Već kasnoljetna „epidemija necijepljenih“ koju smo spomenuli u prošlom tekstu najavila je glavni narativ jeseni 2021. kada će četvrti val epidemije uzeti maha – ponovno imamo snažni val zaraza zbog toga što nije postignut glavni cilj u borbi protiv pandemije, a to je da se cijepi velika većina odraslog stanovništva. Da treba postići visoku razinu cijepljenosti bilo je zdravorazumski očekivati na početku 2021. godine kada se još uvijek vjerovalo da cjepivo u velikoj mjeri i sprječava samu zarazu, a samim time i njezin prijenos. No, kako je vrijeme odmicalo, a s novom delta varijantom bilo sve više „probojnih“ infekcija, na sve je klimavijim nogama stajalo uvjerenje da će masovno cijepljenje usporiti ili suzbiti pandemiju.
Za to nam nisu bili toliko relevantni podaci kod nas koliko oni iz zemalja koje su doista postignule magični postotak cijepljenih, a koje su unatoč tome doživjele veliki skok broja dnevno detektiranih novozaraženih. I opet je i u tome Izrael zadavao tempo – u zemlji koja je najveći postotak populacije cijepila još na rano proljeće 2021., krajem je kolovoza došlo do značajnog skoka broja novozaraženih. U Velikoj Britaniji također, još prije Izraela, otprilike nakon Europskog prvenstva u nogometu, unatoč visokoj cijepljenosti.
Epidemijska se bitka tako preselila na dva fronta – ponovno posezanje za nefarmakološkim epidemiološkim mjerama i pokušaj da se što veći dio dotad necijepljene populacije natjera na cijepljenje. Prvo je značilo ponovno uvođenje strožih mjera koje su Hrvatsku opet uglavnom zaobišle, ali nisu brojne druge europske zemlje koje su čak ponovno uvodile lockdown, ponekad i diskriminirajući lockdown – tzv. lockdown za necijepljene (Njemačka, Austrija). Drugo reprezentiraju famozne kovid-potvrde čiju je ranije proklamiranu svrhu sve više demantirala stvarnost, pa su se one svele ni na što drugo nego na posredno prisiljavanje da se cijepe oni koji dotad nisu.
U četvrtom epidemijskom valu padaju, samo simbolički rečeno, sve maske – potvrđuje se da je svjetlo na kraju tunela doista bio samo vlak, i to onaj koji vozi turbo-delta rally na nesigurnim tračnicama. To podrazumijeva sljedeće – cjepivo nas je, nažalost, u jednoj mjeri razočaralo (makar ne ni blizu onako kako to cijelo vrijeme tvrde njegovi apriorni protivnici, jer ipak pomaže u kakvoj-takvoj zaštiti od teških oblika i smrti); kovid-potvrde ne pridonose sprječavanju širenja epidemije; preboljenje daje bolji imunitet od cijepljenja; zakazali smo u cijepljenju one društvene skupine koja je najugroženija u pandemiji novog koronavirusa – osoba starijih od 80 godina, čime se opravdano može tumačiti višak smrtnosti.
Osim simboličkog „padanja maski“ i vrlo iscrpljujućeg jesenskog skoro pa ponavljanja 2020. godine, imali smo i ozbiljne političke i masovne ustanke protiv uvođenja kovid-potvrda što je rezultiralo s više većih i manjih prosvjeda. Neuspjehe u cijepljenju starijih, ali i u liječenju oboljelih od težih oblika kovida-19, javnozdravstvene vlasti nastojale su kompenzirati birokratizacijom i otežavanjem života necijepljenima, često po uzoru na mnogo korona-represivnije poretke u zapadnoeuropskim zemljama, ali i prebacivanjem fokusa na – cijepljenje maloljetnih, što se spuštalo na sve niže i niže godine. To je tek ispao fijasko. Prateći je narativ bio da su među teže bolesnima i hospitaliziranima „sve mlađi i mlađi“. Predugo se uopće odbijao razgovor o temi cijepljenja najugroženijih jer je glavna doktrina bila da treba cijepiti sve, ili veliku većinu, jer se vjerovalo u kolektivni imunitet.
