Ulazak u novu 2021. godinu obilježile su očite naznake svjetla na kraju pandemijskog tunela – kako smo i spomenuli u prošlom tekstu, za Božić 2020. smo dobili cjepivo, brojevi dnevno detektiranih novozaraženih strmoglavo su se rušili od sredine prosinca, a ni mjere nisu bile pretjerano restriktivne, te se govorilo o njihovu popuštanju. Mogli smo vrlo jednostavno i logično zaključiti ovakav daljnji scenarij: broj dnevno detektiranih novozaraženih nastavit će padati, cjepivo će pristizati u sve većim količinama, ljudi će se cijepiti, mjere će postupno popuštati… i okončat ćemo pandemiju ili je bar privoditi kraju.
Pretpostavimo ipak, iz tadašnje pozicije, i što je moglo poći po zlu: nedovoljne količine cjepiva, spora dinamika cijepljenja i mnogo odbijanja cijepljenja. Tada je prevladavalo uvjerenje da između 60% i 70% ukupne populacije mora biti cijepljeno radi postizanja tzv. „kolektivnog imuniteta“.[1] Sve to pod pretpostavkom koja je tada bila neupitna – da cjepivo „radi“ – ne ma kako god tumačili, nego onako kako se to od cjepiva „očekuje“. A što se od cjepiva očekuje? Primarno ipak to da snažno smanji mogućnost same zaraze i prijenosa zaraze. Čak i rani protivnici cijepljenja nisu to bili zato što su sumnjali da cjepivo „radi“, nego su uglavnom ponavljali mantre o „eksperimentalnosti“ cjepiva ili su umanjivali značaj i opasnost kovida (da za takvu bolest treba takav kolektivni oblik imunizacije).
Ima li još pretpostavki koje su se skrivale iza tadašnjeg optimističnog narativa? Ima: ta da virus ne mutira i/ili da neće mutirati odnosno stvoriti nove varijante koje će moći lakše izbjeći imunitet stvoren bilo cijepljenjem, bilo preboljenjem, ili kombinacijom i jednog i drugog. O tome mutira li virus u prvoj pandemijskoj 2020. godini govorilo se nejasno kao i o svemu drugom. Dugo je vremena jedna od dominantnih tvrdnji bila da „virus ne mutira velikom brzinom“ i da „imunitet ostaje“. Međutim, stjecajem pandemijskog zapleta pokazat će se da oni koji su to tada govorili ustvari su imali vrlo optimistične prognoze (formulirane u obliku sigurnih tvrdnji, što je problem koji smo već razradili) No, kako se svaka tvrdnja može vrlo lako relativizirati kontekstom, tako će i na ovu pasti drugačije svjetlo prolaskom vremena.
Treba napomenuti da su bez obzira na brzo urušavanje drugog epidemijskog vala u siječnju 2021. neki dežurni zastrašitelji i dalje vidjeli porast brojeva i neke opasnosti – poput npr. ponovnog razbuktavanja epidemije u Sisačko-moslavačkoj županiji gdje se ljudi nose s posljedicama puno razornije tragedije (potresa) s kraja 2020. godine. Kada su pak brojevi nedvojbeno „padali kao kamen“, isti pulmolog i miljenik medija Saša Srića je i dalje tvrdio da su „brojke zbunjujuće“. Drugim riječima, stvarni, egzaktni podaci bili su puno manje bitni od samog narativa. A da je taj narativ u praksi nemoguće živjeti i reproducirati pokazali su čak i nedvojbeno prezaposleni zaposlenici KB Dubrave koji su snimljeni u jednom vrlo opuštenom, da ne kažemo „neepidemiološkom“ stanju kada su se odlučili proveseliti. Čak ni medijska hajka na njih nije dugo trajala jer je valjda svakome jasno da ono što se dogodilo izvan radnog vremena (doduše, na neprimjerenom mjestu – podrum bolnice) jest ljudsko, odveć ljudsko.
Misli na sebe – cijepi se?!
Kampanja za cijepljenje dobila je pod autorskim potpisom uglednog komunikacijskog stručnjaka Borisa Maleševića slogan „misli na druge – cijepi se“. Bedž s tim sloganom počele su nositi mnoge javne ličnosti, a na javnoj je televiziji postao i obavezan. Taj se slogan, osim što je igrao na solidarnost i empatiju, trebao oslanjati i na znanstvene činjenice koje su nam ionako poznate iz povijesti cijepljenja – time što se cijepimo radikalno umanjujemo mogućnost da se zarazimo, a samim time i da nekome prenesemo virus – sve do stjecanja „kolektivnog imuniteta“ za koji se pretpostavljalo da je potrebno da bude cijepljeno (ili općenito imunizirano) cca 2/3 populacije. U epidemiologiji ima puno matematike – to tada nisu krili i oni koji će se kasnije tome izrugivati. Dakle, „misli na druge – cijepi se“ odnosi se i na individualno i na kolektivno – na vlastitu zaštitu i zaštitu neposrednih bližnjih te na dostizanje kolektivne zaštite uslijed povlačenja epidemije po postizanju kolektivnog imuniteta. Formula je djelovala vrlo jednostavno.
