Povodom izlaska Ekonomike javnog sektora s hrvatskim primjerima razgovarali smo s profesorom na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, Hrvojem Šimovićem i Milanom Deskarom-Škrbićem, starijim analitičarem u Hrvatskoj narodnoj banci. Titule «profesor» i «stariji analitičar» sugeriraju kako je riječ o sijedim glavama. Nasuprot tome, riječ je o autorima koji su već stekli reputaciju u Hrvatskoj i inozemstvu svojim znanstvenim i stručnim radovima i komentarima, iako su obojica rođeni relativno nedavno, 80-tih godina 20. stoljeća. Njihova Ekonomika javnog sektora sama po sebi predstavlja vrijednu knjigu, no ona ima i širi značaj: najavljuje veliku smjenu generacija u samome vrhu hrvatske ekonomske misli.
Prvo poglavlje vaše knjige nosi naslov “Uloga države u tržišnom gospodarstvu”. Ta tema je duboko politička, ali vi ste ekonomisti: što ekonomisti uopće imaju za reći o tome i gdje su granice između političkog i ekonomskog promišljanja o ovom pitanju?
Šimović: U demokratskim društvima ta je granica postavljena voljom birača. Naravno da se na volju birača može utjecati i da birači često „racionalno ignoriraju“ mnoge stvari. Demokracija je proces i demokratizacija našeg društva još uvijek traje. Društveno nasljeđe dobrim dijelom je utjecalo na veliku ulogu države u ekonomiji. Kako će se mijenjati naše društvo, tako će i odnos tržišta i države biti drugačiji.
Deskar-Škrbić: Možda se tema čini kao politička, ali se uvijek volim sjetiti Keynesa koji je u jednom od najpoznatijih citata rekao (parafraziram) da su ljudi na pozicijama (političari), koji su uvjereni da su lišeni svakog intelektualnog utjecaja, najčešće robovi ideja nekog preminulog ekonomiste. Tako da ne bih radio distinkciju između političkog i ekonomskog promišljanja o ulozi države u gospodarstvu već bih rekao da su politička promišljanja svjesno ili nesvjesno utemeljena u nekoj (ili više) škola ekonomske misli. U tom kontekstu može se reći da je Musgrave, kao otac moderne ekonomike javnog sektora kojeg spominjemo u prvom poglavlju u suštini bio kejnezijanac koji je razumio da tržište i država nisu suprotstavljeni već da je za blagostanje društva važno da država rješava mnoge tržišne neuspjehe, iz čega direktno i indirektno i proizlaze njezine najvažnije funkcije.
Dotičete se pitanja fiskalnog kapaciteta i javnog duga. Je li Hrvatska prezadužena i mijenja li koronakriza neke stare odrednice pojma visokog javnog duga? Drugim riječima, zar neka optimalna razina javnog duga Hrvatske sada ipak nije veća nego pred nekoliko godina?
Šimović: Javni dug, odnosno zaduživanje države, prvenstveno treba promatrati kao instrument fiskalne politike, pogotovo u uvjetima recesije pa i COVID-19 krize. Ipak, to ne znači da nam je taj instrument neograničen. Poznato je da zemlje s visokom razinom javnog duga imaju manju učinkovitost diskrecijskog djelovanja fiskalne politike. Činjenica je da sa niskim kamatnim stopama raste optimalna razina duga, ali kamatne stope neće vječno biti ovako povoljne.
Deskar-Škrbić: S obzirom na stupanj razvijenosti Hrvatska definitivno pripada skupini zemalja s previsokim udjelom javnog duga u BDP-u. Također, ako usporedite porezne prihode i javni dug možete vidjeti da je Hrvatska jedna od zemalja s najmanjom “stopom pokrića”. Još je veći problem što javni dug, kao instrument fiskalne politike, nije korišten u produktivne svrhe već za tekuću potrošnju države i refinanciranje. Tako da ukoliko koronakriza i promijeni pojam visokog javnog duga, Hrvatska će i dalje ostati u skupini najranjivijih zemalja.
S druge strane, kako to da se jedna Poljska, Češka, a Estoniju da ne spominjemo, odlučuju za to da i dalje nastoje biti fiskalno konzervativne. Rumunjska, pak, kreće drugim putem. Zašto postoje tako velike razlike među zemljama?
Šimović: Hrvatska je bila „fiskalno konzervativna“ do velike ekonomske krize 2008./09. Razina javnog duga bila je između 30-40%. I tada smo se „plašili“ rasta javnog duga, čak smo privatizacije velikih poduzeća opravdavali tim strahom. Na žalost, hrvatsko gospodarstvo, ekonomska politika a time i društvo, nisu bili spremni na strukturne promjene. U šest godina recesije koja je potom uslijedila udvostručili smo javni dug i prestali biti „fiskalno konzervativni“. Poljska i Češka imaju veliko i jako unutarnje tržište, jaku industriju što im posljedično omogućava drugačiji pristup monetarnoj politici i politici deviznog tečaja. Estonija je rapidno promijenila državnu administraciju kroz procese digitalizacije. S obzirom na traume iz socijalizma, nisu imali prevelika očekivanja od socijalne države kao u našem slučaju. Naše gospodarstvo počiva na jakoj osobnoj potrošnji i turizmu. U kombinaciji s velikom socijalnom državom i administracijom imamo podlogu za rast javnog duga u uvjetima recesije.
