U prošlom sam tekstu nastojao dati kratak pregled novogovora ˝novonormalnog˝ i postaviti tezu kako je „kritičko mišljenje“ stradalo u pandemijskoj krizi. Taj će novogovor i suspenzija „kritičkog mišljenja“ biti, s nekim mijenama, konstanta tijekom cijele krize, i njezin supstancijalni problem. U ovom tekstu valja razmotriti kako je i čime počelo razaranje „kritičkog mišljenja“ te kako je pretpandemijska infodemija u tome odigrala vrlo važnu ulogu.
Infodemija u pandemiji nadovezuje se na onu pretpandemijsku. Nju možemo definirati kao nekontrolirano širenje raznoraznih (dez)informacija s različitih strana u vrlo kratkom vremenu. Prema tome, možemo zaključiti da je priroda infodemije razorna i da u svojoj brzini i prilikom repliciranja radi „greške“ koje se onda razvijaju u svoje nove varijante i postaju prijemčivije „domaćinima“ – primateljima tih (dez)informacija. Infodemija je epidemija kao i širenje zaraznih bolesti, ima ista obilježja, samo se ne šire virusi nego (dez)informacije. Pretpandemijska infodemija kretala se, pojednostavljeno rečeno, od „nema potrebe za panikom“ do „svi u kuće odmah“. Njome možemo tumačiti i kasnije progresivno narušavanje povjerenja u službene institucije i spoznajne autoritete.
No, infodemija u danoj situaciji nije nešto neočekivano, čak ne nužno i nepoželjno. Sve nas zanima ono što potencijalno utječe na naše živote i o tome pokušavamo saznati što više. Veliku bismo logičku pogrešku učinili ako bismo iz perspektive današnjeg znanja išli tumačiti što i kako se onda trebalo postupiti i izvještavati. Ili da je trebalo znati nešto što se nije znalo. U tom smislu, u opasnosti smo od toga da budemo „generali nakon bitke“.
Problem naknadne pameti kontinuirano prati pandemijsku krizu – „jesmo li vam rekli“ i „to svaka budala zna“ postale su kolokvijalne mantre kojima se s vremena na vrijeme „suprotstavljene strane“[1] razmeću kako bi ojačale svoju poziciju u javnoj raspravi. Ničega spoznajno vrijednoga u tome nema. I tu dolazimo do problema – problem s infodemijom i njezinim posrednicima najviše je u tome što je bila obilježena intelektualnom neskromnošću i spoznajnom ohološću, što se ogledalo u izostanku izražavanja nesigurnosti u izrečeno („ne znam“, „možda je tako“, „čini se“ i sl.). Drugim riječima, nedostajalo je skepticizma, „kritičkog mišljenja“.
Ono je moglo funkcionirati kao cjepivo protiv razornih infodemijskih učinaka, ali u početku se prešutno utvrdilo da možda ima prevelike nuspojave – jer, nije bilo tad vrijeme za filozofiranje! Ali, baš se zbog toga pojedinac našao na vjetrometini stalnih promjena informacija u čemu se sâm vrlo teško mogao snalaziti. Što se o nečemu više sa sigurnošću govorilo, to je budući stupanj nesigurnosti i nepovjerenja rastao. Razne „teorije“ onkraj „zdravog razuma“ i degradacija znanstvenih, stručnih i političkih autoriteta samo su posljedice navedenoga.
Kina, WHO i Igor Rudan – početak infodemije
Infodemija je krenula s (dez)informacijama iz Kine o kojima ćemo s vremenom saznavati sve više, što će bacati drugačije svjetlo na prvotne vijesti. Nakon prijava „kineskih upala pluća“ WHO-u, imamo nonšalantan stav da još „nema dokaza da se virus prenosi s čovjeka na čovjeka“, bez obzira što su već na prvi dan 2020. godine Kinezi zatvorili riblju tržnicu u Wuhanu. Kako se broj novozaraženih povećavao i kako je Kina uvodila sve restriktivnije mjere koje su u siječnju i dovele do „karantene“ Wuhana[2], WHO lagano sve više alarmira svjetsku javnost. Nije bilo više spora da se virus prenosi s čovjeka na čovjeka, a njegovo se porijeklo dovelo u vezu s tzv. „mokrim tržnicama“na kojima se konzumira svježe zaklano meso raznoraznih životinja – npr. šišmiša, cibetki i ljuskavaca, već poznatih kao „rezervoara virusa“ i po iskustvu s (prvim) sarsom. Počelo se sve više sumnjati da informacije iz Kine nisu potpune i dovoljne da bi ostatak svijeta mogao reagirati na vrijeme – primjerice, kineski državni mediji ustvari su umanjivali opasnost od novog koronavirusa. Kasnije će se vidjeti koliko je Kina u samom početku zataškavala brojne informacije i da su neki „zviždači“ zbog toga i platili ceh.[3] Međutim, bez obzira što je bilo mjesta na kojima se o tome otvorenije govorilo, preispitivanje kineske transparentnosti i moguće krivnje palo je u drugi plan jer se činilo, što ćemo vidjeti po izjavama brojnih znanstvenika i WHO-a, da je upravo Kina epidemiološki jako dobro reagirala, pa će ubrzo postati uzorom-obrascem za antiepidemijsku politiku praktički u cijelom svijetu.