Kako je cjepivo isprva stizalo prilično sporo, dok se još nisu zahuktale rasprave o „vakcinacijskoj nejednakosti“, praksa je demantirala slogan. Iako je postojao razrađen plan kojim se redom ljudi cijepe – prvo najstariji i teže bolesni i onda prema nižim godinama i zdravijim ljudima – u nedostatku cjepiva mnogi su iskoristili svoj položaj i moć da se cijepe – preko reda![2] Tako su nastajale afere s ljudima koji su se cijepili preko reda, a posebno su u fokusu javnosti bili čelnici dviju nepopularnih institucija – rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras i predsjednik Hrvatske gospodarske komore Luka Burilović. Tako se kampanja „misli na druge – cijepi se“ pretvorila nakratko u „misli na sebe – cijepi se“, ali ne zbog pomaka u znanstvenim spoznajama, nego iz puke obijesti i korištenja vlastitog položaja za probitak. Rekli bismo – „tipična hrvatska priča“. Da je ipak ostalo samo na tome, to bi bio i ostao najmanji problem jer je cjepivo s vremenom počelo stizati u sve većim količinama, a neke zemlje koje su se u početku hvalile i „vakcinacijskim turizmom“ nisu posebno napredovale u cijepljenosti stanovništva.
Paradoks te afere u kojemu je cijepljenje „tipičnom hrvatskom pričom“ postalo čin egoizma, a ne altruizma, kako je to invocirao službeni slogan, kasnije će dobiti svoj oblik s utemeljenjem u novim spoznajama – naime, kako je epidemija napredovala, postajalo je sve jasnije da od kolektivnog imuniteta nema ništa, da će sars-cov-2 s nama ostati do daljnjega te da je cijepljenje zapravo način kako da sami sebi umanjimo rizik od težih oblika bolesti, hospitalizacije i smrti, a ne da se ne zarazimo, pa da nekom drugom prenesemo zarazu.
Čak je i Stožer već prije početka cijepljenja dao to naslutiti. Predsjednik Milanović bio je jedan od prvih aktera u javnom prostoru, već poznat po svojim „kontroverznim“ izjavama o koroni, koji je rekao da je cijepljenje „misli na sebe“. To je tada tvrdio i Bauc (sjetite se prethodnog nastavka u kojem smo tako „krstili“ Bakića i Lauca), dok su pandemijski idealisti/redukcionisti i dalje, bez obzira na promjene u spoznajama, ostali ustrajni u svojim početnim tvrdnjama koje su sve više kolidirale kako sa stvarnošću, tako i s onim što su sami počeli govoriti – o zaštiti od hospitalizacije i smrti. O tome više u narednim tekstovima. Uglavnom, povijest cijepljenja protiv kovida povijest je slabljenja očekivanja od cjepiva – od kraja pandemije i zaštite drugih, preko povećavanja šansi za to, do „samo“ pukog smanjivanja rizika od teških oblika bolesti, hospitalizacije i smrti.[3]
Da je u samom početku cijepljenje bilo povezano s moći da se dođe do cjepiva, pokazuje i primjer saborskih zastupnika koji su imali prilike „pod normalno“ cijepiti se među prvima, makar su oni po svemu vrlo heterogena populacija. To je, ipak, trebalo biti kao primjer drugima. Iskoristili su cjepivo Pfizer, što se također može protumačiti kao svojevrsna poruka – otpočetka je to cjepivo hvaljeno kao najbolje moguće, dok se kod AstraZenece navodila slabija učinkovitost, a ubrzo će biti prenaglašavane nuspojave od tog cjepiva u odnosu na druga. Sve pak kompanije koje su proizvodile cjepivo jako bi se brzo oglasile prilikom pojave nove varijante da baš njihovo cjepivo i dalje učinkovito štiti.
Kako bilo, kampanja za cijepljenje u ranom periodu prštala je optimizmom i osim što su se navodili ogromni postoci koliko koje cjepivo štiti od same zaraze, govorilo se i da 100% štiti od hospitalizacije i smrti. To su govorili čelni ljudi stožerne javnozdravstvene institucije u Hrvatskoj, na svim televizijama, dobivali su ogroman publicitet i njihova je riječ zasigurno imala težinu. Koliko se to pokazalo točnim, vidjeli smo kasnije.
