Progresivno oporezivanje – više stope poreza na dohodak za ljude koji više zarađuju – tema je od koje se lako zagriju svjetski i lokalni mediji. Nedavni prijedlog američke demokratske zvijezde u usponu Alexandrie Occasio-Cortez o 70%-tnom oporezivanju godišnjih dohodaka iznad 10 milijuna američkih dolara, popularnošću se može usporediti s knjigom Kapital u XXI stoljeću francuskog ekonomista Tomasa Pikettya iz 2014., gdje su izneseni slični prijedlozi.
Popularnost niti tridesetogodišnje Occasio-Cortez doplivala je i do naših obala. Nedavno se iz pera Viktora Vresnika u Jutarnjem listu mogao pročitati tekst pun nade o novom duhu ljevice nošenom idejama Occasio-Cotezove. Prema Vresniku, taj duh trebao bi biti negdje na tragu švedskog socijaldemokratskog modela ili Blair-Schroederova trećeg puta, uz više preraspodjele dohotka od bogatijih ka osobama i obiteljima slabijeg imovinskog stanja.
U širem smislu, radi se o pripremi za anti-Trump kampanju – američki predsjednički izbori su sljedeće godine. Ne nedostaje kibicera i simpatizera koji u usponu nove generacije ljevice vide odgovor desnom populizmu.
Povremene eksplozije medijske pažnje zasjenjuju druge zagovaratelje sličnih rješenja. Manje je poznato da i jedna od najizglednijih demokratskih kandidatkinja za sljedeću američku predsjednicu, Elisabeth Warren, predlaže nešto slično, ali ipak različito: 2% poreza na imovinu iznad 50 milijuna i 3% poreza na imovinu iznad 1 milijarde dolara. Razlika između poreza na dohodak i poreza na imovinu očita je: Cortezova bi drastično oporezovala veoma visoke dohotke, dakle ostvarene zarade, a Warren imovinu, bez obzira je li donijela neku zaradu.
Razlika stopa koje zagovaraju ove dvije dame ne bi trebala nikoga zavarati. Na primjer, ako osoba čiji posjed vrijedi 2 milijarde dolara ostvari stopu povrata na imovinu od 3%, to je 60 milijuna dolara. Cortez bi uzela 70% razlike između 10 i 60 milijuna, dakle 70% od 50 milijuna, što je 35 milijuna (uzela bi mnogo i ispod 10 milijuna, ali pustimo „detalje“). Warrenova bi uzela 3% od milijarde iznad prve milijarde, dakle 30 milijuna plus 2% između 50 milijuna i milijarde, dakle 2% od 950 milijuna ili još 19 milijuna, što je ukupno gotovo 50 milijuna. Razlika je velika, a više uzima Warren. Vještiji matematičari vide da su tu mogući različiti odnosi, zavisno o stopi povrata na imovinu i njenoj početnoj vrijednosti.
Američka debata trenutno je užarena iz tri razloga:
- Nemoguće je biti politički efikasan u borbi protiv Donalda Trumpa, simbola bogatstva, a ne zagovarati neki oblik radikalne redistribucije na teret bogatih. Tema je naprosto neizbježna za svakoga tko iz bilo kojeg razloga želi da Trump nestane s političke scene: na temi preraspodjele može se zaslužiti politička potpora, čak i u Americi koja je tradicionalno sklona individualizmu i poduzetništvu. Prijedloge Warren navodno podupire i većina glasača republikanaca, iako takve navode u medijima treba uzeti s rezervom. Ne treba dvojiti da glasači demokrata podupiru takve politike.
- Nema dvojbe da su nejednakosti u SAD-u značajno povećane u proteklih 30-40 godina. Mnogi ozbiljni ljudi smatraju da su nejednakosti same po sebi postale problem koji izaziva društvenu polarizaciju (u kontinentalnoj Europi situacija je drugačija), pa je sve lakše prodati političke ideje o nužnosti ujednačavanja kroz porezni sustav.
- Svako zagovaranje progresivnog oporezivanja u SAD-u evocira optužbe za socijalizam, komunizam i crvenilo, jer dio publike – a riječ je o publici koja podupire Trumpa – vjeruje da u Danskoj i Švedskoj caruje socijalizam. Čim se takvi pojmovi nađu u optjecaju, verbalni rat je zajamčen.
Mogli bismo se složiti da progresivno oporezivanje, čak i ovako radikalno kakvo zagovaraju demokratkinje, nije dovoljno da bi se govorilo o socijalizmu ako socijalizam definiramo uz pomoć dominantnog državnog vlasništva i vladinog centralnog planiranja koje dijelom supstituira tržište i cijene. Prijedlozi koji su u optjecaju uvode socijalne elemente u pitanja raspodjele, ali se ne bave socijalizacijom proizvodnih procesa.
