Pandemija, sloboda, ograničenja slobode i Ustav

Foto: Karenr / Dreamstime

Ad
Ad

Mostova referendumska inicijativa koju su nazvali referendumom protiv „stožerokraje“ i covid potvrda („Dosta je“) može se tumačiti kao upozorenje – u političkom smislu civilizirana pobuna do koje je došlo zbog toga što se u zadnje vrijeme srozala vjerodostojnost mjera protiv pandemije.

Do pada vjerodostojnosti mjera nije došlo samo zbog zamora građana ili prevlasti nerazumnih, sebičnih motiva. Tenzije su nastale zbog neuspjeha u sprječavanju smrti od covid-19 u ovom valu pandemije unatoč bateriji primjenjenih mjera koje se dijelom doimaju neučinkovite, ali i zbog nedostataka u institucionalnom mehanizmu donošenja odluka o mjerama protiv širenja zaraze.

Priča se uklapa u širi problem povjerenja u javne politike. Problem nije niti nov, niti samo hrvatski (jednako se odnosi na cijelu EU i ulogu Europske komisije). Uzroke ne treba prvo tražiti u „neobrazovanim“ i „sebičnim“ građanima nego, prije svega, u kvaliteti oblikovanja i komuniciranja javnih politika. Tek onda treba tražiti manjinu građana koji svojim ortodoksnim, isključivim i nepromjenjivim stavovima ruše kredibilitet stavova i mjera koje imaju čvrsta znanstvena i stručna utemeljenja. To su fanatici koji misle da virus ne postoji ili antivakseri koji su uvjereni da je cjepivo smišljeni otrov čiji je cilj smanjiti broj ljudi na zemlji. U ovom tekstu ću ih ignorirati jer ne mislim da Mostova inicijativa ima ikakve veze s njima.

Kvaliteta oblikovanja i komuniciranja javnih politika događa se u okviru koji je određen Ustavom. Ustav je temeljni dokument zajednice koji jamči prava i slobode, kao i uvjete i mehanizme za njihovo ograničavanje. U javnoj komunikaciji oko referendumske inicijative bilo je govora i o Ustavu (prvo referendumsko pitanje za ustavotvorni referendum), te se i profesorica Sanja Barić u objavi na Facebooku 25.11. osvrnula na ustavni dio, dok na ovoj stranici Mostove inicijative stoji samo pitanje o zakonodavnom referendumu. Objasnit ću razliku.

Ono što mene kao građanina koji nije ni pravnik ni ustavni ekspert zanima je upravo – Ustav. Ustav je krajnja brana kaosu i odraz dijela vrednota i načela po kojima želim živjeti kao građanin i poštivati ih. Ustav se tiče svakoga. Stoga se u kontekstu pandemije postavlja pitanje imamo li dobar Ustav; je li taj temeljni dokument jasan u vezi problema o kojemu je riječ – tj. dovoljno jasan da suci Ustavnog suda mogu kvalitetno donositi odluke, i je li sve što se s mjerama događa u pandemiji u skladu s temeljnim ustavnim principima koji su s jedne strane ključni za definiranje individualnih prava i sloboda, a s druge strane za definiranje uvjeta i postupaka njihova ograničavanja u izvanrednim situacijama kao što je pandemija.

U mnogim zemljama neovisni Ustavni sudovi imaju ključnu ulogu kao korektiv izvršne vlasti u pandemiji. Na primjer, Ustavni sud u Sloveniji srušio je Janšinu namjeru uvođenja drastične mjere 2G i neustavnom proglasio mjeru da samo cijepljeni i preboljeli mogu na posao.

