Šonje (uvodno): Političkoj trgovini ne pridajem negativnu konotaciju, jer mislim da je politička trgovina – a trgovina je plemenita ljudska djelatnost – posao tih ljudi. Oni se moraju dogovoriti i usuglasiti stotine različitih interesa koje zastupaju u tom našem Saboru. Problem nastupa onoga trenutka kada svi samo napuhavaju svoje zahtjeve, što dovodi do rasta rashoda državnog proračuna, dok problem nastaje s druge strane, kako će se sve to financirati.
Kardum: Koliko sam vidio, saborski zastupnici, gotovo ni jedan, nije uvjetovao svoju podršku nekom racionalizacijom na rashodnoj strani proračuna ili ne daj bože reformom koja bi možda dovela do određene uštede, nego svi traže od države – kao da oni nisu država – određene financijske ustupke.
Šonje: Došli smo do suštine problema hrvatske politike. U politici su interesi naslonjeni na rashodnu stranu proračuna i licitira se, bori se, da se ti rashodi povećaju što više. Suštinski problem je u tome što mi nemamo društvenu skupinu odnosno, preciznije, nemamo zastupnike u Saboru koji bi zastupali racionalizaciju rashoda s jedne strane i s druge strane jasno zastupali niža porezna i druga opterećenja koja vlada stavlja na gospodarstvo i na građane. To je jedna od enigmi hrvatske demokracije: kako to da se niti jedna politička stranka, niti jedna politička skupina nije profilirala u tom pravcu, iako ovo što se događa s porezom na nekretnine pokazuje da postoji ogroman potencijal u hrvatskom biračkom tijelu da se podupre politička opcija koja bi se zalagala za racionalne državne financije. Most je u trenutku kad je nastajao imao tu crtu. Sjećamo se Bože Petrova 2014./15., on je racionalizirao gradski proračun u Metkoviću, smanjio plaće, dakle on je imao tu jednu crtu fiskalnog racionaliste koja se u međuvremenu izgubila.
“Druga strana”, 10. svibnja 2017., kliknite na sliku za poveznicu na HRTi
Za ove stvari o kojima pričamo ne trebate biti doktor znanosti da ih shvatite. Većini ljudi je jasno što je državni proračun, postoji centralni, postoje na lokalnoj razini, ono što se potroši treba se nekako napuniti, ako je debalans, onda je deficit, dug raste i na to se plaća neka kamata. Nema tu velike filozofije.
Kardum: Ali koliko su uopće Saborski zastupnici kompetentni, koliko su u mogućnosti promišljati o ovakvim temama kada razmišljaju lokalno, vrlo usko u okviru njihovih interesnih grupa, možemo reći tek malo šire od mjesne zajednice?
Šonje: Mislim da to nije problem kompetencije. Za ove stvari o kojima pričamo ne trebate biti doktor znanosti da ih shvatite. Većini ljudi je jasno što je državni proračun, postoji centralni, postoje na lokalnoj razini, ono što se potroši treba se nekako napuniti, ako je debalans, onda je deficit, dug raste i na to se plaća neka kamata. Nema tu velike filozofije. Dakle, mislim da nije problem u kompetenciji nego u strukturi biračkog tijela i u formiranju naših političkih stranaka, nomenklatura, kako god hoćete, gdje je ipak ta ovisnost o državi izrazita među samim biračkim tijelom. Kada gledamo ukupan broj zaposlenih, pa maknemo zaposlene u državnim službama i poduzećima, dolazimo do otprilike milijun ljudi uvjetno u privatnom sektoru, a birača je kao što znamo više od tri milijuna, gotovo dva milijuna izlazi na izbore.
Kardum: Ali ne bih se složio da to nije problem kompetencije. Ako nije problem kompetencije unutar Sabora, kako onda prolaze ekonomski bleferi s nekim čudotvornim rješenjima koja će riješiti sav naš dug, sve naše probleme? Ljudi zaista njima na određeni način vjeruju?
Šonje: Da, ali to nije naš politički mainstream. Mi imamo neke ljude koji misle da se promjenama u centralnoj banci i drugačijim načinima obilnijeg «štampanja novca» svi problemi ove zemlje mogu riješiti, ali mislim da takvih zastupnika ima 4-5, ne vidim ih više. Rekao bih da i u dvije vodeće političke stranke a i u većem dijelu Mosta ne osjećam tu ideju da se sve može riješiti samo promjenama u centralnoj banci. Kad me već to pitate moramo ponoviti zbog gledatelja: to su zapravo iluzije, to je pokušaj da sve strukturne i povijesne probleme ove zemlje riješite čarobnim štapićem, što je zapravo bajka.
Kardum: Da, ali postoje takvi zastupnici. Dakle, na ovakvo vrludanje kakvo imamo u Saboru, imamo većinu, nemamo većinu, kako na to mogu gledati rejting agencije i strani kreditori?