Ponavljanje epidemijskog udara, pogoršanje smrtnosti i cijepljenje
Iako je daljnje povećanje brojeva dnevno detektiranih novozaraženih bilo očekivano i u rujnu 2021., ponavljajući narativ nije izostao – nedovoljno smo cijepljeni, počela je škola, nema epidemioloških mjera i sl. Krajem rujna i početkom listopada činilo se da brojevi stagniraju, pa čak i da imamo mali pad, ali brzi razvoj situacije demantirao je očekivanje da bi četvrti val mogao biti slabiji od drugog i trećeg – krajem listopada brojevi su se dnevno kretali oko 4000, s tendencijom porasta, čime je nadmašen treći val, a skoro dostignut i vrhunac drugog vala.
Bilo je zdravorazumski imati sljedeću pretpostavku o jesenskom četvrtom valu – bit će slabiji nego drugi i treći u svakom pogledu – i po broju dnevno detektiranih novozaraženih, i po broju hospitalizacija i smrti. To se moglo temeljiti na jednostavnoj činjenici da je ipak cca 50% odraslog stanovništva cijepljeno i da je nemali broj ljudi prebolio novu koronavirusnu bolest u drugom i trećem valu, a kod mnogih već postoji i kombinacija preboljenja i cijepljenja. To je trebalo jamčiti neku razinu populacijskog imuniteta unatoč tome što se delta varijanta širi brže (ima veći inicijalni R faktor), pa čak i unatoč tome što ima sposobnost da u nekoj mjeri i izbjegne imunitet stečen preboljenjem i/ili cijepljenjem. Međutim, bilo je drugačije – krajem listopada/početkom studenog dosegnuta je razina vrhunca drugog vala (kada nije bilo ni cjepiva ni neke značajnije prokuženosti), a sredinom studenog „oboren je rekord“ s preko 7000 dnevno detektiranih novozaraženih.
Takvo je stanje, u kojemu je epidemija „nikad gora“, nemoguće objasniti samo bržim širenjem delta varijante i djelomičnim izbjegavanjem imuniteta. Potrebno je dodati „pojačivače“ objašnjenja poput toga da je izbjegavanje imuniteta cijepljenjem ili preboljenjem ipak mnogo veće u slučaju delta varijante, nego što je to bilo s alfa (britanskom) varijantom ili izvornim vuhanskim sojem. Također, bilo je sve očitije da zaštita stečena cijepljenjem nakon jednog trenutka počinje drastično opadati – i tu su nam opet mogli pomoći podaci iz Izraela koji je jači val doživio upravo otprilike pola godine nakon što je najveći dio populacije završio cijepljenje. Stizale su informacije da je zaštita nakon toliko mjeseci tek 39%. Sve to i dalje ne bi bilo toliko (ako uopće) problematično da nisu i hospitalizacije rasle do skoro kritične točke (nadmašile treći val, ali na svom vrhuncu ipak nisu dostigle drugi val), a pogotovo kada je u pitanju smrtnost – u četvrtom je valu Hrvatska pogoršala mortalitet od kovida i prestigla na toj neslavnoj ljestvici usporedive zemlje.
Još se u rujnu naivno spekuliralo o tome da je „besmisleno više brojati dnevno novozaražene“, tj. da taj broj više neće biti toliko bitan, nego da će to biti „samo“ hospitalizacije i smrti. S obzirom na to da smo postali kondicionirani prvenstveno na dnevne brojeve zaraženih, bilo je teško očekivati da će to odjednom postati sekundarno, ako ne i tercijarno. Doista, opet je glavni orijentir bio broj dnevno detektiranih novozaraženih i to je bila prva vijest u većini dnevnika i „prijelomna vijest“ na portalima. To nije bila samo glavna vijest, nego su i razni „semafori“ i karte bili rađeni primarno prema tome – svaki se tjedan i dalje objavljivala ECDC karta u bojama po regijama europskih zemalja, koja se temeljila prvenstveno na tjednoj incidenciji novootkrivenih zaraza na 100 000 stanovnika. Prema tome zemlje su donosile epidemiološke mjere za koje smo već rekli da za njih nema pretjeranih opravdanja ako je cjepivo tako efikasno, a za brojne zemlje, za razliku od Hrvatske, doista se nije moglo reći da imaju „epidemiju necijepljenih“ – primjerice, Irska, Portugal i Malta bile su izrazito visoko procijepljene a širenje je bilo „eksponencijalno“. Sve je teže bilo narativ s početka 2021. o čudotvornom cjepivu koje svi trebaju primiti i pandemija će nestati gurati u Prokrustovu postelju.
