Pandemija je socijalni koliko i epidemiološki problem. U tekstovima koje sam objavio od početka pandemije inzistirao sam na sagledavanju svih socijalnih aspekata pandemije. Tako je nastala ideja o pet jahača apokalipse. Ideja je pronašla mjesto i u podnaslovu knjige Koronaekonomika, koju sam napisao s Kristijanom Kotarskim.
Postavlja se pitanje jašu li jahači danas, gotovo sedam mjeseci nakon početka prvog lockdowna (u trenutku dok ovo pišem prošlo je točno sedam mjeseci od zatvaranja u Italiji). Pitanje je posebno aktualno s obzirom na brojke novozaraženih koje pratimo zadnjih dana. One ponovo pokreću strah, paniku i pitanja kako će izgledati mjere i naš život u nadolazećim tjednima i mjesecima.
Prvo, podsjetnik na pet jahača – pet loših ideja koje su isplivale zbog straha i zabluda na početku pandemije:
- Samodostatnost. U trenutku prvog zatvaranja eskalirala je ideja o samodostatnosti. Glavni pokretač bila je panika zbog mogućeg nedostatka hrane i medicinskih potrepština. Od države se očekivalo da organizira lance nabave. Čak su i utjecajni članovi Stožera (Capak) javno komentirali kako su začuđeni zbog nedostatka samodostatnosti i pozivali da se nešto učini. Koncept samodostatnosti izvrsno se uklapao u ambijent panike i intuitivnog, „folk“ razumijevanja makroekonomskih odnosa i procesa.
- Država-majka. Samodostatnost je dio šireg „paketa“ zahtjeva prema državi-majci. Ona, navodno, treba urediti zaštitu ljudi i svih dijelova života, osigurati dohotke i preživljavanje zajednice. Pretpostavka o državi (vladi) koja sve „zna“ i „može“ leži u podlozi zahtjeva za jačanjem države-majke.
- Helikopterski novac. Svakome je jasno da se ideje o samodostatnosti i državi-majci ne mogu realizirati ako država nema dovoljno resursa. Ako prihodi države padaju zbog pandemijske recesije, treba se okrenuti „štampanju novca“; treba dijeliti novac ljudima. Jer, državni novac tome služi, u krajnjoj linijii.
- Kraj europskih integracija. Sve države se zatvaraju. EU nije sposobna pronaći zajednički odgovor na epidemiološke, gospodarske i šire socijalne izazove povezane s pandemijom. EU je kompromitirana. Stoga, što prije zaboravimo na taj i druge integracijske procese, to ćemo prije pronaći vlastiti, najbolji odgovor.
- Demokracije su slabe, a diktature jake. Kineska odnosno wuhanska inspiracija radikalnog lockdowna prilagođenog autoritarnim moćima vlasti navela je mnoge na oponašanje kineskog modela ali i na korak dalje ka zaključku da su demokracije slabe u odgovoru na iznimne ugroze jer daju previše slobode ljudima.
Pet jahača apokalipse nisu bili tek marginalna priča za ljude koji vjeruju u nepogrešivost i moć vlasti. U ožujku i travnju bila je to dominantna priča pogonjena strahom i općom zbunjenošću „Struke“ u agoniji pred nepoznatim. Postavlja se pitanje postoji li opasnost da se nešto slično ponovi u sljedećim tjednima kada će brojke umrlih rasti?
Naši su stožernici u međuvremenu promijenili priču. Ne samo naši. I austrijski kancelar Kurtz ističe da je nužno održati otvorene granice, makar prema Njemačkoj. Angela Merkel prijeti zabranom točenja alkohola, ali ističe da djeca moraju ići u školu. Wuhanski pristup apsolutnog lockdowna zasad je maknut sa stola. Tome je kumovao i djelomičan neuspjeh jahača apokalipse u puštanju dubljih korijena u glavama ljudi u dosadašnjem tijeku pandemije:
- Samodostatnost. Sebastian Kurtz nije jedini koji razumije da očuvanje otvorenosti radi međunarodne razmjene predstavlja branu protiv produbljivanja ekonomskog kolapsa. Političari uglavnom imaju merkantilistički ekonomski svjetonazor, pa sebi i drugima prodaju priču kako će olakšati izvoz i otežati uvoz, ali kako svi političari u svim zemljama misle odnosno govore slično, prisiljeni su na kompromise s političarima iz drugih zemalja (pušta se uvoz koji je tuđi izvoz) i međunarodna razmjena ide dalje. Samodostatnost ostaje bilješka za povijest.
