Na spomen državne imovine i javnog upravljanja većini Hrvata „diže se kosa na glavi“. No, stručnjaci su svjesni da je upravo državna imovina potencijalni izvor stabilne države, prosperitetne ekonomije i zadovoljnih građana. Autori Detter i Fölster tvrde da se na državnu imovinu može gledati kao na „javno bogatstvo“. Prema njihovom istraživanju, javno bogatstvo najčešće premašuje bruto državni dug, a to pokazuje da je većina država bogatija nego što to shvaća. Osim za kvalitetne javne usluge i dobra, učinkovito korištenje državne imovine može ublažiti negativne posljedice financijskih kriza, ojačati demokraciju, te proizvesti ekonomski rast i razvoj. Konkretnije, gospodarstva država koje svoju imovinu ne koriste efikasno, bit će jače pogođena financijskim krizama, rast i razvoj bit će sporiji, a demokracija nestabilnija zbog podložnosti javnog sektora nepotizmu i korupciji. Ove tvrdnje dobro mogu ilustrirati kontrastne države poput Grčke i Švedske.
Na temelju agregiranih podataka o državnoj imovini za 27 zemalja koje je prikupio MMF, može se zaključiti da vrijednost državne imovine u ovim državama prosječno čini 114% njihovog BDP-a. Ukupno gledajući, može se pretpostaviti da je vrijednost imovine koju posjeduju države diljem svijeta, u najmanju ruku, jednaka globalnom BDP-u, ako ne i veća. Međutim, malo je onih koji su svjesni ovih činjenica, jer vlasti često ne razumiju ni vlastiti portelj s kojim raspolažu, a niti važnost njegova učinkovitog upravljanja.
Koliko je efikasni javni sektor za državu bitan, govori i činjenica da je on odgovoran za stupanj izgrađenosti institucionalno-pravnog okruženja i osnovnih uvjeta za razvoj društva. O njegovoj efikasnosti ovisi kulturni i privredni razvoj, obrazovanje, zdravstvena i socijalna zaštita, promet, pravna i ekonomska sigurnost građana, ali i pozicija države u međunarodnoj zajednici. Najvažnijim pokretačem učinkovitosti državne imovine pokazuju se državna poduzeća. O tome govori i podatak o vrijednosti dionica i udjela u tvrtkama čiji je vlasnik Republika Hrvatska. Radi se o iznosu od zavidnih 43 milijarde kuna, odnosno o cca. 13% hrvatskog BDP-a (Lider 2016).
Što još osim „podebljavanja“ državnog novčanika donosi efikasniji javni menadžment? Njime raste i produktivnost javnih investicija, što pozitivno utječe na BDP, ali istovremeno može poboljšati očekivanja za poslovanje tvrtki u budućnosti. Takvim postupanjem mogu se također lakše privući nove investicije, a nerijetko i strane. Smatra se da bi uspješnim menadžmentom bilo vrlo lako dostižno ostvariti povećanje stopa povrata na javno bogatstvo od čak nekoliko postotnih bodova. U protivnom, javna komercijalna imovina ostaje „skrivena“, bez transparentne ekonomske vrijednosti i podložna riziku koruptivnih radnji i nestručnog upravljanja.
Spomenuta državna imovina postaje bogatstvom tek kada je dobro iskorištena. Upravljanje državnom imovinom i u Hrvatskoj se pokazuje kao relativno kompleksan i teško rješiv problem. Rješenja koja su primjenjivana od hrvatskog osamostaljenja do danas nisu počivala na jasnoj viziji kako državnu imovinu učiniti resursom za političku i ekonomsku stabilnost i rast. Primjena različitih „ambicioznih“ zakona ostala je u praksi neispunjena, a tijela koja su do sada bila zadužena za javno upravljanje svode se na trome i neefikasne državne institucije. S tim problemom Hrvatska je suočena i danas. Vijest novijeg datuma spominje da će sadašnji ministar državne imovine, Goran Marić, sam odlučivati o dionicama i udjelima u državnim tvrtkama od posebnog interesa čija vrijednost iznosi do 7,5 milijuna kuna. Naime, pod opravdanjem ubrzavanja donošenja odluka o prodaji i drugim oblicima korištenja imovine, ministar je predložio izmjenu zakona prema kojoj bi on donosio konačnu odluku o prodaji i raspolaganju državnom imovinom. Takav zakon zasigurno baca sumnju na postupak transparentnog upravljanja i poslovanja. Štoviše, osim ovlasti u odlučivanju koje bi preuzeo ministar, „evidencija državne imovine će se također voditi interno i po odluci ministra, a tek dio podataka bit će dostavljan u Središnji registar državne imovine.