Kako god bilo, ako stavimo na stranu broj dnevno detektiranih novozaraženih, nije postignuta ni „blaža varijanta očekivanja“ – ona da, makar cjepivo možda ne štiti toliko dobro od same zaraze i njezina širenja, ipak jako dobro štiti od hospitalizacija i smrti (dobro, ne baš 100%, vrijedi se i toga prisjetiti). Kako smo rekli, hospitalizacije su ipak dosezale nezanemarivu razinu, a smrtnost se, štoviše čak, drastično pogoršavala. Stanje na respiratorima bilo je vrlo loše – dosezalo je i blizu 400, što je moglo odavati dojam da je delta vrlo opasna varijanta za respiratorni sustav. Ne previše detaljni i ažurni podaci HZJZ-a uglavnom su dugo vremena pokazivali da je otprilike 25% do 30% hospitaliziranih i umrlih bilo cijepljeno, čime se htjelo reći da je ipak većina necijepljena – što je za očekivati, ali nezanemarivo je i tih 25% do 30%, ako smo mogli dugo slušati da je zaštita od toga, ako ne baš 100%, a ono sigurno više od 90%. Na probleme s probojem cijepne zaštite ekonomist Velimir Šonje upozorio je još sredinom srpnja 2021. u tekstu „Demetrina tuga“ u kojemu je jednostavnom statističkom analizom pokazao da nakon dolaska delta soja u zemljama s maksimalnom procijepljenošću svejedno dolazi do širenja zaraze, a Hrvatska zaostaje u cijepljenju najstarije i najranjivije populacije.
Ažurne i detaljne podatke o širenju epidemije, stopama rasta/pada, hospitalizacijama i smrtima mogli smo jedino čitati na Facebook profilu matematičara Nenada Bakića koji je to objavljivao često i na dnevnoj razini. Iznio je i objašnjenje zašto je Hrvatska toliko u četvrtom valu pogoršala smrtnost. To se objašnjenje uglavnom kretalo u smjeru da smo jako podbacili s cijepljenjem starijih od 80 godina (dobna skupina koja je tek četvrta po redu po razini cijepljenosti!), a kasnije i s davanjem boostera.[1] Usto, naglašen je i faktor općeg zdravlja nacije koje je uglavnom dosta loše – po najgorem komorbiditetu, pretilosti, praktički smo na samom vrhu Europe.
A upravo je cijepljenje koje je najviše podbacilo tamo gdje je bilo najpotrebnije predstavljalo toljagu kojom se skeptike nastojalo ušutkati – za sve su bili krivi „antivakseri“, unatoč toliko bjelodanim podacima da cjepivo nedovoljno dobro štiti od same zaraze, a ako se zaraza kod cijepljenog dogodi, da je onda njezin prijenos tek zanemarivo manji nego u slučaju necijepljene osobe. Sigurno ne 20 puta manji kako su „stručnjaci“ više puta ponovili, makar je ta lažna informacija s jednog australskog portala brzo demantirana. To kako se pitanje cijepljenja pretvorilo u društveno-političko oružje svjedoči i to kako je bilo moguće apsolutno sve ugurati u Prokrustovu postelju provakcinacijskog narativa – reći da je nedovoljno cijepljenih postalo je dovoljno objašnjenje za sve, a u tome su uz Stožer prednjačili i dežurni medijski zastrašivači sa svojim apokaliptičnim prognozama. Podbačaj u cijepljenju najranjivijih skupina ubrzo se krenuo maskirati fokusom na cijepljenje djece, o čemu malo više kasnije, što se pak nadovezivalo na paniku oko otvorenih škola od rujna i već iz prošloga vala utabani pandemijski narativ da su djeca „bazeni virusa“.
