U danima pandemije korone, kada je krilatica #slušajstruku u Hrvatskoj predstavljala glavnu i gotovo jedinu životnu preporuku i naredbu, ekonomist Velimir Šonje i politolog Kristijan Kotarski svakodnevno su javno dokazivali da ne postoji samo jedna „struka“, baš kao što ne postoji samo jedna Znanost, jedna Politika i jedna Ekonomska misao. Unatoč slušanju „struke“ i svakodnevnoj pažnji usredotočenoj na bolest, i unatoč koncentraciji cijeloga svijeta, o koroni još uvijek mnogo toga ne znamo.
„Intelektualni, politički i medijski ambijent,“ pišu Šonje i Kotarski, „nalikovao je situaciji u kojoj dolazi bujica koja prijeti probiti nasip, ali manje se raspravljalo o tome kako ojačati slabe točke nasipa, negoli o tome kako zaustaviti bujicu.“ Metaforom bujice i nasipa autori su istaknuli nekoliko važnih poruka.
Prvo: racionalnije i discipliniranije zajednice, a to posebno vrijedi za razne „struke“, odluke ne moraju donositi naredbama. Neke su zemlje do optimalnih mjera zaštite došle deliberacijom – slušanjem „raznih struka“. Drugo, panika od pandemijske bujice kojom se paralizirao društveni život, i u čijem su širenju pogodovale vlasti, mnoge su se zemlje znale i uspjele oduprijeti višim razinama kulturne discipline, oslanjajući se na uredan, pravodoban, ciljan i trajan popravak nasipa. Umjesto potpunog lockdowna, pravodobnom distribucijom maski. Pravodobnim i ciljanim zatvaranjem većih okupljanja. Enforcementom socijalne distance. Posebnim mjerama zaštite starije i imobilne populacije. Većim brojem testiranja. Ili još općenitije – socijalnim kapitalom. Postupnim, a ne holističkim ili totalnim inženjeringom, kako je nekoć govorio Karl Popper.
Uz bitnu podršku „struke“ i politike, tu smo bujicu promatrali, i još uvijek promatramo, naočalama kriminalne žrtve. Bili smo stavljeni pred gotov čin – „pare ili život“, pa smo naravno odabrali „život“, i činili „sve što treba da zaštitimo Život“. Ali, raznolike reakcije svjetskih nacija i njihovi učinci na zaštitu života i blagostanja građana, o kojima svjedoče autori knjige, dovoljno dobro pokazuju da nije bila riječ o kriminalnoj „alternativi“, te da je takva vizura bila i ostala promašena. Život se može izgubiti i zaštititi na razne načine.
Zatvaranjem škola i prometnica, ekonomskog života općenito, zanemarivanjem uobičajenih medicinskih intervencija, diktatom o posvemašnjoj nirvani, a o ljudskoj psihologiji i svemu što ide uz to da ne govorimo, život se isto tako može izgubiti, i to ne samo u metaforičnom smislu riječi. Ali knjiga Velimira Šonje i Kristijana Kotarskog , po mom sudu, u prvome je redu plaidoyer za jednu buduću Hrvatsku u kojoj stavovi „struke“ neće morati biti diktati. U kojoj će građani biti sposobniji „kriminalne alternative“ pretvoriti u inženjerijske probleme, probleme na koje će moći primijeniti diskretniji i utilitarniji i demokratičniji moralni kalkulus.