Osim „prvaka epidemiologije“, čitav niz wannabe influencera na društvenim mrežama, uglavnom povezanih s idejama pandemijskog idealizma/redukcionizma, tada se intenzivnije uključuje u kampanju cijepljenja koja će se, baš kao i sve ranije, pokazati svojom suprotnošću – antikampanjom! Tu je prednjačio samoprozvani popularizator znanosti fizičar Saša Ceci, ranije javnosti poznat po emisiji „Treći element“ na HRT-u i sindikalnom djelovanju u području prosvjete. Ceci se objektivno nije iskazao u svojoj „popularizacijskoj kampanji“ – kako bi se reklo, izjava na N1 televiziji da su „cjepiva sigurna kao i pijenje vode“ jednostavno nije dobro ostarila.
Pred ljeto smo imali cijepljenih oko 50% odraslog stanovništva i to nije bio onaj cilj koji su predstavnici vlasti, stručnjaci i znanstvenici očekivali i htjeli. Pa ipak, to i nije bio toliki problem koliko to da je ta cijepljenost bila dosta neobično distribuirana po dobnim skupinama, što će se održati i potvrditi na jesen 2021. Naime, najcjepljenija dobna skupina bila je ona između 70 i 80 godina, a nakon nje ona između 60 i 70 godina. Oni najstariji, stariji od 80 godina, cijepljeni su otprilike koliko i skupina između 50 i 60 godina (dakle, zauzimaju treće ili četvrto mjesto). Budući da jako dobro znamo kako nova koronavirusna bolest ubija prvenstveno stare i vrlo stare osobe te da smrtnost jako pada s nižim dobnim skupinama (ispod 50 godina na razini je statističke pogreške), postavlja se pitanje je li upravo nedovoljno cijepljenje najstarijih i najranjivijih najveći podbačaj u cijepljenju, a ne ukupni postotak cijepljene populacije. Je li možda kampanja „misli na druge – cijepi se“ kumovala tome, pa su stariji pričekali da ih „drugi zaštite“? Jesu li im cijepni punktovi (npr. Zagreb Velesajam, o manjim sredinama da i ne govorimo) bili previše nedostupni, a veze s osobnim liječnikom praktički raskinute? Ili možda u toj skupini (najmanje vjerojatno) jednostavno ima više antivaksera? Pokušat ćemo na ta konkretna pitanja odgovoriti u sljedećem tekstu koji obrađuje jesen 2021. i pravu tragediju ove slabe cijepljenosti najstarijih.
„Stižu nam novi sojevi…“
Neko se vrijeme mnogo govorilo o serološkim istraživanjima, ali trebalo je dosta vremena da se provedu. Ona su trebala biti jedan od glavnih pokazatelja koliko je imuniteta u populaciji, tj. koliko je (s obzirom na tada još slabi obuhvat cijepljenja) ljudi preboljelo novu koronavirusnu bolest, odnosno došlo u dovoljan kontakt s virusom da se razviju specifična antitijela.[4] Serologiju su uglavnom privatno provodili specijalizirani laboratoriji i tamo je svatko mogao provjeriti koliko ima u serumu antitijela IgG koja ukazuju na prethodni kontakt s virusom sars-cov-2. Nacionalna su pak serološka istraživanja trebala biti jednim od glavnih epidemijskih indikatora. Makar je vodeći epidemiolog Krunoslav Capak još prije razbuktavanja drugog epidemijskog vala rekao da je oko 10% populacije u Hrvatskoj bilo u kontaktu s virusom, tek su u ožujku 2021. godine objavljeni na press-konferenciji Stožera rezultati nacionalnog serološkog istraživanja koje je procijenilo da je oko 25% hrvatske populacije razvilo antitijela na kovid. Rezultati tog istraživanja bili su praktički podudarni s onim koje su malo manje od mjesec dana ranije napravili i prezentirali biolozi Dragan Primorac i Gordan Lauc, ujedno i čelne osobe Specijalne bolnice Sv. Katarina i tvrtke Genos, obojica članovi Znanstvenog savjeta Vlade RH. Oni su utvrdili istraživanjem primarno na radnoaktivnoj populaciji da je oko 26% Zagrepčana razvilo antitijela na kovid. Tada je to istraživanje došlo pod snažan udar pandemijskih idealista/redukcionista koji su u svojem ranije načetom pandemijskom boju opet jako nagazili na Lauca te ovaj put i na Primorca. Paradoks tih „argumenata“ ogledao se u tome što su proponenti pandemijskog idealizma/redukcionizma non-stop spominjali da „ne testiramo dovoljno“ (dakle, da zaraženih ima mnogo više nego što ih se detektira na PCR-u!), a ujedno su ismijavali istraživanje koje je pokazalo upravo to – da zaraženih ima znatno više nego što ih je prošlo kroz PCR radar!