Osim uzora-obrasca za samu antiepidemijsku politiku, Kina je unijela u javni prostor i klice straha i panike. Primjerice, zadnji dan siječnja objavljena je vijest iz Wuhana da je čovjek pao mrtav na ulici, a da su nakon toga medicinari promptno dezinficirali dio ceste gdje se nesretnik srušio. Svjedokinja je tvrdila da „vjeruje“ da je to od zaraze novim koronavirusom. Nikada nismo saznali je li tako bilo. Kako bilo, „padanje ljudi po cestama“ postat će ubrzo jedna od glavnih metoda zastrašivanja, a samo „vjerovanje“ da je netko umro („pao mrtav“) zbog novog koronavirusa uvelike će oblikovati i bilježenje mrtvih od ove nove bolesti. Poruka je jasna – svi možemo umrijeti, zato se treba strogo pridržavati antiepidemijskih mjera. Kini je to tada koristilo zbog opravdanja za uvođenje tvrdog lockdowna. WHO i Kina nadalje su se nadopunjavali u narativu, a to će onda slijediti i zemlja za zemljom, medij za medijem.
Izuzetno važnu ulogu u pretpandemijskoj infodemiji odigrao je i znanstvenik Igor Rudan, stručnjak za javno zdravstvo u Edinburghu. Rudan je već i prije pretpandemijskog razdoblja uživao veliki respekt u domaćim medijima, a kako iza njega stoji zavidna znanstvena karijera, navodilo ga se kao primjer našeg uspješnog čovjeka koji ima svjetski glas. Stoga ne čudi da se bez problema doveo do funkcije glavnog influencera pretpandemijskog perioda i jednog dijela same pandemije – onog prvog kada je trebalo tumačiti i objašnjavati značaj lockdowna. On je u zadnje dane siječnja na svojem Facebook profilu najavio izvještavanje u dijelovima o wuhanskoj „karanteni“. Njegovi Facebook statusi uskoro će dobiti veliku medijsku pažnju, pažnju „običnih ljudi“, ali i kreatora politike. Na predzadnji dan siječnja objavio je drugi dio svoje serije Facebook statusa „Karantena Wuhan“ u kojemu detaljno govori o ponašanju stanovnika Wuhana (njih 11 milijuna) u vrijeme „karantene“ – naglašava kako stanovnici Wuhana „pjevaju domoljubne pjesme“ s balkona svojih stanova, da je vjerojatno jedenje šišmiša uzrokovalo prijenos novog koronavirusa sa životinje na čovjeka jer tamo ljudi navodno „pojedu sve što ima dvije noge osim čovjeka, sve što ima četiri noge osim stola i sve što ima krila osim aviona“. Doduše, u samom zaključku FB statusa postavlja i neka pitanja koja će ubrzo postati glavnom okupacijom teorija zavjera i onoga što će se nazivati teorijama zavjera – je li netko bio namjerno zaražen od neke strane sile da oslabi ekonomski rast Kine ili je li virus „pobjegao“ iz Nacionalnog laboratorija za biološku sigurnost koji se baš nalazi u Wuhanu? Možda bi bilo dobro da je dalje zadržao ove klice preispitivanja. Važno je naglasiti da je Rudan pisao na uistinu lako čitljiv način za prosječnog korisnika Facebooka i konzumenta domaćih medija.