U debatu se stoga uključuju i neki naizgled razboriti sudionici poput povjesničara Rutgera Bergmana, koji kvalifikacije o socijalizmu i kapitalizmu naziva smiješnima. Bergman je ove zime bio pozvan govoriti na onom uzaludnom sastanku u Davosu, gdje je iznio tezu koju nije moguće osporiti – da je globalna utaja poreza jedan od najvažnijih uzroka nejednakosti.
Sada, međutim, ovaj mladi (30-godišnji) povjesničar-celebrity, poznat po knjizi Utopija za realiste: kako možemo izgraditi idealan svijet, poteže „argument“ da je progresivno oporezivanje samo-razumljiv način kroćenja kapitalističke zvijeri: „To nije komunizam nego zdrav razum“, kazao je autor Utopije za realiste, koji inače zagovara migracije bez ograničenja, 15-satni radni tjedan i univerzalni osnovni dohodak za sve građane.
Svim spomenutim predlagateljima, od Pikettya do njegovih američkih intelektualnih i političkih kćeri, zajedničko je da ekonomska pitanja svode na problem raspodjele. Oni se ne bave pitanjima proizvodnje: ili ne vide da problem proizvodnje postoji, ili misle da su proizvodnja i raspodjela odvojeni problemi, ili pretpostavljaju da su nejednakosti problem koji je već toliko ugušio proizvodnju da će se njihovim smanjenjem proizvodnja povećati.
Krivo je pretpostaviti bilo koju od ove tri stvari. Proizvodnja i raspodjela dijelovi su istog procesa jer u ekonomiji je sve usko povezano. Problem je star koliko i ljudska civilizacija. Neki raniji mislioci stoga nisu bili toliko brzopleti kao površni Bergman. Oni svoje prijedloge nisu branili „zdravim razumom“. Tražili su bolje argumente.
Utilitarizam i marginalistička tradicija ponudili su zakon opadajuće granične korisnosti koji pretpostavlja da dodatna jedinica (npr. zarade) stvara mnogo manje subjektivno zadovoljstvo kod osobe koja već ima „mnogo“ nego kod osobe koja ima „malo“ (tzv. Gossenov zakon). Na tragu malo iskrivljenih ideja utilitarista, došlo se do ideje da bi se korisnosti članova neke zajednice mogle zbrajati i uspoređivati. Tako bismo, ako su subjektivne korisnosti svih ljudi jednako važne (što je duboko demokratska ideja), bogatom čovjeku mogli uzimati jedinice dohotka koje njemu znače mnogo manje (oduzimaju mu mnogo manje „korisnosti“), no što znače slabije stojećem čovjeku; njemu znače mnogo više (dodaju mu mnogo više „korisnosti“). Tako bi se društveno blagostanje moglo povećati preraspodjelom, iako bi se blagostanje nekih članova društva pogoršalo.
Ova ideja proizlazi iz ideje američkog ekonomiste Abrahama Bergsona iz 1938. Bergson je pretpostavio mogućnost društvene funkcije blagostanja, koju svaka zajednica može „maksimalizirati“. Inicijalno je zamislio da dolazi samo do takozvanih pareto-poboljšanja (koriste se sva moguća poboljšanja koja ne dovode do pogoršanja stanja nekog od članova zajednice). Tako je Bergson pomirio tržišnu organizaciju proizvodnje koja kroz konkurenciju dovodi do najboljeg mogućeg ishoda i pitanja raspodjele. Međutim, Samuelson je 1947. pokazao da je Bergsonova ideja kompatibilna s vrlo različitim etičkim aranžmanima, uključujući i one koji nisu pareto-poboljšanja. Ako želite detaljniji uvid u ovu materiju, ovdje je tekst Šimovića i Deskara-Škrbića o osnovama.
Bergsonova ideja je mnogo bolja od Bergmanovog zdravog razuma, ali i ona se susreće s problemima: što su to „korisnosti“, kako se mjere i uspoređuju ako su subjektivne? Na ovom pitanju izraslo je cijelo jedno područje društvenih znanosti. Postavlja se i pitanje zar već sama pretpostavka ne znači svojevrsno nasilje nad čovjekom, kome neki agent – „društvo“, „vlada“ – ulazi u glavu i mjeri subjektivne osjećaje? Nije li ova pomalo iskrivljena verzija utilitarizma samo slabo opravdanje za to da se progresivno oporezivanje ne bi nazvalo pravim imenom – otimačina? Keneth Arrow je 1963. pokazao da su situacije u kojima nema rješenja osim onih nametnutih, češća nego što mislimo.
