Brojevi dnevno detektiranih novozaraženih od sredine listopada 2020. samo su se povećavali. Slijedili su pritisci da se uvedu strože mjere kako bi se epidemija obuzdala. Ranije tako visoki brojevi nisu viđeni, pa je fenomen „novog“ bio itekako prisutan – sâm strah od bolesti koji je medijski dodatno potican. Mediji su pojačali svoju dovitljivost u naslovima i novim terminima, pa je jedan od njih bio i to da nas čeka –„koronapandemonij“.
Krenulo se s intenzivnijom reorganizacijom bolničkog sustava – KB Dubrava u potpunosti je pretvorena u kovid-bolnicu, a u zagrebačku Arenu stavljeni su kreveti u koje se namjerava staviti one koji se oporavljaju nakon boravka u bolnici. Sve je to ministar Beroš krajem listopada 2020. nazvao „potpunom mobilizacijom zdravstva“.
Pitanje (ne)uvođenja mjera postaje glavno političko pitanje, naročito zato što je nosilo sa sobom breme obećanja „nikad više lockdown“ – o čemu je od ljeta 2020. govorila i politika i znanost! Doduše, još uvijek u domeni „vjerovanja“. Pojavila se i Great Barrington deklaracija protiv lockdowna koju je potpisao dio znanstvenika svjetskog glasa, predvođenih Jayom Battacharayom sa Stanforda. Druga strana ih je odmah označila neodgovornim šarlatanima. Međutim, zemlje koje je inače Hrvatska slijedila – sve su više uvodile oštre mjere tijekom listopada, a prvi je s jesenskim lockdownom krenulo Izrael još sredinom rujna. Izrael će se i kasnije se pokazati zemljom koja anticipira trendove.[1]
To da su epidemiološke mjere političko pitanje sada je jasno i njezinim zagovornicima i protivnicima. Tada kreću „pandemijski ratovi“ između zagovornika strogih i zagovornika blagih mjera – i jedni i drugi nastojat će utjecati na pandemijske politike, a svoje će argumente crpiti iz Znanosti i Struke. Tî će sukobi biti galvanizirani i logikom društvenih mreža koje su znatno pridonijele polarizaciji i ekstremizaciji pozicija. Koje su to ipak „fine“ razlike među njima, prosudit ćemo tek naknadno.
Za početak se može primijetiti da je pristup zagovornika strogih mjera atomističko-redukcionistički, a zagovornika blagih mjera holistički. Drugim riječima, prvi polaze od primarnosti biomedicinske razine problema, reducirajući pitanje mjera na čisto zdravstvenu dimenziju vezanu samo uz bolest COVID-19; drugi pak u računicu nastoje uključiti i ostale faktore – ekonomiju, psihičko zdravlje, druge bolesti, društvene odnose, obrazovni sustav i sl.
Točnije, zagovaranje strogih ili blagih mjera posljedica je odnosa prema pandemiji kao fenomenu (redukcionizam vs. holizam). Važno je napomenuti i da je otpočetka javni tretman sasvim drugačiji, do te mjere da se može reći da u mainstreamu imamo zagovornike oštrih mjera – redukcioniste, a da su zagovornici blagih mjera – holisti – „anti-sistemski“ u tom smislu. To je logična posljedica prihvaćene redukcionističke ideologije lockdowna u vrijeme početka pandemije.
Pandemijski ratovi koji će obilježiti dugu pandemijsku jesen i drugi val 2020. koji je doveo do najviše razine hospitalizacija uopće u cijeloj pandemiji do danas, zacementirat će i druge društvene fronte – „obični“ će se ljudi početi dijeliti prema pandemijskom svjetonazoru, a što će znatno utjecati na sve sustave – obrazovne, sportske, sigurnosne, privatni sektor itd. Vidljive nekonzistentnosti glavnog antiepidemijskog političkog tijela, Stožera, koje sam spominjao u prošlom tekstu postaju sredstvo kojim će se nabacivati i jedni i drugi – one su utrle put pandemijskim ratovima mimo službenih tijela i samo ostavile prostor za relativizaciju u kojoj je istina uvijek na drugoj strani. Vrlo loša uvertira pred dolazak cjepiva.