„Iz minute u minutu“. „O koronavirusu se previše priča i piše“
Još dok situacija nije bila deklarirano alarmantna, neki su naši mediji svaku i najsitniju informaciju o novom koronavirusu (provjerenu ili ne) počeli pratiti „iz minute u minutu“. U vrijeme bilježenja prvih slučajeva u Europi već imamo takvo praćenje. Iz prvih opširnijih članaka o novom koronavirusu saznajemo da se vjerojatno širi brže od sarsa, ali da je manje smrtonosan, makar smrtonosniji od gripe, da ga i oni bez simptoma mogu prenositi, da inkubacija traje do 14 dana, da bez mjera detekcije i karantene može doći do „eksponencijalnog širenja“ itd. Novinar portala Index.hr Nenad Jarić Dauenhauer, koji je najviše pisao o tome, uglavnom se referirao na podatke londonskog Imperial Collegea koji je već procjenjivao da je stvarni broj zaraženih mnogo veći nego što to znamo, a kasnije će upravo Imperial College i njihov Neil Ferguson imati važnu ulogu u lockdown politici kako britanske vlade, tako i drugih vlada u svijetu. Posebno će biti bitna usporedba s gripom – iako pripadaju istoj virusnoj porodici (koronavirusi), ta će usporedba postati anatemizirana – i to ne puno vremena nakon što su neki vodeći znanstvenici rekli da je i manje opasan od gripe. To je klasičan primjer nekontrolirane i štetne infodemije – u vrlo kratkom vremenu dvije kontradiktorne informacije, pri čemu čak ono što se tvrdilo ne tako davno odjednom postane anatemizirano. I to čak ne bi bio problem da je u tome bio uključen skeptički disclaimer– prepoznat po izrazima „ne znam“, „možda“, „moguće“, „čini se“ i sl.
Postavlja se pitanje što to točno tjera znanstvenike da koriste intelektualno neskromni diskurs i da se odriču skepticizma kao temelja spoznaje i dobre metode. Je li u pitanju samo ego ili postoje drugi interesi, poput traga novca? Teško je reći i još nemamo dovoljno informacija da bismo o tome mogli donositi sigurne sudove. Možda je samo riječ o nepoznavanju pravila komunikacije – to zvuči banalno, ali i ne bi toliko čudilo jer se mahom radi o ljudima koji dotad nisu imali mnogo javnih nastupa, a kamoli svakodnevnih. No, to banalno objašnjenje sigurno nije dovoljno za dugo trajanje takvog ponašanja. Konačno, komuniciraju li znanstvenici doista tako loše, ili mediji, u potrazi za klikovima, to tako prezentiraju? Na mnogim ćemo primjerima u sljedećim nastavcima pokušati odgonetnuti u kojem bi smjeru odgovor više mogao ići. No, zasad teško možemo vidjeti baš toliku diskrepanciju između izjava znanstvenika i medijskog „frejma“ – ako tko tvrdi da je što sigurno, odnosno izriče u takvoj formi, nema medijskog „frejma“ koji to može drugačije prikazati, i vice versa. Zasad imamo dovoljno dokaza da je forma sigurnog iskaza bila dominantna, a to je svakako, ne ulazeći još u motive, veliki podbačaj znanosti, struke i politike. U okolnostima nepoznatoga nije dobro s pozicije spoznajnog autoriteta biti agitator – bilo „fearmonger“, bilo „joymonger“, ako ne postoji dovoljno dobra podloga za nešto od toga.
Dakle, svijet prije konačnog uvođenja ˝novonormalnog˝ zakrčen je hrpom kontradiktornih informacija, i kvalitativno i kvantitativno – kvalitativno smo dobivali vrlo različite tvrdnje o ovoj novoj pojavi bez epistemološke i intelektualne skromnosti; kvantitativno smo dobivali mnogo toga u čemu se više nismo mogli snalaziti. Posljedice svega bile su iracionalno ponašanje koje se moglo racionalizirati jedino apsolutnom neizvjesnošću i gubitkom kontrole nad vlastitim životom.
