivalentan i prema „kritičkom mišljenju“, ono samo počinje zadobivati ambivalentne funkcije, različita značenja, i postaje, opet paradoksalno gramšijevski, samo ulog u borbi za nečiju hegemoniju, tj. dosezanje hegemonijske pozicije u društvu.
„Kritičko mišljenje“ – OUT
Na stranu sad važne, ali ne uvijek toliko korisne distinkcije između „kritičkog mišljenja“ i „mišljenja svojom glavom“, „općeg načina mišljenja“ i „zdravog razuma“ i sl. Tome se valja vratiti naknadno. Pogledajmo sada kako to opće mjesto obrazovanja i pokušaja prosvjetiteljstva danas funkcionira u ˝novonormalnom˝, u pandemijskoj krizi.
„Kritičko mišljenje“ tako je nekako prešutno postalo nepoželjno i prognano, a nakon toga i do krajnjih granica zloupotrijebljeno. Paradoksalno je da su u najveći progon „kritičkog mišljenja“ od samog početka pandemijske krize krenuli upravo oni mediji i javni akteri koji inače neprestano govore o „kritičkom mišljenju“ kao glavnoj zadaći obrazovnog sustava. Dolaskom novog, nepoznatog virusa mediji i drugi javni akteri kao da su suspendirali svako bazično propitivanje koje čak ni ne mora biti nužno „kritičko mišljenje“, postavivši jasnu granicu između legitimnog i heretičkog diskursa. Doslovno kao da je ratno stanje. Taj se postavljeni i prihvaćeni narativ jako teško mijenjao, a oni koji su odskakali od njega brzo bi bili svrstavani u heretike ili samo označeni kao sumnjivi da uopće komentiraju pandemiju. Na to su se lijepile etikete koje su se dominantno mijenjale ovisno o najistaknutijem problemu u danom trenutku – teoretičari zavjera, bioteroristi, antilockeri, antimaskeri, antivakseri, bakoubojice, švedolozi i sl.
Sjetimo se samo koliko je bilo neprihvatljivo propitivati službeni narativ o porijeklu novog koronavirusa – sve one koji bi dovodili u sumnju da je on nastao uništavanjem životinjskih staništa i na tzv. „mokrim tržnicama“ te umjesto toga spominjali „curenje iz laboratorija“ svrstavalo se odmah u „teoretičare zavjera“, potpuno neselektivno. Naročito je tome pridonosila i opća medijska odioznost prema tadašnjem predsjedniku SAD-a Donaldu Trumpu koji je novi koronavirus odmah prozvao „kineskim“. Ni bezazlene ankete javnog mnijenja nisu baš prolazile s odobravanjem u tom trenutku.
Sve je to u samom početku „teorijama zavjera“ dalo izrazito subverzivnu auru kritičkog mišljenja. „Teoretičari zavjera“, pravi ili nepravi, imali su se razloga osjetiti „revolucionarnima“, da imaju cijeli sistem protiv sebe. Naročito se tome pridonijelo stavljanjem uđuture baš svih „teorija“ koje su odstupale od službenog narativa.
A danas? Danas se otvoreno priznaje (WHO i znanstvena zajednica) da nije sigurno odakle je došao novi koronavirus te da će istraga po tom pitanju potrajati. Sve to objašnjava i današnje veliko nepovjerenje uz sve vezano za pandemiju. Jer je „kritičko mišljenje“ odjednom i neselektivno postalo izrazito nepoželjno. Primjeri za to u pandemijskoj krizi dalje su se redali jedan za drugim.