„Fearmongeri“ i „joymongeri“
Teško je naći „ispravan“ naziv za dva tabora u pandemijskim ratovima – dva diskretno odvojena tabora između kojih je provalija ionako je teško locirati – njihovo guranje na ekstremne pozicije više je posljedica već spominjane binarne logike i ekstremizirajuće polarizacije nego što to odgovara stvarnosti. U redu, možemo pretpostaviti sljedeće – zagovaranje strožih ili blažih epidemioloških mjera stvar je stupnja, a taj stupanj strogosti nije u čvrstoj vezi s odnosom prema ostalim epidemijskim fenomenima u tadašnjosti i budućnosti – pitanju porijekla virusa, „agendi“ iza pandemije i cjepivu. Tu pretpostavku srušile su skoro sve „rasprave“ na društvenim mrežama. Obično je zagovaranje strogih mjera značilo praktički zagovaranje lockdowna (ne nužno pod tim imenom), a sa sobom povlačilo i preuveličavanje opasnosti od virusa, „prirodno“ porijeklo virusa i snažno zagovaranje potpunog cijepljenja; s druge strane, zagovaranje blagih mjera značilo je praktički ukidanje svih mjera, a sa sobom povlačilo umanjivanje ili negiranje opasnosti od virusa, „umjetno“ porijeklo virusa i kasnije antivakserstvo. Ništa se od toga ne može generalizirati, ali pogled na društvene mreže odavao je takav dojam.
Kako je sve to dobilo moralizirajuću dimenziju i snažnu emocionalnu nabijenost, dodatno medijski posredovanu, besmisleno je ta „dva tabora“ prikazivati kao zagovornike strožih i zagovornike blažih mjera. O tome možemo govoriti tek kada ogolimo površinu tih ratova i nađemo neku racionalnu jezgru, što ćemo pokušati kasnije. Zasad zadržimo mrežaško-medijsku karikaturalnost i nazovimo ova dva tabora „fearmongerima“ i „joymongerima“.
Prototipni primjer ovih dviju skupina nisu toliko sami znanstvenici koji su istupali u javnosti. I te znanstvenike svakako zahvaćaju vidljive nekonzistentnosti kao i Stožer civilne zaštite, što je isto spomenuto u prošlom tekstu na primjeru Ivana Đikića i Gordana Lauca. Sada, u ovom valu, oni vode na početku rasprave još uvijek kao ravnopravni takmaci zauzimajući ponešto različita gledišta po ovom pitanju. To je primjer rasprave koja je trebala na toj razini i ostati do daljnjega (u intelektualnom smislu) – obojica su bili „vidljivo nekonzistentni“ dotad, i to se lako može opravdati i objasniti nepoznatošću cijele situacije, a sada dalje kao znanstveni dionici u javnom prostoru mogu i pokušati različito utjecati na politike. No, daleko smo mi (tada i sada) od nekog racionalnog konsenzusa komunikativnog djelovanja – pandemijska je kriza deliberaciju bacila potpuno na dno, tako da je ova rasprava samo rijedak svijetli primjer u cijelom pandemijskom mraku.
Ipak, kao i na proljeće, i opet u novoj situaciji (u „pravoj“ epidemiji) imamo promjene stavova koji se događaju u tako kratkom vremenskom periodu i izrečeni su opet s pretjeranom sigurnošću, da ne možemo drugačije nego opisati ih kao vidljive nekonzistentnosti. Spomenuti Đikić ni mjesec dana nakon vjerovanja u nepotrebnost lockdowna daje zbunjujuću izjavu o tome da „srljamo u neuređeni lockdown“, a ubrzo će se i tvrdnja o tome da si Hrvatska ne može priuštiti lockdown magično pretvoriti u to da je to – naprosto glupost. Nakon svega toga kako da si „obični“ čovjek ne postavi pitanje – možemo li, trebamo li, i što je to uopće lockdown?
Na strani suprotnoj od Đikića i drugih koji će kasnije postati poznati pod nazivom „apelisti“ artikulirala se pozicija već spomenutog Đikićeva kolege molekularnog biologa Gordana Lauca te ona matematičara i poduzetnika Nenada Bakića. Dok je Lauc vrludao neko vrijeme do usidrenja vlastite pozicije na jesen 2020., Bakić je još u tijekom prvog vala (valića) krenuo s davanjem svojih prognoza i epidemioloških modela, uglavnom na Facebooku, koji su uglavnom budili optimizam. Na jesen 2020. oni će postati monolitom, povezat će se, a kasnije će i svoju pandemijsku politiku nazvati pandemijskim realizmom.[2] Zbog sličnosti u stavovima i zajedničkom istupanju u nastavku ćemo ih uglavnom zvati Bauc.