Kovid-potvrde
Razina cijepljenosti odraslih ipak se na jesen povećavala kako su bile sve učestalije loše epidemijske vijesti. Opet su se pojavili redovi na Velesajmu, a sve se više tražila (makar nikad dovoljno) i treća, tzv. booster doza. Sve je to bilo potaknuto strahom od epidemije, ali i izvanjskim pritiscima poput „zagorčavanja života necijepljenima“, uglavnom birokratskim alatima poput tzv. kovid-potvrda.
One su prvi put uvedene tijekom ljeta 2021. kao EU digitalne propusnice čija je prvotna namjena bila lakši prelazak državnih granica (odnosno, da se ne mora testirati ako se ima potvrda o preboljenju i/ili cijepljenju). Kasnije se proširenjem primjene uglavnom u zapadnoeuropskim zemljama nastojalo odijeliti prostore koji su za cijepljene/preboljele i one koji to nisu. Tako je u mnogim zemljama pristup javnom/državnom sektoru bio onemogućen bez propusnica koje su nerijetko uvedene i u privatni sektor, pa je tako npr. bilo moguće biti u kafiću samo s kovid-potvrdom. Na prvi se pogled moglo činiti da je cilj kovid-potvrda da se što više događaja i/ili prostora osigura od toga da postanu žarišta prijenosa zaraze, ali čak su i prvi podaci o tome, npr. oni s jednog tuluma u Nizozemskoj, bacali opravdanu sjenu sumnje. Dakle, spremnost na jedan vid segregacije građana bez dovoljnih medicinskih i epidemioloških dokaza, iz puke predostrožnosti čija učinkovitost nije bila ničim dokazana, bila je toliko prihvaćena i „novonormalna“ da je to moralo isprovocirati reakciju dijela građana.
U stvarnosti se pokazalo da se ne radi ni o čemu drugom nego samo o posrednom primoravanju da se cijepi što veći dio populacije, tj. da je to cilj kovid-potvrda, neovisno o ostalim društvenim posljedicama Na kraju krajeva, u svemu je postojala i caka – negativni antigenski test mogao je funkcionirati kao kovid-potvrda, ali ona koja traje samo 48 sati (PCR test 72 sata). Postojanje takvog kratkotrajnog tipa kovid-potvrde uvijek se nadalje mogao uzeti kao argument – „pa dobro, ako se niste cijepili i/ili preboljeli, uvijek se možete testirati“. Ali tko će se htjeti baš svaki dan npr. prije posla ići testirati? Kakve će sve to logističke probleme stvoriti? Kako je vrijeme odmicalo, u javnozdravstvenom sustavu počeo se formirati red čekanja za testiranje, dok su bogatiji građani mogli sebi priuštiti da plate antigenski test ili skuplji PCR, pa nastavljali uživati u komforu, dok su neki morali čekati danima, što je bio još jedan primjer manifestacije nejednakosti na pandemijskom terenu.
Hrvatska baš nije široko implementirala kovid-potvrde, pa su brzo, iz istih izvora, krenuli žestoki pritisci da se njihova primjena proširi. To je konačno i rezultiralo time da su sredinom studenog 2021. one uvedene u javni sektor. To je uistinu povećalo i broj onih koji su se odlučili cijepiti da izbjegnu svakodnevno testiranje, a stvorilo je i gužvu na testnim punktovima jer je mnogima to postala poslovna nužnost. Važnost da u slučaju zaraze ta zaraza bude službeno i potvrđena dijelom vjerojatno može biti i objašnjenje visokog broja dnevno potvrđenih novozaraženih – ljudima je sada bilo u interesu i da na najmanje šmrcanje odu na PCR test kako bi u slučaju pozitivnosti na kovid-19 dobili potvrdu o preboljenju – jednostavno je postojao interes da zaraza bude zabilježena, a ne da se samo „pregrmi“ kod kuće. Vlada i Stožer odmah su se pohvalili se kako je sistem kovid-potvrda spriječio nekoliko tisuća zaraženih da uđu u javne prostore. Dežurni Vladini intelektualci na dovitljiv način objašnjavali su zašto za javni sektor da, a za privatni sektor ne. Pritisci da se uvedu i za privatni sektor, napose ugostiteljstvo, bili su vrlo jaki.
