Pandemija bez izlaza (III): od heroja do licemjera u nastanku

Objavljeno

Izvor: Wikimedia Commons

Jednom kada je pala sjena na to odakle dolaze odluke o javnim stvarima zamutila se granica koja je nužna za razumijevanje društva, političkih procesa i uloge znanosti i struke. Počela je reakcija na percipiranu nejednakost, na stvaranje novih linija podjele „elite vs. narod“, koja će poprimiti razna lica u pandemijskim ratovima i neće se kanalizirati samo kroz otpor prema vlastima, što će biti dio hrvatske pandemijske tragedije – jer će završiti i u nepovjerenju i otporu prema predstavnicima struke i znanosti, neovisno o tome griješe li ili ne.

Ad
Ad

U lockdownu na proljeće 2020. godine, unatoč nekim probojima skepse i „kritičkog mišljenja“, što sam spomenuo u prošlom tekstu, prevladavalo je uvjerenje više nego ikada prije (izuzev vjerojatno ratnog vremena) da vlasti i njihova tijela rade dobro za sve nas i da trebamo dati povjerenje ne samo svojim izabranim predstavnicima, nego i sijasetu stručnjaka i operativaca koje je ta vlast okupila ili koji su se našli, opisom svoga posla, „na prvoj crti“ borbe protiv pandemije. Nove se heroje crtalo, pljeskalo se na balkonima, pjevalo im se… Iako zarobljeni u „vječna dva tjedna“, nije trebalo proći puno vremena da se u te heroje počinje sumnjati i da se krene putem zlogukog proročanstva same Alemke Markotić od 5. travnja 2020.: „I Isusa su slavili pa ga ubrzo razapeli, nadam se da i nas neće tako.“

To što je Markotić rekla posebno se ističe jer je ona sama više puta naglašavala da je velika vjernica, a prve nekonzistentnosti u mjerama Stožera civilne zaštite povezane su upravo s popuštanjem vjerskim običajima. To nikako ne može biti glavni razlog erozije povjerenja, ali tamo gdje je „bolje da umre selo nego običaji“ onaj vjerski, tradicijski aspekt ne može proći neokrznut. Bilo je iluzorno očekivati da se to neće dogoditi u Hrvatskoj.

Također, nikako samo Stožer ne može biti u fokusu – osim vladajuće stranke koja je vodila pandemijsku krizu i čije Stožer tijelo ustvari jest, tu je i pozicija znanosti/struke koja je napravila onaj sudbonosni „salto“. U ovom ću tekstu obraditi kako se postupno narušavalo povjerenje u sve pandemijske autoritete – od predstavnika vlasti i nadležnog tijela, preko stručnjaka „na prvoj crti“, sve do sveprisutnih znanstvenika u medijima.

Sve navedeno teško je razdvojiti jer je u početku djelovalo da se radi o monolitu – pod egidom „slušaj struku“ pretpostavilo se da se politika (mora) vodi(ti) preporukama struke. Problem nastaje kada se zamagli granica između znanstveno-stručne domene i domene donošenja odluka (politike). Odluke se uvijek donose u političkoj sferi, neovisno o tome jesu li one više ili manje pod utjecajem znanstvenih spoznaja i stručnih savjeta. Jednom kada je uopće pala sjena na to odakle dolaze odluke o javnim stvarima, zamutila se granica koja je nužna za razumijevanje društva, političkih procesa i uloge znanosti i struke.[1] Zato smo mogli često čuti i od političara i od stručnjaka i znanstvenika da je „struka ta koja će odlučiti“.

No, svojom nekonzistentnošću, kontradiktornim i selektivnim odlukama i mjerama, odstupanjem ponašanja u praksi od onoga što govore i propisuju, očitim besmislicama i stalno prisutnim zastrašivačkim narativom, Stožer, vladajući političari, predstavnici struke, predstavnici znanosti i mediji narušili su povjerenje u same sebe i to već neposredno prije žestokog epidemijskog vala koji je nastupio najesen 2020. kada je postignut vrhunac hospitalizacija. Postavlja se pitanje koliko je sve to utjecalo na kasnije loše epidemijske rezultate Hrvatske, odnosno koliko se to odrazilo na nepridržavanje osnovnih mjera, zanemarivanje opasnosti od bolesti, lošu organizaciju sustava, a u toku 2021. i na probleme s cijepljenjem.

I znanstvenici koji su u početku bili unisoni oko mjera opreza, s odmakom „prvog vala“ 2020. počeli su davati izjave u kojima su se mogle vidjeti naznake velike polarizacije. Kasnije će ta polarizacija biti snažno posredovana društvenim mrežama i obilježena binarnom, crno-bijelom logikom, o čemu će više riječi biti kasnije. Ovo je period kada se heroji postupno pretvaraju u licemjere u nastanku, i to još od kraja perioda lockdowna (travanj-svibanj 2020.), preko ljeta i političkih igara, sve do u vrijeme neposredno pred drugi val epidemije (listopad 2020.).