Mediji otpočetka nisu bili naklonjeni Baucu, a znanstvenici sličnih stavova tek su tu i tamo dobivali medijsku pozornost – poput npr. Miroslava Radmana, koji bi nakon svakog nastupa bio prozvan za bešćutnost. Puno veću pozornost kroz medije dobivali su znanstvenici poput Ivana Đikića, Luke Čičina Šaina, Nenada Bana, Andreje Ambriović Ristov, Zlatka Trobonjače, Andreja Trampuža itd., čiji su najglasniji medijski megafoni bili N1 televizija, emisija RTL direkt, Dnevnik HRT-a, znanstveni novinari Nenad Jarić Dauenhauer (Index), Tanja Rudež (Jutarnji list) te Goranko Fižulić (Telegram) koji nije ni znanstveni novinar, ni znanstvenik, ali eto. Svi su oni imali pomoć i pobočnika „s prve crte“, pulmologa Saše Sriće, zagovornika policijskog sata te čitavog niza samozvanih znanstvenih influencera i tzv. „popularizatora znanosti“ poput fizičara Saše Cecija, a kasnije će se u priču aktivno uključiti i portal Faktograf na čelu s glavnim urednikom Petrom Vidovom.
Zato su se na društvenim mrežama, ponajviše Facebooku, formirali tzv. bubbleovi, čiju su dinamiku mnogo više kreirali komentatori i fanovi nego same pozicije na koje se referiraju. Primjerice, kako je Bauc razradio koherentnu poziciju blagih mjera i izvještavao u obliku grafikona i modela, tako su njegovi pristalice zaoštrili nerijetko u smjeru negiranja opasnosti od bolesti koristeći i razne teorije zavjere. Druga se strana, u raznim grupama i na FB profilima, više koncentrirala ne na protuargumente Baucovim tvrdnjama i analizama, nego na njegove fanove, dok je prema Baucu bila uglavnom usmjerena moralistička oštrica – bakoubojice, sociopati, psihopati, bešćutnici i sl. Posebno je bizarno to što je predmet sprdnje postalo to što je Bauc izrađivao grafove. Ovaj je fenomen teško objašnjiv za znanstvenike, pa ga ne treba ni pokušavati objasniti. Drugim riječima, na društvenim mrežama, u krajnje karikaturalnoj formi, nismo imali sučeljavanje različitih pristupa i analiza, nego sukob Baucâ i anti-Baucâ. To se nastavilo do daljnjega.
Mediji su se, uz pomoć gore spomenutih znanstvenika i stručnjaka, natjecali tko će više straha i panike posijati. Kako je vrijeme odmicalo, a stanje s epidemijom postajalo sve gore, slika o opasnosti počela se pomicati prema nižim dobnim skupinama, pa je ubrzo otpočetka poticanu brigu za starije osobe zamijenila briga za „sve mlađe“ – sve su učestaliji naslovi da i „mladi loše prolaze“, da su pacijenti „sve mlađi“ i slično. Tada se sve više počinje govoriti i o dugotrajnim posljedicama nove koronavirusne bolesti. Međutim, izvještavanja o tome i rasprave nisu bile na razini znanstvene argumentacije i racionalnosti potrebne za javni prostor, nego primarno u vidu igranja na emocije, na strah i onda, u konačnici, na moraliziranje. Zato je u toj karikaturalnoj formi ispravno govoriti o fearmongerima i joymongerima.
Djelomični lockdown
Tijekom cijelog studenog brojevi dnevno detektiranih novozaraženih rastu ili, kako mediji govore, „brojke rastu“ i „opet rekord“. Osim sve većih pritisaka na potpuno ili djelomično zatvaranje, počinje se raspravljati o tome što znači i kada je „vrhunac vala“. Dvojba oko toga prelomit će se u prosincu, a Vlada RH i Stožer civilne zaštite ovdje će, unatoč i dalje prisutnim vidljivim nekonzistentnostima, ipak pomalo jasnije definirati svoj smjer pandemijske politike koji neće ni do dandanas prestati – to će biti djelomično i oportuno usvajanje pandemijskog realizma. O tome više u sljedećim tekstovima.
Hrvatska je već ionako tada bila u vrhu zemalja s blagošću mjera, sasvim suprotno od situacije na proljeće 2020., što opet nije značilo da nije postojao dojam da imamo itekako stroge mjere. Taj je dojam katalizirao i ponovne prosvjede protiv mjera koji su se uspjeli artikulirati u vrlo živopisnu plejadu likova koji su vjerojatno nesvjesno karikirali sami sebe pjevajući: „cijepi me, čipiraj me, osiromaši me“.