Dio o serološkim istraživanjima i antitijelima posebno je značajan jer u fokus stavlja ono što bi mogao biti problem i za one koji imaju antitijela – što je sa virusnim varijantama koje su sposobne izbjeći imunitet stečen bilo cijepljenjem, bilo preboljenjem? Krajem siječnja počinje stizati sve više informacija o novom soju sars-cov-2 otkrivenom u Velikoj Britaniji, pa je dobio i naziv „britanski soj“. Za tu se varijantu tvrdilo da se brže širi i da bi ipak lakše mogla izbjeći stečeni imunitet. To što se brže širila značilo je da povećava inicijalni reprodukcijski faktor R (brzinu širenja zaraze) i tako podiže „prag kolektivnog imuniteta“ – dakle, potrebno je cijepiti vjerojatno više od 70% populacije!
No, ta „britanska varijanta“, koliko god da je uskoro postala svjetski dominantna, ipak nije značajno izbjegavala stečeni imunitet, ali se sumnjalo da to može učiniti brazilska, a ponajviše južnoafrička varijanta. One nisu postale dominantne, makar se smatralo da je brazilska odgovorna za ponovne zaraze u gradu Manausu u kojemu je prethodno preko dvije trećine stanovništva bilo zaraženo novim koronavirusom. To je bacilo jako veliku sjenu na ideju o „kolektivnom imunitetu“, ali još ne i o učinku cijepljenja. Općenito je pojava novih koronavirusnih varijanti bacila malo drugačije svjetlo na budućnost pandemije, pa je glavni fearmongering otada pa nadalje fraza „stižu nam novi (opasni) sojevi…“
Pojava „novih sojeva“ dala je dodatnu dimenziju već postojećim pandemijskim ratovima. Matematičar i jedan od glavnih predstavnika pandemijskog realizma/holizma Nenad Bakić u veljači je, otprilike u vrijeme otkrivanja „novog soja“ u sekvencama uzoraka zaraženih u Hrvatskoj rekao da je „izračunao da se epidemija više ne može razbuktati“. Ta je Bakićeva izjava iz veljače postala glavni argument pandemijskih idealista/redukcionista da je „Bakić pogriješio“. No, je li stvarno tada pogriješio ako je u podlozi rezoniranja imao dvije zdravorazumske pretpostavke s početka 2021. – da je cjepivo učinkovito i da virus neće (značajno) mutirati u nove varijante? Dodajmo tome i pretpostavku o učinku prokuženosti koja je znatno veća (tzv. „tamni broj“) od one koja nam je poznata preko dostupnih službenih podataka o provedenim testovima.
Britanska varijanta virusa prvi je put otkrivena u Hrvatskoj 10. veljače 2021., što su mediji popratili standardnom panikom. Nakon otkrivanja tog britanskog soja počeli su nicati i ostali „sojevi“ kao gljive poslije kiše, a veći dio njih ne da nikada nije postao dominantan, nego neki nisu ni postojali (prema WHO-u). Tako se, primjerice, govorilo o češkom soju, škotskom soju, kalifornijskom soju, njujorškom soju, pa čak i o – hrvatskom soju. Postajali oni ili ne, bili zarazniji ili ne, svaki je put njihova detekcija dočekana s velikom zabrinutošću zbog nečega, govorilo se da baš taj soj može „poharati“, da se „brže širi“, da je „opasniji“, da „izbjegava imunitet“ itd.
Ustvari, jedini jasniji dokazi za nešto od toga postojali su za južnoafričku varijantu koja, nasreću, nije postala dominantna. Pojave čitavog geografskog carstva novih sojeva popratila je i standardna infodemija – tada palicu u infodemiji preuzima budući miljenik HRT-a i Jutarnjeg lista Luka Čičin-Šain koji je uspio u vrlo kratkom vremenskom razmaku reći da ga više od britanske zabrinjava južnoafrička i brazilska varijanta, pa onda da ga od južnoafričke ipak više zabrinjava britanska varijanta virusa. Sad, koji bi nas onda soj u moru sojeva koji stižu doista trebao zabrinjavati? Vjerojatno svaki, a i ove godine vjerojatno ima mnoštvo novih, samo se o njima više ne piše i ne govori.
Valovi, sojevi i cijepni bojevi
Treći val krenuo je krajem veljače/početkom ožujka da bi svoj vrhunac dosegao u prvoj polovici travnja, otprilike u dane oko Uskrsa – nekoliko dana nakon Uskrsa zabilježeno je za taj val rekordnih nešto malo više od 3000 slučajeva. Iako je to beznačajan broj u odnosu na mnoge koje ćemo kasnije upoznati, može se primijetiti da je treći val u kojemu je britanski soj bio dominantan relativno lako (s obzirom na broj zaraženih) dovodio ljude u bolnice (četvrti će val pak premašiti u respiratorima). Interesantno je da je značajnije popuštanje mjera krenulo upravo onda kada je krenulo i aktiviranje britanskog soja, tj. trećeg epidemijskog vala – naime, 1. ožujka konačno se otvaraju terase kafića (unutrašnji prostori još ne), pa se kava može popiti i „sjedečki“, a ne samo kao dotad kad je bilo moguće uzeti coffee to go. Naravno, otvaranje terasa popratile su i druge epidemiološke besmislice poput razdvajanja i razmaka među stolovima na otvorenom i još koješta što je već repliciralo obrasce neobičnog odnosa prema ugostiteljstvu u pandemijskoj krizi.