Uistinu, i to je bio primjer vidljive nekonzistentnosti vladajućih tijela – primjerice, zašto za poštu moramo imati kovid-potvrdu, a za banku ne? Što to točno čini toliko različitima poštu i banku? Jedino to što su stjecajem okolnosti i ekonomskih politika koje nemaju baš nikakve veze s pandemijom skoro sve banke postale privatne, a pošta je ostala monopolist u državnom vlasništvu. Bez obzira na te vidljive nekonzistentnosti na koje se u velikoj mjeri opravdano ukazivalo, ostalo je pitanje: da se kovid-potvrde i uvedu u privatni sektor (opet je tu ključno famozno ugostiteljstvo jer je to najproširenije u svakodnevnoj upotrebi), kako bi i tko to provodio? Bi li sav teret opet pao na leđa najnezaštićenije radničke klase, konobarica i konobara, koji su već dosta propatili u koronakrizi?
Nadalje, škole su postale jedno od bojišta, visokoškolskim ustanovama je ostavljeno na volju hoće li i kako uvoditi kovid-potvrde, a tada su i krenuli različiti tipovi prosvjeda. Još prije kovid-potvrda mediji su se zabavljali slučajem učenika u osnovnoj školi u Krapinskim Toplicama koji nije htio staviti masku, a kasnije se razvio čitav niz manjih i većih prosvjeda ispred školskih i medicinskih ustanova, pred tijelima javnih vlasti i na ostatku javnog prostora. Uglavnom su bili okupljeni u slične inicijative kao i prijašnji prosvjedi protiv epidemioloških mjera.
Najveći su prosvjedi ipak bili oni u samom centru Zagreba neposredno nakon šireg uvođenja kovid-potvrda. Okupilo se raznoliko mnoštvo koje je bilo nesvodivo na jedan zajednički nazivnik, makar su mediji iz toga stvorili „jasnu“ sliku – antivakseri, teoretičari zavjera, ravnozemljaši, ekstremni desničari i sl. Najviše se izvještavalo o najvećim opskurantima tamo i govorima koji su na rubu pameti. U tu se priču ipak nisu uklopili i brojni pojedinci koji su došli na prosvjed, a da ipak ne potpadaju ni u jednu od tih opskurnih skupina. Dodatno se stanje pogoršavalo i na društvenim mrežama, pa su se javno proklamirali „gubici prijateljstva“ jer je, eto, netko došao ili podržao prosvjed protiv kovid-potvrda. Sâm okvir prosvjeda, treba priznati, nije bio baš u granicama liberalne borbe za osnovne građanske slobode i ljudska prava – u jednom ga je trenutku preuzeo stanoviti Marko Francišković (kao i skupove u dalmatinskim gradovima) koji se razmetao svojim, najblaže rečeno, čudnim idejama koje opasno koketiraju s različitim ekstremizmima. Sve je to bilo u kombinaciji s time što su mnogi prosvjednici ne samo pretjerano, nego i krivo, uspoređivali kovid-potvrde i epidemiološke mjere s nacizmom i fašizmom.[2]
Bilo je posve jasno da su kovid-potvrde i uopće pandemijski narativ (od mjera zatvaranja i maski, preko cijepljenja, do birokratskih segregativnih oblika) jako pogoršali međuljudske odnose. Dobili smo nove duboke identitetske podjele koje presijecaju one dosad ukorijenjene u našem društvu. Gubila su se prijateljstva, razarale neke dugotrajne veze, a razina javnog diskursa postajala je sve jadnija i jadnija. Na sve su se to nakalemili i političari, prvenstveno oporbeni Most, koji je pokrenuo referendumsku inicijativu s dvama pitanjima – jedno koje je bilo na tragu razmišljanja predsjednika Milanovića i nekih ustavnopravnih stručnjaka