Ujedno će sav nadzor, upravni i inspekcijski, nad upravljanjem imovinom iz državnog portfelja na svim razinama vlasti obavljati samo Ministarstvo“ (poslovni.hr 2017).
Kako bi trebalo upravljati javnom imovinom?
Prvo i osnovno načelo dobrog upravljanja (good governance) navedeno u literaturi jest – transparentnost. Transparentno postupanje, shvaćanje trenutne i potencijalne vrijednosti javne imovine, a posebice državnih poduzeća, osnovni je preduvjet njihova razvoja. Spomenuto također predstavlja prepreku korupciji, zloupotrebi i propustu prilike efikasnog korištenja državnih poduzeća. Ukoliko je tvrtka transparentna i objavljuje materijalne činjenice u realnom vremenu, dionici će imati više povjerenja u menadžment. Slijedom toga, bit će spremniji ulagati u tvrtku, čime se smanjuje trošak kapitala. Takvim poslovanjem pomaže se i onima koji su na vodećim pozicijama da izbjegnu prijevare i poduzmu mjere protiv njih. Smatra se da se ispunjenjem tog uvjeta omogućuje stvaranje nove vrijednosti, a na kraju i promoviranje čvrstih demokratskih principa.
Međutim, kako je i ranije spomenuto, prije svega je potrebno razdvojiti vještine i iskustva nužne za uspješno poslovanje poduzeća i one koje su potrebne za rješavanje političkih nesuglasica i postizanja kompromisa. To jasno pokazuje da su svjetovi poduzetničkih i političkih strategija i taktika nekompatibilni, što političare čini rijetko poželjnim vlasnicima i menadžerima u tvrtkama.
Kad postoci govore više od riječi
Budući da se pokazalo da je transparentno poslovanje jedan od najvažnijih temelja za uspostavu efikasnog javnog upravljanja, pa tako i učinkovitog upravljanja državnim tvrtkama, istražila sam koliko uistinu trgovačka društva u većinskom hrvatskom vlasništvu provode taj princip. Popis dioničkih društava i društava s ograničenom odgovornošću, koja su u vlasništvu RH većem od 50%, preuzet je iz Registra hrvatske državne imovine, dostupnog na internetskim stranicama registar-imovina.gov.hr. Prema tom popisu, moguće je pronaći 31 dioničko društvo i 37 društava s ograničenom odgovornošću u kojima RH ima većinsko vlasništvo. Hrvatska trgovačka društva trebala bi poslovanje prilagoditi odredbama Kodeksa korporativnog upravljanja trgovačkim društvima u kojima Republika Hrvatska ima dionice ili udjele, donesenog 2010. godine.
Kodeks se temelji na nekoliko osnovnih principa: zakonitosti, transparentnosti i javnosti poslovanja, segregaciji, sprječavanju sukoba interesa, jačanju osobne odgovornosti, učinkovitom unutarnjem nadzorom i društveno odgovornom poslovanju. Moguće je vidjeti da se, osim u eksplicitno navedenom principu transparentnosti, transparentnost „provlači“ i u svim ostalim navedenim principima, jer ih nije moguće ispuniti bez transparentnog postupanja. U Kodeksu postoji točka 7. „Odnosi s investitorima“ koja pretpostavlja točku 7.2. „Korištenje interneta“. U toj podtočci stoji da je „društvo dužno, putem vlastite internetske stranice, osigurati učinkovitu i praktičnu razmjenu informacija putem interneta“ te da je „dužno na vlastitoj internetskoj stranici objaviti sve informacije koje inače mora javno objaviti sukladno statutu ili zakonu“ (Kodeks korporativnog upravljanja 2010).