Isključenje „kritičkog mišljenja“ u većini je liberalnih demokracija imalo duboke reperkusije na slobode, prava, institucije, zakone, svakodnevni život, javnu komunikaciju, političko polje i, možda najvažnije, međuljudske odnose. Ako „kritičko mišljenje“ podrazumijeva metodičku sumnju i slobodu od dogmi, praznovjerja i „vječnih istina“ i ako se na njemu gradi znanost i slobodne institucije, onda je u ˝novonormalnom˝ sve postavljeno tumbe. Između ostalog i to da su se na „kritičko mišljenje“ (doduše, i na „mišljenje svojom glavom“ – nasuprot „ovcama“, eng. sheeple) počeli pozivati oni koji inače gaje vjeru u dogme i „vječne istine“. Dakle, „kritičko mišljenje“ postalo je prognano i nepoželjno u novoj svjetskoj krizi. To je dobivalo svoje specifične oblike u ˝novonormalnom˝ i najavilo ozbiljne posljedice za poretke, institucije i sustave vrijednosti.
˝Novonormalno˝
˝Novonormalnim˝ bismo mogli odrediti željene i uobičajene svakodnevne životne prakse u okolnostima pandemije nove koronavirusne bolesti. Radi privida „normalnosti“ zadržava se sastavnica „normalno“, ali joj se pridaje „novo“ da se izrazi i da je drugačije od „starog normalnog“. Možda ironično, ali samo dva mjeseca prije uvođenja ˝novonormalnog˝ na predsjedničkim je izborima pobijedio Zoran Milanović sa sloganom „normalno“. Možda se teška političko-životna ironija poigrala s njime, naročito jer će kasnije i zbog svog ponašanja u političkom prostoru biti proglašavan za sve i svašta, samo ne za „normalnog predsjednika“. Ali on baš možda jest „normalan“ – to ovisi o tome koliko smo normalizirali ˝novonormalno˝.
Ipak, neovisno o tome, ˝novonormalno˝ u Hrvatskoj, a koje se ne razlikuje po svojim glavnim odrednicama od ˝novonormalnog˝ u ostatku Europe, pa i svijeta, najbolje opisuje (i predskazuje) nekoliko puta ponovljena izjava ministra unutarnjih poslova i šefa Stožera civilne zaštite Davora Božinovića da će se „naši životi mijenjati“.
Božinović je to prvi put rekao 15. ožujka 2020. godine kada je, nekoliko dana nakon proglašavanja pandemije i zatvaranja cijele Italije, najavio da sigurno idemo prema većim restrikcijama socijalnog života, prateći kako se te mjere već poduzimaju u inozemstvu („… sve u cilju zaštite pučanstva i bližnjih. Moramo svatko za sebe preuzeti odgovornost, ne samo za sebe nego i za druge.“). Tada je bilo aktivnih pedesetak slučajeva zaraze novim koronavirusom – niti dvadeset dana nakon pojave prvog slučaja. Drugi je put to kazao deset dana kasnije, ovaj put u prezentu („naši se životi mijenjaju“), s dodatkom „do daljnjega“ („… ne za sljedećih par tjedana već za duže razdoblje, a mjerilo za to nam je iskustvo Kine“). Valja primijetiti da Božinović sada eksplicitno spominje Kinu, dok je ranije bilo to samo „praćenje u inozemstvu“ – misleći time na okolne europske zemlje koje su također imale uzor – u Kini. I premijer Plenković je spomenuo jednom prilikom Kinu kao uzor –u intervjuu Romanu Bolkoviću u emisiji 1 na 1na HRT-u. Nadalje se i popuštanje mjera koje je kod nas uslijedilo u svibnju 2020. godine nazivalo ˝novonormalnim˝, jer se time željelo naglasiti ipak odstupanje od „starih praksi“ – sada ćemo živjeti „normalno“, ali s onim mjerama koje odgovaraju stanju epidemije – maske, distanca, pojačana osobna higijena i sl.