Hvarska procesija, teniska loptica i dodir Đoke

Stožer civilne zaštite dopustio je da se na Veliki četvrtak sredinom travnja 2020. održi procesija „Za križen“, više stoljeća stara tradicija stanovnika otoka Hvara, u kojoj je sudjelovalo petnaestoro ljudi. Događaj je sâm po sebi bio epidemiološki beznačajan (desetak-dvadesetak ljudi hoda na razmaku na otvorenom noseći križ), ali u kontekstu tadašnjih strogih mjera, prema nekim mjerilima i najstrožih u Europi[2], dopusnica ovom događaju logično se protumačila kao otvaranje prostora za činjenje iznimki, tj. stvaranje prostora za događaje na kojima „korone nema“. Kasnije će se dosta često ponoviti fraza da se korona negdje „ne širi“, da se u neka doba dana „ne širi“ i da se među nekim ljudima „ne širi“. Jednom kad se napravila odstupnica od vrlo strogih mjera učinjen je presedan na mnogim poljima – ne samo što se tiče selektivnosti epidemioloških mjera, nego i što se tiče razumijevanja konzistentnosti i „stručnosti“ Stožera, kao i shvaćanja ozbiljnosti pošasti protiv koje su mjere uvedene.

Treba uzeti u obzir da su cijeli travanj 2020. godine, kada je razina „zajedništva“ bila možda i najveća od Domovinskog rata, ljudi doista u velikoj mjeri (osim odlaska na poslove koji se ne mogu raditi od kuće) „ostajali doma“. Obrazovanje se odvijalo u dnevnim sobama, online platforme su „gorile“, u trgovine se išlo s maskama, a katkad i s rukavicama, ispred trgovina stvarali su se redovi jer su ljudi na razmaku vani čekali, a čak su se i neke TV emisije odvijale online. Okupljanja nisu bila dozvoljena, makar nije bilo policijskog sata ni „kontrole“ koliko tko ljudi pušta u privatne stanove i kuće. Pogonjeni i izjavama nekih znanstvenika, poznatih iz ranijih članaka, poput npr. Igora Rudana, vjerovalo se da je moguće pandemiju pobijediti „ostankom doma“ i „pridržavanjem mjera“ te da bi sve to trebalo onda biti gotovo. Otvoreno se govorilo da je moguć zero-covid, imajući čak u vidu i ekstravagantne planove za turističku sezonu.

Ne radi se samo o tome da je otvoren prostor nekonzistentnosti u mjerama, nego su neke od njih bile i vidno potpuno besmislene. Vrhunac problema vidljive nekonzistentnosti će nastupiti kasnije kada će se više govoriti o školama i djeci, ali u ovoj prvoj fazi najviše se ticao pravila za pojedine sportove. Čak i sportovi koji nisu grupni, poput tenisa, našli su se pod lupom Stožera i epidemiologâ. Tako je odjeknuo komentar Krunoslava Capaka o riziku u tenisu koji se ogleda u tome da zaraženi igrač koji ne zna da je zaražen može kihnuti u lopticu kada mu se ona približi ili dok je drži u ruci, pa onda „inficirana loptica“ može zaraziti protivničkog igrača na drugom kraju teniskog terena. Sada zvuči ludo i bizarno, no to su bile ozbiljne vijesti u udarnom javljanju. Od drugih bizarnosti u to je vrijeme praktički konsenzualno dominiralo dezinficiranje površina, pa čak i držanje određenih stvari više dana u karanteni. Primjerice, knjige nakon vraćanja u knjižnicu morale su u karantenu, a odjeknula je i izjava molekularnog biologa Gordana Lauca koji je kazao kako stvari iz trgovine drži nekoliko dana u karanteni. Lauc je kasnije promijenio stavove, ali upravo ta činjenica da je u početku zagovarao isto što i svi drugi, čak i radikalnije, dovoljno govori o jačini konsenzusa straha u vrijeme prvog lockdowna.

Početkom svibnja ušli smo u „višefazna popuštanja“ – još se o Uskrsu dozvolio rad trgovačkim objektima u sklopu tržnica, a prava popuštanja uključivala su otvaranje terasa kafića, mogućnost okupljanja više ljudi na otvorenom, normaliziranje radnog vremena i javnog prijevoza, ukidanja međužupanijskih i međuopćinskih propusnica itd. Maske još ionako nisu bile mandatorne za zatvorene prostore poput trgovina, ali su funkcionirale kao preporuka. I oko toga su vladale vidljive nekonzistentnosti jer se na samom početku govorilo da one ne mogu spriječiti širenje zaraze, da bi se postupno preko faze preporuke došlo do njihova obaveznog nošenja u zatvorenim prostorima. S vremenom se pak njihova upotreba relativizirala, sve do danas kada ozbiljna znanstvena istraživanja otvaraju pitanje jesu li uopće bile potrebne i jesu li mogle čak oslabiti imunitet.

