Vlada je jučer radi poštivanja zakonskog roka (15.11.) imala izvanrednu sjednicu (inače ne zasjeda ponedjeljkom) na kojoj je usvojen i u Sabor poslan prijedlog proračuna za 2023. s priloženim proračunskim okvirom za 2024. i 2025. godinu. Kratko ću prokomentirati dobre i loše strane prijedloga uz neizbježan osvrt na prijetnju uvođenja dodatnog poreza na dobit (poreza na „ekstra-dobit“).
Pretpostavke proračuna
Već sam komentirao da je novi ministar Marko Primorac napravio pametnu stvar kada nije (poput Šukera 2008.) slikao budućnost ružičastom bojom, nego je – realno sagledavši rizike koje nosi budućnost, projekciju proračunskih prihoda utemeljio na očekivanom snažnom usporavanju gospodarstva u idućoj godini. Očekivana stopa rasta od 0,7% je 5 postotnih bodova niža od očekivane ovogodišnje i 0,3 boda niža od HNB-ove neovisne projekcije za 2023. Da je riječ o realnom planiranju svjedoči i podatak da je Europska komisija jučer objavila svoju prognozu koja je, kao i HNB-ova, usidrena na 1%, dakle malo iznad prognoze Vlade RH.
Ministar nije htio igrati niti na kartu inflacije koja kratkoročno „puni“ proračun iznad očekivanja. Razumno je očekivati da će taj efekt brzo proći. Prosječna stopa inflacije za 2023. zbog prijenosa razine cijena iz ove godine jest visoka (5,7%), no i to je službeno očekivanje konzervativno. HNB i komisija očekuju 6,7%. Dva plusa za novog ministra zbog opreznih pretpostavki.
Prema tome, Vlada službeno očekuje rast nominalnog BDP-a od 6,4% (5,7% zbog uglavnom prenesenog inflacijskog efekta i 0,7% zbog očekivanog rasta). To je važan input za sagledavanje budžetiranih prihoda proračuna.
Prihodi
Rast poreznih prihoda planira se po nižoj stopi od stope rasta nominalnog BDP-a, što ostavlja prostor za neka rasterećenja ili pozitivna iznenađenja u idućoj godini (zasad se ništa ne najavljuje). Socijalni doprinosi će rasti brže (8,2%) i to je u ovom trenutku za nijansu preoptimistično, jer uz rast BDP-a od svega 0,7% i naglo usporavanje inflacije ni zaposlenost ni plaće (dvije komponente koje presudno utječu na prihode od socijalnih doprinosa za zdravstvo i mirovine) neće bogznašto rasti kako će 2023. odmicati. Efekt prijenosa iz ove godine bit će značajan, no taj dio je možda precijenjen.
Glavna igra se igra s pomoćima – uglavnom sredstva EU, koja bi 2023. trebala dosegnuti maksimum od gotovo 5 milijardi eura. Vlada uvijek maksimalistički budžetira ova sredstva, a rezultat na kraju bude manji. No, i s 4 milijarde ili malo više trebali bismo biti više nego zadovoljni, jer tolika će sredstva priteći u gospodarski najblaže rečeno zahtjevnoj godini, a to znači u pravo vrijeme za ublažavanje mogućih recesijskih pritisaka izvana.
Rashodi
Na rashodnoj strani se vidi da su sindikati javnog sektora kroz naknade zaposlenima izborili jedno od najvećih povećanja među svim stavkama (dvocifreno). Vlada će to pokušati dijelom kompenzirati na materijalnim rashodima (koji bi se trebali smanjiti u apsolutnom iznosu, hm?), a bujaju još i subvencije i pomoći – to je odraz povećanog priljeva od međunarodne pomoći na prihodnoj strani. Naknade građanima su uglavnom mirovine koje su indeksirane dijelom uz inflaciju, a dijelom uz prosječu plaću, pa tu rast ide po inerciji stvari. Dakle, rast rashoda se može činiti visok (8,8% je više od rasta nominalnog BDP-a), no bez doprinosa povećanja EU sredstava rashodi bi rasli oko 3,5%, dakle ispod očekivane stope rasta nominalnog BDP-a. To upućuje na razumno budžetiranje.
A sada anegdota: brojke su po prvi puta u eurima, što je i logično, jer 2023. naša valuta bit će euro.
*Prodaje dionica i udjela, povrat zajmova
Izvor: Vlada RH, razini dokumenti sa sjednice 14.11.2022., obrada autora.
Kao što tablica pokazuje, rezultat ovakve fiskalne politike je podnošljivo nizak deficit koji bi trebao osigurati daljnji pad omjera javnog duga i BDP-a. To su dobre strane predložene fiskalne politike.
A gdje leže minusi?
Prvo, iako Vlada još nije izašla s prijedlogom zakonskoga teksta, izvjesno je da ide neki oblik poreza na ekstradobit, navodno vrlo široko – na poduzeća s prihodom većim od 300 milijuna kuna i s osnovicom koja u izračun porezne baze uključuje ne-normalnu 2020. što će povećati iznose ovog izvanrednog poreza. Takav prijedlog, ako bude usvojen u obliku o kojem se spekulira u medijima, jest promašaj iz čak pet razloga:
- Ako se proračun bazira na (prilično realnom) scenariju balansiranja na rubu recesije, a osnove ekonomike govore o tome da se u takvim vremenima ne uvode novi porezi jer – djeluju prorecesijski (dokazi: harač 2009. i Linićeva „porezna reforma“ 2012.) – treba li tome išta dodati?