Nije problem s ˝novonormalnim˝ toliko što se u život uvode određene mjere koje su razmjerne novonastaloj opasnosti (nepoznatoj virusnoj bolesti).[4] Problem je kada se to dovodi u kontekst s „normalnim“, kada se izvanredno stanje ne deklarira i ne želi deklarirati, kada se normalizira ono što nije uobičajeno, što nije humano i što ne može biti nešto što mora ljudski rod određivati „do daljnjega“. Na takvim najavama samo cvatu „teorije zavjere“ o „velikom resetu“ i štošta drugo što je vrlo brzo od pojave svjetskog izvanrednog stanja izmililo na površinu. Za nas najvažnije – protjerivanje skepse i „kritičkog mišljenja“ u heretički diskurs. Odatle i čudi da se tekst u kojemu piše sljedeće uopće mogao pojaviti u jednom mainstream mediju u svibnju 2020. godine: „Ideja da bi načela koja se primjenjuju ili prihvaćaju u nenormalnoj situaciji mogla ili trebala postati normalna opasna je i ekstremistička… Novo normalno je vazda abnormalno.“
˝Novonormalna˝ planetarna vulgata
Kako smo najavili u uvodu teksta, ovdje je ključno detektirati i definirati glavne ideološke označitelje ˝novonormalnog˝. Uz sve poznate dimenzije pandemijske krize ona ima i svoju semantičku i simboličku komponentu. Bacimo, stoga, pogled na neke od njih, sagledavajući i neke neverbalne simboličke prakse važne za razumijevanje cijelog ˝novonormalnog˝ simboličkog svijeta. Također, u ˝novonormalni˝ simbolički svijet uklapa se i kontranarativ – onaj koji su stvorili različiti protivnici epidemioloških mjera, pa čak i pravi teoretičari zavjera.
Uvođenje „nacionalne karantene“ (lockdowna) značilo je – ostanak u kućama/stanovima, prema kineskom receptu koji je našoj javnosti prenio znanstvenik Igor Rudan, o kojemu će više riječi biti u narednim tekstovima. Ostanak u kućama/stanovima, tj. poznati „ostani(mo) doma“, koji se vrtio i na televizijama, apsolutno obilježava sâm početak pandemijske krize – poručeno nam je da spašavamo svijet i brinemo za sebe i svoju okolinu jednostavno ako – „ostanemo doma“. Nije rečeno odmah na koliki rok, ali je naglašeno da su „iduća dva tjedna ključna“. Neovisno o lockdownu, ta su „dva tjedna“ na svoj način postala vječna.
Ostajanje doma imalo je svrhu postići najveću moguću izoliranost jedne osobe od druge, a prilikom nužnih susretanja preporučuje se „socijalna distanca“. Ona se i dalje preporučuje, ali sada češće bez pridjeva „socijalna“. Vjerojatno nema pogrešnije sintagme od „socijalne distance“ u cijelom ˝novonormalnom˝ rječniku. To je pojam iz sociologije koji označava udaljenost jedne društvene skupine od druge na temelju etničke, rasne, vjerske, klasne ili neke druge pripadnosti, mjeri se posebnom ljestvicom i njezino smanjenje karakterizira otvorena i demokratska društva. Posljedice „socijalne distance“ uključuju i segregaciju i diskriminaciju. Drugim riječima, „socijalna distanca“ jedna je vrlo negativna pojavnost koja se vezuje uz međunacionalnu i međuvjersku netoleranciju, pa i mržnju, nema nikakve veze s preporučenom „fizičkom distancom“ između dviju osoba s ciljem sprječavanja kapljičnog prijenosa. Hrvatsko je sociološko društvo na to i reagiralo, ali više je reakcija i problematizacija izostalo. S vremenom se ipak počelo govoriti „fizička distanca“ ili samo „distanca“. Čisto praktično, s nekim se možemo družiti koliko god to želimo, a da smo fizički međusobno udaljeni 1,5 m, 2 m ili čak više.