Osim povećavanja broja dnevno detektiranih novozaraženih, pojavili su se i novi problemi s cijepljenjem – sumnja na Oxfordsko AstraZeneca cjepivo. Na temelju nekoliko zabilježenih slučajeva u ožujku u nekim zemljama, AZ cjepivo dovedeno je u vezu s povećanim rizikom od razvoja ugrušaka kao posljedica imunosnog djelovanja na trombocite. Neke su zemlje prijavile i hospitalizacije, čak i smrtne slučajeve, pa su i privremeno obustavile upotrebu tog cjepiva. Tada je tek uslijedila prava infodemija oko cijepljenja. Europska regulatorna agencija EMA više je puta ponovila frazu „korist veća od rizika“, bez obzira na slučajeve „neobičnih krvnih ugrušaka“. Preporuke su se počele mijenjati na tjednoj i dnevnoj razini – prvo je rečeno da AZ cjepivo nije za starije od 65 godina, da bi to ubrzo dobilo svoju suprotnost – ono je samo za starije od 60 godina! Cinici bi rekli da su onda najbolje prošli oni između 60 i 65 godina jer su se uvijek našli u dobnoj skupini za koju se preporuča cijepljenje s AZ cjepivom.
Teško se oteti dojmu da je AZ cjepivo stiglo na loš glas zbog konkurencije s ostalim proizvođačima cjepiva, prije svega Pfizerom i Modernom. Pfizer je otpočetka na najboljem glasu, Moderna isto na dosta dobrom (samo je nje manje bilo), a AstraZeneca, koje je Hrvatska naručila najviše, jednostavno nije imala dovoljno dobar PR. Također je distribuirana po proizvodnoj cijeni, bila je mnogo jeftinija, zbog čega je Pfizer vrlo vjerojatno vidio u njoj „nelojalnu konkurenciju“. S druge pak strane, Pfizer je imao čitav niz lobista, što se kasnije otkrivalo sve više i više, pa svakako kao ozbiljnu vjerojatnost valja razmotriti to da je to glavni razlog zašto se nije više pisalo i o nuspojavama Pfizera, bile one rijetke ili ne.
U travnju se nakon dugo vremena u javnosti pojavio Igor Rudan s istom misijom – taj je (anti)junak pretpandemijskog i ranopandemijskog perioda u vrlo gledanoj večernjoj emisiji na RTL televiziji izjavio u trenutku kada Hrvatska ima najviše AstraZeneca cjepiva da je moguće da ćemo imati „val južnoafričkog soja zbog AZ cjepiva“. To je rekao u trenutku kada još nemamo dovoljno cjepiva, a onog koje imamo najviše jest AZ oko kojega je trajala višetjedna konfuzija je li opasno, i za koju je uopće dobnu skupinu. Teško je reći što je antikampanja za cijepljenje ako nije to – i to ne od nekih antivaksera iz najmračnijih zakutaka društvenih mreža i bespuća interneta, nego direktno od glavnog lockdown ideologa u Hrvatskoj koji je godinu dana prije doživio neviđenu medijsku promociju i stavljanje na pijedestal svega po pitanju epidemije i javnog zdravlja.
Kada je treći epidemijski val počeo padati još u prvoj polovici travnja, opet smo mogli, kao i pri padu drugog vala, čuti izjave medijskih „stručnjaka“ da je situacija upravo obrnuta – ne da epidemija pada, nego da – raste! To je tvrdio npr. epidemiolog Ozren Polašek pozivajući se na projekcijske modele IHME-a, instituta čiji su osnivači bračni par Gates, koji su uspjeli dotad ispromašivati čak više puta i od naših „paušalaca“. Nedugo zatim, kada je još jasnije bilo da epidemija pada, više puta spominjani Saša Srića na N1 televiziji rekao je, standardno, da je „situacija zabrinjavajuća, čeka nas lockdown“. Isti dan slično je tvrdio i Ivan Đikić, pozivajući se na „visoki udio pozitivnih u testiranima“. Deja vu koji će se još više puta ponoviti.
Turistička sezona?
Kako se približavalo ljeto 2021., a treći val epidemije jenjavao, sve se više počelo govoriti što će biti s turističkom sezonom o kojoj ovisi veliki dio hrvatskog gospodarstva. Cjepiva je konačno bilo dovoljno i praktički se mogao cijepiti svatko tko je htio, ali vidjelo se da se neće tako lako moći ostvariti proklamirani ciljevi.
