Kada je u dugoj recesiji-depresiji 2009.-2014. hrvatski javni dug eksplodirao javnost je brzo senzibilizirana oko pitanja njegove visine. Brojač javnog duga postao je svima vidljiv jer su se postavljala pitanja poput: Gdje su granice rasta javnog duga? Može li država bankrotirati? Što ostavljamo budućim generacijama? Je li brz rast javnog duga odraz nesposobnosti i sebičnosti sadašnjih generacija?
Nakon povratka gospodarskoga rasta 2015.-2019. omjer javnog duga i BDP-a počeo se smanjivati. Pao je sa oko 84% 2014. na 73% 2019.. Prevladala je politička retorika fiskalne odgovornosti i javnost je do izbijanja korona krize pomalo zaboravila na spomenuta pitanja.
Međutim, samo jedna kratka i oštra recesija – ova pandemijska – bila je dovoljna da javni dug katapultira i dođe do visina na kojima se nikada prije nije nalazio (88,7% BDP-a). Iako su sve zemlje zbog pandemije zabilježile povećanje omjera javnog duga i BDP-a promjena se dogodila na različitim razinama zaduženosti. Hrvatska sada ima veći omjer javnog duga i BDP-a od jedne Austrije, a omjer je daleko veći nego u državama koje u EU simboliziraju fiskalnu odgovornost. To se jednako odnosi na razvijene članice unije (npr. Švedsku) i one koje su nam po dostignutom stupnju razvoja sličnije (npr. Poljsku).
Izvor: Eurostat
Sljedeća slika pokazuje da je Hrvatska prema razmjeru visine javnog duga dostigla europski prosjek. Kada je nešto „prosječno“, ljudi pomisle da je to „normalno“. No riječ je o statističkoj iluziji. Svega sedam država članica ima veći omjer javnog duga i BDP-a od Hrvatske, a sve zemlje takozvane Nove Europe imaju bitno niži omjer što se odnosi čak i na razmjerno visoko zadužene Mađarsku i Sloveniju.
Izvor: Eurostat
Prema tome, na gornjoj slici ne gledamo prolazne posljedice pandemijske recesije, nego strukturnu pojavu koju treba ovako tumačiti: Hrvatska uz Grčku ima najveći omjer javnog duga s obzirom na dostignuti stupanj ekonomskog razvitka.
Međutim, cijelo društvo se prema pitanju javnog duga odnosi vrlo benevolentno, što podsjeća na godine prije krize koja je izbila 2008./09.
Tome su tri razloga. Prvo, Europska središnja banka zasipa tržište državnih obveznica likvdnošću. Zbog toga su kamatne stope niske i visina javnog duga nikome ne predstavlja problem, a hrvatska vlada uspješno refinancira nepovoljne stare vrlo povoljnim novim obveznicama.
Drugo, postoje solidni izgledi za skoro uvođenje eura. To bi trebalo dodatno ojačati pojaseve financijske sigurnosti. Stoga je i manje motiva za brigu oko visine javnog duga. Tehničkim rječnikom rečeno, održiva razina javnog duga sada je mnogo veća nego 2009. ili 2015.
Treće, svi su se pomirili s time da je u Hrvatskoj jedino vladin sektor taj koji dovoljno duboko prožima cijelo društvo i gospodarstvo da može pokrenuti rast (kroz korištenje EU fondova). Ako je tako, valjda je red da sektor-pokretač bude i visoko zadužen (privatni sektor u Hrvatskoj s druge strane nije visoko zadužen). Naša situacija je veoma nalik Italiji, koja također relativno nazaduje već desetljećima.
Postavlja se pitanje što Vlada u opisanim uvjetima namjerava činiti s javnim dugom u godinama koje dolaze?
Na sjedinici Vlade prošli četvrtak usvojen je Program konvergencije – temeljni godišnji makroekonomski dokument koji se podnosi Europskoj komisiji. U njemu su jasno naznačene projekcije koje su ujedno i ciljevi za razdoblje 2021-2024. Kako Vlada do kraja toga razdoblja namjerava uvesti euro, ta “kruna” drugoga Plenkovićeva mandata zavisit će o ostvarenju ciljeva koji su prikazani u nastavku.