Već je početkom veljače došlo do potrage za „žrtvenim jarcem“ – kod nas su to bili kineski dućani i restorani te sami Kinezi – zabilježene su neke prijetnje i neugodnosti. S druge strane, nasuprot medijima koji su počeli prenositi „iz minute u minutu“ i ustrašenim građanima, znanstvenik Rudan u svojem FB serijalu krenuo je s umirivanjem situacije. Kako je to tada bila praksa struke u samoj Hrvatskoj, i Rudan, pišući „Karantena Wuhan“ kazao je trećem dijelu svojih FB statusa: „sve što čovječanstvo do sada zna o virusima sugerira nam da trenutno nismo suočeni ni sa kakvom kataklizmom koja će nas desetkovati“. Doduše, osim smirivanja situacije, Rudan je naglasio i kako ga „nasmijavaju teorije zavjere“. Te „teorije zavjere“ uključuju i one o kojima i sâm spekulira u prethodnom dijelu svojeg FB serijala – npr. ona o famoznom porijeklu novog koronavirusa – da je „pobjegao“ iz kineskog Nacionalnog laboratorija za biosigurnost u Wuhanu – što implicira da je kao nemoguće jer ima najviši stupanj biosigurnosti. No, da će kreatori antiepidemijskih politika dalje biti vođeni više emocijama nego razumom (jer pri „spašavanju života“ nema preispitivanja), to Rudan ipak nije predvidio.
Znanost, struka i politika nastavljaju umirivati situaciju nakon zabilježenog prvog slučaja u Hrvatskoj 25. veljače. Igor Rudan je prilikom posjeta Hrvatskoj ustvrdio da se „o koronavirusu previše priča i piše“ i da „panici uopće nema mjesta“ (usput je pohvalio i reakciju i ponašanje Kine), a i ministar zdravstva Vili Beroš kazao je kako nema mjesta za paniku jer je bolest na razini gripe. Nisu Rudan i ministar Beroš bili jedini – još jedan znanstveni emigrant, Rudanov imenjak Igor Štagljar na svom je Facebook profilu „izračunao“ vjerojatnost zaraze novim koronavirusom, a tako i smrtnog ishoda. Ispalo je da je to toliko mala vjerojatnost da nije vrijedna spomena i onda caps lockom utvrdio da mediji smjesta moraju prestati širiti paniku. Rudan je 1. ožujka gostovao i u gledanoj emisiji HRT-a Nedjeljom u 2 kod Aleksandra Stankovića gdje je još uvijek miran, ali iznosi i procjene o cca 15 000 mrtvih dajući usporedbu uz pomoć tribina Dinamova stadiona (kasnije će za dnevno umrle u upotrebu ući metafora „autobusa“). Znanstvenik Ivan Đikić također se pridružio pozivu za umirivanjem situacije i protiv panike, a to je ponovio čak i nakon talijanskog uvođenja „karantene“. Može se reći da su tada znanost, struka i politika bili unisono protiv širenja panike. Tome su nasuprot stajali mediji i „obični ljudi“.
„Svi u kuće odmah!“
Kako su dolazile sve lošije vijesti iz talijanske Lombardije, obruč se sve više stezao. To je ulazak u ožujak 2020. godine kada situacija kulminira što se više približavamo polovici mjeseca – tada pod utjecajem katastrofičnih vijesti iz Bergama dolazi do naglog preokreta. Radi se doslovno o dva tjedna, čak i manje, od vremena kada se nonšalantno tvrdilo da „nema potrebe za panikom“, pa čak i da je tema novog koronavirusa previše medijski eksponirana. Bilo je sve manje zemalja koje još nisu prijavile niti jedan slučaj nove bolesti, a u zemljama koje su tek nedavno prijavile prve slučajeve njihov se broj postupno povećavao.
Masovne scene umiranja u Bergamu malo koga su mogle ostaviti ravnodušnim i sama je Italija kretala u poduzimanje čvršćih poteza. Talijanska vlada 10. ožujka proglašava „nacionalnu karantenu“ za cijelu Italiju i postaje prva europska zemlja koja ulazi u ono što će se kasnije zvati – lockdown. Poziva građane da – ostanu doma. Kada je tada jako hvaljeni kineski model implementiran u jednoj liberalnoj demokraciji, bez dvojbe se moglo ustvrditi da se radi o povijesnom događaju našeg vremena. Sve ostalo nakon toga – u manje od dva tjedna – bio je samo domino-efekt. WHO je 11. ožujka proglasio pandemiju, ugledni medicinski časopis Lancet jako je promijenio retoriku o novom koronavirusu, a zemlje su jedna za drugom padale u lockdown.
Rudan 12. ožujka u svom FB serijaluspominje svoju suradnju s glavnim urednikom Večernjeg lista Draženom Klarićem i navodi popis svih mjera koje bi Hrvatska trebala poduzeti ako želi biti „svjetski prvak“ – naziva to opet „ekstremno lijevim i planskim“ mjerama – što uključuje potpuno zatvaranje granica, 30 dana (!) karantene za sve hrvatske državljane koji ulaze u Hrvatsku, rad samo samoposluživanja i hitnih službi, ostanak svih u kućama sljedećih bar dva mjeseca, izlazak samo najmlađeg člana kućanstva radi nabave namirnica, organiziranu nabavu za starije, mobilne liječničke timove s pokretnim respiratorima za oboljele kojima je to potrebno itd. Smatrao je da dva mjeseca takvog režima znači iskorjenjivanje novog koronavirusa.