Sljedeći je pojam vezan uz praćenje (tracing) kontakata, čemu se u vrijeme niskih brojeva posvećivala (s razlogom) izuzetna pažnja. Radi se o „izolaciji“ i „samoizolaciji“. I dok je „izolacija“ prilično jasna – u vrijeme kad smo bolesni, „izoliramo“ se od drugih, po mogućnosti i od ukućana. Veći je problem sa „samoizolacijom“ koja je namijenjena kontaktima oboljelih – njih se počelo „stavljati u samoizolaciju“ na desetak dana (preporuke su se mijenjale) u slučaju razvijanja simptoma i premošćivanja inkubacijskog perioda (prve su bile tvrdnje da ona može trajati od dva do četrnaest dana). Problem s pojmom „samoizolacije“ jest taj što on implicira dobrovoljnu odluku o vlastitom izoliranju, a u ovom je slučaju to bila obaveza zbog čijeg su kršenja bile predviđene i kazne. Dakle, kontakti korona-pozitivnih također su išli u izolaciju koja se mogla produljiti u slučaju izbijanja simptoma i potvrde zarazom, nisu išli u „samoizolaciju“, jer je to bio čin pod prijetnjom kazne. Potpuno nepotreban termin u ovom slučaju. Drugim riječima, određena je karantena i za zaražene i za kontakte zaraženih. Petljanje s „izolacijom“ i „samoizolacijom“ stvorilo je samo dodatnu pomutnju.
Sve to dobiva svoje opravdanje zbog „odgovornosti“ – „budimo odgovorni“, čiji je prvi dio „ostanimo doma“, a kasnije se ponašajmo „odgovorno“ u „novom normalnom“ – dakle, koristimo maske, održavajmo distancu, perimo ruke i sl. Milijun smo puta to mogli čuti u zadnjih skoro dvije godine. Odgovornost nije samo odgovornost prema vlastitom zdravlju (što se inače podrazumijeva) nego prema cijeloj zajednici. Ako se krše epidemiološke mjere, naročito (samo)izolacija, onda je prekršitelj „bioterorist“,„bakoubojica“, „neodgovoran pojedinac“ i sl. Kroz sveprožimajuću odgovornost, koja je obuhvatila puno više segmenata od samo javnozdravstvenog, izvanredno je stanje, koje nikad nije proglašeno, praktički kapilarno postalo dijelom svake pore našega života. S vremenom će se pokazati da su granice između „odgovornosti“ i „neodgovornosti“ vrlo arbitrarne i da se one mijenjaju čak ovisno i o danoj dnevnopolitičkoj situaciji. Primjerice, mjera distance postaje nebitna kada se slave pobjede na izborima, sportske pobjede, upražnjavaju vjerske tradicije itd.
Zbog toga je povjerenje u Stožer civilne zaštite trajno narušeno. Dio „odgovornosti“ čak su i novopreporučene prakse pozdravljanja – umjesto rukovanja koje je ekspresno brzo proglašeno neprihvatljivim i neodgovornim, preporučene su nove prakse – „laktanje“, „šakanje“, naklon, čak i „nogovanje“ i sl. I medijski članci pisali su se o tome. Ukratko, u ˝novonormalnom˝ može se živjeti „normalno“ (u smislu održavati više-manje sličan život kao i ranije), ali pod posebnim pravilima zaodjenutima u magično i vrlo apstraktno „odgovorno“.