Analizom čitavog dokumenta moguće je pronaći 14 kategorija transparentnosti kojih su se društva dužna pridržavati. Istraživanje se provodilo na način da se posjetila svaka pojedinačna internetska stranica od 68 spomenutih trgovačkih društava. Podacima se pristupilo od 1. do 30. lipnja 2017. Istraživanje je bilo usmjereno na: dionička društva i društva s ograničenom odgovornošću, kako bi se moglo vidjeti postoje li neke krucijalne razlike u poslovanju tih tvrtki, obzirom na oblik vlasništva. Na svakoj internetskoj stranici svake pojedine tvrtke analizirala se ispunjenost svake od spomenutih 14 kategorija. Nakon prikupljenih podataka, rezultate se analiziralo zbrajanjem potvrdnih odgovora za svaku pojedinu kategoriju, kako bi se moglo vidjeti koliko hrvatska trgovačka društva (ne) ispunjavaju pojedine kategorije transparentnosti propisane Kodeksom. Ti zbrojeni podaci zatim se pretvaraju u postotke ispunjenosti kategorija.
Hrvatska dionička društva u državnom vlasništvu postigla su nešto bolji ukupan rezultat u ispunjenju svih kategorija transparentnosti (37,8%), za razliku od društava s ograničenom odgovornošću (33,2%). S druge strane, dionička društva kriterij posjedovanja internetske stranice ispunjavaju u nešto lošijem postotku od društava s ograničenom odgovornošću (87,1% prema 89,2%), a slične pozicije vrijede i za kriterij posjedovanja verzije internetske stranice na engleskom jeziku (61,3% prema 64,9%). Dionička društva nešto manje transparentno ispunjavaju i kriterij objavljivanja cjenovno osjetljivih informacija (38,7%), za razliku od društava s ograničenom odgovornošću (45,9%). Što se tiče objavljivanja financijskih izvješća, tu ponovno prednjače društva s ograničenom odgovornošću sa 78,4% društava koja ih transparentno objavljuju na svojim internetskim stranicama, međutim ukoliko se iz tog postotka isključe ona društva koja svoja financijska izvješća ne ažuriraju redovito, taj se postotak smanjuje na svega 32,4%. Dionička društva ovaj kriterij ispunjavaju u postotku od 51,6%, a oduzimanjem društava koja svoja financijska izvješća nisu ažurirala, taj se postotak smanjuje na svega 38,7%. Kad se govori o kategoriji objave kalendara važnih događaja, može se primijetiti da se taj kriterij rijetko objavljuje (dionička društva 29%, društva s ograničenom odgovornošću 8,1%). Kategoriju popisa vlasničke, odnosno upravljačke strukture, hrvatska trgovačka društva ispunjavaju u postocima od 64,5% za dionička društva, te 67,6% za društva s ograničenom odgovornošću.
Zanimljiv nalaz dobio se analizom transparentnosti objavljivanja informacija o ulaganju u vrijednosne papire. Dok niti jedno društvo s ograničenom odgovornošću nema objavljene te podatke, 16,1% dioničkih društava ih ima, što je zabrinjavajuće mali udjel. Slično slabi rezultati pojavljuju se i u kategoriji objave informacija za dioničare/vlasnike udjela – taj kriterij ispunjava samo 12,9% dioničkih društava i 2,7% društava s ograničenom odgovornošću. Nadalje, niti jedno društvo s ograničenom odgovornošću nema na svojoj internetskoj stranici evidentiran dnevni red glavne skupštine, dok 19,4% dioničkih društava ispunjavaju taj kriterij. Što se tiče objavljivanja odluka glavne skupštine, 42% dioničkih društava se pridržava te kategorije, dok HEP čak redovito objavljuje i dvomjesečnik HEP Vjesnik, a Jadrolinija nije uopće objavila te podatke od 2012. godine. 35,1% društava s ograničenom odgovornošću ispunjava tu kategoriju, a HŽ Infrastruktura d.o.o. s tim ciljem objavljuje, slično kao i HEP, publikaciju Željezničar.