Postoje tri konceptualna okvira kako Ustav možemo uklopiti u ovu raspravu:

  1. Tvrdi pristup Ustavu, koji provocira prvo pitanje iz Mostove inicijative: da li bi se prava i slobode građana u slučaju opće ugroze zdravlja pandemijom/epidemijom trebale moći ograničiti samo na temelju posebnog zakona koji će u Saboru biti izglasan dvotrećinskom većinom kao što je predviđeno člankom 17. Ustava za slučaj rata, ugroze cjelovitosti države i velike prirodne nepogode?
  2. Postojeći Ustav, ali protumačen drugačije no što ga tumači Vlada: je li možda dovoljno da se ograničenja propisuju zakonom koji će Sabor usvojiti običnom većinom, jer Ustav jasno kaže da se prava i slobode u slučaju ugroze javnog zdravlja mogu ograničiti samo zakonom (ovo je na tragu drugog pitanja iz zakonodavnog dijela Mostove inicijative – Most traži da ograničenja budu u zakonu o kojem će se izjasniti Sabor, a ne samo u odlukama tijela kao što je Stožer koje Most želi ukinuti)?
  3. Postojeći Ustav, kako ga trenutačno tumači vlast: je li dovoljno da ograničenja propisuje Vlada ili neko vladino administrativno tijelo poput Stožera, ako su ovlasti za mjere u uvjetima pandemije zakonom prenesene na izvršna tijela? I ako prihvatimo ovo službeno tumačenje, ostaje pitanje: ako je dovoljno da izvršna vlast (temeljem zakona) propisuje ograničenja, kako osigurati da tako propisana ograničenja budu razmjerna opasnosti, kao što to traži slovo Ustava iz članka 16. u kojem se spominje zdravlje građana, ali i djelotvorna?

Pitanje velike većine – dvije trećine u Hrvatskom saboru

Dvotrećinski mehanizam u Hrvatskom saboru već je dakle predviđen člankom 17. Ustava, ali za druge vrste ugroza, a ne za epidemiju/pandemiju. To su: (a) ratno stanje, (b) neposredna ugroza neovisnosti i jedinstvenosti države i (c) velike prirodne nepogode.

Teško je zamisliti razlog zašto bi značajne redukcije prava i sloboda građana u slučaju epidemije/pandemije trebale biti izuzete od mehanizma odlučivanja koji vrijedi za druge vrste teških ugroza koje također odnose živote. Trenutačno ipak imamo rješenje prema kojemu epidemija nije kategorija koja potpada pod odredbe članka 17. Ustava. Javno zdravlje se spominje u članku 16. Ustava. Taj članak također predviđa ograničavanje prava i sloboda građana, ali ne precizira mehanizam odlučivanja. Ustav u članku 16. samo kaže da ta ograničenja moraju biti razmjerna ugrozi i uređena zakonom:

Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. (kraj članka 16., masni tisak je moj).

Ovo ne vidim kao problem jer je bitan sadržaj tko i kako procjenjuje razmjer i zakonitost (odgovor je jasan: Ustavni sud). No, slijeđenjem principa iz članka 16. sada je otvoren ustavni prostor za razlitiča tumačenja i za donošenje protuepidemijskih mjera na temelju Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti koji se sada donosi i mijenja običnom većinom u Saboru.

I tu počinje problem jer Vlada se, izgleda, oslanja na taj ustavni okvir, samo ga drugačije tumači. Iz obrazloženja izmjena i dopuna Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti koje je vlada prihvatila i uputila u Sabor u četvrtak 2.12. jasan je stav da je ustavnost zajamčena time što na temelju zakona vlada nadzire rad Stožera (masni tisak je moj):

… prethodnim izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti uređen je institucionalni model prema kojemu Stožer civilne zaštite djeluje i odlučuje u suradnji s Ministarstvom zdravstva i Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo pod neposrednim nadzorom Vlade Republike Hrvatske. Taj institucionalni model omogućuje brzu provedbu i ostvarenje dvaju temeljnih načela djelovanja i odlučivanja tijekom globalnih pandemija/nacionalnih epidemija, kakva je ona uzrokovana bolešću COVID-19. To su načelo djelotvornosti (učinkovitosti) i načelo razmjernosti. Drugim riječima, predloženi model osigurava da poduzete mjere postižu zadane legitimne ciljeve (u prvom redu, zaštitu života i zdravlja ljudi), ali da te mjere, kao i njihov intenzitet, istodobno budu takve da strogo odgovaraju potrebama danog trenutka te traju samo dok to okolnosti zahtijevaju, kako bi Ustavom zajamčene slobode i prava građana u svakom trenutku bili ograničeni samo u mjeri koja je nužna i koja odgovara naravi potrebe za njihovim ograničenjem.