Sljedeći se tjedan Plenković sastao s urednicima nekih medija, o čemu ćemo kasnije saznati više, a Hrvatska je otišla nakon oformljivanja Stožera civilne zaštite na čelu s ministrom unutarnjih poslova Davorom Božinovićem u „karantenu“, tj. u lockdown. Paradigma se promijenila, a svijet se okrenuo naglavačke. Čak se stvorio i dojam da „kasnimo s karantenom“ – Vlada i HDZ kritizirani su što ne uvode stroge mjere (aka lockdown) zbog unutarstranačkih izbora u HDZ-u. Doista, stroge mjere stupaju na snagu netom nakon HDZ-ovih unutarstranačkih izbora i potvrde apsolutne dominacije Andreja Plenkovića u HDZ-u.
Vrhunac je bio 20. ožujka kada Igor Rudan preko svoje FB objave, u novom serijalu pod naslovom „Karantena Hrvatska“, poziva zajedno s urednicima Styrijinih izdanja (Boris Trupčević i Dražen Klarić) : „svi u kuće sad odmah“. Naslovnice su novina „vrištale“, kako se to običava reći. Mnogima je to bio presedan u životu, a onima koji su to trebali provoditi također nije bilo jasno što sve to znači – primjerice, dan poslije policija je proglasom preko megafona „nastupa karantena“ tjerala šetače po Zrinjevcu kući. Bila je to pogreška jer ničime nije bilo zabranjeno šetanje na otvorenom, a Hrvatska nije ni kasnije uvela policijski sat. Ministar Božinović je, doduše, rekao da se „zatvaraju javne površine“, ali u svrhu okupljanja, ne i prolaska po njima. Znanstvenici i stručnjaci promijenili su paradigmu, mediji su tome otvoreno pomogli i sudjelovali u kampanji nacionalne „karantene“, a uplašeni i zbunjeni „obični ljudi“ masovno su prihvatili nova pravila u ˝novonormalnom˝, situaciji s kojom su se susreli valjda prvi put u životu. 25. ožujka osnovan je i Znanstveni savjet Vlade RH – u njega je pozvano mnogo znanstvenika iz područja epidemiologije, imunologije, infektologije i molekularne biologije, a kasnije će upravo razlike unutar Savjeta dovesti do jednog većeg sukoba u znanstvenoj zajednici koji je poprimio sasvim drugačiju notu nego što su to prije imali sukobi znanstvenika. O tome više u nekim sljedećim nastavcima.
Pa, ipak, iako su se spoznaje promijenile i iako su iskustva iz Italije jasno govorila da je potrebno štititi bolnički sustav i ranjive skupine, što znači da je bilo potrebno nekako reagirati, to ne znači da se nisu mogla postaviti neka tada nepopularna, ali logična pitanja. Postavljanje tih pitanja ne znači da se trebao drastično poljuljati smjer antiepidemijske politike. Slijede neka od tih pitanja i pripadajući komentari:
- Je li doista veća opasnost obolijevanje znatnijeg dijela stanovništva od nove koronavirusne bolesti ili socijalne posljedice rigoroznih mjera, koje su se djelomično i mogle predvidjeti?
– Ovo je pitanje dovedeno u vezu s relativizacijom opasnosti bolesti, čak i sa „sociopatskim“ ponašanjem, jer tko bi u toj situaciji uopće dvoumio između „ljudskih života“ i „ekonomije“? No, moralistički je argument samo jako emotivan, možda čak i koristan u danom trenutku, ali ga kasnije jako plaćamo – svim ostalim posljedicama koje se ne mogu svesti samo na jednu dimenziju. Nije samo do ekonomije – riječ je i o odnosima u obitelji, psihičkom stanju nacije, oboljenjima od drugih bolesti (uslijed stresa i sjedilačkog načina života), zaustavljanja pružanja drugih zdravstvenih usluga itd. Čitave su dimenzije ljudskoga života ostale zanemarene.
- Kako to da smo, unatoč izvanrednosti same situacije, samo tako pristali na očitu djelomičnu ili potpunu suspenziju vlastitih ljudskih prava i sloboda?