- Država-majka. Ovo je najjači od pet jahača. Jer je otprije jahao. Uz pomoć COVID-19 nadovezao se na otprije raširene etatističke ustroje europskih država s razgranatim poreznim sustavima i državnom potrošnjom. Državna pomoć je u velikoj mjeri bila neizbježna, tako da možemo samo konstatirati da su javni sektori u ovoj krizi ojačali svoju moć. Oni se, nakon što razlozi za intervenciju prođu, nikada ne vraćaju na stare razmjere nego nastavljaju funkcionirati u novim, uvećanim razmjerima, koji se učvršćuju novim interesima.
- Helikopterski novac. Iako aktualne monetarne intervencije u cijelom svijetu nemaju presedana, radi se o intervencijama putem financijskih tržišta (uz samo neke iznimke), što znači da nije došlo do uspostave klasičnih mehanizama helikopterskog novca. Helikopterski novac podrazumijeva „tiskanje novca na gumb”, o čemu odlučuje vlada, a ne nezavisna središnja banka. Otpor helikopterskome novcu glavni je razlog zašto u prvom dijelu koronakrize uživamo financijsku stabilnost i sigurnost ušteđevina.
- Kraj europskih integracija. Europa je odgovorila suprotno predviđanjima skeptika. Uspjela je brzo usuglasiti travanjski i ljetni paket mjera (Iduća EU generacija). Iako potonji još uvijek čeka konačnu verifikaciju, EU institucije su se pokazale robusne jer je do izražaja došao politički interes europskih država za uskom suradnjom. U Hrvatskoj bi to trebalo biti posebno očito zbog historijski važnih iznosa koje ćemo moći koristiti iz zajedničkih fondova. To je još jednom potvrđeno prekjučer kada smo saznali točan iznos koji će biti doznačen iz Fonda solidarnosti zbog zagrebačkog potresa – 684 milijuna eura, što je više od očekivanja.
- Kraj demokracije. Demokracije su načete jer su ljubitelji autoritarnih rješenja pronašli novu inspiraciju u sve moćnijoj Kini. Ipak, općenito gledano, demokracije su uspješno prošle kroz prvi val pandemije. Raznolikost pogleda i otvorena kritika autoriteta, što se dobrim dijelom može zahvaliti društvenim mrežama, nisu ustuknule pred jednoumljem i poslušnošću pred diktatom iz središta. Nakon što se do sredine travnja ponavljalo „Kina nam je uzor“, od tada se shvatilo se koliko malo znamo i koliko je neizvjesno koji je pristup najbolji kao cjeloviti odgovor društva na pandemiju. Nema jednoznačnog zaključka o tome da se autoritarna društva uspješnije bore protiv pandemije, naprotiv (iznimka je, naravno, Sjeverna Koreja čija je borba protiv korone “savršena”).
U ovom trenutku, dok novi val zaraze očito tek počinje, jahači apokalipse naizgled su pod kontrolom. Izuzmemo li državu-majku, preostala četiri jahača doimaju se slabi i nesposobni da ovladaju umovima ljudi i kreatora politike. Međutim, to se preko noći može promijeniti.
Kada se porast broja zaraženih pretoči u mnogo veće omjere hospitaliziranih i umrlih, treba očekivati ponavljanje proljetnog scenarija. Ideološki i ini sukobi, komunikacijski programi za širenje straha radi utjecanja na ljude, te pokušaji da se borba protiv virusa radikalnim lockdownom moralno opravda uzvišenim motivima (uz pokušaje da se neistomišljenike označi kao moralne gnjide), ponovo će ovladati javnim prostorom.
