U prvom dijelu razmatranja očekivanih kretanja 2019. i 2020. identificirani su rizici pregrijavanja američkog gospodarstva zbog fiskalne ekspanzije u vrijeme kada bi fiskalna politika trebala biti restriktivna, te rizici protekcionizma i rasta kamatnih stopa. Za sada se ne doima da bi neki od tih rizika mogao izazvati preokret u gospodarskoj aktivnosti nalik onome 2008./09. Stoga se pažnja u ovom nastavku seli na događaje u Kini, Italiji, EU i, na kraju, u Hrvatskoj.
Kina i Italija
Danas je Kina koja raste po dvocifrenim stopama i obećava ludo visoke profite ulagačima prošlost. Bliži se kraju model razvoja zasnovan na udomljenju tvornica europskih proizvođača automobila zbog očekivanog rasta prodaje u jugoistočnoj Aziji i pogona američkih tehnoloških divova, i kompanija koje rade za njih, kojima trebaju jeftine elektroničke komponente (zbog relativno niskog troška radne snage i malih poreza). Nominalni BDP SAD-a je 2000. iznosio 12 bilijuna tekućih dolara, a kineski je bio 12% od toga. Prošle godine je američki BDP dostigao 19,4 bilijuna, a kineski je bio 63% od toga. Realno približavanje već je postignuto (jer Kineza ima mnogo više nego Amerikanaca, a cijene su u Kini u prosjeku niže).
Međutim, u ekonomiji djeluje zakon opadajućih prinosa. Kina više ne može sebi i svijetu osigurati brzinu rasta kao pred nekoliko godina. Kinezi se sada bore očuvati rast od oko 6% i može se predvidjeti da će i taj rast uskoro znatno usporiti. Dodaju li se tome napetosti u trgovačkim odnosima s SAD-om, Kina je u velikoj tranziciji, a to je u svakom pogledu rizično. Od gospodarstva vođenog izvozom Kina se transformira u balansirano gospodarstvo (taj prijelaz zapravo traje već gotovo cijelo desetljeće) koje u podjednakoj mjeri zavisi o unutarnjoj i vanjskoj potražnji.
Kina je toliko velika i politički posebna da nitko ne zna gdje se kriju rupe na tom putu. Iako je komunistička, Kina nema velika državna opterećenja, ali zato ima ogromne unutarnje dugove. O njima se priča godinama, mnogi su cijelo desetljeće najavljivali da je to balon koji mora puknuti, ali za sada se ništa nije dogodilo.
EU je druga priča. Standardna naracija o odnosu suficitnoga sjevera i deficitnoga juga o dalje ječi u ušima nakon Grčke krize (2010.-2015.). Ta basna sada ima novog aktera – Italiju. Nakon izbora u ožujku i nakon formiranja nove vlade potkraj svibnja, Italija je postala prva članica EU koja je dobila koalicijsku vladu naizgled lijevih (Cinque Stelle) i krajnje desnih (Lega) populista.
Iako Italija ima drugi najveći omjer javnog duga u euro području (132% BDP-a), nova se vlada odlučila na povećanje proračunskog deficita (do 2,4% BDP-a) jer su obje stranke biračima obećale niže poreze i veća prava. Talijani time ulaze u sukob s drugim članicama EU, osobito Njemačkom, te s europskim tijelima, osobito Europskom komisijom.
Talijanskim anti-europskim strankama sukobi s Bruxellesom oko proračuna podižu rejting. One provociranjem s velikim deficitom tamane ne dvije, nego tri muhe jednim udarcem: (1) udovoljavaju obećanja dana biračima (vjerodostojni su u njihovim očima), (2) gaje nadu da će takvom politikom ubrzati gospodarski rast (ekspanzivna fiskalna politika – zašto Talijani ne bi radili kao Trump?) i (3) akmuliraju dodatne glasove (anti-EU političke platforme poentiraju i izazivaju oduševljenje svojih glasača kada njihovi predstavnici ukližu nekom europskom commissioneru u kost uz uobičajenu retoriku tipa neće nama tamo neki Bruxelles ugrožavati suverenitet).
Ozbiljniji izazovi naspram EU tijela (npr. prijetnja Italexitom) za sada su ostavljeni po strani. Municija se čuva za predstojeće Europske izbore. S gledišta Cinque Stelle i Lege razumno je pokušati ubrzati rast anemičnog talijanskog gospodarstva bez fundamentalnih promjena političkog režima, a u veće političke rizike ulaziti tek ako ove mjere ne daju rezultata.
