Rast potražnje nakon otvaranja gospodarstava, preuranjeno zatvaranje i smanjivanje kapaciteta nuklearnih elektrana, de-karbonizacija energetskog sektora, smanjenje proizvodnje plina te geopolitičke nestabilnosti uzrokovane ratom u Ukrajini tijekom 2021. i u 2022. godini potaknule su rast cijena fosilnih goriva (Slika 1) i električne energije te dovele do snažnog ubrzanja inflacije u EU, koja je vrlo ovisna o uvozu energenata. Nositelji politike primorani su uvesti hitne mjere pomoći za ublažavanje socio-ekonomskih učinaka inflacije.
Slika 1: Cijene fosilnih goriva u Europskoj uniji, 01/2017. – 07/2022., bazni indeksi 01/2017. = 100
Izvor: obrada autora, Federal Reserve Economic Data
*ISCE = indeks svjetskih cijena energije
Istovremeno, visoke cijene energenata doprinose stvaranju iznimne financijske dobiti za poduzeća u energetskom sektoru; kako za nisko-troškovne proizvođače električne energije, tako i za poduzeća u proizvodnji nafte, plina i ugljena. Takav iznenadni i neočekivani porast dobiti nije rezultat dodatnog napora ili ulaganja poduzeća, već se događa „slučajno“, nastupanjem novih okolnosti na tržištu koje imaju ne samo ekonomska nego i geopolitička ishodišta.
Neočekivana dobit nastala kao rezultat poremećaja u opskrbi i potražnji, najčešće zbog iznimnih i neočekivanih događaja poput ratova, pandemija i prirodnih katastrofa, u literaturi se naziva ekstra dobit (engl. windfall profit) (IMF, 2022). Povijest pokazuje da u izvanrednim vremenima jačaju i inicijative za uvođenjem poreza na ekstra dobit.
Novi fiskalni instrument u zemljama EU – porez na “ekstra dobit”
Kako bi se osigurala sredstva potrebna za financiranje mjera pomoći za kućanstava i poduzeća, Europska komisija (EK) još je u ožujku 2022. godine zemljama članicama preporučila uvođenje privremenog poreza na ekstra dobit proizvođača električne energije (Komunikacija REPowerEU). Pojedine zemlje, poput Italije, Grčke i Portugala, već su ga uvele ili pak razmatraju njegovo uvođenje. Na valu daljnjeg rasta cijena energenata, EK je 14. rujna 2022. godine predstavila Prijedlog Uredbe Vijeća o hitnoj intervenciji za rješavanje problema visokih cijena energije, a koji je prihvaćen 30. rujna 2022. godine. Uz niz drugih mjera, predlaže se uvođenje jedinstvenog poreza na višak dobiti iz industrije fosilnih goriva kao zajednički odgovor EU na energetsku krizu.
Privremeni porez na višak dobiti poduzeća iz industrije fosilnih goriva, službenog naziva „solidarni doprinos“, primjenjivat će se u svim zemljama EU. Njime će se oporezivati dobit koju su ostvarila poduzeća u djelatnostima proizvodnje nafte, plina, ugljena te rafinerije u fiskalnoj 2022. i 2023. godini (ili samo 2023.), a koja premašuje prosječnu dobit iz prethodne tri godine za više od 20%. Višak dobiti oporezivat će se po stopi ne manjoj od 33%, a EU tim porezom planira prikupiti 140 mlrd. eura. Uz solidarni doprinos ograničit će se prihodi proizvođača energije s niskim graničnim troškovima (kao što su proizvođači energije iz obnovljivih izvora, nuklearne energije i lignita) na maksimalnih 180 eura po MWh.
U nastavku teksta daje se pregled osnovnih obilježja poreza na ekstra dobit, analiziraju dosadašnja iskustva u njegovoj primjeni, te ističu mogućnosti i ograničenja njegove implementacije u trenutnim okolnostima.
Što je to porez na ekstra dobit?
Porez na ekstra dobit nije nepoznat pojam. Može se definirati kao porez nametnut na dobit poduzeća koja su ostvarila neočekivan i značajan porast dobiti zbog događaja ili okolnosti koji nisu rezultat njihovog djelovanja, najčešće u vremenima rata, prirodnih katastrofa i pandemija (IMF, 2022).