Usto, pravila ECDC-a koja stavljaju europske regije u odgovarajuće boje sukladno dvotjednoj incidenciji zaraze na 100 000 stanovnika vrlo su rigorozna, a vjerovalo se da će prema njima vlasti drugih zemalja davati preporuke o odlascima u inozemstvo, a ako ne bi zabranili, onda bi karantenizacijom i drugim mjerama mogli otežati povratak. Prema tome, činilo se da prioritet treba biti da Hrvatska bude „zelena“. Ta boja prema ECDC karti značila je da je dvotjedna incidencija na 100 000 stanovnika manja od 50, u kombinaciji s time da je postotak otkrivenih zaraženih u testiranim uzorcima manji od 5%. Svakome bi na prvu moglo biti jasno da su te boje ECDC-a, osim svog birokratskog karaktera, rađene prema kalupima pandemijskog idealizma/redukcionizma koji i dalje kao jednu od svojih prešutnih pretpostavki ima ideju o „kolektivnom imunitetu“, konačnom „gašenju pandemije“, praktički o zero-covidu. Koliko se radi o besmislici, vidi se i u ovom uključivanju udjela pozitivnih u testiranima, o čemu smo već pisali.[5]
Iako je treći val padao strmoglavo kao i drugi (makar sa zakašnjenjem ponajviše zbog kašnjenja proljeća), znanstvenici redukcionisti u svibnju su još uvijek plašili time da će sezona propasti jer će Hrvatska ostati u „debelom u crvenom“. Boris Lenhard s Imperial Collegea imao je čak zanimljivo predviđanje da će sami ljudi koji žive od turizma tjerati ljude kućama i moliti za kratki, ali ultrastrogi lockdown jer „furešta nema“. Lenhardovi bizarluci poznati su od ranije – npr. kada se potkapom štitio na aerodromu od koronavirusa. Nisu ni „ne-stručnjaci“ bili mnogo bolji – primjerice, novinari su bili opsjednuti ECDC-ovim bojama, pa su iz tjedna u tjedan dramatično objavljivali boje i pod znak upitnika stavljali turističku sezonu – praktički kao da su navijali da turistička sezona bude loša! Još su dalje otišli oni koji su, kada je hrvatska obala postala „narančasta“ sredinom srpnja, okrivili antivaksere da su „sjebali sezonu“. U Hrvatskoj je bilo tada cijepljeno oko 50% odrasle populacije, a mnogo cijepljenija mediteranska Španjolska bila je crvenom i tamnocrvenom.
Nasuprot novinarskim i „stručnjačkim“ predviđanjima, sezona je bila izuzetno uspješna, skoro na razini rekordne pretpandemijske 2019. godine. Doista su se krajem kolovoza brojevi dnevno detektiranih novozaraženih povećavali iz dana u dan, rasle su i stope rasta, makar polagano, a to je pod kraj sezone dostizalo i blizu 1000 novozaraženih srijedom, kada su inače dnevni brojevi najviši. Tada kreće ponavljanje priče iz 2020. godine – jesen/zima dolaze i bit će novi val! Ovaj put taj obrazac ima novi moment – cijepljenje, ali za sve postoji i odgovor – cijepljenje je praktički stalo nasred ljeta, cijepilo se oko 50% odrasle populacije, i to je nedovoljno, i zbog necijepljenih ćemo imati četvrti val! Uvod u taj narativ bila je „epidemija necijepljenih“ kada se zaraza ubrzala krajem kolovoza/početkom rujna. Ta se „epidemija necijepljenih“, kako je to ministar Beroš formulirao, i dalje uklapala u optimistični narativ koji smo imali na početku godine – samo se treba cijepiti u sve većem broju, zaraza će jenjati, a teških slučajeva neće biti ili će ih biti u jako malom broju!
Još je na proljeće Indija probijala epidemijske rekordne brojeve, a i iz nje su dolazile i brojne kontradiktorne informacije, virus je u masi toliko mnogo zaraženih formirao mutaciju koja je iznjedrila buduću dominantnu varijantu – „indijski soj“ – otad vrlo brzo u WHO zamijenjen slovom delta u grčkom alfabetu.[6] Novi je soj mogao značiti i u mnogoj mjeri ponovno kretanje ispočetka, unatoč prokuženosti i cijepljenosti, i taj novi moment još je više pridonio da optimistična prognoza iz siječnja izblijedi.