Nadalje, tu je lockdown koji se pod tim nazivom nije odmah pojavio, nego se radije koristilo „karantena“ ili „nacionalna karantena“. No, „karantena“ je, kako to definira Hrvatska enciklopedija, „postupak kojim se radi zaštite od širenja zaraznih bolesti odvajaju osobe, životinje i predmeti za koje se sumnja da su zaraženi“. Dakle, „karantena“ i „neizlazak iz kuća za sve“ nisu isto. To je dovelo na samom početku do pomutnje i među provoditeljima zakona i uredbi – policije, koja je svojim proglasom „nastupa karantena“ tjerala šetače na ulicama kući. Zato se ipak sve više uvodi pojam koji označava zapravo „zatvaranje“, „zaključavanje“ društva, tj. društvenih i ekonomskih aktivnosti, kao i kretanja stanovništva u epidemiološke svrhe. Taj lockdown postaje željen koliko i neželjen pojam – oni koji odlučuju o njemu (političari) rado bi sve da ga izbjegnu ili bar da ga tako ne imenuju, dok bi znanstvenici i „stručnjaci“ rado njega savjetovali kao prevenciju, čak se i ne susprežući da ga tako imenuju. To je naziv za tu najjaču i najobuhvatniju epidemiološku mjeru koja se posebno dovodi u vezu sa sprječavanjem „eksponencijalnog rasta“ i radi flattening the curve.[5] Previše nepoznatog pojmovlja za većinu ljudi koji se prvi put u životu sreću s epidemijskom krizom i kada im informacije o toj epidemiji dnevno dolaze prekomjerno u kontradiktornim dozama (tzv. „infodemija“).
Dio ˝novonormalne˝ planetarne vulgate čine i specifični medijski „frejmovi“ prilikom izvještavanja o dnevnim brojevima detektiranih novozaraženih – „brojke rastu“, „novi rekord“, „srušen rekord“, „opet rast“, „na prvoj liniji…“ i sl. Kao što se lako može primijetiti, riječ je o posuđivanju, tj. preuzimanju fraza iz ratnog diskursa i diskursa sportskih natjecanja. S virusom smo u ratu, a on odnosi žrtve, postavljaju se „rekordi“, alarmira se opasnost… Takav je diskurs možda i najkonzistentniji od svih u ˝novonormalnom˝, on se najupornije održao cijelo vrijeme od proljeća 2020. godine do danas. Čak ni promjena znanstveno-stručnog i političkog narativa o pandemiji nije se toliko odrazila na medijsko uokviravanje.
Nasuprot tome, što ćemo kasnije vidjeti, protivnici epidemioloških mjera, među kojima je i nezanemariv broj onih koji su dugo vremena tvrdili i da je pandemija ili čak sama korona kao bolest izmišljena, formirali su s vremenom kontranarativ koji se prilagođavao novonastalim okolnostima. Osim poznate mantre o čipovima, 5G mreži i Billu Gatesu, taj su kontranarativ također činili specifični ideologemi, često kovanice više različitih riječi poput npr. „plandemija“; sheeple (ovce + ljudi, u Hrvatskoj samo „ovce), „koronafašizam“ i sl. O tome kako su se njihove akcije pojavljivale u ovoj krizi bit će više riječi u sljedećim nastavcima.
Zaključno – „ostanimo odgovorni“…
Svi gore navedeni pojmovi definirali su krizu koju još uvijek živimo, a koju sam u jednom članku nazvao „četvrtom krizom liberalizma“. Oni su stvorili duhovno ozračje ˝novonormalnog˝, jedan posve novi svijet čiji nam je nastanak promaknuo jer nam se u proteklih skoro dvije godine polako uvlačio pod kožu, pa smo neke njegove elemente uzimali zdravo za gotovo. Većina toga sasvim je uobičajena (čak i „normalna“, bez nepotrebnog „novog“) u epidemijskoj krizi i treba jako razlikovati osporavanje nekih segmenata upravljanja krizom od negiranja pandemije kao takve. Konkretno, ovdje se isključivo kritizira dominantna interpretacija pandemije – ona u kojoj je suspendirano „kritičko mišljenje“ koje je inače opće mjesto, poželjna i prizvana pojava. Kako je odmah postalo nepoželjno i prognano kada se postavilo pitanje porijekla virusa, tako je ta nepoželjnost/prognanost dobivala svoje rukavce u svakom sljedećem koraku – od usporedbe s gripom, preko propitivanja političke, pravno-ustavne i općedruštvene opravdanosti lockdowna, sve do odnosa prema (ne)cijepljenju. U sljedećim ćemo tekstovima vidjeti kako se sve to razvijalo – kronološki i problematski, s naglaskom na narativne mijene. Nakon završetka prvog i jedinog „tvrdog“ lockdowna kod nas, poruku „ostanimo doma“ zamijenila je poruka „ostanimo odgovorni“. Ona još uvijek stoji na televizijama.