Ekstra dobit nije moguće precizno mjeriti, stoga se često aproksimira povratom na ulaganje većim od minimalnog zahtijevanog povrata investitora, koji osim ekstra dobiti može sadržavati i ekonomsku rentu.
Ekonomska renta može biti specifična za pojedino poduzeće (rezultat monopolističkog položaja poduzeća, patenta ili knowhow-a), za pojedinu lokaciju (uglavnom u sektorima ekstrakcije prirodnih resursa), ili rezultat cikličkih kretanja (posljedica poremećaja u ponudi i potražnji kroz vrijeme) (Baunsgaard i Vernon, 2022.). Porezi kojima se oporezuje ekonomska renta ujedno će oporezivati i ekstra dobit u trenutku kada je projekt ostvaruje.
Brojne zemlje proizvođači fosilnih goriva imaju progresivne poreze na ekonomsku rentu koja se generira kao rezultat rasta cijene fosilnih goriva.
Šire od energetskog sektora, porez na ekstra dobit se kao opći porez primjenjivo samo privremeno u izvanrednim, najčešće ratnim vremenima.
Dva su moguća pristupa izračunu porezne osnovice poreza na ekstra dobit: na temelju prosječne ostvarene dobiti i na temelju visine uloženog kapitala/imovine. Prema pristupu temeljenom na prosječnoj dobiti, porezna osnovica utvrđuje se kao razlika ukupne dobiti ostvarene tijekom krize i prosječne dobiti u dvije ili tri godine koje su prethodile krizi. Prema pristupu temeljenom na povratu na kapital/imovinu, porezna osnovica utvrđuje se kao povrat iznad normalne stope povrata na kapital/imovinu. S obzirom da stvarni normalni povrat nije moguće precizno mjeriti, u praksi se primjenjuje arbitrarno određena stopa normalnog povrata (Dubinina et al, 2021). Kako bi se oporezivala samo ekstra dobit, porezno priznata visina povrata trebala bi biti definirana na višoj razini od normalne stope povrata. Nije isključeno ni da se za pojedine djelatnosti odrede različite normalne stope povrata. Primjerice, Velika Britanija je 1920-ih godina za zrakoplovnu industriju primjenjivala stopu normalnog povrata od 15%, što je bilo 9% više od opće stope normalnog povrata (IMF, 2022).
Porez na ekstra dobit nije novost
Carterov poseban porez iz 1980. utjecao je na smanjenje proizvodnje i povećanje uvoza, a ukinut je nekoliko godina kasnije jer nije donosio nikakav prihod
Ideja o oporezivanju ekstra dobiti nije nova niti je isključivo vezana uz trenutni šok cijena energenata. Dapače, riječ je o već primjenjivanom instrumentu porezne politike, posebno u ratnim vremenima. Još tijekom Prvog svjetskog rata 22 su zemlje uvele određeni oblik poreza na ekstra dobit (IMF, 2022).
Primjerice, u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) oporezivanje tzv. ”viška dobiti” bilo je prisutno za vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata kao i Korejskog rata, prvenstveno kako bi oni koji su tijekom rata ostvarivali višak dobiti sudjelovali u njegovom financiranju (Klemm et al, 2021.). Tako je, primjerice, tijekom Korejskog rata Kongres SAD-a uveo ovaj porezni oblik u srpnju 1950. s poreznom stopom od 30%. Porez je primjenjivan na sve djelatnosti uz vrlo mali broj izuzeća (npr. rudarstvo i drvna industrija). Ukinut je završetkom Korejskog rata 1953., da bi ga potom administracija američkog predsjednika Cartera ponovno uvela 1980. (Drapkin i Verleger Jr., 1981.). Tada se porezna stopa od 30% do 70% primjenjivala na poreznu osnovicu koju je činila razlika između prodajne i bazne (regulirane) cijene sirove nafte (Miller i Easley, 1980.). Porezom su bili obuhvaćeni samo domaći proizvođači, što je rezultiralo padom domaće proizvodnje fosilnih goriva te povećanjem njihova uvoza. Zbog toga, kao i zbog činjenice kako 1987. nije generirao gotovo nikakve prihode, porez je ukinut 1988. godine (Lazzari, 1990.).