– Ovo se potpuno zanemarilo dok se nije otvorila tema ustavnosti mjera Stožera, a kasnije su „prava i slobode“ iskorištavane u svakojake svrhe. Ocrnjivanje i moralno ponižavanje Švedske i njezine umjerenije antiepidemijske politike išlo je ruku pod ruku s nekritičnošću po ovom pitanju – „švedski model“, iako je itekako uključivao mjere, postao je sinonim za liberalne mjere (kao nešto loše) i kao takve nemoralne, eugeničke i „krvave“. Nastranu signalizacija vrlina, mjere su uvedene izvan postojećeg formalno-pravnog okvira, bez proglašavanja izvanrednog stanja (čl. 17. Ustava RH), dakle isključivo birokratskim odlukama. O tome više u sljedećem nastavku.
- Je li u redu za liberalne demokracije i slobodna društva da se biomedicinska pitanja i javnozdravstvene politike dovode u okvire nacionalne sigurnosti i da se diskurs o njima militarizira?
– Ovo nije bilo toliko jasno jer smo već i sada naviknuti na više ili manje opravdane ili neopravdane kontrole – kako bilo, ipak je postojala reakcija na ideju da se prate mobiteli građana, ali što se tiče izričaja praktički se u potpunosti prihvatilo da smo „u ratu“, da ima onih na „prvoj crti“, da su neprijatelji „bioteroristi“ i sl. To je stvaralo dojam zajedništva i solidarnosti, a u to se uklapale i domoljubne budnice na prozorima i balkonima.
- Što fokusiranost na jednu bolest, makar pandemijsku, znači za tretman drugih bolesti?
– Ovo je bilo bitno u kontekstu lockdowna bolničkog sustava, ali je valjda stavljeno na stand-byu tom trenutku. Kako bilo, možda su ovdje zagovornici oštrijih mjera imali i najviše pravo – ako ćemo držati mali broj zaraženih novim koronavirusom dulje vrijeme (tj. to razvući kroz vrijeme, „spljoštiti krivulju, flattening the curve), više će biti bolničkog „prostora i vremena“ za one bolesne od drugih bolesti.
Bez obzira na ogromnu podršku koju su uživale vlasti, Stožer i uvedene mjere[4], neki su se apsurdi mogli primijetiti još i prije prvih nekonzistentnih poteza. Tako je zagrebački potres 22. ožujka značio i uvođenje zatvaranja međužupanijskih i međuopćinskih granica jer se jedan dio Zagrepčana nakon potresa uputio izvan Zagreba, pa s ciljem da se spriječi prevelika cirkulacija ljudi uvedeno je da je jedino moguće s propusnicom koja se dobiva na temelju nekog valjanog razloga prijeći međužupanijsku i međuopćinsku granicu. Apsurd se ogledao u tome što je unutar skoro milijunskog Zagreba bilo moguće kretati se od Lučkog do Čučerja, a nije se moglo iz Duge Rese u Generalski Stol jer su to dvije odvojene općine.[5] Sljedeći odmah primjetni apsurd je bilo ocrnjivanje (medijski „shaming“) šetača na Jarunu i Zelenoj magistrali– uprti u slijepo podržavanje „svih u kuću odmah“, mediji su od tih šetača i rekreativaca stvorili neodgovorne pojedince kojih bi se svi trebali sramiti i koje bismo trebali valjda prezirati. I to dok su se šetali bez ikakve gužve, na otvorenom, gdje su šanse za prijenos virusa bile samo teoretske. Od medijskog proganjanja nedužnih rekreativaca, možda je gore bilo jedino proganjanje onih koji su došli po smoki na benzinsku postaju. „To je sve zbog neodgovornih“, rekla bi Alemka Markotić, ravnateljica Klinike za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“.