„Višefazna popuštanja“ imala su smisla jer se život nekako morao otvoriti, a nije se moglo odjednom zbog još uvijek velike nepoznanice kada se i koliko brzo virus može proširiti. No, ta su „višefazna popuštanja“ ujedno ostavila i prostor za konfuziju, nekonzistentnosti i besmislice jer pod lupu dolazi što, kada, koliko i za koga se sve popušta.  Upravo će taj period, koji će trajati cijelo ljeto, stvoriti temelje za uvjerenje da jedne mjere vrijede za političke elite, a druge za običan narod. To znači da su postupno prevladavali različiti kriteriji za različite ljude i da se još dodatno istaknula nejednakost, već ionako prisutna i u lockdownu.

Ta se nejednakost s jedne strane doista ogleda u različitim kriterijima – jedne za „elitu“, druge za „običan narod“, a s druge je strane inherentna samoj logici epidemioloških mjera, bilo blažih ili strožih – jer, i u vrijeme vrlo strogih epidemioloških mjera neki naprosto moraju raditi zato što o njima ovisi osnovno funkcioniranje društva (proizvodnja, distribucija i prodaja hrane te drugih neizostavnih dnevnih potrepština, održavanje infrastrukture, hitne službe itd.), a često te poslove po definiciji ne mogu raditi „od doma“. Time veliki dio tereta zatvaranja društva i ekonomije pada na njih, a ujedno im se i povećava mogućnost da se zaraze – tako nose teret i pandemije i mjera protiv pandemije, sve suprotno od onih koji imaju privilegiju da mogu u šlafroku raditi za laptopom. A upravo iz te populacije regrutirali su se oni bezbrojni promatrači i komentatori koji su najglasnije i bez dubljeg razmišljanja o posljedicama zagovarali „najoštrije moguće mjere“. Nisu ih tražili sindikati na ulicama nego elite. Također, i oni čiji se rad ne dozvoljava u nekoj fazi antiepidemijske politike snose teret neizvjesnosti i manjih primanja ili prijelaza na socijalnu pomoć odnosno od strane države subvencioniranu plaću. Jaz između onih koji u miru mogu raditi „od kuće“ i onih koji su „na prvoj crti“ ili im je rad zabranjen ogroman je i eskalirao je.

Nova podjela „elite vs. narod“ dobit će svakakva lica u pandemijskim ratovima i neće se kanalizirati jedino kroz otpor prema vlastima, što će biti dio hrvatske pandemijske tragedije – jer će završiti i u nepovjerenju i otporu prema predstavnicima struke i znanosti, neovisno o tome griješe li ili ne.

Treba naglasiti da su „osnovne mjere“ ostale cijelo vrijeme – tzv. samoizolacija za kontakte, praćenje kontakata, držanje fizičkog razmaka, dezinficiranje površina i preporučeno nošenje maski. Upravo je na mjeri samoizolacije najviše pala dosljednost Stožera, i to već u jeku izborne kampanje 2020., za vrijeme teniskog turnira u Zadru. To je druga polovica lipnja kada se opet bilježe novootkriveni slučajevi zaraze – u zanemarivom broju, ali za tadašnje okolnosti zabrinjavajućem, jer smo doista povjerovali u „zero-covid“ i jer se svaki novootkriveni slučaj vezivao uz „žarišta“ i odmah se krenulo u analizu koliko ima „lokalne transmisije“. To je bilo u skladu zadržane mjere „test and trace“ za koju se pretpostavilo da je nužna, korisna i plodonosna. Sve se to uklapalo u prevladavajuće vjerovanje da je dovođenje broja dnevno novozaraženih na nulu ili zanemariv broj prvenstveno posljedica mjeraškog intervencionizma, a ne sezonalnosti. Premijer Plenković na zadarskom je turniru potapšao po ramenu vodećeg svjetskog tenisača Novaka Đokovića za kojega će se dan kasnije otkriti da je zaražen koronavirusom. Prema odredbama epidemiologâ i Stožera, premijer nije otišao u samoizolaciju, tj. točnije, taj je kontakt bio pod opravdanom sumnjom da spada u one kontakte koji zahtijevaju tzv. samoizolaciju, ali je prevladalo tumačenje da se ispod 15 minuta ne smatra „bliskim kontaktom“. Baš zato, tada dolazi do inflacije tumačenja što znači „bliski kontakt“ – dovoljno široko da se može protumačiti i primijeniti kako kome u danom trenutku odgovara – ubrzo će to opet trebati HDZ-u kada je pod sličnim tumačenjem HSLS-ov Dario Hrebak oslobođen karantene uslijed bliskog kontakta jer je svaka ruka u Saboru bila potrebna za izglasavanje nove Vlade. Na to je tada žestoko reagirao HUBOL, što je bilo prvi veći sukob između predstavnika struke i vlasti. „Diranje Đoke“ otada će praktički postati sinonim za dvostruke kriterije, a sâm tenisač Đoković naći će se i u najvećem svjetskom skandalu vezanom za covid godinu i pol nakon zadarske zgode – u svima dobro poznatom australskom hororu.