Danska je u svibnju 1915. godine kao prva zemlja u Europi uvela porez na ekstra dobit, poznat kao „gulaš porez“. Princip oporezivanja bio je sličan aktualnom prijedlogu EK. Progresivni porez po stopi od 8% do 20% primjenjivao se na odstupanje od prosječne dobiti u tri godine koje su prethodile Prvom svjetskom ratu, ili se temeljio na poreznom odbitku u visini od 5% imovine. U isto vrijeme taj porez uvodi i Švedska, a zatim su slijedile Italija u studenom te Njemačka u prosincu te godine (Stamp, 1917.).
Također, Velika Britanija je u razdoblju 1918. – 1926. po stopi od 80% oporezivala dobiti koje su iznad „predratnih standarda dobiti“. Standard se definirao kao prosječna dobit u bilo koje dvije od tri godine koje su prethodile ratu, ili kao propisana stopa povrata na kapital (6 do 8%) na kraju zadnje predratne godine. Porezni obveznik je porez plaćao po onom modelu po kojem je porezna baza bila manja (IMF, 2022).
Iako su postojale razlike među zemljama, koncept oporezivanja bio je isti. Porez na ekstra dobit obračunavao se kao proporcionalni ili progresivni porez prema modelu prosječne ostvarene dobiti i/ili visine uloženog kapitala/imovine.
Osim u ratnim vremenima, dodatni porez na dobit poduzeća i/ili dohodak fizičkih osoba Njemačka je primjenjivala nakon ujedinjenja 1991., Australija u 2011. nakon poplava u Queenslandu, a Japan 2012. godine, kao bi financirao obnovu nakon razornog potresa (Abdel-Kader and de Mooij, 2020).
Danas najmanje 32 zemlje svijeta primjenjuju trajni porez na ekonomsku rentu u djelatnostima ekstrakcije fosilnih goriva i minerala. Takav porez automatski oporezuje ekstra dobit ukoliko je projekt ostvaruje. Oporezivanje se provodi primjenom proporcionalne ili progresivne porezne tarife nakon što projekt prijeđe određeni stupanj profitabilnosti (IMF, 2022). Baunsgaard i Vernon (2022.) daju prikaz pet različitih poreznih oblika koji su u primjeni u različitim zemljama.
Privremeni porez na ekstra dobit u europskim zemljama
Pojedine članice EU su i prije prijedloga EK najavile ili već implementirale ovaj porez kao privremeno rješenje. Mađarska je najavila uvođenje poreza na ekstra dobit poduzećima iz energetskog sektora za 2022. i 2023. po stopi od 40%. Oporezivat će se razlika u cijeni nafte na svjetskom tržištu i stvarnoj cijeni uvoza nafte iz Rusije. Naime, 3. lipnja 2022. EU je u sklopu šestog paketa sankcija uvela tzv. djelomični embargo na uvoz ruske nafte. Sankcijama se zabranjuje uvoz ruske sirove nafte počevši od 5. prosinca 2022. te naftnih derivata od 5. veljače 2023. Međutim, Mađarska je zajedno sa Češkom i Slovačkom uspjela ispregovarati izuzeće iz ove mjere te je spomenutim državama odobren daljnji uvoz naftovodom Druzhba. Izuzeće je rezultiralo negodovanjem, kako javnosti tako i stručnjaka duž starog kontinenta, budući da navedenim zemljama omogućuje dobavu jeftinije nafte stavljajući ih u povlašteni položaj prema ostalim, solidariziranim članicama. Na meti kritika posebno se našla Mađarska. Upravo je ekstra dobit koju takvo izuzeće omogućuje mađarskim rafinerijama bila jedan od glavnih prigovora i zamjerki. Stoga se najava i uvođenje ovog poreza nedugo nakon izborenog izuzeća mogu smatrati odgovorom na spomenute prozivke.
Osim toga, Mađarska će po različitim stopama dodatno oporezivati i neke druge djelatnosti. Tako će ovim poreznim oblikom, ili pak povećanjem porezne stope ”osnovnog” poreza na dobit, uz energetski sektor, biti obuhvaćene banke, telekomunikacijska poduzeća, zrakoplovni prijevoznici, sektor maloprodaje, distributeri farmaceutskih proizvoda, sektor rudarenja, osiguravajuća društva i drugi. Valja navesti dva vrlo zanimljiva primjera njegove primjene izvan energetskog sektora – prvi se tiče zrakoplovnih prijevoznika, a drugi distributera farmaceutskih proizvoda.