Događaji u Italiji su i za nas jako važni te je nevjerojatno da ih naši mediji ne prate na dnevnoj bazi, jer Italija je naš prvi trgovački partner, a gospodarstvo je razmjerno slično hrvatskome, samo razvijenije, više opterećeno porezima i podjednako ugušeno administrativnim davljenjem poslovnog sektora (imaju ipak nešto bolje pravosuđe, osobito na sjeveru). Zaključak: u opisanim uvjetima ni Italija vjerojatno ne može izazvati neki ozbiljniji potres u kratkom roku. To znači da bi se i po toj osnovi 2019. mogla odvijati prema očekivanjima koja su za sada uredna. Dodatan argument u prilog tome stavu je većinska podrška javnosti u Italiji euru, što aktualnu vladu odvraća od prevelikog avanturizma i ipak tjera u neku vrstu europskih kompromisa.
Što na kraju pokazuju tragovi u snijegu?
Ponovimo koji se tragovi u snijegu mogu prepoznati u ovom trenutku: (1) korekcije na burzama nakon dugog ciklusa rasta (objašnjeno u prvom dijelu), (2) protekcionizam prvenstveno rukovođen redefiniranjem trgovačkih odnosa SAD-a i Kine («ostatak svijeta» se tome samo prilagođava – također objašnjeno u prvom dijelu), (3) rast kamatnih stopa u SAD-u (objašnjeno u prvom dijelu), (4) usporavanje u Kini, (5) problemi u Italiji. Doda li se tome kretanje cijena nafte (koje je u velikoj mjeri vođeno političkim odnosima naspram Saudijske Arabije i Irana te ulogom Rusije), a koje ukazuje na trend prema gore, uz jako velike oscilacije (trenutno je aktualan pad) i sve još pojačano jačanjem dolara, dobiva se slika u kojoj 2019. izgleda pristojno i mirno kao što su pokazale i nedavno objavljene prognoze Europske komisije.
U tablici 1 su istaknute prognoze EU za naše najvažnije trgovačke partnere koji će u velikoj mjeri odrediti i gospodarsku sudbinu Hrvatske u narednom razdoblju.
Tablica 1. Jesenska prognoza EK: stope rasta realnog BDP-a
| 2018. | 2019. | 2020. | |
| Njemačka | 1,7% | 1,8% | 1,7% |
| Italija | 1,1% | 1,2% | 1,3% |
| Austrija | 2,7% | 2,0% | 1,8% |
| Slovenija | 4,3% | 3,3% | 3,0% |
| Hrvatska | 2,8% | 2,8% | 2,0% |
Iza ovih prognoza krije se i pretpostavka o mirnoj tranziciji na čelu Europske središnje banke. Talijan Mario Draghi koji je banku vodio kroz razdoblje monetarne ekspanzije odlazi u listopadu sljedeće godine. Za sada se ne zna tko će ga naslijediti. Program kvantitativnog popuštanja, koji je već bitno smanjen na svega 15 milijardi eura na mjesec, završava krajem ove godine. Nakon toga će se sve češće postavljati pitanje kada će kamatne stope i u EU početi rasti?
Ovo je pitanje jako važno i za dužnike u Hrvatskoj. Rast kamatnih stopa se ne očekuje rano u 2019., jer je inflacija još uvijek pod kontrolom, iako zadnje brojke (+2,2% na godišnjoj razini) ne djeluju benigno. Sada smo u utrci s vremenom: hoće li inflacija eskalirati u toku 2019. i provocirati početak rasta kamatnih stopa u euro području, ili će inflacijski pritisci ostati pod kontrolom i omogućiti Draghiu miran kraj mandata? Vaga preteže na stranu niske inflacije koja neće odveć provocirati kreatore monetarne politike. Uostalom, i guverner FED-a Powell je popustio političkim pritiscima i najavio da bi se ovaj ciklus rasta kamatnih stopa mogao približiti svome kraju, što će sigurno smanjiti pritisak na početak rasta kamatnih stopa u euro području.
Priču o tragovima u snijegu možemo završiti metaforom da se vide tragovi zvijeri, no ona je daleko. Nema neposredne recesijske prijetnje – svi labudovi su bijeli.
Gdje je crni?
Crni labud s početka priče u prvom dijelu je otrcana i izraubana metafora koja mnogima ide na živce, ali je dobra i slikovita. Ekonomisti, a s njima i velike međunarodne agencije u kojima radi većina najboljih ekonomista, jako slabo predviđaju velike preokrete ekonomske aktivnosti. Uzmimo na primjer MMF; njihove prognoze imaju toliko jak utjecaj na svijet, da MMF vjerojatno ne bi komunicirao projekciju radikalnog preokreta ekonomske aktivnosti čak i kada bi njihovi modeli s visokim stupnjem pouzdanosti ukazivali na tako nešto. Zbog toga se privatni sektor mora snalaziti sam i promišljati scenarije za budućnost.
Što bi, dakle, moglo biti negativno iznenađenje koje bi moglo poremetiti ostvarenje prognoza iz tablice?