*
Rubni slučajevi „kineskih upala pluća“ postali su pandemijom u manje od tri mjeseca. Kako su informacije prvo iz Kine, a onda i iz drugih zemalja stizale do nas, to je javni prostor više bio preplavljen infodemijskim elementima koji su bili pandemija prije pandemije. Od znanstvenika, stručnjaka, političara i novinara na dnevnoj smo bazi dobivali vrlo kontradiktorne informacije s malom ili nikakvom razinom intelektualne skromnosti i za ozbiljnu znanost toliko nužne profesionalne skepse. Oni nisu cijelo vrijeme u tome bili unisoni – s panikom su prvo počeli mediji, pa onda i sami „obični ljudi“ pod tim utjecajem; znanstvenici, stručnjaci i političari uglavnom su umirivali situaciju, naglašavali opasnost od neutemeljenog širenja panike. Nakon lombardijskog pomora i proglašenja pandemije i to se okreće – znanost, struka, politika i mediji postaju unisoni u nužnosti da „ostanemo doma“, a povjerenje u te autoritete nije nikad bilo veće. Doista se može reći da se vjerovalo da ostankom doma spašavamo živote i borimo se protiv novog opasnog virusa. Pjevale su se i domoljubne pjesme na balkonima, a članovi Stožera civilne zaštite crtani su kao superheroji, što su mediji prenosili. Interesantno je da su najveći heroji bili ministar Beroš i ravnateljica „Frana Mihaljevića“ Alemka Markotić, koji formalno ni nisu članovi Stožera civilne zaštite. Beroševo „hvala vam na tom pitanju“ nakon skoro svakog novinarskog pitanja na press-konferenciji Stožera postalo je kao neka vrsta religijske prakse u kojoj postoji sakralnim riječima popraćena interakcija između propovjednika vjere i vjernika. Kasnije će se tome nadodavati i druge fraze koje će početi funkcionirati kao neka vrsta „svetog pisma“ pandemijske krize. Primjerice, „sljedeća dva tjedna su ključna“ – dodatno, time što su ta „dva tjedna“ postala poput vječnosti, održala se sakralizacija ove krize.
U samom srcu lockdowna, sredinom travnja 2020. godine, kad smo bili svi u kućama i kada broj dnevno potvrđenih novozaraženih nijednom nije dosegao troznamenkastu brojku, nalazili smo se na samom rubu između „golog“ i „kvalificiranog“ života – u situaciji kada život kao takav postaje svet i mora se spašavati pod svaku cijenu, a na stand-by se stavlja sve ostalo što ljudski život čini doista ljudskim (kvalificiranim) životom. To se inače naziva izvanrednim stanjem.[6] Dakle, kako je moguće da smo bez pravnog okvira izvanrednog stanja (čl. 17. Ustava RH) u praksi pokušali oponašati mehanizme kineskog autoritarnog sustava? Po svemu sudeći, upravo je „kineski ključ“ bio presudan za ponašanje velike većine liberalnih demokracija. Vidjelo se da brojevi novozaraženih (prema službenim podacima) u Kini početkom ožujka jako padaju, da se epidemija itekako drži pod kontrolom, pa je jedan tako radikalan način u autoritarnom okviru viđen kao jedini mogući i efikasni pristup. Uopće se nije obraćala pažnja na to da „kineski ključ“ nije za sva vrata, jer nisu svi sustavi i sva društva tako pravno-institucionalno, vrijednosno i politički pripremljena.
Umjesto „povjerenja u znanstvenu metodu“ (što uključuje skepticizam) dobili smo „vjeru u znanost“, odnosno, čak i češće, „vjeru u struku“, formuliranu u frazi „slušaj struku“. Zato su i gore navedena četiri pitanja bila prognana ili potisnuta na marginu, sve dok se realnost nečijih zahtjeva (npr. skupina izravno pogođenih mjerama) više nije mogla ignorirati. Javnost anestezirana strahom, naglom promjenom narativa i izvanrednošću nije bila još u stanju suočiti se s tim logičnim pitanjima. Jedino što smo dobivali u prvoj četvrtini 2020. godine bili su ekstremni stavovi – i „ovo je blaže ili na razini gripe“ i „svi u kuće odmah“ jesu ekstremni stavovi. Političari su bili gurnuti u to da odluke donose sukladno tim ekstremnim stavovima i da postanu, ni krivi ni dužni, nacionalni spasitelji, vođe i heroji (ne samo u Hrvatskoj, u cijelom je svijetu naglo rasla popularnost političara). Tî ekstremni stavovi dolazili su iz „slušaj struku“, makar uopće nije bilo jasno o kojoj je „struci“ riječ – i zašto nije riječ o „strukama“ (množina)? Naime, daleko od toga da su istupali samo epidemiolozi i imunolozi – glavni opinion-makeri pandemije bili su mahom molekularni biolozi (Đikić, Štagljar, Lauc), a kasnije bi im se često pridruživali i infektolozi i drugi liječnici. Nije bilo ni govora da se u krizu koja presijeca svako društveno područje možda uključi i sociologe, psihologe i ekonomiste!