Dojam da Hrvatska ima stroge mjere i da je život znatno otežan postoji od prvog vala kada uistinu i jest bilo tako, a kasnije to živi samo na percepciji koja je uglavnom medijski posredovana jer skoro da nije bilo informativnog programa u kojemu prve tri udarne vijesti nisu bile nešto vezano uz pandemiju – od „brojki novooboljelih“, preko posjeta jedinicama intenzivne njege na kovid-odjelima, sve do raznoraznih upozorenja i prognoza stručnjaka koji su se po medijima izmjenjivali kao na traci. Pritisci da se zatvore škole i prijeđe u potpunosti na online nastavu bili su izuzetno veliki – tvrdilo se da su škole žarišta, da su djeca rasadnici virusa i da se onda zaraza horizontalno širi po obiteljima. Mrežama se širila karikatura djevojčice koja u školskoj torbi nosi virus, što je bio eklatantan primjer goebelsovske propagande kojoj smo bili izloženi. Makar su škole ostale više-manje otvorene, njihov je rad bio otežan režimom tzv. „samoizolacija“ koje su se provodile po posve arbitrarnim kriterijima i povremenim kompletnim prelascima na online, ako je cijeli razred morao prema važećim pravilima – u „samoizolaciju“. Možemo si samo zamisliti kako je u to vrijeme (a nastavilo se i dalje) bilo biti učenik, nastavnik i roditelj!
Posebno su u fokusu bile političke manifestacije gdje su se prema već utabanom putu ocrtavale vidljive nekonzistentnosti Stožera – pravilo zabrane velikih okupljanja nije vrijedilo uvijek i za sve, a to je kulminiralo kada je dozvoljeno masovno obilježavanje 18. studenog – Dana sjećanja na žrtvu Vukovara. Neki su se znanstvenici i stručnjaci tada bili javili relativizirajući tu odluku, dok su drugi to žestoko kritizirali kao nedopustivo i besramno. Dnevni brojevi novozaraženih tada doista jesu bili u usponu, a samo su pažljivije analize, poput npr. one Nenada Bakića, ukazivale da idemo prema vrhu vala, nakon čega bi po epidemiološkoj logici dnevni brojevi trebali padati. O tome se, nažalost, nije provela šira rasprava jer su, kako smo već rekli, grafikoni i modeli postali predmet izrugivanja, a vjerojatno najefikasnija epidemiološka mjera poput prozračivanja zatvorenih prostora također se našla na meti poruge. Sasvim normalni tehnički izrazi poput „pad stope rasta“ predstavljali su nešto što je dušebrižnicima ujedno urnebesno i skandalozno.[3]
Kako su potonji činili većinu u medijima i u onome što se definiralo kao Struka (kasnije ćemo vidjeti – ne i toliko utjecajni u Znanstvenom savjetu Vlade RH), pritisci za uvođenjem strožih mjera postajali su sve jači. Na meti su ponajviše bile škole i ugostiteljski objekti, a opet se značajnije izdvajaju i neki županijski stožeri, naročito Varaždinske županije koja je u jednom trenutku bila epidemiološki najpogođenije područje u cijeloj Europi.[4]
Želje zagovornika strogih mjera i lockdowna konačno su i djelomično ispunjene na samom kraju studenog i u prosincu te pandemijske 2020. godine. Vlada RH tada donosi strože mjere koje su uključivale i zabranu rada ugostiteljskih objekata, zatvaranje teretana, ograničavanje javnih okupljanja do 25 osoba, privatnih do 10, popunjenost kapaciteta javnog prijevoza do 40%, novo uvođenje propusnica za prijelaz granica županija krajem prosinca itd. To je naišlo na kritike zagovornika blažih mjera, a nisu previše zadovoljni bili ni zagovornici strogih mjera koji su uvijek tražili više; štogod Stožer odlučio, oni su tražili još i vikali da je već kasno. Vlada i Stožer ipak su, kako se to već uobičajilo, uspjeli izvesti „privid činjenja“ – nema veze kakvi su bili pokazatelji i u kojem je smjeru epidemija krenula, ovako će bar moći reći, ako epidemija počne padati da je to zbog njih jer su uveli mjere; a ako čak i ne krene nabolje – uvijek se može reći da je moglo biti i gore bez mjera! U tome je sadržana sva logika epidemioloških mjera kojima se ograničava društveni život – što god da se dogodi, može se tumačiti vlasti u prilog.
Posebno se treba osvrnuti sada ne toliko na nelogičnosti mjera (o njima smo već govorili, ovaj se put samo te iste ponavljaju) koliko o supstancijalnoj neprovedivosti i krajnjoj upitnosti nekih mjera. Mjere koje se mogu razumjeti i provesti – ograničavanje velikih vanjskih okupljanja, ograničavanje okupljanja u javnim zatvorenim prostorima, nošenje maski, zabrana rada za određene djelatnosti – pri čemu ovo potonje predstavlja kršenje prava na rad, ali uzmimo u obzir neku realnost neproglašenog izvanrednog stanja, pa se i takva odluka može donijeti na neko vrijeme. No, što s onim mjerama koje se ne mogu ni razumjeti ni provesti? Među ovim navedenim tu iskaču tri – ograničavanje privatnih okupljanja do 10 osoba, popunjenost kapaciteta javnog prijevoza do 40% i propusnice među županijama nakon što se epidemija već bila proširila u svima.