Šonje: Nisam previše zabrinut u ovom trenutku. Naime, i kreditori i rejting agencije vrlo dobro znaju da mi već godinu i pol imamo nestabilnost, preslagivanje koje je strukturno na političkoj sceni. Isto tako vide da su se u tom periodu hrvatske javne financije poboljšale. Omjer javnog duga i BDP-a bio je na maksimumu, sad je krenuo prema dolje. 2015. iznosio je 86,7%, 2016. smo završili na 84,2%, ide dalje prema dolje i nekog osobitog razloga za zabrinutost nema. Ali, da se razumijemo: mi i dalje nemamo investicijski rejting, kamatna stopa koju plaćamo na državne obveznice je i dalje previsoka, ona je otprilike oko 3%, dok je Slovenija oko 1%, dakle tih 2 postotna boda je premija rizika, međutim, mi to ne plaćamo unazad nekoliko mjeseci. Tu premiju rizika plaćamo već godinama zbog pogrešaka iz prošlosti. Dakle, politička nestabilnost u tom smislu nije nanijela štetu.
Kardum: Ali ni bilo kakva sklonost promjenama! Ništa ne donosi bolji kreditni rejting ili investicijsku atraktivnost, ni to nismo doživjeli u zadnjih nekoliko mjeseci.
Šonje: Bilo bi sjajno kada bismo imali jednu stabilnu političku situaciju, političku opciju, koja formira čvrstu vladu i onda ta vlada provodi ono što zovemo reforme. Međutim, iskustvo sa stabilnim vladama u Hrvatskoj je vrlo loše. Mi smo imali pet godina krize i naša kriza je bila najdugotrajnija i najdublja uz Grčku u cijeloj EU. Kroz cijeli taj period imali smo stabilne vlasti: Ivo Sanader, Jadranka Kosor, Zoran Milanović, to su sve bile stabilne vlade. Jesu li nam pomogle? Nisu. Onda su došle nestabilne vlade, ovo je sada druga, i nama ide bolje. Ne tvrdim da je to zato što su vlade nestabilne, ali stvorile su se određene okolnosti u kojima politička nestabilnost ne smeta. Jednom sam izjavio da postoji gora situacija od političke nestabilnosti, a to je da imate stabilnu vladu koja ne provodi reforme. Dakle, bolje je imati političku nestabilnost pa da se nešto događa, onda ima šanse da dođe netko tko će nešto napraviti, nego da imate stabilnu vlast koja ne radi nikakve promjene.
Mislim da sada izlazimo iz te naše autokratske povijesti i napuštamo ideju da samo čvrsta ruka, jaki vođa i stabilna vlada može nešto rješavati. Političke nestabilnosti i političke borbe vidim kao sastavni dio demokracije i sastavni dio demokratskog sazrijevanja i možda je i dobro da ne bude prevelike političke aktivnosti da se ne pojave nove ideje. Jer, ako nema stabilnosti, možda neće biti niti novih ideja o državnoj potrošnji.
Kardum: Nije li to paradoks? Politička nestabilnost uvijek se kod kreditora tretira kao sistemski rizik zemlje.
Šonje: To nije nikakav paradoks. Mi nažalost ne poznajemo političku povijest razvijenih zemalja. Odnosno, ono što poznajemo su Austrija i Njemačka koje imaju tradiciju dvopartijskih sustava, iako se to u Austriji mijenja, znamo nešto o Velikoj Britaniji i o republikancima i demokratima u Americi. Međutim, kad pogledate gore, Belgija, Nizozemska, naročito tri baltičke zemlje, tu vidite političku razmrvljenost u kojoj nitko ne može sanjati iznad 20% i onda nekoliko političkih grupacija oko nekoga nešto složi, postoje satelitske stranke i onda mora doći do dosta širokog usuglašavanja tih grupacija. Usuglašavanje je teško, ono traje, jer morate puno različitih stvari pomiriti, ali kad se dogovor postigne, onda je to čvrsto.
Kardum: Dobro, ali to se kod nas nikad ne događa.
Šonje: Mi smo tek počeli. Mi tek napuštamo taj naš autokratski politički DNK. On se vuče iz socijalizma, ali smo i prije socijalizma uvijek imali vođe. Znamo za ulogu HSS-a između dva svjetska rata i uvijek je bio neki vođa i neka stožerna stranka. Mislim da sada izlazimo iz te naše autokratske povijesti i ideje da samo čvrsta ruka, jaki vođa i stabilna vlada može nešto rješavati. Čini mi se da idemo prema ovom modelu usuglašavanja i trebat će neko vrijeme da se to nauči… Političke nestabilnosti i političke borbe vidim kao sastavni dio demokracije i sastavni dio demokratskog sazrijevanja i možda je i dobro da ne bude prevelike političke aktivnosti da se ne pojave nove ideje. Jer, ako nema stabilnosti, možda neće biti niti novih ideja o državnoj potrošnji. Ali, hajdemo za kraj malo prebaciti lopticu na drugu stranu. Dugotrajno ovakvo stanje bez dogovora sigurno može biti loše, ako se projiciramo na kraj ove ili početak iduće godine. Ipak bi neka funkcionalna vlada dobro došla ovoj zemlji.