Tako dolazimo do suštine problema: tekst u kurzivu je vrlo logično napisan, no pitanje je što jamči razmjer kako bi ograničenja bila nužna (djelotvorna, opravdana) i vremenski ograničena. Ako i članak 16. nedvojbeno kaže da se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom, ne bi li se onda ograničenja trebala propisati u zakonu, kao što to traži Most, a ne donositi odlukama jednog izvršnog ili administrativnog tijela čiji rad, kao što piše u Zakonu, „neposredno nadzire vlada“? I ne bi li trebalo biti jasnije što je to razmjer mjera prema opasnostima?

Ravnoteža (razmjer) između djelotvornosti mjera i ograničenja prava i sloboda

Jamstva razmjera ne postoje u Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti jer se zakon niti ne bavi tim pitanjem. Odnosi se samo na mjere i tko ih donosi. Jamstva razmjera ne mogu se iščitati niti iz sastava Stožera civilne zaštite. Jedina osoba u Stožeru koja ima politički legitimitet kao član je Vlade jest potpredsjednik Vlade, ministar unutarnjih poslova. Ostali članovi Stožera su karijerni birokrati: predstavnici ministarstava (pri čemu su najbrojniji predstavnici ministarstva unutarnjih poslova) i ravnatelji raznih službi kao što su Seizmološki zavod, Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Gorska služba spašavanja, Vatrogasna zajednica, Državni hidrometeorološki zavod i Crveni križ. Ministar zdravstva nije član Stožera, ali djelatnici ministarstva zdravstva jesu, dok ministar neovisno od Stožera ima ovlasti za donošenje nekih mjera. Razmjer bi, kao što proizlazi iz Vladina obrazloženja, trebao biti zadovoljen time što Vlada neposredno nadzire rad Stožera, u skladu sa zakonom.

Jedino što uz to u sadašnjem modelu još preostaje, a da nije spomenuto, jest kontrolni mehanizam Ustavnoga suda. Dakle opet – Ustav. Uvijek se na kraju priče vraćamo na Ustav. Ustavni sud je već donosio odluke o odlukama Stožera i uglavnom ih je – potvrđivao.

Most rješenje ove situacije vidi u: (a) ukidanju Stožera, (b) podvođenju pandemije pod članak 17. Ustava kao da je rat, ugroza cjelovitosti ili velika prirodna nepogoda (ustavotvorni referendum), (c) inzistira na ukidanju covid potvrda na referendumu (ali nije protiv testiranja na ulazu u zdravstveni sustav) i (d) želi da dio ograničenja prava i sloboda u uvjetima pandemije bude u zakonu koji će izglasati Sabor, dvotrećinskom većinom ako prođe ustavotvorni referendum, odnosno običnom ako ne prođe.

Drugi dio – zakonodavni referendum – odnosi se na stavke od 1. do 3. članka 47. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, što obuhvaća mjere dezinfekcije, dezinsekcije i deratizacije, osnivanje karantene i zabrane putovanja iz zemlje. Druge mjere (zabrane kretanja, prometa, okupljanja u zemlji …) nisu obuhvaćene zakonodavnom inicijativom (jer se navode u stavcima 4. čl. 47. nadalje, koje inicijativa ne spominje), te će ih, koliko razumijem, ako njihova inicijativa prođe, ministar i dalje moći donositi (i ako se ukine Stožer) na temelju Zakona. Pravnici će morati pobliže objasniti nama laicima što je zamišljeno da se dogodi s drugim mjerama osim onih iz članka 1. do 3., koje su izrijekom dio zakonodavne inicijative.

Ostaje i jedno praktično pitanje: ako se sve mjere moraju donijeti u Saboru dvotrećinskom većinom kroz zakon: kako osigurati brzinu reakcije ako zaprijeti situacija u kojoj  odluke treba brzo donositi? Nisam proučavao, ali ne vjerujem da se sve mjere koje u uvjetima rata, ugroze cjelovitosti i velikih prirodnih katastrofa mogu ograničiti prava i slobode ljudi propisuju u zakonima; pretpostavljam da relevantni zakoni i odluke definiraju okvir koje se mjere mogu koristiti i tko ih donosi i kako, dok je operativna odluka o trajanju i kombinaciji mjera prepuštena izvršnoj vlasti.