Prvo, kako je moguće provesti mjeru zabrane privatnih okupljanja iznad 10 osoba? Tko će to, kada, kako i gdje sve provjeravati? Bi li se organi vlasti trebali oslanjati na susjede cinkaroše? Prema mišljenjima nekih iz „Struke“ – da. Da se to čak i može provesti, a to bi značilo doslovno kapacitet represivnog sustava vjerojatno deseterostruko veći nego što stvarno jest, kako opravdati odluku koja toliko zadire u privatnost doma? Nadalje, tko će i kako provjeravati svaki tramvaj i autobus premašuje li kapacitet zadanih 40%? Za svaki tramvaj i autobus, na svakoj stanici, u svakom trenutku? Besmisleno je uopće objašnjavati kako je to neprovedivo i nemoguće.
Apelisti: tražimo najoštrije moguće
Najveći dnevni broj detektiranih novozaraženih imali smo 10. prosinca. Nekoliko dana prije, bez obzira na objašnjenja da smo prešli vrh vala, skupina znanstvenika (njih 26) iz Znanstvenog savjeta Vlade RH i šire piše tzv. „Apel“ u kojemu traže „najstrože moguće mjere“. Ključni dijelovi teksta „Apela“ glasili su:
„Kada se utvrdi da je širenje zaraze izmaklo kontroli, potrebno je preventivno i bez odgode aktivirati najoštrije mjere kontrole epidemije koje su u Hrvatskoj politički i ekonomski moguće (…) U uvjetima intenzivnog širenja zaraze i gubitka kontrole nad epidemijom, potrebno je znatno više i odlučnije testirati, kako bi se udio pozitivnih u ukupnom broju testiranih smanjio na niže od 5% sa sadašnjih 30-tak % (…) Iznad svega, potrebna je iskrena i transparentna komunikacija s javnošću oko toga što su nam u svakom trenutku prioriteti, te jasna pravila koja vrijede za sve jednako.“
Iz ovih dijelova možemo izlučiti tri glavna težišta „Apela“: 1.) aktivacija najoštrijih mjera; 2.) testiranje, dijagnosticiranje, karantenizacija; 3.) transparentna komunikacija. Više je nelogičnosti u cijelom tekstu „Apela“ i posebno valja obratiti pažnju na točku 3. jer se teza o transparentnoj komunikaciji proteže kroz cijeli tekst i s time se teško ne složiti – pa cijelo vrijeme govorimo da se loše komunicira i da ne vrijede pravila za sve jednako, te da to u konačnici krnji povjerenje u autoritete! Nije li zalaganje za transparentnu komunikaciju hvalevrijedno? Jest, svakako, kada bi oni koji to potpisuju bili vjerodostojni, odnosno svojim ethosom stajali iza tog zahtjeva. No, „Apel“, primjerice, potpisuju Andreja Ambriović Ristov, Nenad Ban, Ivan Đikić, Luka Čičin-Šain, Branko Kolarić, Krešimir Luetić, Igor Rudan, Igor Štagljar, Saša Srića, Goran Tešović, Andrej Trampuž i dr., sve redom znanstvenici i stručnjaci koji su svojim dotadašnjim radom prilično doprinijeli ako ne netransparentnoj, a ono svakako jako konfuznoj komunikaciji koju su karakterizirale česte promjene stavova unutar nekoliko tjedana i potpuni izostanak stručne argumentacije povrh moralnih apela kakve smo mogli čitati i slušati u nastupima prosječnih komentatora. Apeliste se ni na koji način, u sadržajnom smislu, nije moglo razlikovati od prosjeka, osim po njihovim titulama i nazivima radnih mjesta („argument“ autoriteta).
Njihov zahtjev za transparentnošću komunikacije može se protumačiti i kao potreba da se svrstaju s one strane politike, možda i radi šire podrške i priziva na neovisnost autoriteta, tako da „paket“ njihovih zahtjeva bude prihvatljiviji. No, u tome su nelogične dvije stvari: prva i važnija – kako tek sada i zašto aktivirati „najoštrije mjere“ kada postoje jasni pokazatelji da je epidemija krenula jenjavati; druga i sporednija, ali i dalje zanimljiva, odakle kriterij da mora biti manje od 5% pozitivnih među testiranima? Koja to znanost, kada, gdje i kako to propisuje? Na temelju čega? Uključuje li ta računica i vjerojatno vrlo složen sustav indikacija pod kojima se tko ide testirati, motiva za testiranje (potražnja za testovima)? Potpuno je suludo da je ta konstatacija Apelista prošla mimo svakog preispitivačkog radara.