Jedni će i dalje smatrati da je radikalni lockdown kineskoga tipa uz oštru kontrolu i kazne preduvjet prevencije ekonomskog kolapsa, povratka djece u škole i života u „novo normalno“. Drugi će smatrati da je upravo izbjegavanje radikalnog lockdowna kineskog tipa preduvjet prevencije ekonomskog kolapsa, normalnog razvoja djece i kakvog-takvog normalnog života.
Stoga uskoro počinje veliki test: postoji li srednji, razuman put izbjegavanja radikalnog lockdowna, na kojem se novi slučajevi i opterećenja bolničkih kapaciteta mogu kontrolirati na održiv način, a da u isto vrijeme gospodarstvo, obrazovanje i druge zdravstvene i javne usluge ne kolabiraju?
Po svemu što znamo, takav put postoji. Međutim, njegov pronalazak ne zavisi samo o disciplini u provođenju „svetog trojstva“ distanca-maske-higijena, nego i o uvjerljivosti i djelovanju novih mjera koje propisuju vlasti.
Uvjerljivosti nema ako se govori o maskama na otvorenom, čija je djelotvornost upitna, dok su velika okupljanja ljudi na proslavama i obredima u zatvorenim prostorima još uvijek dozvoljena. Uvjerljivosti nema ako se puštaju probne najave o mogućim zabranama obiteljskih okupljanja za Badnjak (koji je za dva i po mjeseca!) u vrijeme dok cijela zemlja bruji o tajnim okupljanjima u podrumu Slovenske 9 u vrijeme prvog lockdowna. Uvjerljivosti nema ako se sav medijski prostor troši na paniku i strah umjesto na educiranje ljudi o održavanju vlastita imuniteta, što može pomoći ne samo u borbi protiv SARS-Cov-2, nego i protiv drugih respiratornih virusa. Naposljetku, uvjerljivosti nema dok se umjesto dnevnog bombardiranja statistikama koje ljudima ništa ne znače ne počne komunicirati objektivno znanje i korisne informacije.
Nevjerojatno je da se o nečemu tako ozbiljnom kao što je zaraza i smrt i dalje komunicira na razini koja je daleko ispod večernje vremenske prognoze na TV-u. Tamo vidimo pregled nekoliko parametara (temperature ujutro, u toku dana, oblaci, sunce, kiša i sl.), analizu uzroka (vizualno lijepo obrađeno kretanje ciklona i anticiklona), pratećih pojava (vjetar, temperature mora, sve razloženo po regijama), predviđanja za nekoliko dana unaprijed, i sve to stane u standardnu prezentaciju od 2-3 minute, pri čemu nikome ne pada na pamet postaviti pitanje jesu li ljudi preglupi da sve to shvate (naravno da nisu). Kada bismo razmislili o meteorolški analognom minimumu prezentacije stanja epidemije, shvatili bismo da se nalazimo u ambijentu lake manipulacije i sukoba zbog nedostatka informacija.
Nalazeći se u takvom ambijentu već sedmi mjesec zaredom, ne vjerujem da je o mjerama moguće voditi razboritu javnu raspravu. Previše je obožavatelja ove informacijske dijete. Informacijska suša vjerojatno postoji zbog toga što deficit znanja ostavlja široko polje vjernicima u moć ili nemoć vlasti, znanosti, struke i u vlastita uvjerenja. Oni u periodima informacijske suše dočekaju svojih pet ili deset minuta u kojima pokazuju moralnu uzvišenost i niskost onih drugih s čijim se vjerovanjima ne slažu. U stanju toga neproglašenog vjerskog rata jahači će ponovo izjahati, a hoće li za koji mjesec i prevladati, ne znam prognozirati. Ishod će zavisiti o faktorima koje sada nismo u stanju predvidjeti – nagibu epidemijske krivulje, stopi rasta broja hospitaliziranih i umrlih, stavu vrhova vlasti koji diktiraju ukupan ambijent i smjer razmišljanja u mainstream medijima. Ukratko, ishod će biti posljedica milijuna odluka koje ćemo u međuvremenu donijeti, ne samo stožer i vlada, nego svi mi.