još s početka pandemije o izvanrednom stanju (čl. 17. Ustava RH), a drugo koje je de facto značilo trajnu zabranu kovid-potvrda. Most je uz pomoć nekih drugih političara, udruga i istaknutijih pojedinaca uspio u dva tjedna skupiti dovoljan broj potpisa pod geslom „dosta je stožerokracije“ (prebrojavanje i konačna ovjera, doduše, potrajala je prilično dugo, a danas je pitanje smislenosti tog referenduma uopće u drugom planu). Sve je to potaklo i neka druga gibanja na političkoj sceni, a najviše je odjeknulo kada je desni političar Hrvoje Zekanović protiv skoro cijele desne oporbe (kojoj i sâm pripada) održao zapaženiji govor snažno ih optužujući za „antivakserstvo“ i „parazitski“ odnos u koronakrizi. Još nije jasno je li Zekanović to učinio, između ostalog, i zbog približavanja HDZ-u, ali nastavio je kontinuirano provocirati svoje kolege s desne strane političkog spektra – primjer je kada je u emisiji Otvorenookretao globus pred Stephenom Bartulicom iz Domovinskog pokreta aludirajući tako da je Bartulica „ravnozemljaš“. Osim Zekanovića, koji je postao „vakserska zvijedza“, zbog kovid-potvrda posvađala se i oporba međusobno – istaknutiji je bio sukob između Peđe Grbina, predsjednika SDP-a i Nine Raspudića, istaknutog Mostova protivnika epidemioloških mjera.
O sudbini kovid-potvrda odlučivao je epidemijski tijek. Neće proći puno vremena kada će svi jasno vidjeti da one ni po čemu ne smanjuju širenje zaraze, a i da nakon nekog vremena više ni ne utječu na to da se ljudi koji nisu odu cijepiti. Zato je danas (u trenutku pisanja) pitanje Mostovog referenduma skoro potpuno izlišno jer su kovid-potvrde ustvari potpuno ukinute.
Dok su još bile koliko-toliko široko implementirane, pratila se najavljena ideja obaveznog cijepljenja u Austriji (dijelom i u Njemačkoj) te tamošnji „lockdown za necijepljene“. Mainstream mediji uglavnom su s divljenjem gledali prema Austriji, predsjednik Milanović ih je optužio za fašizam, a sama je Austrija nakon izvjesnog vremena – odustala od te ideje.
Vrijedi napomenuti da je paradoksalno to što je u zagovornika strogih epidemioloških mjera puno bolje kotiralo 2G pravilo (preboljenje i/ili cijepljenje), a ne 3G pravilo (preboljenje, cijepljenje ili testiranje), bez obzira što se s vremenom pokazalo da je testiranje najefikasnije – ono s puno većom sigurnošću može eliminirati mogućnost da je netko u tom trenutku (npr. kad ulazi u bolnički sustav) zaražen, dok samo cijepljenje ili preboljenje u danom trenutku, kako smo vidjeli, nije garancija ničega. Zato je zagovaranje epidemiološke mjere strogih testiranja za svakoga pri ulazu u bolnički sustav ili ustanove koje skrbe o najranjivijima bila definitivno najpametnija epidemiološka mjera, nikada do kraja i dosljedno implementirana, što dokazuje i veliki broj intrahospitalnih proboja – netko dođe u bolnicu zbog ne-korona razloga, tamo dobije koronu od cijepljenog bolničkog osoblja ili pacijenata s kovid-potvrdama (bez ili sa slabim simptomima, ali najvažnije – netestiranih), što može onda pogoršati i njegovu primarnu bolest. Kako cijepljenje ne sprječava zarazu, kovid-potvrde o cijepljenju zapravo su srednjoročno i dugoročno dale nekome nesvjesnu slobodu da zaraze drugog, pod krinkom suprotnoga.