„Apel“ nije dobro dočekan u Vladi RH, Stožeru i među dijelom znanstvenika sklonijih blažim mjerama poput Lauca. Na press-konferenciji Stožera potpredsjednik Vlade i čelnik Stožera Davor Božinović i ravnateljica „Frana Mihaljevića“ Alemka Markotić reagirali su prilično hladno. Lauc je rekao da imamo pad i da apelistički prijedlozi nemaju smisla. Nakon mlake reakcije vodećih ljudi u borbi protiv pandemije, „apelisti“ iz Znanstvenog savjeta Vlade RH Andreja Ambriović Ristov, Nenad Ban, Petra Klepac, Branko Kolarić i Igor Rudan istupili su u medijima s tvrdnjom da su izbačeni iz Savjeta. Vlada je sljedeći dan to demantirala, s nekim vrlo znakovitim, čak trolerskim, opaskama – predstojnik Ureda premijera Zvonimir Frka Petešić odgovarajući na novinarska pitanja rekao je: „Rekao sam da sam sudjelovao u ovom nesporazumu, da sam im zahvalio na suradnji i da smatram da to nije bilo korektno. Jedno je zahvaliti na suradnji, a drugo je zahvaliti se na suradnji.“
Potez „Apelista“ i Vladin odgovor na taj „Apel“ predstavljao je otvorenu i glavnu prekretnicu u politici Vlade prema pandemiji – kako je kasnije Bauc u više navrata ponovio, tada je Vlada ustvari usvojila doktrinu pandemijskog realizma, koja se s nekim manjim oscilacijama više-manje održala do danas. Otad kreću i učestalija optuživanja Vlade da je „odgovorna za smrti“. I, što je isto zanimljivo, koliko god Vlada otad plovi vodama pandemijskog realizma i blagih mjera, protivnici svake ili skoro svake epidemiološke mjere u svojim će javnim istupima i prosvjedima prvenstveno prozivati – Vladu i Stožer. Bauc, za koga su pak zagovornici strožih mjera tvrdili da su im obožavatelji antimjeraši, ponavljat će da je njihova politika – provladina. Još jedna mala komunikacijska i pojmovna shizofrenija, vrijedna da joj se kasnije posveti posebna pažnja.
O tome koliko su „Apelisti“ tada bili poraženi svjedoči i činjenica da će se ubrzo početi praktički sramiti svojih zahtjeva, na način da će ublažavati i relativizirati svoje tadašnje zahtjeve. U tom je smislu bilo izuzetno zanimljivo gostovanje Nenada Bana, jednog od potpisnika, na N1 televiziji u proljeće 2021. kad se suočio s novinarski krajnje profesionalnim i britkim pitanjima voditelja Marka Perožića koji mu je postavio pitanje zašto su tada tražili „najoštrije moguće mjere“ i što je to trebalo značiti, Ban nije ništa mogao reći na to, već je počeo zamuckivati i ponavljati frazu – „najoštrije moguće mjere“ i „situacija je ozbiljna“. Ovaj put s naglaskom na „moguće“. A, kako znamo, između mogućnosti i ostvarenja provalija je duboka.
Potres, stvarno i figurativno…
Iako je epidemija krenula u strmoglavi pad, opterećenje bolničkog sustava i dalje je bilo jako, a panika od „rasta“ i dalje se sijala kroz medije. Posebno se to pojačalo oko Božićnih blagdana kada su mediji s ogromnom razinom skandalizacije, skoro do razine prokazivačkog neukusa, blatili šetače po Cvjetnom trgu i Straduni. Vladao je i strah od međusobnog posjećivanja ljudi u vrijeme Božića i Nove godine, pa je brže-bolje uvedena besmislena zabrana putovanja iz jedne županije u drugu. Opet Vladin „privid činjenja“ u kombinaciji s još luđom frazom o privatnom okupljanju do 10 ljudi (kao da itko to može i smije provjeravati!), a često se ponavljala i Capakova fraza: „dva kućanstva zajedno“.