*
Ljeto 2021. je krenulo i završilo dobro, no što je s onim početnim optimističkim pretpostavkama iz siječnja? Jesmo li u 2021. godini ugledali svjetlo na kraju pandemijskog tunela? Već smo na proljeće djelomično mogli spoznati – da nismo, tj. da je to svjetlo zapravo bio vlak. Pojavila se nova virusna varijanta koja je izazvala treći val, koja je djelomično mogla izbjeći stečeni imunitet, a pred ljeto se pojavila još jedna nova za koju će se ubrzo ispostaviti da još bolje izbjegava taj imunitet. Još nije bilo mnogo informacija o tome koliko cjepivo dugo „drži“, pa se čak spekuliralo o tome da je kombinacija preboljenja i jedne doze dovoljna za dugotrajni imunitet, a da oni koji su se dvaput cijepili (puno cijepljenje, osim u slučaju jednodoznog Johnsona) više neće trebati. S odmakom vremena i to se srušilo, o čemu više u idućem nastavku.
Povjerenje u cjepivo bilo je u startu pod znakom upitnika kod nemalog dijela populacije, i to ne samo one „antivakserske“, nego i onih koji su bili skeptični prema tome kako se tako vrlo brzo može razviti (efikasna) vakcina.[7] I jedni i drugi nerijetko bi se pozivali na izjavu Alemke Markotić iz svibnja 2020. godine o tome da su za razvoj efikasne vakcine potrebne godine. Bili su postavljeni politički ciljevi koliko je populacije potrebno cijepiti do ljeta i do jeseni (u tom smislu možemo govoriti o politizaciji cijepljenja), a kada se oni nisu ostvarili, tj. kada smo zapeli na oko 50% odrasle populacije, otvorila su se neka očekivana pitanja – zašto ne više i jesu li baš svi koji se (još) nisu cijepili antivakseri? Ono „startno“ nepovjerenje u cjepivo nadograđivalo se vakcinacijskom infodemijom koja je buknula u rano proljeće, kada smo na dnevnoj razini mogli čuti vrlo kontradiktorne informacije o nekim cjepivima, računajući i učinkovitost i opasne nuspojave. Tada još nismo imali ni značajniji broj cijepljene populacije, pa još nije bio u igri moment koliko se cijepljeni zaraze i s kakvim oblikom bolesti.
Pandemijski ratovi, ponajviše u virtualnom prostoru, koji su dobili svoje konture u drugom valu, sada su dobili svoj upgrade. I dalje se puno piše o mjerama, učincima mjera, faktoru prokuženosti, sezonalnosti, imunitetu, utjecaju na druge društvene sfere, samo dodatno pojačano razdobljem kada je utrt put u normalnost. Taj „put u normalnost“ trebao je biti puno jednostavniji zbog cjepiva, ali stavovi i potezi najvećih zagovaratelja cijepljenja kao da su u sebi krili nepovjerenje upravo prema cjepivu. Naime, i najpovršnijem promatraču vrlo je teško objasniti čemu služi lockdown i (stroge) epidemiološke mjere ako „cjepivo štiti 100%“ i ako je „cjepivo kao vodu piti“.
Što je svjetlo na kraju pandemijskog tunela trebalo biti? U optimalnoj situaciji, povlačenje pandemije ponajviše zahvaljujući cijepljenju. Tu imamo „jaču“ i „slabiju“ varijantu – „jača“ bi značila doslovno kopnjenje virusa (skoro do njegove eliminacije – što je davno već proglašeno kao teško vjerojatno, ako ne i nevjerojatno), a „slabija“ povlačenje pandemije u latentno stanje (da nova koronavirusna bolest više ne predstavlja javnozdravstveni i društveni problem, da „normalno kohabitiramo“ s novim virusom), opet zahvaljujući cijepljenju. Zaključno s ljetom nije se činilo da imamo ijednu od tih varijanti na vidiku, makar se još opravdano moglo vjerovati u ovu „slabiju“ sve dok nisu počeli stizati rezultati istraživanja koji su potvrdili najcrnje slutnje u (ne)efikasnost cjepiva kada je riječ o sposobnosti zaustavljanja širenja zaraze. Kako bilo, svi problemi od zime do ljeta 2021. godine (nastale nove, „otpornije“ virusne varijante i djelomično razočaranje u cjepivo) dali su nam opravdanu sumnju da je svjetlo na kraju pandemijskog tunela ipak bio – vlak. Jesen 2021. godine, sve do pojave, tj. dominacije tzv. omikron varijante koja će otvoriti „treći put“, jedan sasvim novi moment, u potpunosti će zacementirati mišljenje da tog svjetla na kraju pandemijskog tunela nema – odnosno da ono ne svjetli onako kako je mainstream to opisivao. O tome, birokratskim ludorijama u vidu kovid-potvrda, društveno-političkom buntu i razlozima još jedne tragične pandemijske jeseni više u sljedećem tekstu.
