Vjerojatno ste puno puta čuli za BDP po stanovniku, a možda nikada za SIP po stanovniku. BDP je mjera vrijednosti ukupne proizvodnje finalnih dobara u gospodarstvu. SIP je bliži životnom iskustvu većine ljudi jer mjeri stvarnu individualnu potrošnju (SIP). Osim realne vrijednosti novčanih izdataka, SIP mjeri i vrijednost javnih dobara koje ne plaćamo pri potrošnji. U teoriji mjeri realnu vrijednost usluge ceste po kojoj vozimo (osim ako nije autocesta koju plaćamo), nogostupa kojim hodamo, ulične rasvjete koja nam osvjetljava put, uslugu liječenja u javnom zdravstvu, znanje koje mladi dobivaju u javnim školama i fakultetima, čak i usluge udruga koje pomažu i ne traže naplatu zauzvrat.
Iskreno nisam siguran mjeri li se sve to dovoljno precizno. Posebno nisam siguran uspijevaju li statističari izmjeriti razlike u kvaliteti javnih usluga koje troše građani Hrvatske, Danske i Albanije. Ipak, SIP je uglavnom koreliran s realnim BDP-om, pa podaci vjerojatno ne sadrže veliku pogrešku. Uz to, razlike između SIP-a i BDP-a u donjoj tablici očekivane su i logične.
Na primjer, irski BDP je za nevjerojatnih 119% veći od prosjeka Europske unije. No ekonomisti znaju da ta mjera ne odražava životni standard Iraca. Riječ o ogromnom rastu ulaganja u istraživanja i razvoj i vrijednosti licenci, patenata i sličnih inlektualnih prava u posjedu tamošnjih sjedišta velikih farmaceutskih i IT kompanija. Irci od toga nemaju puno koristi. Njihova stvarna individualna potrošnja (SIP) je na 88% prosjeka EU, što je niže od Italije i Litve. Velika razlika je i u Luksemburgu, čiji financijski sektor generira velik rast vrijednosti usluga, ali je prelijevanje na životni standard ljudi ograničeno (životni standard u Liksemburgu je svejedno najveći u EU).
Realni BDP i stvarna individualna potrošnja po stanovniku 2019.-2021. (EU=100)
Izvor: DZS
Kada već spominjemo Litvu, ta nekad socijalistička zemlja je u pogledu realnog SIP-a po stanovniku najdalje odmakla među zemljama na istoku Europe. Pretekla je Češku, Sloveniju i Estoniju i nalazi se nadomak Italije i prosjeka EU. Za Litvom grabi Poljska, koja također bilježi jedan od najvećih povijesnih pomaka. S 84% europskog prosjeka sada je blizu spomenute Irske. I Rumunjska je sustigla Poljsku.
Litva, Poljska i Rumunjska su zemlje koje su obratan slučaj od Irske: njihov SIP po stanovniku je na višoj razini od realnog BDP-a po stanovniku. Takav je odnos tipičan za niže razvijene zemlje srednje, istočne i jugoistočne Europe gdje različite vrste transfera održavaju stvarnu individualnu potrošnju iznad vrijednosti proizvodnje roba i usluga (BDP-a po stanovniku). Novac koji dolazi izvana u obliku EU sredstava, raznih donacija i radničkih doznaka objašnjava razliku između (višeg) SIP-a i (nižeg) BDP-a na europskom istoku i jugoistoku. Isto je u Hrvatskoj, premda je kod nas dobro to što razlika (čitaj: ovisnost o novcu izvana) nije toliko velika kao u državama koje su bile u bivšoj Jugoslaviji, Albaniji, Turskoj, Bugarskoj, Rumunjskoj i Grčkoj.
Hrvatska je 2021. prema SIP-u dostigla 72% prosjeka EU i prestigla dvije države kojima je desetljećima gledala u leđa – Slovačku i Mađarsku. Više nismo na začelju zajedno s Bugarskom. Štoviše, mislim da će visoke inflacije na istoku Europe, koje su više nego u Hrvatskoj, nastaviti mijenjati ljestvicu u istom pravcu. Ne bi me čudilo da Hrvatska 2022. prema ovom kriteriju dalje napreduje. Naravno, napredak je realtivan; u 2022. će značiti da je pad standarda potrošnje manji nego u nekim drugim državama, ali to je bila takva godina. Neće svaka biti takva. Češće će se napredovati zbog bržeg rasta od drugih nego zbog sporije pada od drugih.
OK, na 72% smo, i što sad?