Zašto je došlo do ovako kaotične situacije u kojoj je veoma teško sagledati sve implikacije Mostovog referenduma?

Glavni razlog reakcije je u tome što su se ove godine pojavile mjere koje ranije nismo poznavali. U toku lockdowna 2020. donošene su i oštrije mjere, no uglavnom su se mogle tumačiti kao jednake za sve. Objekti i institucije koji su zatvarani ili su im funkcije ograničavane bili su jednako zatvoreni ili ograničeni za sve građane. Nasuprot tome, ove godine imamo mjere koje ću nazvati mjerama dobronamjerne segregacije. Te mjere su pokrenule puno veće nezadovoljstvo u javnosti od prošlogodišnjih mjera. Pokrenule su i Mostovu inicijativu, otvorile niz novih pitanja i naposljetku dovele do prilične erozije povjerenja i uglavnom verbalnih sukoba među ljudima.

Što su mjere dobronamjerne segregacije i mogu li one biti razmjerne

Mjere dobronamjerne segregacije predstavljaju značajna zadiranja u prava i slobode nekih građana koji po svemu sudeći nisu zaraženi, pri čemu nije dovoljno jasno kako i da li takva zadiranja doprinose cilju zajednice, u ovom slučaju borbi protiv pandemije.

Da bismo shvatili korijene mjera dobronamjerne segregacije vratimo se malo manje od godinu dana u prošlost, u vrijeme kada je počela kampanja cijepljenja. Sjetit ćemo se da je cjepivo predstavljeno kao rješenje pandemije. Isto kao lockdown u samome početku. Takvo predstavljanje cjepiva bilo je logično iz laičke perspektive: zašto bi djeca nosila maske, imala nastavu online i išla u samoizolaciju kada je jedno dijete u razredu zaraženo, a mi ostali se svađali oko nekakvih mjera, ako se svatko tko želi može zaštititi cijepljenjem? Izgledalo je da cijepljenje rješava problem.

U međuvremenu, ova logika je pala u vodu iz dva različita razloga:

  1. U nekim zemljama poput Hrvatske veliki dio zdravstveno ugrožene populacije nije cijepljen, što je dovelo do velikog mortaliteta u ovom valu zaraze (vidjeti sliku u nastavku) i do obnove podjela u pogledu razloga takvog stanja i odgovornosti za nj. Pritisak na uvođenje novih mjera zbog toga se nije mogao izbjeći i da pritisak nije narastao u drugim zemljama koje u ovom valu imaju puno manji mortalitet. No, i tamo su na djelu snažniji pritisci, bez obzira na bitno manji mortalitet.
  2. U zemljama koje su poput Italije, Portugala, Španjolske i Nizozemske postigle visoku stopu procijepljenosti zdravstveno ranjive populacije i sukladno tome ostvarile puno nižu stopu mortaliteta u ovome valu, mjere su jednako ili još i više zaoštravane (opet covid potvrde) kako bi se postigla veća procijepljenost među zdravstveno vrlo slabo ugroženom, ali po mišljenju vlasti nedovoljno procijepljenom populacijom. Započela je i snažna kampanja nagovaranja roditelja na cijepljenje djece, iako je ova bolest za njih opasna kao i svaka druga respiratorna bolest – vrlo, vrlo malo. U isto vrijeme, postalo je jasno da cjepiva ne mogu zaustaviti zarazu jer nekoliko mjeseci nakon cijepljenja postaju propusna za virus (iako i dalje u velikoj mjeri štite od težih oblika bolesti dok ne padnu toliko da treba ojačati imunost booster dozom). Unatoč tome, opće cijepljenje, a ne ciljano cijepljenje osoba s povišenim rizicima komplikacija od covid-19, prihvaćeno je kao globalna strategija borbe protiv pandemije koja utječe i na odluke naših kreatora politike. Vjera u to da masovno cijepljenje može dovesti do kolektivne imunizacije kao kod nekih drugih virusa (npr. dječjih bolesti) i dalje predstavlja glavnu doktrinu u borbi protiv zaraze, kao što je objašnjeno u nedavnom iscrpnom priopćenju Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.