Veliki problem za ideju da se bogatima može uzeti nešto što je za njih relativno malo, a da bi se dalo velikom broju ljudi kojima je to relativno puno, dokazana je averzija prema riziku odnosno gubitku.
Pretpostavimo da mjerenje subjektivne korisnosti nije ni filozofski ni pravni ni tehničko-psihološki problem. U tom slučaju, postavlja se pitanje kako riješiti problem koji proizlazi iz činjenice da ljudima u istoj početnoj situaciji dodavanje 100 kuna znači mnogo manje u pozitivnom smislu, nego što im oduzimanje 100 kuna znači u negativnom smislu. Drugim riječima, odnosi o kojima je riječ nisu linearni. Skala gubitka u subjektivnoj percepciji može biti toliko strma da osjećaj gubitka bogataša može biti jači od osjećaja dobitka siromašnog člana društva.
Naposljetku, zašto bismo vjerovali da funkciju društvenog blagostanja maksimalizira benevolentni zastupnik javnog interesa koji će sredstva kanalizirati potrebitima, a ne neka klika ili mafija koja cijelu konstrukciju iskrivljuje sebi u korist, a pravdu koristi kao politički paravan? Očekivao bih visok stupanj suglasnosti ljudi različitih političkih i svjetonazorskih orijentacija da plaćanje progresivnog reketa mafiji – društvena prehrana hobotnice – nije osobito pravedna stvar.
Ljudi se međutim ne zamaraju ovim pitanjima. Čak i ako se ne rukovode zavišću, u ime više društvene pravde pristaju uz hipotezu „što će to njemu (bogatašu), ionako ima dovoljno i ima mnogo više onih kojima treba više nego njemu“. To bi bio neki folk iskaz primjene Gossenovog zakona na društvo u cjelini. Veoma iznenađuje, ali kao što ćemo vidjeti u nastavku teksta, mnogi bogati ljudi priklanjaju se toj logici: i bogati cmizdre, zar ne?
Prije nego što se vratimo stavovima bogatih koji bi trebali financirati svaku progresivnu avanturu, sistematizirat ćemo moguća rješenja. Jedno rješenje je prihvatiti stvarnost u kojoj se subjektivni osjećaji pojedinaca ne mogu komparirati bez obzira na njihov društveni i materijalni status. U tom slučaju, zadovoljit ćemo se da bogatiji plaćaju više zbog veće osnovice, ali ne i stope. Očito je, naime, da uz jedinstvenu stopu poreza na dohodak od 20%, onaj koji zarađuje 100,000 kuna na godinu plaća 20,000, a onaj koji zarađuje milijun, plaća 200,000 ili deset puta više. Možda je baš tako pravedno, a porez po jedinstvenoj stopi trebao bi biti dovoljan za financiranje javnih potreba.
Drugo rješenje je demokratsko glasovanje o progresivnim porezima, pri čemu dopuštamo da svaki glasač glasom može polagati pravo na imovinu drugih glasača. Ako se pretjera, pa se smanji poticaj za ulaganja i poduzetništvo, uzdamo se u demokratski proces pokušaja i pogrešaka; glasači će prije ili kasnije shvatiti u čemu su pogriješili. Ovo rješenje mogli bismo nazvati rješenjem iz perspektive demokratskog optimizma.
S demokracijom je povezano treće rješenje koje je predložio Piketty. On polazi od demokracije kao najvažnije vrijednosti i teži discipliniranju nejednakosti, kako ekstremno bogati ne bi akumulirali moć kojom će uzurpirati demokraciju. Jasno je da prevelika koncentracija bogatstva otvara mogućnost korupcije i iskrivljavanja djelovanja institucija.
Činjenica je, ipak, da većina poreznih sustava ima ugrađenu progresivnost. Efektivne stope poreza na dohodak (s uključenim doprinosima zaposlenih) penju se iznad 60% u Finskoj, Švedskoj, Grčkoj i Portugalu. Znači da se ekstremni oblici oporezivanja dohotka susreću samo u najbogatijim skandinavskim zemljama, gdje su dio egalitarne tradicije i visokog povjerenja u javne institucije, te u zemljama koje su prošle kroz krizu javnih financija, gdje su tehnokratska rješenja kroćenja deficita proračuna uvedena u vrijeme financijske krize. Takva su rješenja možda nametnuta odnosno iznuđena krizom i vjerojatno imaju puno više negativnih nego pozitivnih učinaka, no skandinavska rješenja dio su tradicije i demokratske evolucije.