Dan poslije Božića stigla je prva pošiljka cjepiva (Pfizer) u Hrvatsku. Krunoslav Capak ushićeno se rano ujutro slikao na dostavljenoj kutiji, a čak je i taj vrlo banalni i ni po čemu posebni čin odmah izazvao medijsku kontroverzu – pa čak i do poziva za Capakovom ostavkom! Capak se kasnije ispričao, ali koje je razmjere mogla izazvati jedna u najgorem slučaju nespretnost glavnog epidemiologa Hrvatske, dovoljno dokazuje koliko je histerija i senzacionalost koronakrize metastazirala. Sljedeći je dan i cijepljena prva osoba u Hrvatskoj – štićenica doma za starije na zagrebačkoj Trešnjevci.
O cijepljenju se naveliko počelo govoriti u prosincu jer se vrijeme dolaska cjepiva iščekivalo više od svega – Hrvatska je već naručila najviše doza Oxforskog cjepiva AstraZeneca, a nakon njega Pfizer. Tu je u nešto manjoj količini najavljena i Moderna. Razlike u cjepivima nisu toliko prezentirane širem građanstvu, pa je jedina novost bila ta da je Pfizerovo i Modernino cjepivo napravljeno na bazi mRNA tehnologije, ne kao vektorska cjepiva. Iako još nismo bili ni blizu one razine nepovjerenja prema cijepljenju koja će kulminirati u kasno proljeće 2021. godine, o čemu će više riječi biti u narednim tekstovima, već su se radi senzacionalizma u javnost kroz mainstream puštale bombastične dezinformacije da se čak 50% liječnika i medicinskih sestara ne namjerava cijepiti. Vrlo lakom provjerom moglo se utvrditi da nije bila u pitanju anketa, nego su ljudi odgovarali na – upit mailom. Ovo svjedoči u gubitku svih profesionalnih filtara u glavnim medijima, isključivo radi potrage za histeričnim klikovima izludjelih konzumenata medijskih sadržaja.
Prošao je i Božić i neviđeni medijski „hajp“ na šetače na otvorenom, stiglo je cjepivo u rano štefanjsko jutro i sve se činilo da ipak idemo u relativno mirnije epidemijske vode u novoj godini. Međutim, onda je 29. prosinca nešto nakon podneva udario snažan potres magnitude od 6,3 po Richteru na širem petrinjskom području. Potres se osjetio u središnjoj Hrvatskoj pa i šire, te je predstavljao uvjerljivo najveću katastrofu u potresno-pandemijskoj 2020. godini. Kako se mnogo ljudi našlo neposredno egzistencijalno ugroženo i kako im je život ovisio o odlasku s područja Sisačko-moslavačke županije i pristizanju pomoći u nju, žurno su ukinute zabrane prelaska (tj. tzv. „propusnice“) iz jedne županije u drugu. Jedna stvarna katastrofa jednim je potezom poništila „privid činjenja“ borbe protiv druge katastrofe koja nije nestvarna, razotkrivajući u samo nekoliko sati iluziju u kojoj smo bili prisiljeni životariti. Vrlo sličan preokret će se ponoviti 21. siječnja 2022. kada će Putin govorom koji najavljuje početak napada na Ukrajinu de facto proglasiti kraj pandemije umjesto Svjetske zdravstvene organizacije.
U novu smo 2021. godinu ušli „potreseni“, stvarno i figurativno – za mnoge iz šireg područja središnje Hrvatske dva snažna potresa u manje od godinu dana bila su stresno iskustvo, kao što je stresno iskustvo bila i pandemija kakvu u životu nismo doživjeli. Dok je tlo još podrhtavalo, drugi epidemijski val jenjao, a psihičko zdravlje izgledalo kao onaj kostur-utopljenik u bazenu, ulazili smo u godinu od koje smo očekivali, naivni, da bolje ipak može doći vrlo brzo…
*
Najvažniji događaj u pandemijskoj godini i potencijalno svjetlo na kraju tunela – cjepivo – dočekano je u atmosferi znatno porušenog povjerenja u spoznajne autoritete. Njihova podjela koju smo opisali, suštinski, kao podjelu na redukcioniste i holiste, toliko se duboko ukorijenila da će ostati jedan od ključnih problema koji će obilježiti 2021. godinu. Drugi epidemijski val nas je koječemu naučio, ali očito još ne dovoljno – niti koliki je stvarni utjecaj mjera, niti kada možemo stvarno očekivati „povlačenje virusa“ (naime, o „novim sojevima“ se tada još nije govorilo, delta će tek stići). A kako je uvertira u pandemiju obilježena pretpandemijskom infodemijom (sjetite se drugog nastavka serijala), tako je kulminacija epidemije u prvoj pandemijskoj godini obilježena ekstremizacijom binarnih pozicija.