„Ova vlada je pobijedila koronavirus“

U izbornoj smo bili godini i očekivali su se izbori, ali ne i to da bi ih Vlada mogla raspisati već za ljeto. Kada se ipak to dogodilo, i kada je određen datum 5. srpnja za parlamentarne izbore, krenula je izborna kampanja koja se više-manje vodila oko našeg odgovora na pandemiju, u čemu je HDZ bio skroz na domaćem terenu jer je kao vladajuća stranka to vodio i gurnuo u prvi plan svoje dotad posve anonimne članove koji su stjecajem povijesnog usuda začas postali heroji i izborni aduti. Oporba je samim time, makar je dobila zamah nakon pobjede Milanovića na predsjedničkim izborima, bila u vrlo nezahvalnom položaju – može kritizirati vladajuće po mnogo osnova, ali teško može i po pitanju aktualne krize (koja je ipak glavna tema) jer je Hrvatska ostvarila jako dobar rezultat u prvom valu, a sve besmislice još nisu eskalirale.

U drugoj polovici svibnja tzv. „zero-covid“ na neko kraće vrijeme je i postignut – danima nismo bilježili nijedan novootkriveni slučaj zaraze, pa je premijer Plenković iskoristio to da kaže kako je „ova vlada pobijedila koronavirus“, što su čelne osobe Stožera vrlo nemušto pokušale reinterpretirati. Tada su čelni članovi Stožera već bili debelo pod lupom javnosti jer više nije bilo tajne da su vezani uz HDZ. Kako je krenula izborna kampanja, njihova povezanost s HDZ-om (a ne samo sa „strukom“) sve se više isticala i na prvotne heroje polako počinje padati veo „hadezejštine“, što još ne postaje teret, ali sadržava klice budućeg nepovjerenja u njih.[3]

Ponovna pojava novootkrivenih slučajeva u lipnju, bez obzira na minoran broj, stvorila je neki oblik panike – izgleda da koronavirus nije pobijeđen, da se mjera treba pridržavati i dalje, i da treba obratiti pozornost na sve događaje koji bi mogli postati „žarišta“. O tim se „žarištima“ naveliko izvještavalo i analiziralo koliko su uzrokovali „lokalne transmisije“ i mogu li se pratiti tî kontakti. Pred same izbore i neki su političari „preventivno“, uglavnom u političke svrhe, otišli u tzv. samoizolaciju kako bi pokazali da su „odgovorni“.

Doista, predizborna kampanja pretvorila se u rasprave o dosljednosti HDZ-a i Stožera u koronakrizi, no u to vrijeme su plusevi početne faze te borbe toliko prevladali nad minusima u očima javnosti, da do tada akumulirane sumnje jednostavno oporbi nisu mogle dati dovoljan zalet da sruši HDZ koji je izuzetno poentirao sa sloganom „sigurna Hrvatska“, što se može čitati i na sljedeći način: „pobijedili smo koronavirus u prvom valu, nije se dogodio lombardijski scenarij, no opasnost još uvijek postoji, ne znamo što nosi budućnost, a s nama ste već mogli vidjeti da možemo izbjeći katastrofu“.

Osim toga, u televizijskim nastupima Plenković je sebe mnogo više nego samo stranku suprotstavio Davoru Bernardiću, nepopularnom predsjedniku SDP-a. Dakako, „sigurna Hrvatska“ nije se odnosilo samo na pandemiju, nego i uopće na sve elemente koronakrize – stigle su potpore poduzetnicima i radnicima, najavio se balans između ekonomije i zdravlja, Plenković ima dobre veze u Bruxellesu itd. A što bismo dobili s trenutnom oporbom? Tko zna, a to nam sada ne treba. Posljedica – HDZ je uz slabu izlaznost osvojio 66 mandata, mnogo više nego što su ukazivale predizborne ankete, što mu je bilo dovoljno da s malim centrističkim opcijama i predstavnicima nacionalnih manjina dođe do minimalne vladajuće većine od 76 saborskih zastupnika koji su izglasali novu Vladu nedugo nakon samih izbora – opet suprotno očekivanju mukotrpnih koalicijskih pregovora i kompromisa. Apsolutno je to bila „kocka“, ali se ta „kocka“ Plenkoviću isplatila. HDZ je to na „odgovarajući“ način i proslavio – u gužvi, bez maski i distance, a u središtu pozornosti bio je ministar Beroš – koji je cupkao uz taktove pobjedničkih pjesama. Usporedbe radi – djeca škole uživo nisu vidjeli od ožujka, od uvođenja „tvrdog“ lockdowna.