Mađarska je vlada posebno donesenom uredbom utvrdila visinu doprinosa koju su dužni plaćati zrakoplovni prijevoznici od 1. srpnja 2022. Iznos doprinosa određuje se prema broju putnika te odredištu. Za letove iz Mađarske čije je odredište u Albaniji, Andori, Bosni i Hercegovini, Sjevernoj Makedoniji, Kosovu, Lihtenštajnu, Moldaviji, Monaku, Crnoj Gori, Ujedinjenom Kraljevstvu, Norveškoj, San Marinu, Švicarskoj, Srbiji, Ukrajini te zemljama EU, doprinos iznosi 3.900 HUF (≈9,23 EUR) po putniku. Doprinos za sve ostale odredišne zemlje iznosi 9.750 HUF (≈23,08 EUR) po putniku.
Glede distributera farmaceutskih proizvoda, određeno je kako će oni u 2022. i 2023. biti obvezni plaćati dodatnu naknadu od 20% za lijekove čija proizvođačka cijena ne prelazi 10.000 HUF (≈ 23,70 EUR), tj. 28% za lijekove čija proizvođačka cijena prelazi 10.000 HUF.
Jednako tako, i Španjolska je najavila uvođenje takvog poreza poduzećima koja se bave proizvodnjom energije kao i financijskom sektoru za razdoblje 2022. i 2023. Planirani porezni prihodi iznose 7 mlrd. EUR godišnje, pri čemu samo oni od banaka iznose 1.5 mlrd. USD, dok od velikih energetskih poduzeća to iznosi gotovo 2 mlrd. EUR.
Italija je pak uvela jednokratni porez na ekstra dobit po stopi od 25% kojim će oporezovati poduzeća u energetskom sektoru – proizvođače i prodavače električne energije, prirodnog plina i naftnih derivata. Porez će se odnositi na poduzeća koja su u razdoblju od listopada 2021. do travnja 2022. ostvarila rast dobiti od preko 5 milijuna eura u usporedbi s istim razdobljem lani.
Nešto drastičnije stope uvela je Rumunjska početkom 2022. u visini od 80% na dodatne prihode koje ostvaruju proizvođači električne energije, da bi naknadno povisila stopu na čak 100%. Uz to, uveden je proporcionalni porez po stopi od 15% do 70% na dodatne prihode ostvarene prodajom prirodnog plina po cijenama većim od propisanih.
Također, vrlo visoku poreznu stopu uvela je Grčka – 90% na ekstra dobit domaćih proizvođača energije za razdoblje od listopada 2021. do ožujka 2022.
Vlada Ujedinjenog Kraljevstva objavila je 11. lipnja 2022. kako će oporezivati ekstra dobit proizvođača nafte i prirodnog plina po stopi od 25%. Porez će se odnositi na ekstra dobit nastalu na dan i nakon 26. svibnja 2022. te je njegovo trajanje ograničeno na rok do kraja prosinca 2025. godine. Međutim, premijerka koja je otišla, Liz Truss, nije se slagala s takvim porezom strahujući da će dovesti do značajnog smanjenja investicija. Sada je upitno kako će se njegova primjena nastaviti u budućnosti.
Uvođenje novih oblika poreza na ekstra dobit
Pitanje koje se postavlja je kako bi zemlje koje nemaju već implementiran sustav oporezivanja renti trebale odgovoriti na iznenadne događaje koji su doveli do ekstra dobiti u određenim sektorima. Tko bi trebao plaćati porez na ekstra dobit? Kako bi se taj porez obračunavao? Gdje ga ubirati? Treba li on biti privremen ili trajan?
I opći oblici ovog poreza u pravilu se ograničavaju, najčešće prema kriteriju veilčine čime se manja poduzeća izuzimaju od oporezivanja
Ekonomski i pravni argumenti idu u korist općeg, a ne sektorski specifičnog poreza (IMF, 2022). U vremenima rata pokazalo se iznimno teško ograničiti oporezivanje na prekomjerne dobiti proizvođača oružja ili određenih trgovaca. Ideja primjene općeg poreza na ekstra dobit ponovno je zaživjela pojavom epidemije virusa COVID-19 (Gaspar et al., 2021; Busby et al., 2021; Christians and Magalhaes, 2020; IMF, 2020). Iako je u pravilu predlagan opći porez na ekstra dobit, njegov obuhvat je ipak ograničavan na multinacionalne kompanije ili pak na temelju praga prihoda, kotacije na burzi i slično, čime se mala poduzeća izuzimaju od oporezivanja.