Što je moglo poći po zlu? Nije trebalo proći puno vremena, a da se ne otvore neka pitanja, koliko god smatrana nepoželjnim – kako sve to ekonomija može izdržati, što s turističkom sezonom, što s nastavom u školi i što s pravno-političkom regulacijom stanja u kojemu živimo? Ta su pitanja otvarale interesne skupine poput poduzetnika organiziranih u novoosnovanu udrugu „Glas poduzetnika“, nastavnici i roditelji, i konačno i sami pravnici i političari i rijetki komentatori. Vrijedi istaknuti napore troje sudaca Ustavnog suda RH – Andreja Abramovića, Gorana Selanca i Lovorke Kušan da objasne u čemu je pravno-institucionalni problem s postojećim mjerama, o čemu je Abramović već 30. ožujka 2020. napisao jedan vrlo dobar tekst u kojemu objašnjava potrebu izjašnjavanja Hrvatskog sabora dvotrećinskom većinom po pripadajućem članku 17. Ustava RH, što će ostati zaboravljenom temom punih godinu i pol dana, sve do Mostova referendumskog prijedloga. Treba napomenuti i da je predsjednik Milanović otpočetka bio također na tom stanovištu. To su bili neki od blagih proboja „kritičkog mišljenja“, no više pod utjecajem kasnijih okolnosti u kojima Stožer sâm kao da se trudio sve više narušavati povjerenje u samoga sebe – od hvarske procesije, preko teniskog turnira u Zadru, sve do proslave pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima na ljeto. O tome više u sljedećem tekstu.
Karlo Jurak je filozof, lingvist, nezavisni politički analitičar i doktorand suvremene i moderne povijesti na Sveučilištu u Zagrebu
[1]Još ne ulazimo u to što su i koje su to „suprotstavljene strane“ – one su se mijenjale s obzirom na okolnosti, teško ih je, unatoč tendenciji polarizacije, predstaviti samo kao dvije, čak su i pojedinci mijenjali „tabore“. Uopće okvir „suprotstavljenih strana“ u ovome konceptualno je promašen, čime ćemo se više baviti u sljedećim člancima. Zato i jesu u navodnicima.
[2]Kako smo rekli u prethodnom tekstu, „karantena“ za zatvaranje svih, neovisno o tome jesu li zaraženi ili kontakti zaraženih, nije ispravan termin. To se koristi u početku, u nedostatku boljih izraza, kasnije je općeprihvaćeno da se to naziva lockdown.
[3]Emisija Provjereno na NovaTV jedna je od rijetkih emisija koja je ekskluzivno prenijela „pozadinske stvari“ o početku epidemije u Kini. To je bio prijenos dokumentarnog filma australske medijske kuće ABC u kojemu smo mogli vidjeti hvatanje kontakata u Kini, zavarivanje vrata i prozora zaraženih, represiju prema zviždačima i sl. U Provjerenom je emitirana i priča o građaninu Wuhana koji je kao novinar od samog početka izvještavao o svemu o čemu nisu državni mediji, i ubrzo je – nestao. Njegove priče bacaju malo drugačije svjetlo na tada općeprihvaćenu mantru da je Kina reagirala pohvalno i dobro.
[4]Anketa političkih preferencija početkom travnja 2020. godine, osim što je dovela na sâm vrh po popularnosti ministra Beroša, valjda je prvi i jedini put u zadnjih deset godina, ako ne i više, pokazala da ima više „optimista“ nego „pesimista“, tj. onih koji smatraju da situacija u zemlji ide „u dobrom smjeru“ – i to tada kada smo se nalazili u najizvanrednijoj mogućoj situaciji!
[5]Doduše, ovo je više priča o apsurdnosti hrvatskog teritorijalnog ustroja nego samih epidemioloških mjera.
[6]O tome je svojedobno pisao talijanski ljevičarski filozof Giorgio Agamben. On je definirao „izvanredno stanje“ kao trenutak kad svaki život postaje „svet“, a svaka politika „iznimkom“. Agamben, kao glavni teoretičar „biopolitike“, bio je i u pandemijskoj krizi svjestan izvanrednog stanja u kojemu živimo, pa je platio ceh u javnom prostoru kao kritičar nepropitivanja politika i ideja koje su postale u manje od pola godine neupitne. Slučaj Agambena posebno je važan jer je veći dio humanistike stao na stranu neupitnosti službene antiepidemijske politike i lockdowna.