Poljska, u mome srcu Mazurka: postoji li poučak Jaroslawa Kaczynskog?

Ilustracija: Sjankauskas / Dreamstime

Ultra-konzervativna Pravo i pravda (PiS) Jaroslawa Kaczynskog na nedjeljnim je izborima očekivano potvrdila političku dominaciju u Poljskoj. Analiza pobjede pokazuje kako je Jaroslaw Kaczynski vješto iskoristio gospodarski rast i efikasnu poljsku državu kako bi javna sredstva usmjerio u skladu s političkim obećanjima koje je dao. Međutim, u realizaciji ovog ultra-konzervativnog političkog projekta pojavile su se prve napukline

Ad
Ad

„Poljska nikad nije dala kvislinga…“, pjevao je (idealizirajući, naravno) Johnny Štulić 80-ih o nama tako bliskoj, a opet previše dalekoj da trajno privuče pažnju hrvatskih medija, Poljskoj. Uvođenje vojne diktature generala Jaruzelskog (kojeg je Putin odlikovao) godine 1980. daleko je iza nas, te je puno važnije što se u Poljskoj događa danas. A Poljska je toliko velika i zanimljiva, da uvijek nudi pregršt priča, političkih, ekonomskih, povijesnih… Ovoga puta, riječ je o parlamentarnim izborima.

O Poljskoj se uglavnom znade da je tamo na vlasti stranka Pravo i pravda (Pravo i Sprawiedliwošć, PiS) od 2015. Ovaj ultra-konzervativni politički projekt braće Kaczynski osnovan je 2001. Stariji brat Lech stradao je u avionskoj nesreći kada je kao predsjednik države putovao na komemoraciju povodom obljetnice masakra u Katynskoj šumi u Smolenskoj oblasti, gdje su pripadnici ruskog NKVD-a nakon okupacije dijela Poljske na temelju sporazuma o nenapadanju boljševika i nacista Molotov-Ribbentrop 1940. likvidirali oko 22.000 poljskih časnika i intelektualaca.

Unatoč kratkotrajnim ulascima u vlast (brat Jaroslaw bio je premijer 2006.-2007. nakon što je brat Lech osvojio predsjedničke izbore 2005.), koalicije okupljene oko liberalnih ideja i tradicija Walesine sindikalne pobune iz 80-tih, uspijevale su do 2015. držati vlast formiranu oko centrističke Građanske platforme (inače članice EPP-a) koju je do 2015. vodio osnivač, još uvijek aktualni predsjednik Europskoga vijeća, Donald Tusk (ujedno poljski premijer 2007.-2014. koji je Poljsku neokrznutu proveo kroz veliku gospodarsku krizu u Europi). Međutim, te 2015., kada su u Poljskoj održani pretprošli parlamentarni izbori, dogodile su se dvije tektonske političke promjene.

Obje se vide na Politico-ovoj mapi rezultata popularnosti vodećih političkih stranaka koja je prikazana u nastavku. Prvo je nekoliko mjeseci pred izbore 2015. došlo do dramatičnog pada popularnosti Građanske platforme (KO), što se približno podudaralo s najavom Donalda Tuska o prijelazu na visoku europsku dužnost. Politički mega-transferi u Bruxelles očito imaju pogubne lokalne političke posljedice, jer se time političkim protivnicima na pladnju servira pogonsko gorivo za anti-europski populizam. Jaroslaw Kaczynski i njegov PiS nisu štedjeli to gorivo. Drugo, pred same izbore u jesen 2015. dogodio se nagli uzlet popularnosti PiS-a koji je svoju kampanju utemeljio na obnovi poljskog suvereniteta, tradicionalnim vrednotama i strahu od stranaca. Pojava sirijskih izbjeglica na granicama Europe u tjednima koji su neposredno prethodili izborima 2015. katapultirala je popularnost PiS-a, pretvorivši ih u sigurne pobjednike izbora, i potvrdivši još jednom da su za uspjeh u politici najvažniji sreća i dobar tajming. Rijetko kada u političkoj povijesti dva takva loma ostavljaju tako jasan trag na slici kao te, 2015.:

Slika 1. Popularnost vodećih političkih stranaka u Poljskoj

Izvor: Politico

Nakon uvjerljive pobjede PiS-a 2015., uslijedila je očekivana normalizacija popularnosti na razini oko 30%. Međutim, oporba se našla u teškom knock-downu. Nije se uspijevala podići, iako je PiS odmah krenuo realizirati svoj program u području kulture i politike koji se sastojao od negiranja prava gej-osoba, umanjivanja doprinosa Lecha Walese i pokreta Solidarnost poljskom oslobođenju od komunizma, proglašavanja svake oporbe i kritike kriptokomunističkom, svođenja dnevne politike na obnovu poljskih historijskih veličina, mijenjanja udžbenika i kurikuluma radi afirmacije tradicionalnih kršćanskih vrijednosti, slabljenja granica trodiobe vlasti kroz smanjivanje neovisnosti pravosuđa, uvođenja provjerenih partijskih kadrova u bitne državne sustave kako bi ih se vrijednosno usmjeravalo prema rigidno konzervativnim neliberalnim vrijednostima, te jačanje straha od migranata; sve su to bile standardne mjere iz palete neliberalne demokracije koje su izašle iz političke kuhinje Viktora Orbana, Marine Le Pen i ostalih čelnika novog konzervativnog pokreta ili desnog populizma, kako se ponekad označava taj dio konzervativnog smjera u europskoj politici.

Poljska je tako postala polarizirana; društvena ravnoteža u razumno širokom krugu oko centra narušena je, a podjela između „hanzeatske“ liberalne Poljske koja svoje neformalno „sjedište“ ima u Gdansku (gdje je 70-ih i 80-ih bilo i središte sindikalne pobune protiv komunističkog režima) i zatvorene ultra-konzervativne Poljske izvan velikih urbanih centara, nikada nije bila veća. Raskol je kulminirao početkom 2019. tragičnim atentatom nožem na gradonačelnika Gdanska Pawela Adamowitza, progresivnog zagovornika LGBT prava i prava manjina. Atentator je bio kriminalac i sigurno nije bio potican od strane PiS-ove vlasti koje su događaj nedvosmisleno osudile, no atentator je nakon ubojstva izjavio da osveta ima osobne političke konotacije jer je navodno nepravedno suđen ranije, u vrijeme dok je vlast obnašala Građanska platforma. Njegova poruka jest bila i politička, otprilike kao da je Gdansk Gotham City, a Adamowitzev ubojica neki njihov mali Joker.

Ljetno predvečerje u Gdanjsku. Foto: Ekonomski lab

U ljeto 2017. sjedili smo na ručku u jednome restoranu u Poznanu (Republika Roz, preporuka za dobar omjer cijene i kvalitete). Ne mogu zaboraviti razgovor koji nisam mogao ne čuti: za stolom do našega vodili su ga jedan mladi, circa dvadesetpetogodišnji i vrlo pristojno odjeveni Arap i jedna mlada Poljakinja, očito aktivistica neke međunarodne organizacije. On joj je na solidnom engleskom objašnjavao kako želi dovršiti studij i živjeti bilo gdje u EU, a ona se nije mogla načuditi otkud se on stvorio u Poznanu, ponavljajući kako i uz njezinu najbolju volju nema što tražiti u Poljskoj. Kazala mu je neka kako god zna i umije krene dalje prema Njemačkoj, na Zapad (od Poznana do Potsdama svega je 200-tinjak kilometara).

Te, 2017., putujući s juga (od Krakowa) na sjever (do Gdanska), napisao sam dva teksta o Poljskoj koja nose još uvijek znakovit naslov Kako je Poljska sve pobijedila i zaključio drugi tekst zapažanjem da je PiS naslijedio snažne ekonomske institucije koje su stvorili raniji reformatori: one će omogućiti nastavak gospodarskoga rasta. Doista, PiS do sada nije uspio „pokvariti“ poljski ekonomski rast, a kako je europska ekonomija u međuvremenu brzo napredovala, Kaczynski i družina su po drugi put osjetili dodir sreće (prvu sreću donijeli su im migranti na TV ekranima od kojih su PiS-ovci obećali braniti Poljake): iako je stopa nezaposlenosti već sredinom 2017. dotaknula izvanredno niskih 5%, danas ona iznosi svega oko 3%.