Makroekonomske projekcije / ciljevi iz Vladina Programa konvergencije
| rast u % | 2020 | 2021 | 2022 | 2023 | 2024 |
| BDP | -8,0 | 5,2 | 6,6 | 4,1 | 3,4 |
| Osobna potrošnja | -6,2 | 5,1 | 4,0 | 3,7 | 3,6 |
| Državna potrošnja | 3,4 | 2,7 | 2,2 | 2,2 | 2,3 |
| Bruto investicije | -2,9 | 9,9 | 18,0 | 8,5 | 4,5 |
| Izvoz | -25,0 | 12,5 | 15,8 | 6,1 | 3,9 |
| – robe | -0,8 | 4,3 | 4,9 | 4,0 | 3,6 |
| – usluge | -45,0 | 24,3 | 29,0 | 8,1 | 4,2 |
| Uvoz | -13,8 | 12,3 | 14,7 | 6,7 | 4,2 |
| Cijene potrošača | 0,2 | 2,0 | 1,7 | 2,0 | 2,3 |
| Zaposlenost, rast | -1,2 | 2,3 | 1,6 | 1,6 | 1,4 |
| Realna bruto plaća, rast | 2,5 | 2,8 | 2,5 | 2,7 | 3,0 |
| Stopa nezaposlenosti | 7,5 | 7,0 | 6,5 | 6,0 | 5,7 |
| Saldo opće države u % BDP | -7,4 | -3,8 | -2,6 | -1,9 | -1,5 |
| Primarni saldo u % BDP | -5,4 | -2,1 | -1,0 | -0,7 | -0,5 |
| Ukupan prihod opće države u % BDP | 48,0 | 50,5 | 51,0 | 50,5 | 48,9 |
| Ukupan rashod opće države u % BDP | 55,4 | 54,3 | 53,6 | 52,4 | 50,5 |
| – o/w naknade zaposlenima | 13,6 | 13,6 | 13,1 | 12,8 | 12,6 |
| – o/w državne investicije | 5,6 | 6,1 | 7,5 | 7,1 | 6,6 |
| Bruto javni dug u % BDP | 88,7 | 86,6 | 82,5 | 79,5 | 76,8 |
Izvor: Vlada RH
Vlada predviđa vrlo postupno smanjenje omjera javnog duga iako je obećani gospodarski rast vrlo visok. Uz prikazane stope rasta očekivalo bi se mnogo brže smanjenje omjera javnog duga i BDP-a. Razlog za relativno spor pad omjera javnog duga i BDP-a leži u tvrdokornom fiskalnom deficitu koji ostaje premda se također postupno smanjuje. Pritom državni rashodi eskaliraju do razine od oko 54-55% BDP-a, što je donedavno nezamisliva razina koja se prije pandemijske krize mogla usporediti samo s Francuskom i Finskom – vrlo razvijenim zemljama koje su prije krize imale uvjerljivo najveće javne sektore u Europi.
S jedne strane, ovakav je razvoj očekivan. Sada se u državne prihode i rashode uključuje ozbiljan europski novac koji će pritjecati po raznim osnovama. To se vidi i iz očekivanog kretanja državnih investicija koje Vlada cilja iznad 7% BDP-a 2022. i 2023. To je više nego pred 15 godina, u vrijeme vrhunca državnih ulaganja u infrastrukturu (prije svega autoceste). Hrvatsku dakle čeka rast pogonjen državnim sektorom i bespovratnim europskim novcem – ciklus koji se po ishodištu svoga pokretanja ne razlikuje u odnosu na cikluse rasta u socijalizmu i ona dva velika ciklusa koja smo vidjeli nakon ostamostaljenja (1994-1999 i 2001-2007). Država opet kolo vodi.
Riječ je o velikim iznosima europskih sredstava koja će priteći u Hrvatsku pa možemo biti sigurni da prikazani rast neće izostati. Smatram da su očekivane stope rasta realne. Drugo je pitanje što će ostati kad se plima europskoga novca prema kraju ovog desetljeća povuče.
Očito je, naime, da vlada ne vidi da sebe treba bitno mijenjati; da možda treba stvoriti dodatan prostor za porezna rasterećenja, smanjiti neke neracionalne izdatke, ući u suficit u uvjetima rasta kako bi javni dug brže padao i stvarao prostor financijske sigurnosti za budućnost, za iduće generacije. Ovo što vidimo je zapravo oklada da kamatne stope neće rasti, da će visok javni dug biti trajno održiv, da će nas ulazak u europodručje dodatno financijski ojačati i da će najavljene investicije u zeleno, digitalno i (neke) reforme koje se financiraju iz sredstava EU biti dovoljne za stvaranje najboljih od svih mogućih svjetova za koje je Hrvatska sposobna.
Naravno, to nije trebalo biti tako. Fiskalna omotnica je zahvaljujući europskim sredstvima dovoljno široka da se moglo ići i na fiskalne suficite i brže obaranje omjera javnog duga i BDP-a, kao i na otvaranje prostora za značajnija porezna i slična rasterećenja. Međutim, takva strategija očito nije bila na stolu naših kreatora javne politike. Strategija je postaviti državni sektor u središte razvojne politike iz dva razloga. Prvo, interesi za širenje i jačanje države su prejaki i preduboko prožimaju naše društvo. Drugo, živimo u vremenu kada se dominantne razvojne ideje centriraju oko uloge države. Pogledamo li EU, Kinu i SAD, što im je zajedničko? Izrazita fiskalna i monetarna ekspanzija. Hrvatski plan se savršeno uklapa u te znakove vremena.
Možemo zaključiti da su se zahvaljujući pandemiji karte posložile tako da su opisani model rasta i brojke koje ga prate realno mogući. Kada novac krene, a to će biti uskoro, nitko više neće postavljati pitanje je li moglo bolje, drugačije; svi će samo pokušavati nekako participirati u tom modelu rasta. A ciklus rasta će trajati dovoljno dugo da teoretiziranja i hipotetska lamentiranja o alternativnim povijestima s privatnim sektorom u glavnoj ulozi ostanu zaboravljena. Naravno, svi znaju da će se plima jednoga dana povući, ali čemu time razbijati glavu sada, kada novčana plima tek dolazi i kada, ako ništa drugo, postoji nada da će nas razvojni ciklus u ovom desetljeću podići s oko 65% europskoga prosjeka prema realnom dohotku po stanovniku u zonu između 70 i 75%, i to bez velikog povećanja javnog duga (jer dizat ćemo se na bespovratnim sredstvima)? Tko bi se zamarao time kako poslije toga ići sa 75% na 85% kad je i 75% jako puno, više nego što je Hrvatska u svojoj povijesti ikada uspjela dostići?