- Ipak, dodat ćemo: „vađenje“ na solidarnost koja je dogovorena na razini EU nema smisla, jer EU je nešto rekla o porezima u energetskom sektoru, a ne u cjelokupnom gospodarstvu. Ideja o oporezivanju poduzeća s rastom dobiti ako ostvaruju neki prag prihoda (spekulira se o 300 milijuna kuna godišnje) autohtoni je domaći proizvod koji zamjenjuje ono što možda ima smisla – oporezivanje energetskih proizvođača i trgovaca koji su imali eksploziju dobiti ove godine. (Ovdje je tekst o konceptu takvog poreza koji smo ranije objavili na Labu).
- Ako se uvede, ovaj porezni oblik će dodatno razmrviti sustav poreza na dobit koji će funkcionirati s čak tri stope (čega gotovo nigdje nema): do milijun eura prihoda 10%, 18% iznad toga, a iznad 40-ak milijuna prihoda 18% + 33% onima čija dobit raste 20% ili više. To je put u daljnje narušavanje tržišnog natjecanja i u ono što ekonomisti zovu alokacijske distorzije, a to je u svakom slučaju loše za investicije i rast poduzeća. Miješanje poreza na dobit (dobit!) s osnovicom koja zavisi o drugoj ekonomskoj kategoriji (prihodu, koji se “malo” razlikuje od dobiti) ne može izaći na dobro.
- Radi se o nebitnoj stvari za proračun jer porez na dobit čini tek oko 6,4% proračunskih prihoda. S druge strane, to je jako bitna stvar za poduzeća koja će biti oporezovana i koja će zbog toga mijenjati svoje poslovne planove. Zašto se onda uvodi? Zbog signaliziranja „vrline“ ili nekog drugog razloga koji je teže pojmiti.
- Na kraju, iako je najmanje važno jer je tehnika: dobit 2020. gotovo je svuda bila znatno niža od normale i ta godina se ne može uključiti u obračun kao normalna. Zamislite poduzeće koje je 2019. imalo dobit 100, 2020. 50., 2021. 100 i 2022. 110. Radi se o uspješnom poduzeću koje ima rast dobiti od 10% u odnosu na ranije „normalne“ godine. Korist od toga imaju svi – investitori, menadžeri, radnici i zajednica. No, moguće je da će se potezom birokratskoga pera odlučiti da je osnovica trogodišnji prosjek 2019.-2021., a on iznosi 83, pa ovih 110 predstavlja rast od 32%, dakle, plati dodatnih 33% poreza na “višak” dobiti.
Uistinu, široko uvođenje novog i krajnje distorzivnog poreza prijeti poništiti dobre strane prijedloga proračuna koji inače upućuje na priličan stupanj fiskalne odgovornosti u danim okolnostima (prijetnja recesije u EU, inercija na rashodnoj strani, vjerojatna potreba za novim intervencijama ako se energetska situacija promijeni u toku zime za što treba imati rezervu, prvi proračun novog ministra).
Na kraju, drugi minus prijedloga proračuna ne odnosi se na 2023., nego na podatke za 2024. i 2025. Primijetili ste da su u tablici predstavljeni podaci za tri godine unaprijed. Budžetiranje trogodišnjeg fiskalnog okvira je civilizacijski i europski standard i obaveza. Međutim, brojke za 2024. i 2025. su toliko dobre da će im malo tko povjerovati. A nitko se ni ne trudi sagledati ih, jer su te dodatne brojke uvijek neki “privjesak” koji je tu jer mora biti. Kada bismo iz povijesnog iskustva imali naznake da trogodišnji fiskalni okviri išta znače, mogli bismo razgovarati o smanjenju rashoda i deficita, daljnjem padu javnog duga do 63% BDP-a, itd. No, već 2024. su izbori, politika će se mijenjati …
I ne samo zbog toga postavlja se pitanje, ako se već ovim brojkama željelo signalizirati dugoročnu fiskalnu odgovornost, jesu li brojke blizu nekog hipotetičkog dugoročnog fiskalnog optimuma? To nas vraća pitanju dugoročne razvojne i fiskalne uloge velikih iznosa EU sredstava. Iz tablice se može izračunati da će prihodi od pomoći iz EU iduće godine prestavljati 19,2% (sic!) ukupnih prihoda središnje države. Uz tolike fiskalne transfere pitanje nije više treba li deficit biti manji od 3% BDP-a, ili treba li proračun biti uravnotežen, već pravo pitanje glasi treba li proračun srednjeročno ići u suficit radi ciljanja optimuma u budućnosti kada će značaj ovih izvora relativno pasti? Zahvaljujući sredstvima EU država može i štedjeti i više trošiti, što je jedinstvena prilika za fiskalnu konsolidaciju i razvoj bez političkih stresova s jedne i makroekonomskih neravnoteža s druge strane. Izgleda da je takva strategija fiskalne politike s onu stranu mogućega.