Rezime usred ljeta – apsolutna pobjeda HDZ-a i Plenkovića – i u prvom valu pandemije, i na izborima. Da su te pobjede u sebi sadržavale klice erozije povjerenja, o tome još nitko nije ozbiljnije razmišljao.

Ljeto najavljuje zimu

Nije prošlo puno vremena od izbora do dana kada smo po prvi put imali troznamenkasti broj detektiranih novozaraženih na dan 8. srpnja. To je bio šok nakon što se mislilo da je supresija virusa moguća. Počelo se više govoriti o tome da sada „plešemo“ s virusom (usporedba dobro dolazi i u kontekst sa stvarnim plesom u HDZ-ovu izbornom stožeru).[4] Govori se sve više i o „drugom valu“, makar nitko nije imao predodžbu što bi on značio.

I dok se u tom trenutku ipak većina ljudi ne bavi pandemijom, počinju se javljati klice budućih sukoba znanstvenika, za početak prvenstveno po pitanju „je li virus oslabio“ i postoji li „ljetni covid“, odnosno sezonalnost virusa. Ivan Đikić tvrdio je da to nije tako, dok je Gordan Lauc tvrdio da jest. I Đikić i Lauc, oba molekularni biolozi, u tih prvih nekoliko mjeseci neslaganja uspjeli su dati već podosta međusobno kontradiktornih izjava koje su varirale od krajnjeg umirivanja do krajnjeg paničarenja. Podsjetimo se, Đikić je neposredno prije uvođenja lockdowna govorio da „nema mjesta panici“, kasnije će snažno zaoštravati; na samom početku lockdowna Lauc je držao stvari iz trgovine u karanteni, kasnije će, s početkom ljeta krenuti u mijenjanje narativa. Čak i kad izjave nisu išle u smjeru ili protiv smjera panike, one su sadržavale tvrdnje koje će kasnije biti poricane, zbog čega opet dolazimo do teze iz prošlog teksta koliko je „sigurnost u izrečeno“ štetna u ovoj krizi.

Treba ponoviti glavnu poruku iz drugog nastavka – sasvim je normalno da znanstvenici „mijenjaju mišljenja“ onako kako se spoznaje mijenjaju, odnosno da iskaze prilagođavaju trenutnim spoznajama – problem je jedino u nepostojanju skeptičkog disclaimera koji ostavlja mogućnost da će se promijeniti postojeća spoznaja.

Postoji, doduše, još jedan problem koji valja detaljnije objasniti – kada u isto vrijeme (dakle, s istim dostupnim spoznajama) različiti znanstvenici različito misle. To ustvari uopće nije problem – i to je normalno u znanosti. Prvi problem nastaje onda kada se javnosti to komunicira tako da ostavlja mnogo prostora konfuziji, do te mjere da „obični ljudi“ ne znaju kako se ponašati. To je informativno-komunikativna razina problema. Drugi je problem mnogo dublji jer se odnosi na apriornu diskreditaciju „druge strane“ da je „neznanstvena“ ili joj čak lijepi moralističke etikete koje nemaju nikakve veze sa znanošću i spoznajama, nego samo sa signalizacijom vrlina što će u ovoj krizi tek doseći svoje vrhunce. Konkretno, to eskalira na jesen i zimu, a akteri će biti skupine okupljene oko spomenutih Đikića i Lauca, dodatno galvanizirane tendencijom ekstremne bipolarizacije na društvenim mrežama.

Kako je turistička sezona odmicala, brojevi novozaraženih su rasli. Na dnevni red stizale su i teme poput školske i akademske nastave. Budući da su brojne europske zemlje počele raditi svojevrsne „semafore“ koji bi ukazivali na epidemiološki rizik u pojedinoj zemlji, Hrvatska se ubrzo našla na tzv. „crvenoj listi“ Slovenije i Austrije odakle dolazi i veliki broj turista. Prevladalo je tumačenje da je zbog toga nakon 15. kolovoza 2020. turistička sezona „naprasno prekinuta“ i da se nalazimo pred ozbiljnim problemima na jesen i zimu. Mediji prema kraju kolovoza pojačavaju paniku oko korone, a u središte pažnje dolaze ponajviše masovna okupljanja i noćni klubovi na Jadranu. Primjećuje se da mnogo mladih nakon izlaska u noćne klubove postaje febrilno, i da im se test na koronavirus ubrzo pokaže pozitivnim, a onda dolaze u kontakt sa svojim roditeljima ili čak bakama i djedovima te im prenose zarazu opasnu po njihov život. Noćni klubovi i svadbe doživljavaju se kao glavna „žarišta“ i počinje se vršiti pritisak da se jako ograniče ili zatvore. Neki idu toliko daleko da i šetanje po gradskoj špici ili splitskoj rivi proglašavaju opasnim „ignoriranjem epidemije“.[5]