7-dnevni pomični prosjek broja umrlih sa/od COVID-19 na milijun stanovnika: Hrvatska prolazi jako loše u ovom valu

Zbog toga su covid potvrde bez previše uvijanja uvedene kao instrument za stvaranje poticaja na cijepljenje. Cilj je necijepljenima otežati život prisilom na cijepljenje koje će onda izgledati kao osobna odluka i osobna odgovornost, jer nitko nema političke mote donijeti zakon kojim bi se cijepljenje nametnulo kao građanska obveza iako je institut obveznog cijepljenja u Hrvatskoj uveden davno, npr. za TBC i neke dječje bolesti. Na tom tragu, birokracija je nadošla i na ideju da olakša život cijepljenima uvevši to kao neku vrst javne zahvalnosti za društveno odgovoran čin, iako i cijepljeni zbog pada djelotvornosti cjepiva nekoliko mjeseci nakon cijepljenja mogu ponovo, u značajnijoj proporciji, postati zaraženi i prenositi virus.

Ključni problem ustavne definicije razmjernosti mjera neće moći biti riješen prebacivanjem tereta dokaza odnosno rješenja na medicinsku struku prije nego što se uvjerljivo razriješi stručno medicinsko pitanje može li opće cijepljenje suzbiti virus uz minimalne rizike za ljude za koje SARS-Cov-2 ne predstavlja značajnu zdravstvenu ugrozu (ništa nije „kao vodu piti“, ali postoji statistički standard minimalnog rizika koji se uklapa u jednu od temeljnih vrednota medicinske struke „ne činiti štetu“). Apsurd u kojem živimo je u tome što to razriješenje nećemo tako skoro dočekati jer medicinska zajednica se još prije pandemije oštro podijelila u dva kampa. Jedni su bezrezervno za opće cijepljenje, pa i ono obvezno, a drugi, koji nisu antivakseri (a takvih među ozbiljnim liječnicima nema) smatraju da pristup cijepljenju treba biti odmjeren i zasnovan na informiranju, edukaciji i diskretnom odnosu liječnik-pacijent, jer snažni pritisci samo jačaju antivakserski pokret.

Čini se da je pandemija replicirala i ojačala tu podjelu koja tinja u temeljima javnozdravstvenih doktrina. Teško da će i cijela baterija empirijskih istraživanja i podataka približiti ta dva kampa, baš kao što se pitanje monetarne politike i tečaja davno preselilo iz domene podataka i empirijskih istraživanja u domenu kampova i doktrina koje se međusobno ne približavaju jer jedna strana vjeruje u puno restriktivnije (nerealne) pretpostavke nego druga. Pravo je pitanje stoga koja škola mišljenja dominira u javnozdravstvenim službama pojedinih zemalja. Otud razlike u politikama (sjećamo se kako je u prva dva vala „iskočila“ Švedska) i u tome treba tražiti uzroke erozije povjerenja u donositelje odluka i pokretanje procesa koji su stvorili dubinski poticaj za Mostovu referendumsku inicijativu. U tome treba tražiti i objašnjenja zašto brojne mjere ne izgledaju logično. Dodatak I na kraju teksta podsjeća na to.

Zaključak

No najveći problem koji generira skepsu, resentiman pa i bijes leži u tome što ljudima nitko nije objasnio zašto bi trebali dopustiti cijepljenje djece, o čemu se sve više govori. Ako cjepivo nekoliko mjeseci nakon cijepljenja u značajnoj mjeri (ne 100%, ali dosta) propušta virus, ako djeca i mladi nemaju problem s imunim odgovorima na ovaj virus i bez cjepiva, onda je jedini način da se ljude uvjeri da treba dopustiti cijepljenje djece dokaz da opće cijepljenje može zaustaviti virus (jer se tako može pomoći i značajnom broju ljudi koji su životno ugroženi unatoč cijepljenju ili se ne mogu cijepiti). No, takvog dokaza za sada nema. Sve priče o poštama i potvrdama (Dodatak I na kraju teksta) mačji su kašalj u odnosu na eksplozivni potencijal ove teme. Kada se na to nadovežu spomenuti sukobi „na nož“ i medijske kampanje u kojima se neistomišljenike vrijeđa više nego ikada od kraja rata naovamo, dobivamo cjelovitu sliku informacijskog kaosa u kojem živimo. Jedino što u takvom ambijentu raste je – nepovjerenje.