[1] Kratko pojašnjenja radi – „prag kolektivnog imuniteta“ procjenjuje se tako da se gleda inicijalni reprodukcijski faktor R – dakle, koliko jedna zaražena osoba u prosjeku (u „idealnim“ uvjetima, tj. nezaraženoj populaciji) zarazi drugih osoba. Ako je to 2,5 kod originalnog (vuhanskog) soja, onda cca minimalno 60% populacijskog imuniteta potrebno za postizanje „kolektivnog imuniteta“ (0,6=1-(1/2,5)). Svaka daljnja varijanta, potencijalno zaraznija (veći inicijalni R), diže postotak „praga kolektivnog imuniteta“ onoliko koliko je sama zaraznija.
[2] U tom trenutku, prema prevladavajućim spoznajama, realno je mogao postojati i drugačiji „red“ – možda da se prvo cijepi što više radnoaktivnog stanovništva, naročito onog koje se puno kreće – jer oni su u najvišem riziku da se zaraze i da onda zaraze nekog drugog! Zapravo, iz slogana „misli na druge – cijepi se“ proizlazilo je upravo to, a ne da se prvo cijepe najstariji koji puno manje izlaze i stupaju u manje kontakata.
[3] Ustvari u tome nema ništa loše – da cjepivo štiti u velikoj mjeri od težih oblika bolesti, što uključuje i hospitalizacije, respiratore, pa i post-kovid, posebno smrt, zapravo je sasvim dovoljno da ne bude pandemije, odnosno da nova bolest više nije javnozdravstveni i društveni problem. Međutim, stvarnost je uspjela čak i to demantirati, što ćemo vidjeti na jesen 2021. u četvrtom (delta) pandemijskom valu kada mnoge zemlje donose vrlo stroge epidemiološke mjere, pa i lockdown, unatoč tome što su imale cijepljeni vrlo visoki postotak stanovništva. Stroge epidemiološke mjere i široka dostupnost cjepiva u kombinaciji s cijepljenošću jednostavno su u svakoj mogućoj logičkoj kontradikciji.
[4] Tu isto treba napraviti razlikovanje koje ni dosad nije dovoljno dobro objašnjeno – „biti u kontaktu s virusom“ najšira je moguća kategorija – uslijed toga može se razviti zaraza, osoba može oboljeti, razviti antitijela, a ne mora značiti ni ništa od navedenog. Pozitivan pak test na IgG antitijela značio bi da je virus ušao u stanice i izazvao učinak u proizvodnji „vojske“ protiv sebe – no, ni to ne znači da se ta osoba morala razboljeti. Zato je dnevni broj, ili čak ukupni broj „novooboljelih“ vrlo nespretna i netočna formulacija. U svemu tome dodatno „muti vodu“ (ali zapravo ujedno i bistri!) to da specifična antitijela IgG nisu i ne mogu biti jedini pokazatelj, nego da je mnogo toga i u staničnoj imunosti, tj. T i B stanicama koje predstavljaju tzv. „imunosnu memoriju“. Kasnije se pokazalo da je upravo taj segment odgovoran zašto se neki (nikad) ne zaraze koronom bez obzira na dugotrajno izlaganje virusu.
[5] Također su i europske regije na toj karti označavane vrlo proizvoljno – Hrvatska je bila podijeljena na primorsku (cijela obala – od Istre do Dubrovnika!), panonsku (Slavonija), sjeverozapadno-središnju i Zagreb. Tako su se sjevernije priobalne županije žalile na taj kriterij jer su imale cijelo ljeto manju incidenciju nego južnije priobalne županije. Reklo bi se – obično nadmetanje za turiste, ali korona-boje nisu imale previše veze s uspješnošću turističke sezone.
[6] WHO mijenja službene nazive za sojeve novog koronavirusa – više ne po zemljama ili krajevima gdje bi bili otkriveni, nego „neutralnije“, po slovima grčkog alfabeta. Iza svega vrlo vjerojatno ne stoji praktičnost (lakše je pamtiti imena zemalja, nego slova grčkog alfabeta), nego politička korektnost. Tako je dominantni soj trećeg vala, onaj britanski, postao alfa; novootkriveni indijski postao delta; još uvijek postojeće, ali manje značajne južnoafrička i brazilska varijanta beta i gama. Bilo je još varijanti i pripadajućih slova grčkog alfabeta, ali nisu bili oni koji su postali dominantni ili „izazivali zabrinutost“.
[7] Vrlo je teško napraviti jasnu liniju razdjelnicu između „pravih antivaksera“ i onih koji su (samo) skeptični prema ovom cjepivu, iz raznih razloga. Puno je tu preklapanja, ali s obzirom na uobičajeni odnos prema redovnim obaveznim cjepivima, zasigurno je broj „pravih antivaksera“ znatno manji od onih koji se nisu do ljeta 2021. cijepili. Svejedno su svi prozvani „antivakserima“ i otad je taj pojam potpuno devalvirao i izgubio značenje.