Mladi su naša budućnost – cijepimo ih
Umjesto cijepljenja najstarijih i testiranja kao provjere ulazi li netko zaražen u osjetljivi sustav, pritisak na cijepljenje mladih, i to sve nižih dobnih skupina, gradualno se povećavao kako je tekao četvrti epidemijski val. Neki su i prije četvrtog vala govorili da jedva čekaju da cijepe svoje dijete ili čak unuka malo starijeg od godinu dana, a neki su uskoro došli jako daleko, čak do uvjerenja da je upravo cijepljenje djece strategija za izlazak iz pandemije. Kako je četvrti val rastao, na to se kalemio narativ da opet sve mlađi teško obolijevaju i da više nitko nije siguran. U sljedećem će periodu to poprimiti još bizarnije forme i sadržaje kada će se u promociju cijepljenja djece uključiti HZJZ te strani znanstvenici Andrej Trampuž i Luka Čičin-Šain.
Cjepivo je bilo odobravano za sve mlađe dobne skupine. I dok se tinejdžeri još i jesu cijepili u nekom relevantnom broju, dobna skupina od 5 do 12 godina skoro ni u kakvom usprkos vrlo jakim pritiscima, zastrašivanju i zagovaranju cijepljenja te dobne skupine. Naglašavalo se da je rizik od multiorganskog upalnog sindroma (MIS-C), koji je vrlo rijetka posljedica koronavirusne bolesti, nezanemariv. No, podaci su tu neumoljivi – za danu dobnu skupinu manji je rizik toga nego rizik samog cijepljenja, pa je čak i za dobnu skupinu od 20 do 30 godina rizik od ugrušaka i miokarditisa praktički podjednak (malo i preteže na štetu cjepiva) u slučaju cijepljenja, kao i u slučaju preboljenja. Zanemarivanje ovih činjenica bilo je omogućeno atmosferom u kojoj kao da inače živimo u svijetu bez rizika i u kojemu je svaka opasnost nešto što je anomalija, a ne sastavni dio života.
Da se djeca trebaju cijepiti u što većem broju, u trenutku kada je Hrvatska pogoršala smrtnost i kada nije uspjelo cijepljenje najstarije i najugroženije populacije, poslužilo je, po svoj prilici, javnozdravstvenim vlastima da zamaskiraju očite slabosti sustava. Te su se slabosti manifestirale, osim po spomenutom neuspjehu u cijepljenju najstarijih[3], i u tome što su smrtnosti na respiratorima jako varirale od bolnice do bolnice. Ako su indikacije za stavljanje koga na respirator praktički podjednake svugdje, nema drugog objašnjenja zašto je negdje smrtnost čak 80%, a negdje manja od 50% osim toga da u mnogim bolnicama očito nije pružena dovoljno dobra medicinska skrb najtežim bolesnicima. Razlozi zašto nije pružena dovoljno dobra medicinska skrb opet mogu biti razni – od slabe kapacitiranosti medicinskog osoblja, preko preopterećenja radnih jedinica, sve do pukog neznanja. O tome se još može samo nagađati, ali nadajmo se da će u budućnosti biti i to istraženo.
Kako bilo, kampanja cijepljenja djece nije uspjela usprkos pritiscima stručnjaka, znanstvenika i predstavnika javnozdravstvenih vlasti koji su jako poljuljali ranije povjerenje u cijepljenje, kao i u druge, farmakološke ili nefarmakološke, epidemiološke mjere. Drugim riječima, po godinama „padajući“ narativ da su „sve mlađi sve teže bolesni“ naprosto nije uspio, pa se još jednom u zadnjem valu pokušalo s najradikalnijim izrazom zastrašivanja toga tipa – da će necijepljena djeca napuniti odjele intenzivne njege. To je bio labuđi pjev tog tipa fearmongeringa, o čemu više u sljedećem tekstu.