U rujnu se činilo da idemo u dva smjera – lockdown više ne dolazi u obzir i školska nastava ide uživo, uz pojačane mjere opreza – maska, distanca, „razredni balončići“ i sl. Odnos prema nastavi u školama vjerojatno predstavlja vrhunac besmislica u antiepidemijskoj politici – osim što je jako teško odrediti tko je čiji „bliski kontakt“ u učionici (pogotovo uzevši u obzir da se virus širi aerosolno, a o prozračivanju se tada još i nije mnogo govorilo), sasvim je iluzorno bilo očekivati da je djecu moguće držati u „balončiću“ – samo sa svojim razredom, bez kontakata s ostalima, koji se ionako mogu nesmetano odvijati nakon nastave. Teško je povjerovati da oni koji su o tome govorili nemaju pojma kako izgleda veliki odmor u svakoj školi. Čini se da je više od toga bio jako važan „privid činjenja“. Otad pa nadalje u antiepidemijskoj politici uglavnom i imamo privid činjenja.

Prvo veće iskazivanje nezadovoljstva epidemiološkim mjerama iskazano je na prosvjedu na Trgu bana Jelačića početkom rujna pod nazivom „Festival slobode“ u organizaciji inicijative Prava i slobode koja će takav sličan događaj ponoviti još u nekoliko navrata, uvijek potaknuta nekom novinom u epidemijskoj priči. Na ovom su prosvjedu naročito na tapeti bile mjere poput nošenja maski, zbog čega je prosvjed i nazvan „antimaskerskim“, a zvijezde su bili poznati pjevač Tony Cetinski i antivakserski imunolog Srećko Sladoljev. Vezano uz taj prosvjed prvi su se put otvoreno i žestoko suprotstavila dva narativa – jedan navodno slobodarski i „nemjeraški“, drugi onaj koji je imao potporu u većini medija i javnih influencera koronakrize koji će kasnije zaslužiti suprotstavljeni naziv „oštromjeraški“. Svi prosvjednici su nazvani teoretičarima zavjera, „ravnozemljašima“, antivakserima, antimaskerima i sl. Uistinu, taj prosvjed kao i oni koji su uslijedili davao je dovoljno razloga da se tako misli, ali polarizacija je odvela u potpuno binarno razmišljanje – biti protivnikom (ili samo kritičarom ili skeptikom) određenih epidemioloških mjera sa sobom je, logičkom pogreškom, nosilo i sve ostalo – biti antimaskerom, antivakserom, „ravnozemljašem“, ekstremnim desničarom i sl. Primjerice, u radikalnijoj varijanti, to je „logika“ po kojoj netko tko je sumnjičav prema lockdownu, odnosno „zaustavljanju društva i ekonomije“ radi supresije virusa, ujedno biva i protiv maski, protiv cijepljenja i negator opasnosti bolesti covid-19 (možda i negator samog covida kao takvog). Vrijedi i obrnuto – mnogi bi ovi prosvjednici bili skloni zagovornika bilo koje mjere nazivati „oštromjerašem“, makar to uopće ne bi moralo značiti da je taj netko zagovornik strogih, „oštrih“ mjera. Kada se jednom ta primitivna binarna logika ustalila, nije postalo neobično da se za „antivakserstvo“ proziva i predsjednika Milanovića koji se cijepio među prvima (a kasnije primio i booster dozu) te koji je u skoro svakom svom intervjuu naglašavao potrebu cijepljenja. Ili znanstvenika Lauca koji je u jednom trenutku nazvan „herojem antivaksera“, makar je sâm cijepljen i javno je zagovarao cijepljenje starijih i zdravstveno ugroženih građana. Milanovića je vječno zapratila usporedba korone s karijesom i konstantno dovođenje u pitanje smislenosti i konzistentnosti određenih mjera.

Iako se u rujnu moglo primijetiti da brojevi novozaraženih stagniraju, u listopadu se počinje primjećivati tendencija rasta. Najviše dotad novozaraženih zabilježeno je 8. listopada (542) i kreće se s pooštravanjem mjera od ponedjeljka 12. listopada, što se uglavnom odnosilo na mjesta na kojima bi maske bile mandatorne i na radno vrijeme ugostiteljskih objekata. Tako, primjerice, ide sljedeći privid činjenja – kada ulazite u kafić i kada idete do WC-a ili do šanka, morate imati masku; kada sjedite i razgovarate s nekim za stolom, ne morate. Jer, jednostavno je, nemoguće je konzumirati proizvode iz ugostiteljskih objekata s maskom na licu, ali bar da se onda nekoga u prolazu ne zarazi – eto maske! To što je virus aerosolan i što je udaljenost među stolovima arbitrarna uopće nije bitno! Isto je i s radnim vremenom, čije je ograničavanje s razlogom stvaralo dojam da se poručuje kako se u određenim satima korona doista „ne širi“ ili manje širi. Nije sve bilo ni u kafićima, noćnim klubovima i svadbama – teretane su došle na udar već kada se zaraza počinje nešto brže širiti u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Teretane će na jesen/zimu za vrijeme drugog vala epidemije biti dosta u fokusu, a jedan od vodećih pobunjenika protiv epidemioloških mjera bit će vlasnik jedne trešnjevačke teretane Andrija Klarić. Teretane su još jedan primjer vidljive nekonzistentnosti koja ruši povjerenje – malo kome je bila jasna svrha zatvaranja baš teretana, naročito pored drugih objekata u kojima se ljudi okupljaju i puno bliže jedan drugome nego u teretani. Zima tako nosi veliko „veselje“ u vidu nekih obnovljenih mjera, nekih zanemarenih, uz puno veću razinu polariziranja javnosti i samonametnutih influencera koronakrize.