Kategorija koja je relativno dobro zadovoljena jest „Podaci o naknadama i drugim primanjima nadzornog ili upravnog odbora“. Čak 73% društava s ograničenom odgovornošću transparentno objavljuje spomenute podatke, dok istu stvar čini i 51,6% dioničkih društava. Kriterij o objavi informacija o osobi zaduženoj za odnose s investitorima još je jedan u nizu vrlo slabo poštivanih kriterija. Naime, ponovno niti jedno društvo s ograničenom odgovornošću na svojoj internetskoj stranici nema evidentirane spomenute podatke, a samo 16,1% dioničkih društava javnosti pruža te informacije. 54,8% dioničkih društava općenito objavljuje javne natječaje, pa i one namijenjene popunjavanju radnih mjesta u upravi, a društva s ograničenom odgovornošću taj kriterij ispunjavaju u relativno visokom postotku od 64,9%. Dvije posljednje kategorije, promjene glede vlasništva nad udjelima te životopisi članova uprave i nadzornog odbora, potpuno su zanemarene od strane društava s ograničenom odgovornošću, a dionička ih društva ispunjavaju u postocima od 9,7% i 35,5%. Dionička društva i društva s ograničenom odgovornošću ukupno u prosjeku ispunjavaju 35,5% svih kategorija transparentnosti propisanih Kodeksom korporativnog upravljanja. Pregledni prikaz ispunjenosti kategorija transparentnosti prikazan je na slijedećim grafičkim prikazima (Slika 1 i Slika 2):
Slika 1: Dionička društva: pridržavanje kategorija transparentnosti iz Kodeksa
Slika 2: Društva s ograničenom odgovornošću: pridržavanje kategorija transparentnosti iz Kodeksa
Trgovačka društva često na svojim stranicama imaju otvorene tražene rubrike transparentnosti, međutim kada im se želi pristupiti, one su bez podataka, odnosno prazne. Također je moguće primijetiti da hrvatska trgovačka društva koja se bave nekom poduzetničkom ili uslužnom djelatnošću (npr. turističkim smještajem, proizvodnjom odjeće ili obuće, proizvodnjom građevinskog ili pomorskog materijala) imaju vrlo zastarjelu i nekonkurentnu infrastrukturu i ponudu. Postoje poneka društva koja imaju verzije internetskih stranica na nekoliko stranih jezika. Najčešće su to njemački i talijanski kad su u pitanju turističke usluge ili prijevoz putnika, francuski, španjolski i ruski kad se govori o prodaji oružja, te ruski u slučaju poduzeća koje prodaje radijatore (Lipovica d.o.o.). S druge strane, neka poduzeća za koja bi se moglo očekivati da imaju stranice na nekoliko stranih jezika zbog toga što se bave transportom putnika, posjeduju samo hrvatsku verziju internetske stranice (Zračna luka Osijek d.o.o. i Zračna luka Dubrovnik d.o.o., koja je od provođenja ovog istraživanja ipak omogućila korištenje stranice i na engleskom jeziku).
Želi li Hrvatska ostvariti svoje potencijale?
Upravljanje državnom imovinom u Hrvatskoj tijekom vremena moglo bi se ukratko okarakterizirati kao proces „besciljnog lutanja“ u kojem su većinom „najdeblji kraj“ izvukli upravo oni koji su pravi vlasnici te imovine i oni koji bi od nje trebali imati najveće koristi, a to su građani. Razlog tomu je evidentno uplitanje političkoga u sferu onoga što bi trebalo biti ekonomsko i prepušteno tržištu, uz uspostavljeno profesionalno vodstvo i meritokratske kriterije. Pokazuje se da hrvatska državna poduzeća ne zadovoljavaju sve kriterije transparentnosti koji su pred njih postavljeni. Većina trgovačkih društava u kojima RH ima većinsko vlasništvo imaju internetske stranice, iako sva nemaju opciju stranice na engleskom jeziku. Transparentna su po pitanju financijskih izvještaja i informacija o naknadama i primanjima, ali često imaju neažurirane podatke. Najčešće imaju evidentiranu upravljačku strukturu, rjeđe i vlasničku. Međutim, nerijetko nedostaju životopisi članova uprave i nadzornih odbora. Ono što je zabrinjavajuće jest činjenica da državna poduzeća nemaju uopće ili imaju vrlo slabo evidentirane informacije važne za vlasnike dionica ili udjela, te informacije važne za privlačenje investicija i ulaganja u vrijednosne papire. Također, ne evidentiraju se promjene glede vlasništva nad dionicama ili udjelima. To bi značilo da su hrvatska trgovačka društva relativno zatvorena za nove investicije, što je zasigurno, uz nedostatak transparentnosti, jedan od ozbiljnijih razloga njihove neefikasnosti. Isto tako, analizirajući posjedovanje internetskih stranica na stranim jezicima, može se zaključiti da su hrvatska poduzeća usmjerena poslovanju samo na tržištima na kojima već posluju, te da su relativno zatvorena za nova. Istraživanje je, nažalost, potvrdilo sva negativna mišljenja hrvatskih stručnjaka koji su se bavili ovom temom.