Već smo spomenuli da se ekstra dobit ne može mjeriti. Nositelji politike moraju odvagnuti između učinkovitosti samog poreza (preciznosti ciljanja ekstra dobiti) i njegove administrativne kompleksnosti. Porez na ekonomsku rentu najučinkovitiji je porez koji će istovremeno oporezivati i ekstra dobit. Pojedini ekonomisti čak zagovaraju njegovu opću primjenu umjesto poreza na dobit (IMF, 2022). Za razliku od poreza na dobit, porez na ekonomsku rentu primjenjuje se samo na povrat iznad zahtijevanog povrata investitora, stoga ne utječe na odluku o ulaganju te ne diskriminira vlasnički naspram dužničkog kapitala.
Oporezivanje ekonomske rente može se provoditi na temelju novčanog tijeka ili omogućujući porezni odbitak za normalni povrat na kapital. Zbog problema prilagodbe, opća primjena poreza temeljenih na novčanom tijeku iznimno je rijetka. Porez temeljen na povratu na kapital/imovinu jednostavniji je za primjenu, ali zahtijeva procjenu normalnog povrata. Hrvatska već ima iskustva s primjenom takvog pristupa kroz instrument zaštitne kamate na kapital koja se primjenjivala u razdoblju od 1994. do 2001. godine.
Porez temeljen na prosječnoj dobiti manje je precizan u oporezivanju rente, ali je jednostavniji za implementaciju jer ne zahtijeva procjenu normalnog povrata. Međutim, i kod njega su mogući problemi u primjeni. Što ako je bilo novog ulaganja ili unaprjeđenja karakteristika proizvoda koji su doveli do rasta dobiti u odnosu na pretkrizna razdoblja? Što ako je poduzeće tek osnovano? Tada se može koristiti kombinacija oba pristupa te arbitrarno odrediti normalnu stopu povrata za nova poduzeća ili nova ulaganja.
Oporezivanje ekstra dobiti u energetskom sektoru može se učinkovito provoditi samo u zemljama proizvođačima fosilnih goriva, dok zemlje uvoznice imaju jako malo raspoloživih instrumenata koji neće utjecati na rast potrošačkih cijena
Ako je ekonomska renta specifična za pojedinu lokaciju, tada bi se porez trebao ubirati na izvoru, što je slučaj u energetskom sektoru. Dakle, oporezivanje ekstra dobiti u energetskom sektoru može se učinkovito provoditi samo u zemljama proizvođačima fosilnih goriva, dok zemlje uvoznice imaju jako malo raspoloživih instrumenata koji neće utjecati na rast potrošačkih cijena. Ako je prekomjerna dobit rezultat monopolističkog položaja, patenta ili knowhow-a tvrtke, porez se tada može ubirati na izvoru ili primjenom načela odredišta. Međutim, zbog jačanja ekonomske integracije i mobilnosti kapitala, pitanje oporezivanja ekstra dobiti danas je mnogo kompleksnije nego tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata. Pojedinačni nekoordinirani odgovori zemalja EU mogu narušiti neometano funkcioniranje unutarnjeg tržišta te izazvati efekt prelijevanja dobiti u porezne jurisdikcije s nižim opterećenjem.
Upravo zato su sve glasniji zagovaratelji trajnog općeg globalnog poreza na ekonomsku rentu, koji bi automatizmom oporezivao ekstra dobit tijekom izvanrednih razdoblja. Međutim, takvi porezi zahtijevaju pažljivu pripremu kako bi se uzeli u obzir svi potencijalni pravni i administrativni izazovi njegove implementacije. Kako bi se doskočilo problemu izbjegavanja plaćanja poreza, EU Tax Observatory (2022) predlaže zajednički EU porez na porast tržišne kapitalizacije energetskih poduzeća na dioničkom tržištu. Prednost takvog poreza je u činjenici kako oporezivanjem porasta tržišne kapitalizacije poduzeće ne može izbjeći plaćanje poreza jer oporezivanje nije ograničeno na zemlju u kojoj poduzeće registrira dobit. Za poduzeća koja nisu registrirana u EU, porez bi se obračunavao proporcionalno udjelu prodaje zemljama EU.