Ovaj dio se može zaključiti time da se tobože htjelo reći da su mladi naša budućnost, pa ih trebamo cijepiti, kada već sa sobom ostavljamo lošu prošlost – stare koje nismo uspjeli (dovoljno) cijepiti.
*
Jesenskim turbo-delta rallyjem srušile su se sve nade da je epidemiju moguće pobijediti cijepljenjem (bar trenutnim cjepivom), a još manje birokratskim odlukama koje dugoročno proizvedu više štete nego koristi – da uopće i ne idemo u razmatranje restriktivnih epidemioloških mjera kao dugotrajnog sredstva. I nije tu Hrvatska neki pokazatelj – čim su visoko cijepljene zemlje posegnule opet za lockdownovima i strogim epidemiološkim mjerama, same su poslale poruku da nemaju prevelikog povjerenja u cjepivo, kao i to da u ovoj spirali možemo živjeti do daljnjega.
Povjerenje u cjepivo koje je bilo i na proljeće na krhkim nogama sada je s jedne strane bilo još slabije (bunt zbog mjera vezanih uz cijepljenje), a s druge je strane opet dosta ljudi koji se dotad nisu cijepili odlučilo cijepiti se – da u pojedinačne razloge ne ulazimo. Kako bilo, jesen 2021. je bila obilježena jednim realističnim pristupom u pandemiji u kombinaciji s pesimizmom uzrokovanim nataloženim pogreškama u antiepidemijskoj politici – od podbačaja u cijepljenju starijih sve do potpuno pogrešnih načina stavljanja epidemije pod kontrolu kovid potvrdama.
No, ipak, ukazalo se nešto što je stvarno moglo podsjećati na svjetlo na kraju tunela (a da nije drugi vlak) – pojava novog, brzoširećeg soja koji je odmah dobio ime omikron. Otkriven je na području južne Afrike (Bocvana, Južnoafrička Republika), primijećeno je da se jako brzo širi (visoki R), ali i da izaziva znatno blaže kliničke slike, više nalik virozama koje su udomaćene u populaciji. Bilo je neminovno da će taj soj postati dominantan i nadvladati deltu. Je li omikron za pandemiju zapravo omega? To ćemo razmotriti u sljedećem nastavku.
[1] Booster doza jest ustvari treća doza cjepiva, samo je uvođenjem novog izraza konstituirana nova „stvarnost“ – numeriranje doza cjepiva može zvučati iscrpljujuće i frustrirajuće, a kada se kaže da je to booster (dakle, „pojačivač“) time se umanjuje učinak da se radi o novoj dozi cjepiva ravnopravnoj s ostalima. A onda kada dođe na red četvrta doza, može se reći da je to drugi booster. Itd. Tako se simbolički, tj. jezično konstruira zbilja.
[2] Uspoređivanje strogih epidemioloških mjera, pa i samih kovid-potvrda, s nacizmom/fašizmom potpuno je bespredmetno i u krajnosti doista predstavlja obezvrjeđivanje žrtava najzloćudnije ideologije ikada. Pritom pridonosi i daljnjoj inflaciji (a svaka je inflacija i devalvacija) tog pojma čime on gubi na svom značenju. I to se nije pojavilo iz vedra neba – raznorazni politički protagonisti svojim pretjeranim proglašavanjem svega i svačega što im se ne sviđa fašizmom/nacizmom stvorili su teren da se to upliće i u epidemijsku priču.
[3] Neuspjeh u cijepljenju najstarijih najbolje oslikava to što nisu organizirani mobilni liječnički timovi koji bi dolazili starim ljudima, od kojih mnogi žive i sami, direktno u domove radi cijepljenja. Ovako su najstariji i najosjetljiviji prepušteni da „dođu na Velesajam“ ili da, ako žive u manjem mjestu, traže prijevoz do prvog cijepnog punkta koji je možda udaljen i više desetaka kilometra. Sve je to trebala provesti i služba za gerontologiju, ali očito nije. Dodatan prilog ranopandemijskoj priči o „bakoubojicama“. Tko je zapravo „bakoubojica“?