Tjedan uvođenja te mjere krenulo je ono od čega su svi dotad strahovali – „eksponencijalni rast“ – u srijedu 14.10. zabilježeno je preko 700 novih slučajeva, da bi narednih dana broj narastao i preko 1000. „Virus prijeti na sve strane“, rekao je ministar Beroš. Moglo nam je biti jasno – dolazi zima, duga i hladna!

*

Vodeći „stožeraši“, stručnjaci i drugi prevalili su tako u relativno kratkom vremenskom periodu, kraćem od pola godine, put od heroja do licemjera u nastanku koji svojim vidljivim nekonzistentnostima poput mjesečarâ utiru put potpunoj dominaciji nekonzistentnosti i besmislica koje će definirati antiepidemijsku politiku potkraj 2020. i u 2021. godini. Paralelno s time je erodiralo i ozbiljno shvaćanje nove koronavirusne bolesti – jer, ako se autoriteti nonšalantno i selektivno odnose prema mjerama protiv širenja virusa, onda izgleda da taj virus i nije tako opasan, i sve je ovo predstava! U tih je nekoliko riječi sadržana sva suština proizvedenog nepovjerenja i kasnijeg cinizma prema antiepidemijskoj politici, ali i prema samoj bolesti. I to je posljedica inicijalne supresije „kritičkog mišljenja“ jer da je ono imalo svoj prostor u samom početku, vjerojatno bi kasnije bilo manje „hladnih tuševa“, razočaranja, „mijenjanja kaputa“ i otpora putem negiranja. Primjerice, da se uspješnije komuniciralo čemu lockdown, koja su mu ograničenja, a koje mogućnosti, da se manje širila panika u samom početku i da su svi autoriteti ostali „razumno oprezni“, vrlo vjerojatno kasnije za neke ne bi sve to bila „laž“ jer ne bi bilo ostavljeno prostora za takav tip „antielitizma“ (on obično nastaje kada se „elite“ previše otuđe od „masa“, a ovdje su se „elite“ potrudile pokazati da nismo baš „svi zajedno u ovome“). Time je i prije pojave cjepiva učinjena medvjeđa usluga cijepljenju, kao što će u tijeku cijepljenja protiv covida biti učinjena medvjeđa usluga mnogim drugim, „redovnim“ cjepivima. O tome više u sljedećim tekstovima.

Velika je pogreška bila, kako je već ranije rečeno, i to što se otpočetka stvaralo uvjerenje da su odluke o mjerama „stručne“, a ne „političke“ uz potporu (i preporuke!) struke. To je posljedica, s jedne strane, eliminacije drugih disciplina, osim biomedicinske, iz diskursa o novom koronavirusu i pandemiji te, s druge strane, višegodišnje, neovisne o pandemiji, „tehnokratizacije“ politike koja je odbijala da se „političkim“ naziva ono što je „političko“ po svojoj definiciji – pa smo tako više puta mogli čuti da nečime trebaju upravljati „stručnjaci“, da neka područja treba „depolitizirati“, da „politiku“ treba isključiti iz ovoga ili onoga itd. Politika je već ranije postala psovkom, a struka se nekritički uzdizala. Takva banalizacija do koje je došlo uslijed erodiranja politike kao djelatnosti za opće dobro (za što i sami političari snose odgovornost) u pandemijskoj se krizi odrazila tako što su upravo političari i vlastodršci u startu mogli reći da se vode „strukom“, da građani moraju „slušati struku“ i da „nema mjesta politiziranju“. Potpuno apsurdno, jer u samom liku čelnog čovjeka Stožera civilne zaštite, kao glavnog tijela za borbu protiv epidemije, ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića, sadržana je kombinacija političara, tehnokrata i birokrata – i „stručnjaka“, ali ne onog biomedicinskog nego sigurnosnog i policijskog! Kako je to u skladu sa „slušaj (medicinsku) struku“, teško je reći, ali je vidno kroz njega poslana poruka da se radi primarno o sigurnosnom pitanju koje se tek treba operativno koordinirati kroz biomedicinsku struku.