U takvim uvjetima i jedna nedorečena politička inicijativa može zaslužiti pažnju i uspjeti u prvoj fazi. Međutim, ako inicijativa preskoči prvu prepreku prikupljanja dovoljnog broja potpisa (10% svih registriranih birača), slijede još dvije prepreke. Prva je ocjena ustavnosti referenduma, i druga – sam referendum ako do njega dođe. Proces je tek počeo i treba ga pokušati iskoristiti za razboritu raspravu o otvorenim pitanjima – od tumačenja Ustava i zakona do medicinskih pitanja. Cilj je da se bolje razumijemo i kada se ne slažemo. Odgovorni donositelji odluka imaju posebnu javnu dužnost dobro razumjeti one s kojima se ne slažu. Tek to je krajnja brana koja može sačuvati temeljna ustavna načela i vrednote.

 

Dodatak I za bolje razumijevanje teksta

Prvi primjer nelogičnih mjera je dulje trajanje covid potvrda za cijepljenje (12 mjeseci) nego za preboljenje (6 mjeseci), iako su istraživanja pokazivala da učinkovitost cjepiva u zaštiti od infekcije i prijenosa opada brže od zaštite preboljenjem. Tek nedavno je počela korekcija ovih rokova (na 9 mjeseci za cijepljene), ali nelogična razlika i dalje postoji jer među donositeljima (medicinskih) odluka prevladava doktrina da cijepljenje (sviju) i u slučaju koronavirusa može dovesti do suzbijanja virusa odnosno najjače otpornosti cijele populacije. Prirodni imunitet više nije popularna stručna kategorija. Dakle, ova mjera je poticaj na cijepljenje, a ne mjera koja je razmjerna snazi i adaptivnosti imunog odgovora organizma.

Drugi primjer je mogućnost ulaska virusa u zdravstveni sustav preko cijepljenih bez testa, koji mogu biti zaraženi. Nije bio problem što su se necijepljeni morali testirati (ne sjećam se da je itko ozbiljan problematizirao tu mjeru, a Most ju izrijekom na svojim stranicama podupire – prirodno je i nužno testirati na ulazu u zdravstveni sustav ako je epidemija raširena i/ili ako se brzo širi). Problem je bio u tome što se cijepljeni nisu morali testirati i nekoliko mjeseci nakon cijepljenja kada su već mogli u značajnijoj mjeri prenositi virus. Za to su najmanje krivi sami cijepljeni koji su zbog javne kampanje mislili da ne štite samo sebe nego i druge (u početku ih doista i štitimo, ali ta zaštita od zaraze i prijenosa brzo pada nakon nekoliko mjeseci). Tako su se mnogi plemeniti ljudi cijepili ne zbog sebe, jer su zdravi i mladi, nego zbog drugih ili zbog povjerenja u vlast ili – što je manje plemenito ali je snažno poticano od strane države – iz straha od redukcije osobnih sloboda ako se ne cijepe. Doktrina da se takve ljude mora nagraditi bila je jača od doktrine nužnog opreza na ulazu u bolnički sustav, što je također umanjilo vjerodostojnost primjene covid potvrda i pokrenulo novu spiralu teških sukoba koji vode u eroziju javnog povjerenja. Primjer je „rat“ HUBOLA protiv Lauca i Primorca koji je, po svemu sudeći, pokrenut pitanjima o tome je li veliki višak smrtnosti u Hrvatskoj u ovome valu, osim niskom stopom procijepljenosti zdravstveno ugroženih, povezan i s bolničkim infekcijama. To bi se, kad bi se dokazalo, moglo povezati s lošom obranom ulaza u sustav. To još nije dokazano, ali kada bi se objektivnom istragom dokazalo, otvorilo bi za mnoge odgovorne ljude krajnje neugodno pitanje političke i stručne odogovornosti za dio viška mortaliteta koji neprijeporno imamo u ovom valu zaraze.