Otvoreno je pitanje može li se rast potpore PiS-u od 2017. do danas, koji je očit na gornjoj slici, objasniti isključivo gospodarskim rastom? Rast je sada više uključiv s obzirom da pad stope nezaposlenosti s 5% na 3% na tržište rada uključuje relativno više slabije obrazovanih ljudi. Međutim, i PiS je u prvom mandatu vodio brigu o širenju koristi od gospodarskog rasta.

Kaczynski je otvoreno govorio o tome da su tranziciju vodile liberalne elite koje nisu povele dovoljno brige o najširim slojevima stanovništva, pozicioniravši se kao zaštitnik „narodnih interesa“ koje će, navodno, ostvariti tako da koristi dopru do svake poljske obitelji, osobito ako će imati više djece. PiS je na tragu konzervativnog kršćanskog socijalizma povećao socijalne naknade, mirovine, minimalne plaće, naročito poticaje za djecu. Nejednakosti su se doista počele smanjivati u Poljskoj 2018.

Jaroslaw Kaczynski, predsjednik stranke Pravo i pravda i zastupnik u Sejmu

Međutim, teško je raščlaniti koliki se dio rasta popularnosti PiS-a unatrag dvije i pol godine može objasniti posljedicama nastavka gospodarskoga rasta – s čime PiS nema izravne veze – a koliko preraspodjelama koje su izravni rezultat PiS-ovih socijalnih politika.

Jednostavne analize i komentari ne mogu razriješiti ovu dvojbu. Ipak, možemo pogledati što se događalo s bitnim dijelovima poljskog proračuna opće države kako bismo kroz analizu razlika u odnosu na Hrvatsku raspoznali bitne promjene koje su u međuvremenu nastupile u Poljskoj, i eventualno pomogle PiS-u u drugoj pobjedi u četiri godine. Na kraju ćemo prokomentirati rezultat nedjeljnih izbora – drugu pobjedu u četiri godine, ovoga puta s 43,6%.

Podaci u tablici pokazuju da je proračun opće države u Hrvatskoj neusporedivo veći nego u Poljskoj. Razlika se u pogledu postotka BDP-a smanjuje, ali još uvijek iznosi veoma visokih 5% BDP-a. Dakle, za sve što se u pogledu strukture javnih izdataka događalo u Poljskoj, u Hrvatskoj ima više nego dovoljno fiskalnog prostora. Najvažnije je da u pogledu ukupne veličine državnog sektora u Poljskoj u vrijeme prvog mandata PiS-a nisu nastupile nikakve značajne promjene. Ako ih ima, promjene su skrivene u strukturi državnih izdataka.

Oko polovice razlike između hrvatske i poljske opće države može se objasniti velikom razlikom u potrošnji državnih sektora na takozvanu intermedijarnu potrošnju – kupnju roba i usluga. Hrvatska država u te svrhe troši više od 8% BDP-a, a Poljska manje od 6%. I to je naslijeđeno: PiS u Poljskoj i HDZ u Hrvatskoj nakon 2015. nisu donijeli nikakve značajne promjene u tom dijelu. Možemo zaključiti da je hrvatska država strukturalno izrazito neefikasna u odnosu na Poljsku, jer troši jako puno roba i usluga da bi proizvela javne usluge. A to znači da efikasnost Poljskoj ostavlja širi manevarski prostor za druge izdatke poput plaća i socijalnih naknada.

Izvor: Eurostat

Međutim, plaće u državnom sektoru nisu te koje su PiS-u donijele rast potpore. Mjereno udjelom u BDP-u, naknade zaposlenima u Hrvatskoj veće su za gotovo dva postotka BDP-a (točnije: 1,6=11,7-10,1). K tome, naknade zaposlenima u % BDP-a u Hrvatskoj rastu, a u Poljskoj – padaju. Poljskoj to ostavlja relativno širi prostor za transfere širim slojevima ljudi.