Postupno odljepljivanje od europskog dna je sjajna vijest. Ali, koji nam je sljedeći cilj? Zašto ne razbuditi ozbiljniju ambiciju i stremiti tamo gdje se u gornjoj tablici nalaze Češka, Slovenija i Poljska? O tome se ne govori… Govori se samo o onome što je već ostvareno, s pogledom čvrsto prikovanim za retrovizor.
Nakon ulaska u europodručje, Schengen i osiguranje više nego izdašnog priljeva novca iz EU fondova, rodilo se samozadovoljstvo elita. Generacije rođene do približno 1980. godine ostvarile su ciljeve o kojima su sanjale ili slušale cijeli život. Uistinu, u povijesti su bili rijetki trenuci kada je Hrvatska bila unutar 30% od europskoga prosjeka i imala stopu nezaposlenosti oko prosjeka EU. No, nerado se govori o negativnim stranama puta kojim je Hrvatska došla do ovih brojki. Tristotinjak tisuća iseljenih u proteklih deset godina, institucije koje još uvijek funkcioniraju na polu-balkanski način, s puno korupcije, nepotizma, nepovjerenja građana … bolje nego nekad, ali još uvijek puno lošije od standarda razvijenog dijela Europe.
Na putu konvergencije treba imati i sreće. Ne zavisi sve o nama. Naši glavni trgovački partneri (prije svega Njemačka i Italija) imaju svoje probleme. Geografija je važna. U tom (gospodarsko-geografskom) kontekstu važno je i što se događa na jugoistoku. Prošli tjedan nije dovoljno glasno zazvonila vijest da je Bosna i Hercegovina dobila status kandidata za članstvo u EU. Put te zemlje bit će dug i težak, zemlja će se morati temeljito transformirati iznutra, procesi će zavisiti i o teško predvidivim događajima u Srbiji, ali korak je u dobrom pravcu.
Na domaćem terenu, nove generacije rođene od 1980. naovamo obrazovanije su i bolje informirane; vidjele su svijeta, žene su puno aktivnije na tržištu rada, životne aspiracije su iste kao kod vršnjaka u razvijenim zemljama, pragmatični su, nemaju opterećenje raznim prošlostima i arhaičnim idejama poput socijalizma, komunizma … zašto onda stati na 72% od europskoga prosjeka ako prema principu „ako stanem, padam“ sporovoznima prijeti skliznuće s tračnica u usporedbi s društvima koja stazom razvoja voze optimalnom brzinom?
Problem je u ideji, ambiciji i politici koja bi trebala artikulirati i provesti mjere koje bi mogle gurnuti Hrvatsku na ljestvici prema gore. To nema veze s EU fondovima. Oni su, povijesno gledano, fenomen kratkoga roka. Brzo će proći, jer događaji 2022.-2026. neće imati puno veze s ovom (vrlo) dugoročnom pričom. Matematički gledano, ako će životni standard u prosjeku rasti za 1 postotni bod na godinu brže od prosjeka EU, naših 72% dostići će 100% za 33 godine, dakle 2055. Rođeni 1980. tada će biti 75-godišnjaci, što znači da oni nemaju vremena za postizanje cilja; dobar dio će morati odraditi i njihova djeca.
Računica se možda čini apsurdna, no tri desetljeća bržeg rasta od okruženja, makar samo za 1 postotni bod u prosjeku godišnje, iznimno je zahtjevan zadatak. Za to je potrebno puno učenja, napretka, inovacija, poduzetnosti, povjerenja, međunarodne integracije i dobre organizacije u svim porama života. Starenje stanovništva otežava konvergenciju, no ne čini ju nemogućom. Nakon ulaska u EU, euro i Schengen, malo domaće tržište više nije prepreka; cijela EU je domaće tržište. Svjesni smo toga zbog turizma, no isto vrijedi za sve druge djelatnosti. Političke integracije sada se trebaju kapilarno spustiti do svakog iole većeg poduzeća koje treba postati konkurentno na europskom tržištu. A to znači da je i okvir bitan, jer poduzeća zavise o okružju: javne institucije trebaju olakšati poslovanje, ulaganja, postati dovoljno privlačne da i neki „stranci“ ovdje pokrenu poslove. Dakle, efikasnost, inovacije, biznis. Dug je to put, ali je jedini put kojim se može dostići europski prosjek životnog standarda.
Ako je Irska od 80-ih naovamo uspjela napraviti veliki korak s europske periferije prema razvojnome središtu, ako je to u ovome stoljeću uspjelo Litvi, Poljskoj, dijelom Rumunjskoj (ali i Estoniji te Češkoj i Sloveniji koje su otprije bile bliže razvojnoj jezgri), zašto u sljedeća 2-3 desetljeća to ne bi uspjelo i Hrvatskoj?