Deskar-Škrbić:Rekao bih da se i Hrvatska u zadnjih 5-6 godina trudi biti načelno fiskalno konzervativna ne samo zbog zadovoljavanja odrednica Pakta o stabilnosti i rastu i/ili želje da se uvede euro već da se i klima u društvu promijenila. Fiskalna politika nikad nije bila pod većom prismotrom javnosti. Također, iskustvo EDP-a i rušenja rejtinga je pokazalo koliko je teško u krizama voditi fiskalnu politiku s nagomilanim deficitom iz razdoblja ekspanzije. Naravno da i dalje postoje zahtjevi različitih interesnih skupina, ali i komunikacija nositelja politike s njima je puno drukčija u odnosu na razdoblje prije 2009. godine. Što se tiče razlika među tranzicijskim zemljama mislim da glavna razlika proizlazi iz činjenice da su se Poljska, Češka i Estonija, a možemo dodati i Slovačku, u puno većoj mjeri oslonile na snagu privatnog sektora dok u Hrvatskoj tranzicija na neki način još uvijek traje i privatni sektor tek počinje dobivati značajniju ulogu u stvaranju dodane vrijednosti.
Koje bi poreze u Hrvatskoj trebalo smanjiti a postoje li neki koje bi trebalo uvesti ili povećati?
Šimović: Sve poreze treba smanjivati, ali onda treba „štediti“ na rashodnoj strani. U Hrvatskoj veći su problem javni rashodi nego javni prihodi. Hrvatska ima relativno dobar porezni sustav koji smo, u fiskalnom smislu, prilagodili karakteristikama našeg gospodarstva. Zato nam PDV i trošarine dominiraju kao porezni prihodi, a po svojem karakteru su regresivni porezi. Problem je što je PDV izrazito ciklički osjetljiv prihod. Raste brzo kada raste BDP ali zato još brže pada kada smo u recesiji. Ako već rasterećujemo dohodak i dobit, ne ostaje nam ništa dugo da oporezujemo više imovinu koju pak oporezujemo relativno nisko. Imovina je pokazatelj ekonomske snage isto kao dohodak i potrošnja. U tom kontekstu, u porezu na nekretnine vidim prostor za uvođenje novog poreza. To je jedini potencijalno novi porez koji u ovoj situaciji može stabilizirati porezne prihode, poglavito lokalnih jedinica, i značajnije ispravljati ekonomske nejednakosti koje su sve izraženije u društvu.
Deskar-Škrbić: U knjizi pokazujemo da su rad i potrošnja u Hrvatskoj snažno opterećeni, dok je porezno opterećenje kapitala među najnižima u EU. Tako da u oporezivanju kapitala svakako ima prostora. Međutim, da budem jasan, tu ne mislim na poduzetnički kapital, već na ekstra nekretnine. Također, budući da smo rentijerska zemlja, možda i tu postoji prostor za neke nove oblike poreza. Zbog strukture porezni su prihodi u Hrvatskoj na središnjoj i lokalnoj razini izrazito ciklički što predstavlja veliki problem u recesijama. Zato bi dodatno diversificirati izvore prihoda i to uvođenjem manje cikličkih poreza.
Obojica o ovim temama predajete studentima na dva ekonomska fakulteta. Je li ovo knjiga za studente i stručnjake, ili ste ju namijenili široj čitateljskoj publici?
Šimović: Knjiga je pisana tako da bi je trebala razumjeti šira publika, naravno i studenti. Trudili smo se prilagoditi stil pisanja za „ekonomiste i neekonomiste“. U doba interneta postoji mnoštvo podataka, informacija pa i knjiga. I studentima je jednostavnije kada sve mogu pronaći na jednome mjestu, dovoljno razumljivo i pojednostavljeno. Nadam se da smo s ovom knjigom uspjeli u tome.
Deskar-Škrbić: Prilikom pisanja knjige trudili smo se napraviti balans između teorije i prakse, definicija i podataka, općih tema i tema specifičnih za Hrvatsku i u tom kontekstu mislimo da knjiga može biti korisna i kolegama predavačima i studentima i stručnjacima, ali i široj javnosti. Jer tema uloge države u gospodarstvu u Hrvatskoj je jedna od najaktualnijih tema o kojoj u medijima direktno ili indirektno slušamo svaki dan. Zato se nadamo da će naša knjiga pomoći široj publici da ove rasprave lakše prati, ali i da prepozna kada neki akteri ne iznose argumente koji su utemeljeni na činjenicama.
Hrvoje Šimović i Milan Deskar-Škrbić: “Ekonomika javnog sektora s hrvatskim primjerima”