Razloge zašto se Hrvatska danas nalazi na samom začelju uspješnih europskih država zasigurno treba tražiti u neučinkovitom javnom sektoru, slabim mogućnostima upravljanja, nemotiviranosti i neprofesionalnosti. Nažalost, to je samo početak otvaranja Pandorine kutije. Javni sektor u Hrvatskoj evidentno je preglomazan, te ima previše zaposlenih, a premalo pozitivnih rezultata. Osim toga, presnažni klijentelistički odnosi i moćne interesne skupine, o kojima smo mogli čitati u tekstu Kristijana Kotarskog Hrvatska u ralju klijentelizma, naša su zbilja koja opako prijeti toliko potrebnim reformama. Hoće li se pojaviti vlast svjesna potrebe radikalnih promjena u javnoj upravi za kojima Hrvatska vapi kako bi iskoristila svoje potencijale? Hoće li istovremeno biti spremna povući poteze kojima će potpisati smrtnu presudu svojem uspjehu na sljedećim izborima? Živi bili, pa vidjeli.
Literatura
Bajo, Anto (2011) Razborito upravljanje državnom financijskom imovinom i stabilnost državnih financija. Zagreb: Newsletter Instituta za javne financije, br.60.
Bašić, Tin (2016) Ministarstvo državne imovine – kako voditi najbogatiju ‘kompaniju’ u Hrvatskoj. Lider, 28.10.
Bendeković, J. (2000) Privatization in Croatia. Ekonomski pregled, 51 (1-2): 55-90.
Detter, Dag i Fölster, Stefan (2015) The Public Wealth of Nations. London: Palgrave Macmillan.
Gelenčer, Gordana (2015) Državno vs. privatno – Zapovijed sljedećoj vladi: prste k sebi od gospodarstva! Lider, 11.09.
Grubišić Šeba, Mihaela (2016) Kratki pregled upravljanja državnom imovinom 2000. – 2016. Zagreb: Centar za mirovne studije.
Grubišić, Mihaela; Nušinović, Mustafa; Roje, Gorana (2008) Od javne odgovornosti do učinkovitog upravljanja (narodnom) imovinom i blagostanja. Privredna kretanja i ekonomska politika, 117: 58-117.
Grubišić, Mihaela; Nušinović, Mustafa; Roje, Gorana (2009) Prema učinkovitom upravljanju državnom imovinom. Financijska teorija i praksa, 33 (3): 335-374.
Ivanković, Željko i Šonje, Velimir (2011) Nedemokratski kapitalizam i nova tranzicija. Zagreb: Zaklada Friedrich Ebert.
Kodeks korporativnog upravljanja trgovačkim društvima u kojima Republika Hrvatska ima dionice ili udjele. Narodne novine, 112/10.
Petrović, Siniša i Šonje, Velimir (2016) Je li privatizacija državnih poduzeća nužan uvjet njihovog uspješnog poslovanja u Hrvatskoj?. Privredna kretanja i ekonomska politika, 138/25 (1): 37-87.
Szarzec, Katarzyna i Nowara, Wanda (2016) The economic performance of state-owned enterprises in Central and Eastern Europe. Post-Communist Economies, http://dx.doi.org/10.1080/14631377.2017.1316546
Economybuilding.wordpress.com (2011) https://economybuilding.wordpress.com/2011/03/02/transpanrency-in-corporate-governance/ (pristupljeno: 19.06.2017).
Makroekonomija.org (2015) https://www.makroekonomija.org/0-raniji-autori-i-citati/z-jovo-drobnjak/javni-sektor-je-temelj-drustva-i-generator-njegovog-razvoja/ (pristupljeno: 17.06.2017).
Poslovni.hr (2017) http://www.poslovni.hr/hrvatska/ministar-ce-sam-odlucivati-o-drzavnim-nekretninama-329099 (pristupljeno: 21.06.2017).
Registar-imovina.gov.hr (2017) http://registar-imovina.gov.hr/ (pristupljeno: 01.06.-30.06.2017).