Osim početne infodemije tome je kumovala i likvidacija „kritičkog mišljenja“ (sjetite se prvog nastavka serijala). Još u samom početku stvari su postavljene tako da s jedne strane imamo Znanost i Struku (a Politika se postavila kao samo administrativna djelatnost), a s druge strane „petu kolonu“ – dakle, sve one koji iznutra na različite načine „podrivaju“ autoritet Znanosti i Struke – onda je nemoguće naći „sredinu“, nijanse, fine razlike i možda čak preklapanje jednoga u drugome. Naročito kada se to prevodi u borbu između „dobra“ i „zla“, „raja“ i „pakla“, s pratećim moralnim ucjenama – onda tek nema mjesta nekoj pluralizaciji! A svaki put kada je iskorišten moralistički argument i moralna ucjena, prešli smo na teren koji je poprimio i karakteristike religijskog ponašanja.
Sukob među znanstvenicima inače je najnormalnija pojava. Znanstvenici su ljudi od krvi i mesa, pa nije rijetkost da se i oni u svojim zatvorenim forumima, na konferencijama i na katedrama, međusobno sukobljavaju oštro, na nož, pa i na osobnoj razini. No, ovdje je to buknulo na društvenoj površini i poprimilo oblik odricanja jednoj strani u mogućoj znanstveno-stručnoj raspravi na samu pretenziju na znanstvenost, a sve s ciljem delegitimacije pozicije koja proizlazi iz analiza i istraživanja. Kada smo na tlu moraliziranja, likvidiran je znanstveni ideal racionalnog komunikacijskog djelovanja. Oni koji su se našli u poziciji da donose odluke – predstavnici Politike – našli su se između čekića i nakovnja, nesposobni da arbitriraju u sukobima u Struci i paralizirani alibi-motivom vlastita političkog preživljavanja. U svemu tome je zbog vidljivih nekonzistentnosti itekakva i njihova odgovornost.
U drugoj pandemijskoj godini nastavit će se tako – rat oko cjepiva koji slijedi replicirat će obrasce opisanog pandemijskog rata započetog oko mjera i prognoza. Štoviše, tek će se s cjepivom stvar radikalizirati do kraja, jer će konstruirana glavna linija razdjelnica biti između „vaksera“ i „antivaksera“, pri čemu su ovi drugi ne samo oni koji se stvarno protive cijepljenju (ovom ili općenito), nego i svi koji su makar samo skeptični spram cjepiva ili ovih ili onih epidemioloških mjera. U sukobe će se sve više uključivati i drugi javni akteri – političari, novinari, stručnjaci iz drugih područja, celebrityji itd. Borba protiv pandemije ovime je postala više borba za ljudske duše nego za njihova tijela.
[1] Izrael je nastavio biti „korak ispred“ svih ostalih – i u cijepljenju, pa se na tom primjeru mogla vidjeti učinkovitost dvije doze cjepiva do kraja ljeta, ali i njezino znatno opadanje koje je eskaliralo na jesen 2021.
[2] Pozicija pandemijskog realizma ukratko bi se mogla opisati kao pozicija koja polazi od činjenice da će virus koji je uzrokovao pandemiju ostati s nama do daljnjega, da ga se ne može iskorijeniti, i da prema toj činjenici treba kalibrirati sve politike usmjerene na suživot s njim. Suprotno od toga bio bi pandemijski idealizam koji je pozicija mogućnosti eliminacije virusa (ukratko, „zero-covid“, u krajnosti), što onda uključuje supresivne i vrlo represivne politike, tj. „oštre epidemiološke mjere“. Danas, kako možemo vidjeti, prešutno je prevladao pandemijski realizam, vjerojatno baš zato što je – realizam.
[3] Dnevni brojevi novozaraženih jesu rasli do 10.12. i tadašnjeg vrhunca, ali su od sredine prema kraju studenog stope rasta padale, što je bio indikator približavanju vrhuncu vala i izlaska iz kvazi-eksponencijalnog rasta. Vrlo jednostavna matematika, ali u pandemijskim ratovima prezrena i svedena na štoseve da Bakić govori o „padu rasta“ – to je trebalo biti urnebesno smiješno, što i jest, ali zato što je matematički trivijalno!
[4] Valja napomenuti da je Varaždinska županija jedna od najindustrijaliziranih županija u RH. Župan Čačić prvenstveno se orijentirao na zabranu rada ugostiteljskih objekata, ne toliko i tvornica. A izgleda da su najveća žarišta – što je i logično – bile tvornice, a što opet dokazuje da se logika lockdowna prelomila na kome drugome nego na – radničkoj klasi! Ne na onima koji mogu raditi online u papučama i šlafroku.