Treći primjer je obveza testiranja necijepljenih za ulazima u javne službe i poduzeća, npr. u poštu. Javnosti nikada nije predstavljen podatak o tome je li vjerojatnost zaraze primjerice u pošti posebno velika (je li učestalost covida među poštanskim službenicima na šalteru veća nego u drugim zanimanjima), iako se ulazi i uvjeti u poslovnicama lako kontroliraju, a primjenjuju dokazano učinkovite mjere (distanca, limitiranje broja ljudi). Također, nije jasno po kojoj osnovi ima smisla imati jednu vrstu regulacije za javni sektor, a drugu za istu vrstu aktivnosti u privatnom sektoru (npr. za bankarske poslovnice ili poslovnice telekom operatera gdje se covid potvrde ne traže). Ova zapažanja su tek uvod u problem, jer postoje još dva velika pitanja. Prvo, ako se i cijepljeni mogu zaraziti i raznositi virus nekoliko mjeseci nakon cijepljenja, zašto je njima dopušteno boraviti na primjer u pošti bez testa (ako je cilj spriječiti širenje virusa)? Drugo, stvar na terenu funkcionira tako da HP nema dovoljno tehnologije i ljudi obučenih za kontrolu covid potvrda na ulazu, pa svi slobodno ulaze, provode 5, 10 ili 15 minuta u poslovnici ovisno o duljini reda i tek kada dođu na red službenicima pokažu covid potvrdu. Oni ju pogledaju kroz staklo s udaljenosti od metar do dva, bez mogućnosti kontrole kome potvrda pripada i bez realne mogućnosti utvrđivanja o kakvoj se potvrdi radi (takva mogućnost vjerojatno postoji negdje predviđena na papiru). Dakle, mjere u pošti su zapravo indirektna prisila na cijepljenje – mjera „dobronamjerne segregacije“.

Vjerojatno se netko nadao da će time utjecati na veću stopu procijepljenosti starijih, budući da stariji ljudi često koriste poštu. No zbog takvih stvari dio ljudi osjeća da žive u teatru intervencije iza kojeg stoji birokratska logika bez dovoljno potpore „struke“. Birokratski um koji ne mari mnogo za prava i slobode ljudi može doći na ideju da su prava, slobode i jednakost građana kategorije s kojima se može poigravati u eksperimentima bez dokaza i stručnog te političkog testa u demokratskoj proceduri (dobronamjerna segregacija), jer je svaki pokušaj usporavanja zaraze navodno razmjeran u odnosu na apstraktan koncept „prava i sloboda“. Iako i takve eksperimentalne mjere mogu imati smisla (npr. da se smanji gužva u poštama i drugim javnim službama, odvrati „šmrkave“ od ulaska u javne službe, te tako uspori širenje i podsjeti ljude da pandemija još uvijek traje), problem vjerodostojnosti narasta kada svima koji su dobronamjerno segregirani postane jasno da neki drugi, stručno puno lakše provjerljivi mehanizmi djelovanja, nisu iskorišteni u dovoljnoj mjeri. Na primjer, u pandemiji u Hrvatskoj kasno je došlo do mobilizacije obiteljske medicine radi savjetovanja i provođenja cijepljenja, iako je to najpouzdaniji, pravno i medicinski provjeren kanal donošenja odluka o zdravlju, liječenju, pa i cijepljenju, koji svakodnevno funkcionira desetljećima. Osim toga, to je i najsigurniji kanal za pristup najstarijima koji su najugroženiji. I to je kanal koji je uglavnom depolitiziran i privatan. Takve „rupe“ u politici ljude navode na pitanja poput ovoga: zašto bismo trebali prihvatiti dobronamjernu segregaciju kao cijenu pogrešaka u funkcioniranju sustava koji je primarno zadužen za zaštitu javnog zdravlja, osobito starijih ljudi?

Dodatak II za bolje razumijevanje teksta

Čitatelj treba imati na umu da sam po struci ekonomist. Tekst je o ustavno-pravnim i medicinskim pitanjima, za čiju raščlambu nemam kvalifikacije. Zašto onda pišem o ovim temama? Kao zainteresirani građanin postavljam pitanja i od početka pandemije pišem o vlastitom poimanju problema jer smo suočeni sa situacijom koja snažno utječe na živote svih građana. Pokušavam nuditi što manje odgovora, postavljati što više pitanja (otvarati teme) i što bolje opisivati percepciju kako gradim neke (krhke) zaključke do kojih na kraju ipak moram doći kako bih zauzeo kakav-takav stav.