Jedan negativni šok bi mogla biti Kina. Ako Kina iz bilo kojega razloga – primjerice, zbog učinaka trgovačkog rata s SAD-om, snažnije uspori, to će se preliti na čitav svijet. Mnoge velike europske kompanije – izvoznici (a to je važno, jer EU ima suficit u razmjeni sa svijetom) duguju rast kineskom tržištu zadnjih godina. To osobito vrijedi za njemačke industrijske kompanije o čijim kupnjama inputa zavisi mnogo proizvodnji širom EU. Već u drugom koncentričnom krugu takva bi se inducirana kriza dokotrljala i do nas preko manjih mogućnosti za izvoz roba, a u trećem preko slabljenja potražnje njemačkih turista za našim uslugama u tom sektoru.
Drugi negativni šok mogao bi doći od širenja anti-EU raspoloženja među europskim biračima. Europski izbori u svibnju sljedeće godine bit će važni za sraz tzv. srednjostrujaških stranaka i populista. Sami izbori ne mogu ništa promijeniti u kratkom roku, ali će eventualni bolji ishod u korist populista, naročito desnih poput Legeu Italiji i Marine Le Pen u Francuskoj utjecati na odnos država članica prema EU institucijama u budućnosti. Ishod koji bi išao više u njihovu korist ne može pokrenuti recesijski domino, ali može paralizirati djelovanje EU institucija jednom kad recesija krene.
Tu je i Brexit, planiran za ožujak 2019., dva mjeseca prije izbora za Europski Parlament. Postoji neizvjesnost hoće li se Brexit dogoditi uredno, na temelju ratificiranih sporazuma, ili će aktualni politički kaos u Velikoj Britaniji eskalirati i dovesti do neurednog Brexita čije posljedice nitko ne može predvidjeti. Postoji i neizvjesnost oko toga kada će aktualna talijanska vlada, ako opstane, iz ladice izvući Italexit u nekoj suludoj političkoj kalkulaciji. Malo vjerojatan Italexit je vjerojatno najveći crni labud koji možemo zamisliti, ali taj je jako daleko, prvenstveno jer građani Italije većinom ne žele van iz euro područja, što disciplinira potencijalno hiperaktivne populiste na vlasti.
Treći negativni šok mogao bi doći iz dubina realnog sektora. Tehnološke promjene, promjene odnosa cijena i navika potrošača, mogu stvoriti napetosti kakve tržišta ne mogu razriješiti bez recesije izazvane velikim seljenjem faktora proizvodnje (radnika i kapitala) među granama i poduzećima. Toj vrsti promjena svjedočimo u maloprodaji u SAD-u, gdje tradicionalni lanci propadaju zbog preseljenja trgovine na internet. Tamo je taj proces eskalirao ove godine, nakon sve jačeg ulaska Amazona u retail business, i taj će proces uskoro doći i do nas.
Gdje je u svemu tome Hrvatska?
Iako je manja i mnogo lakše upravljiva od neupravljivog kompleksnog sustava kakvo je svjetsko gospodarstvo, Hrvatska se mijenja mnogo sporije od drugih. Institucionalno, politički i tehnološki Hrvatska 2018. mnogo je sličnija Hrvatskoj 2008., nego što je sebi sličan svijet odnosno većina drugih država, pred deset godina.
Mi oduvijek uvozimo bitne transformacijske procese – ideje, ideologije, revolucije, ratove, nove tehnologije. Prilagođavamo ih i implementiramo na sebi svojstven, spor i uglavnom nesretan način. Rezultat toga nedostatka unutarnje energije je neobična političko-ekonomska ravnoteža u kojoj velika i duboka država opstaje kao braniteljica i hraniteljica velike i o državi ovisne većine, dok promjene smišljaju i uvode malobrojni nemirni duhovi koji pokreću stvari. Odnos između te dvije grupe ljudi je po svojoj naravi fizikalan – prva grupa je mnogo veća odnosno «teža» od druge, što u demokraciji znači da ona kontrolira društvene procese.
Politika pri tome ima dvojaku ulogu. Ona je s jedne strane ishodište i utočište dijela prve grupe, a s druge igra uobičajenu ulogu brokera političkih pritisaka koji uravnotežuje interese kako bi i kreativci nekako opstali u društvu. Svi znaju da čitav ekosustav umire bez njih. No, čak je i takvo društvo sposobno za napredak. Svijet napreduje, a mi uvozimo ideje, tehnologiju, turiste … Otud one stope rasta koje su prikazane u tablici. Koje izgledaju prilično optimistično. EU će usporiti, a pitanje je koliko će bolje povlačenje EU fondova i državne investicije uspjeti amortizirati usporavanje koje će vjerojatno doći iz Europe. Idući tjedan ćemo tumačiti zašto zadnja objava BDP-a, premda naizgled izgleda solidno s 2,8% (treći kvartal ove u odnosu na treći kvartal prošle godine), u sebi krije najavu usporavanja.
Ranija verzija teksta objavljena je u posebnom prilogu Jutarnjeg lista 28.11.