Predstavnici (biomedicinske) struke, vjerojatno uglavnom nesvjesno, u to su se vrlo lako uvukli, pa su, makar nisu u domeni u kojoj se donose odluke, počeli govoriti „kao da“ imaju moć donositi odluke ili da bi bar trebali moći donositi odluke i preuzimati odgovornost za njih. Kasnije često ponavljana fraza kod zagovornika strogih mjera u struci i znanosti bila je „treba nam lockdown“, pri čemu nije bilo posve jasno što se pod time točno misli, i kao da su svi koji su to govorili bili nesvjesni da javno zagovaraju nešto što ima dalekosežne društvene (ne samo medicinske) posljedice i što zalazi duboko u političke, pa i ustavne kategorije. Imali smo primjer pulmologa koji je zagovarao policijski sat. I to nije bilo samo mišljenje nego i pritisak na tijela koja donose odluke (politička tijela), što onda samo po sebi može imati ozbiljne posljedice. U sljedećem ćemo tekstu razmotriti kako je to eskaliralo sa slučajem tzv. „apelistâ“, znanstvenika u Znanstvenom savjetu Vlade RH i nekih izvan njega koji su nakon prelaska vrha drugog vala epidemije zagovarali nužnost uvođenja „najstrožih mogućih mjera“ koje nikada nisu konkretizirali, a kasnije čak javno objašnjavali da nisu mislili na lockdown – sve je to skupa moglo značiti jedino potpunu konfuziju. Osim epidemije, u tom drugom valu eskalira i binarno, crno-bijelo razmišljanje koje priznaje samo ekstremne pozicije, a kaos u odnosu između politike i struke biva sve veći. Bit će to loša uvertira za navodno spasonosnu i sudbonosnu 2021. godinu.


 

[1] To zamućenje granica nije se dogodilo u pandemijskoj krizi, nego ima svoje korijene i prakse od ranije, u sasvim drugim domenama. Primjerice, u raspravi o školskoj lektiri i obrazovanju nerijetko se moglo čuti da će „struka odlučiti“ („depolitizacija obrazovanja“), u raspravi o pravu javnosti na simbole fašističkih režima također se moglo čuti da će „struka odlučiti“ u floskuli „prepustimo povijest povjesničarima“, te također u raspravi o upravljanju javnim i državnim poduzećima da treba „prepustiti stručnjacima“, često u sklopu floskule „reforme, a ne ideologija“.

[2] Oxfordov indeks strogosti epidemioloških mjera treba ipak uzeti sa zrnom soli. Jedan od parametara koji je uzet u toj ljestvici jest i datum uvođenja poneke mjere (Hrvatska je dosta rano, tj. „na vrijeme“ uvela mjere), a i ne razlikuje se to koliko je koja mjera samo „preporuka“ ili je obligacija. Zbog mnoštva preporuka, ne i obligacija, mitska Švedska je zapravo na tom indeksu dugo vremena vrlo visoko kotirala. Ovaj indeks također nije uzimao u obzir policijski sat – Hrvatska ga nikad nije uvela, a brojne su zemlje imale više puta uvođen policijski sat, a kod nekih se rastezao na više dana i tjedana, a ne samo na određene sate u danu (npr. u Srbiji, Grčkoj i Slovačkoj).

[3] Pomalo je bizarno da se uopće moglo tako oštro razdvojiti HDZ-ove ministre Božinovića i Beroša od ravnatelja HZJZ-a Krunoslava Capaka i ravnateljice „Frana Mihaljevića“ Alemke Markotić. Oni nikada ni nisu na press-konferencijama Stožera istupali odvojeno kao predstavnici „struke“ i predstavnici „politike“, nego kao jedno. Bez obzira na okolnosti, naknadno i zakašnjelo je bilo „čuđenje“ da je Markotić sudjelovala u predizbornoj kampanji Kolinde Grabar Kitarović i da je Capak član HDZ-a, makar on to smatra „privatnom stvari“.

[4] Riječ je inače o strategiji „čekića i plesa“ (kombinacija zatvaranja/lockdowna i balansiranog popuštanja) koju je osmislio Tomas Pueyo, jedan od prominentnijih „korona-influencera“ koji nisu „iz struke“ (književnik i marketinški stručnjak), ali prema kojima se otpočetka mainstream odnosi „kao prema struci“, što je bio slučaj i s Billom Gatesom. U našem smo sokaku također mogli naići na takve, ali uglavnom trećerazredne i manje utjecajne figure.

[5] Posebno su bizarni tekstovi kojima se išlo u progon ljudi koji se okupljaju na otvorenom – poznato od splitske rive, zagrebačke Bogovićeve, pa čak i do šetača po Jarunu, Bundeku i Zelenoj magistrali. Užas kojim se o tome pisao nisu čak svojedobno ni nadvladale spoznaje da je šansa za zarazu na otvorenom „gotovo nikakva“ – što ustvari nije nikakva nova spoznaja, nego osnova osnove širenja zaraznih virusnih bolesti!.