Na primjer, u dijelu teksta pišem o doktrini „cijepi sve“. Zaključio sam da takva doktrina u određenim uvjetima može imati smisla. Sljedeći bi uvjeti trebali biti zadovoljeni da bi ta doktrina imala smisla:

  1. ako je u vrlo kratkom roku moguće cijepiti cijeli svijet tako da ne ostanu neprocijepljeni džepovi u kojima virus može mutirati (a ako ostanu, od njih se možemo izolirati i kontrolirati „ulaz“ virusa, kao što je slučaj s nekim virusima koje smo iskorijenili ali koji i dalje postoje u siromašnim zemljama),
  2. ako virus mutira dovoljno sporo da ostavi dovoljno vremena za postizanje (a), ili za razvoj prilagođenog cjepiva (za što je potrebno oko 100 dana),
  3. ako cjepivo ne štiti samo od težih oblika bolesti nego i od zaraze (i prijenosa zaraze),
  4. ako je značajno manja šansa da virus mutira u organizmu cijepljene osobe,
  5. ako postoje provjere koje jamče da će nuspojave cjepiva u svim dobnim skupinama biti minimalne, u skladu s do sad uobičajenim statističkim standardom koji udovoljava temeljnom medicinskom principu „ne činiti štetu“ (taj princip zadovoljavaju cjepiva koja su u Hrvatskoj odavno obvezna).

Prateći podatke i znanstvena istraživanja zaključio sam da (1) i (3) u slučaju koronavirusa nije moguće, dok za (2), (4) i (5) vrijedi zaključak „ne znam“ (uz dodatak i da „nikome još ne vjerujem“). Dokazano je da cjepivo štiti od težih oblika bolesti, pa bi se svatko tko ima zdravstveni rizik trebao cijepiti. No, na primjer (d), pitanje o relativnoj šansi za pojavu i širenje mutacija kod cijepljenih ili necijepljenih, za sada mi se čini bez odgovora. Jedni izvori navode da cijepljenje u toku pandemije favorizira mutacije dijela virusa (i širenje varijanti s takvim mutacijama) koje zaobilaze obranu stvorenu cjepivom. Omikron, koji ima 30 mutacija na proteinskom šiljku, najviše je promijenjen upravo u dijelu koji cjepivo prepoznaje. Drugi relevantni izvori navode da se mutacije teže šire među cijepljenjima.

Slično tome, nisam pronašao razloge zašto odvojeno postoje članak 16. i članak 17. Ustava kao što su sada napisani. Zašto su ugroze pravnog poretka, javnog morala i zdravlja (čl. 16) takve naravi da je dovoljno da se ograničenja prava i sloboda, koja umanjuju takve ugroze, propišu zakonom (i budu razmjerne), dok ograničenja prava i sloboda uslijed jednako opakih ili opakijih ugroza poput rata, ugroze cjelovitosti i velikih prirodnih nepogoda (čl. 17) zahtijevaju dvotrećinsku većinu (odnosno odluku Predsjednika ako se Sabor ne može sastati). Profesorica Barić tumači da se situacija pandemije i do sada mogla podvesti pod kategoriju velike prirodne nepogode i bez izmjena Ustava? Također, nije jasno do koje mjere zakoni trebaju neposredno uređivati ograničenja (što usporava odlučivanje i veže ruke izvršnoj vlasti), a koliko su dovoljni samo opći principi uređeni zakonima, dok se detalji mjera prepuštaju izvršnoj vlasti. A ako je to rješenje razborito zbog brzine i preciznosti donošenja mjera, što jamči njihov razmjer?

Očito je da ovdje napisano o obje teme može biti plod mojeg nedovoljnog poznavanja pozadinske pravne i medicinske materije, ali možda upravo to potakne stručnjake za ova područja na bolju i kvalitetniju raspravu koja bi trebala jasnije razlučiti stvari u koje možemo biti razumno sigurni, od stvari u koje trebamo sumnjati. I preispitivati ih. Jedino je sigurno da tih prvih stvari ima manje no što bi željeli, ali tako je to u životu.