To ne znači da se apriori radi o dobrim i održivim rješenjima, ali poruka je jasna: progresivnost se ne može promatrati izvan historijskog konteksta i iznosa na koje se primjenjuju najviše stope. Na primjer, u Hrvatskoj se nekada, prije poreznih reformi, stopa od 42% uvećana za prirez primjenjivala na plaće iznad praga koji nije dosezao niti 9,000 kuna na mjesec (malo više od 100,000 kuna ili oko 17,000 dolara na godinu), pa sami to usporedite s pragom od 10 milijuna koji zagovara Occasio-Cortes i zaključite je li naš raniji sustav bio plod socijalističkog ludila ili balkanske gluposti, te kakvi su bili njegovi učinci na proizvodnju. O tome kakav sustav sada imamo možete se informirati na kraju teksta.
Sve je, dakle, relativno. Sve je stvar političke borbe koja se temelji na musaki sastavljenoj od ideja, ideologija, interesa, uvjerenja, analiza, argumenata, teorija i koječega još. Prije odustajanja i prepuštanja političkom relativizmu uz čekanje povratne informacije iz proizvodne sfere, koja uvijek presuđuje na dugi rok (pretjerano oporezivanje vodi u zaostajanje pa zemlja relativno osiromašuje – postpuno otpada s liste ozbiljnih društava – ili mijenja svoj porezni sustav u demokratskom postupku), za kraj treba obraditi najvažniju do sada identificiranu stvar: i bogati često podupiru progresivno oporezivanje.
Zadnji koji se priključio nizu je poznati američki investitor i milijarder Ron Baron. Kazao je kako je u redu da ljudi poput njega plate porez po stopi od 50%, ali je dodao da potporu daje sve dok postoje mjesta na koja se može preseliti poput Floride, gdje najbogatiji ne plaćaju više od 30%.
Nisu svi bogati ljudi cinici. Iako ima i onih najgorih, koji samo glume empatiju ne bi li bili društveno prihvaćeni i popularni, postoje bogati ljudi s iskrenom grižnjom savjesti zbog bogatstva. Neki su odgojeni s tim osjećajem (lijeva orijentacija bogatih prilično je raširena pojava), a neki taj osjećaj razviju u toku života. Stoga ne postoje ograničenja koga sve možemo očekivati na strani koja zagovara progresivno oporezivanje ili pristaje uz takav model poreznog sustava. Ne očekujte samo sindikalne vođe sa stisnutom šakom i mlađahne filozofe i povjesničare poput Bergmana. Warren Buffet je još na početku krize rekao da je nepravedno da njegova tajnica plaća porez po većoj stopi nego on.
Uostalom, Bergman je zimus stigao u Davos na valu otvaranja bogatih i moćnih prema ideji progresivnog oporezivanja. Jedan od najvećih zagovornika većih poreza na bogate, Bill Gates, često je izjavljivao da osjeća grižnju savjesti zbog svog bogatstva odnosno potrošnje dodajući da mu je „sustav“ omogućio bogatstvo. Netko drugi mogao bi mu prigovoriti da generalizira bogate i bogatstvo projicirajući svoju krivnju zbog ubiranja monopolističke rente koju mu je osigurao sustav kroz pravnu zaštitu intelektualnog vlasništva i velike poslove s državama. U Gatesovom bogatstvu velik je udjel pravne zaštite intelektualne imovine, što nije isto kao kod nekih bogataša koji su zaradili milijarde u borbi na otvorenom tržištu. Šesti najbogatiji čovjek na svijetu, vlasnik lanca Zara i mnogih drugih (Massimo Dutti, Bershka itd.), španjolac Amancio Ortega čije se bogatstvo procjenjuje na 70 milijardi dolara, sve je izborio na otvorenom tržištu koje je minimalno regulirano. A na kraju nije izašao s mnogo manje od Gatesovih 90 milijardi. Za što ste, onda? Za Microsoft i Windowse koji u dobroj mjeri počivaju na pravnim sustavima i poslovima s državama, ili za krpice u trgovini? I Ortega je veliki filantrop samo se o Gatesu više piše, jer se Ortega manje pojavljuje i priča; taj 82-godišnjak u životu je dao samo tri intervjua, a do 1999. nije objavljena niti jedna njegova fotografija.
Mali podsjetnik za kraj: najviša stopa poreza na dohodak u Hrvatskoj iznosi 36%, uvećava se za prirez, primjenjuje na mjesečne neto plaće iznad 30,000 kuna i ne uključuje doprinose iz i na plaću koji se plaćaju posebno. Vlasnici kapitala koji ostvaruju prihod od dobiti ili dividende plaćaju porez na dobit po stopi od 18% (12% u poduzećima s godišnjim prihodom do 3 milijuna kuna), a na isplaćeni dio obračunava se konačan porez po dodatnoj stopi od 12%, uvećanoj za prirez.