U ˝novonormalnom˝ nije problem borba protiv nove zarazne bolesti, nego normalizacija izvanrednog koje se ni ne naziva tim imenom nego se svim mogućim eufemizmima (upravo „novonormalnim“) nastoji zabarušiti, „normalizirati“ i prizvati moralizaciju kao glavnu karakteristiku te borbe. To ima nesagledive posljedice na svim razinama – od političko-institucionalne do razine interpersonalnih odnosa. Dojam „vječna dva tjedna“ nije normalan, poželjan ni human. Tu ulijeće „kritičko mišljenje“, da to razluči. Pa, ako je jedna od glavnih poruka i dalje „ostanimo odgovorni“, vrijedi se zapitati jesmo li baš to i ostali prema svojem slobodnom rasuđivanju. Također, zdravlja radi.
[1]Da se proces spoznaje povezuje s odjeljivanjem, razvrstavanjem, pa i pročišćavanjem, osim starogrčkih izvora ukazuje nam i novovjekovno, dekartovsko clareetdistincte– pojmovi, odnosno misli moraju biti „jasni i razgovijetni“, točnije „čisti i odjeliti“, moraju se razlikovati jedni od drugih, biti nepomućeni, bistri.
[2]Prijevodi su jako nezgrapni, pa je bolje zadržati talijanski original koji suprotstavlja „opći način mišljenja“ (senso comune) i „zdrav razum“ (senso buono), što doslovno znači „zajedničko“ / „opće“ vs. „dobro“ / „poželjno“. U prvim prijevodima „zdravom razumu“ bilo je potrebno očuvati pozitivnu značenjsku konotaciju te se izjednačilo s doslovnim prijevodom „dobrog osjećaja“ ili „dobrog mišljenja“. U gramšijevskoj kritičkoj tradiciji „opći način mišljenja“ odgovara ulozi tradicionalnih intelektualaca, dok „zdrav (dobar) razum“ odgovara ulozi organskih intelektualaca čija je funkcija u odnosu na vladajući poredak protuhegemonijska.
[3]Osnovni je postulat kartezijanske gnoseologije „metodička sumnja“ koja figurira i kao temelj znanstvene metode. Sumnja, tj. skepsa pak ima svoje dublje korijene i kontinuitet u povijesti filozofije – od antičkih skeptika (Piron, Sekst Empirik), preko Aurelija Augustina, do Davida Humea i temelja modernog empirističkog skepticizma koji je zaslužan za revolucionarne pomake u filozofiji – pomak od objekta prema subjektu, što je stvorilo temelj za Kanta i sustavnu kritiku dogmatizma. O sumnji kao filozofskom pojmu i svakodnevnom fenomenu više u zasebnom tekstu.
[4]Iako se stalno ponavljalo, a negdje se još uvijek ponavlja, pranje ruku to nije – to nije nikakva nova praksa koju treba posebno spominjati. Koliko je bilokakva kritičnost bila odstranjena u novom izvanrednom stanju, dovoljno govori i to da se o pranju ruku počelo govoriti kao o nekoj novoj pojavi, zajedno s maskama i distancom.
[5]„Poravnavanje krivulje“ – dakle, kako ne bi došlo do prevelikog opterećenja zdravstvenog sustava – to je racionalni razlog za lockdowni potpuno ga je lako opravdati za proljeće 2020. godine. Vjerovanje da se uz njega može postići rubna, ali neko vrijeme utjecajna strategija zero-covidobična je iluzija što se moglo znati i prije dolaska omikron varijante novog koronavirusa.
Karlo Jurak je filozof, lingvist, nezavisni politički analitičar i doktorand suvremene i moderne povijesti na Sveučilištu u Zagrebu