Pojedinačni nekoordinirani odgovori zemalja EU mogu narušiti neometano funkcioniranje unutarnjeg tržišta te izazvati efekt prelijevanja dobiti u porezne jurisdikcije s nižim opterećenjem.
Poželjno je da porez bude unaprijed ugrađen u sustav, kako bi investitorima bio poznat prije donošenja odluke o investiranju. U izvanrednim okolnostima u kojima je isključivi cilj prikupiti porezne prihode, porez može biti privremeno uveden. Međutim s privremenim porezom treba biti maksimalno oprezan. Jednom uveden porez, iako privremeno, investitorima daje signal da se može uvesti i ponovno. Privremeni porez je sam po sebi distorzivan, te ukoliko nije popraćen različitim poticajima ulaganja može povećati nesigurnost investitora te destimulirati daljnja ulaganja ili utjecati na vremenski horizont samog ulaganja, pogotovo ako nije precizno fokusiran na rente ili pravovremeno uveden/ukinut. Osim toga, privremeni porez poduzeća mogu djelomično izbjeći pametnim poreznim planiranjem.
Što čeka Hrvatsku?
Ukoliko će Hrvatska ograničiti primjenu ovog poreza isključivo na energetski sektor, kako je predloženo Uredbom EK, izvjesno je da će jedini kandidat za plaćanje biti INA d.d.. Naime, prema prijedlogu EK ovaj porez se plaća samo u djelatnostima proizvodnje nafte, plina, ugljena te rafinerijama, a tim djelatnostima se u Hrvatskoj bavi jedino INA d.d.
Međutim, iz dosadašnje komunikacije nositelja politike iščitava se kako će se posebni porez na dobit odnositi na poduzeća koja su posebno zaradila na krizi, što ne isključuje ostale sektore. U duelu opći vs. sektorski pristup prednost se daje općem pristupu. Izuzev lokacijski specifičnih renti, sektorski su porezi sklizak teren. Mnogo je pravnih prepreka te potencijalnih manjkavosti u njihovom dizajnu iz kojih proizlazi distorzivnost takvih poreza. Izazov je i odabir pristupa obračuna samog poreza, odnosno kako definirati „normalan povrat“.
Nakon što se porez implementira, upitno je kako će poduzeća na njega reagirati. Kao i kod poreza na dobit, vlasnici poduzeća mogu prenijeti povećanje poreza na radnike ili potrošače kroz veće cijene proizvoda
Nakon što se porez implementira, upitno je kako će poduzeća na njega reagirati. Kao i kod poreza na dobit, vlasnici poduzeća mogu prenijeti povećanje poreza na radnike ili potrošače kroz još veće cijene proizvoda. O tome treba voditi računa prilikom osmišljavanja samog poreza te ga upotpuniti komplementarnim regulatornim mjerama. Osim toga, poduzeća mogu privremeno smanjiti ponudu, odgađajući prodaju za kasnija razdoblja kada se porez više neće primjenjivati. Takvi problemi već se događaju u zemljama EU koje su implementirale ovaj porez. Primjerice, kao odgovor na mađarski porez na ekstra dobit, niskobudžetni zrakoplovni prijevoznik Ryanair prvo je povećao cijene karata, a potom najavio ukidanje niza linija u/iz Mađarske. Španjolska je već najavila izmjene poreza na ekstra dobit, dok je ustavnost talijanskog poreza upitna.
Prema dobro poznatoj izreci J. S. Milla, najbolji porez uvijek je stari porez. Investitori traže sigurnost uvjeta poslovanja, predvidljivost i stabilnost poreznog sustava. Međutim, porez na ekstra dobit u ovome trenutku predstavlja državi primamljiv i izdašan instrument porezne politike koji će zasigurno biti primjenjivan u vremenima koja slijede – kako u EU tako i šire.
[i] *dr. sc. Antonija Buljan poslijedoktorandica je na Katedri za financije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a Filip Badovinac je magistar ekonomije