Doista, podaci pokazuju da su socijalni izdaci u postotku BDP-a u Hrvatskoj u padu, dok u Poljskoj rastu; to je najvažnija razlika između dvije zemlje.

Prema tome, možemo zaključiti:

  • Državni sektor u Poljskoj mnogo je manji, ali i mnogo efikasniji nego u Hrvatskoj, što se vidi kroz manje (i ne-rastuće) udjele izdataka za plaće u državnom sektoru i kupnje roba i usluga.
  • To je jedan od glavnih razloga zašto Poljaci relativno više izdvajaju za socijalne transfere. PiS-ova politika kršćanskog socijalizma znatno je povećala udjele socijalnih transfera u BDP-u.
  • Hrvatska i Poljska su zemlje s različitim političkim ekonomijama. Dok u Hrvatskoj političke strukture ovise o zapošljavanju u državnom sektoru (i o podršci zaposlenih u javnom sektoru) te o nabavkama roba i usluga od strane države, u Poljskoj se politika obraća najširoj populaciji čak i kada to čini u populističkoj maniri.

Zbog toga se uspjeh PiS-a jednim dijelom vjerojatno može objasniti njemačkim tipom državne efikasnosti koji omogućava jačanje socijalne države sukladno političkim ciljevima, bez ulaženja u opasnu zonu ucjena od strane zaposlenih u državnom sektoru i uz očuvanje fiskalne discipline. To se vidi kroz činjenicu da je omjer javnog duga i BDP-a potkraj 2018. u Poljskoj iznosio 48,9%, a u Hrvatskoj 74,6%.

Na kraju dolazimo do nedjeljnih izbora. PiS je s 43,6% osvojenih glasova osigurao većinu u Sejmu i moći će sam sastaviti vladu. Međutim, PiS je izgubio gornji dom – Senat. Oporba je uzela više glasova i u Gdansku i u Varšavi, gdje je čelnica oporbe Małgorzata Kidawa-Błońska doslovce pregazila lidera PiS-a Kaczynskog. Obrazac je kao u Budimpešti, gdje je na lokalnim izborima istog vikenda Orbanov FIDESZ izgubio od oporbe, što znači da čvrsti zagrljaj ultra-konzervativnih političkih projekata u Poljskoj i Mađarskoj počinje slabiti.

PiS će zbog toga u drugom mandatu vjerojatno nastojati ubrzati provedbu svog ultra-konzervativnog na temeljima kršćanskog socijalizma, no pitanje je koliko će na kraju uspjeti odmaknuti Poljsku od modela liberalne demokracije, jer su se na tom putu pojavile prve ozbiljne napukline. Osim toga, PiS će se u sljedećem mandatu morati suočiti s dva nova izazova:

  1. Vjerojatno predstojeće gospodarsko usporavanje i zanemarivanje ekonomskih institucija stvorit će napetosti i izazove s kakvima se PiS do sada nije suočavao dok je „jahao na valu“ reformi prethodnika u povoljnom dijelu europskog poslovnog ciklusa.
  2. Jaroslaw Kaczynski je ostario, prešao 70-tu i navodno je bolestan (bio je neko vrijeme odsutan iz javnog života), što pred PiS postavlja izazov pada energije lidera i sukcesije, što za brojne promatrače predstavlja prevelik izazov jer PiS je izrazito heterogen politički pokret.

U svakom slučaju, otvorena je dilema je li PiS putnik bez karte (eng. free rider) na valu europskog gospodarskog rasta (i naslijeđa poljskoga rasta iz Tuskovoga razdoblja), ili se njegov sada već trajan politički uspjeh može pripisati i jačanju socijalne države: je li to poučak Jaroslawa Kaczynskog? Šteta je što Hrvati pokazuju tako malo interesa za ovu fascinantnu zemlju.